Kemijski element arsen nosi u periodnom sustavu elemenata simbol As, atomski (redni) broj mu je 33
ARSEN (As, latinski - arsenium) je kemijski element sa simbolom As i atomskim brojem 33. U periodnom sistemu elemenata svrstan je u 4. periodu i 5. glavnu grupu (grupa 15) odnosno u dušikovu grupu. U prirodi se veoma rijetko može naći samorodan, uglavnom je rasprostranjen u obliku sulfida.
Spada u polumetale, koji ovisi od modifikacije pokazuje metalne ili nemetalne osobine.
Nastavi dalje»
Kemijski element Sumpor nosi u periodnom sustavu elemenata simbol S, atomski (redni) broj mu je 16, a atomska masa mu iznosi 32,065(5). Mirisom podsjeća na šibice, lagan je i mekan. Netopljiv u vodi, ali je topljiv u nepolarnim otapalima, primjerice ugljikovu disulfidu (CS2), tetetraklorugljiku (CCl4) i toluenu (C6H5CH3). Slab je vodič topline i elektriciteta. Gori plavičastim plamenom pri čemu nastaje sumporov dioksid (SO2)....…
Nastavi dalje »
Kemijski element Natrij nosi u periodnom sustavu elemenata simbol Na, atomski (redni) broj mu je 11, a atomska masa mu iznosi 22,98976928(2). Sodik je stari hrvatski naziv za natrij. Najrasprostranjeniji je element u prirodi, pa je vrlo teško naći uzorak neke tvari u kojem se, bar u tragovima ne nalazi poneki spoj natrija. Elektronska mu je konfiguracija 1s2 2s2 2p6 3s1.....… Nastavi dalje »
Mangan (Mn, latinski - manganium) je metal VIIB, grupe. Ima 15 izotopa čije se atomske mase nalaze između 49-62. Postojan je samo jedan- 55, koji čini skoro 100% sastava izotopa mangana koji se javljaju u prirodi. Zastupljen je u zemljinoj kori u količini od 950 ppm (eng. parts per million) u obliku rude koju čine mješavine nekoliko vrsta oksida. Važniji minerali su: braunit, piroluzit i hausmanit. Sva tri su oksidi mangana. Mangan je 1774 otkrio Johan Gottlieb Gahn ......… Nastavi dalje»
Klor je najrasprostranjeniji halogeni element u prirodi. Kao ni ostalih halogenih elemenata, u prirodi ga nema u elementarnom stanju zbog velike kemijske reaktivnosti. Najčešće se nalazi u kloridima (NaCl, KCl i MgCl2), kojih ima u morskoj vodi, isušenim slanim jezerima i podzemnim nalazištima. Maseni udio kloridnih iona u moru je oko 1.94%, a u zemljinoj kori oko 0,013% (oko 130 ppm). Najvažniji minerali klora su halit (NaCl), silvin (KCl) i karnalit (KCl x MgCl2 * 6H2O)....… Nastavi dalje »
Kemijski element kadmij nosi u periodnom sustavu elemenata simbol Cd, atomski (redni) broj mu je 48, a atomska masa mu iznosi 112,411(8). Kadmij je srebrnobijel, mekan metal, može se rezati nožem, izvlačiti u žice i kovati u listiće. Kao prašina pri zagrijavanju burno reagira s jako oksidirajućim tvarima. Kadmij je kumulativan otrov; kada uđe u organizam, taloži se u bubrezima i ostaje gotovo cijelog života.......…
Nastavi dalje »
Molibden (Mo, latinski - molybdos) - je element 6. grupe kemijskih elemenata. Ime potječe od grčkog naziva za olovo - molybdos. Kemijski element molibden nosi u periodnom sustavu elemenata simbol Mo, atomski (redni) broj mu je 42, a atomska masa mu iznosi 95,94(2). Molibden je srebrnobijeli metal, visokoga tališta, velike čvrstoće, tvrd, dobro toplinske i električne vodljivosti. Važan je biogeni mikroelement. Molibden je mikroelement koji odigrava važnu ulogu u metabolizmu biljaka.......… Nastavi dalje »
U antičko doba dolazio je gotovo jedino s Cipra, pa je bio poznat pod nazivom "aes cyprium" (ciparska ruda) ili u kraćem obliku cyprium, a od tog naziva potječe latinsko ime cuprum, po čem je dobio simbol Cu u periodnom sustavu elemenata. Bakar je element neophodan za pravilno funkcioniranje ljudskog organizma u tragovima. Visoka razina bakra se povezuje s bolestima kao što su Alzheimerova bolest, Parkinsonova bolest, shizofrenija, depresija i autizam.......…
Nastavi dalje»
Magnezij je, kao i kalcij otkriven 1808. godine, a oba minerala otkrio je Sir Humphrey Davy. Magnezij je zemnoalkalijski metal, osmi najzastupljeniji mineral nađen u Zemljinoj kori. Zbog lake topljivosti u vodi magnezij je treći najzastupljeniji mineral u morskoj vodi, nakon natrija i klorida. Kemijski element 2. Skupine periodnoga sustava elemenata, sjajna srebrno bijela kovina. Mekan je i plastičan, pa se može kovati, lijevati i valjati u limove i žice...…
Nastavi dalje »
Kemijski element 12. skupine periodnoga sustava elemenata, plavkastobijela sjajna kovina. Pri sobnoj je temperaturi krhak i lomljiv. Na temperaturi 100 - 150 °C omekša i postane rastezljiv, pa se lako kuje, valja u tanke ploče i izvlači u žicu. Iznad 200 °C postaje ponovo krhak i mrvi se u prah. U prirodi se ne nalazi u elementarnom stanju. Dobiveni cink je plinovit i ukapljuje se. Onečišćen je drugim metalima, pa se podvrgava frakcijskoj destilaciji. U brodogradnji ima široku primjenu. Tzv. "cink protektor"...…
Nastavi dalje »
Kemijski element srebro nosi u periodnom sustavu elemenata simbol Ag, atomski (redni) broj mu je 47, a atomska masa mu iznosi 107,8682(2). Urođeno je srebro, kao i zlato, rijedak, vrijedan mineral koji se u prirodi javlja u obliku grumenja, u zrnu i čekinjasto razgranatim izraslinama u hidrotermalnim žilama. Pošto je mekan, lako se oblikuje, pa su stoga, tijekom vremena, tu kovinu koristili za izradu ukrasnih i praktičnih predmeta, od kruna, preko jedaćeg pribora do kovanog novca..… Nastavi dalje »
Kemijski element Fosfor nosi u periodnom sustavu elemenata simbol P4, atomski (redni) broj mu je 15, a atomska masa mu iznosi 30,973762(2)?. Fosfor je pri sobnoj temperaturi kruta tvar. Pojavljuje se u tri alotropske modifikacije, kao bijeli, crveni i crni fosfor. Hrvatski naziv za ovaj element je svjetlik. Fosfor je jedini element 15. Skupine periodnog sustava kojeg u prirodi nema u slobodnom stanju. Nalazi se u stijenama – u sastavu mnogih minerala i u tlu, gdje nastaje...…
Nastavi dalje »
Boksit je mineralni materijal sastavljen od aluminijskih hidroksida Al2O3.H2O, koji su poznati kao minerali dijaspor, bemit i sporogelit, i od aluminijskog hidroksida Al2O3.3H2O, koji je poznat kao mineral hidrargilit. Ta četiri minerala sabrala su se kao zemljasta nakupina u gustu masu, koja je negdje prilično čvrsta, gotovo kao kamen, i sastavljaju boksit. U smjesi se mogu naći i silicijev dioksid, hematit, aluminosilikati (argentit), ilitični materijali, kaolinit, haloazit te u manjoj mjeri rutila, atanasa i kvarca. Neki su boksiti tako mekani, da se daju rukom lomiti, a neki tako čvrsti i tvrdi, da se i pod čekićem prilično teško kidaju.
Boksit okupljen u čvrstu, kompaktnu masu zna biti posve gusta sastava, ali je vrlo često pun sitnih oolita. Neki su ooliti pravilne kuglice, veličine prosena zrna i veće, a neki su nepravilni. Pri svome razvitku upio je (adsorbirao) neku količinu željeza, od čega je crven. Osim željeza adsorbirao je silicijski dioksid (SiO2), titanski dioksid (TiO2), pa nešto malo fosforne kiseline (P2O5), manganskog oksida (MnO2) i dr.
U nekima zna biti toliko željeza, da čine prijelaz u željeznu rudu limonit. Isto tako se nalazi u nekima toliko silicijskog dioksida, da čine prijelaz u glinene stijene. U nekima se nalazi i mangana, na pr. u boksitu od Bukovice na Duvanjskom Polju, toliko, da čine prijelaz u mangansku rudu psilomelan.
Razlikuju se lateritni i krški boksiti. Lateritni su vezani uz alumosilikatne stijene, od kojih su nastali površinskim trošenjem u uvjetima tople i vlažne klime i pretežno se nalaze u tropima. Krški boksiti nastali su trošenjem površinskog pokrivača crvenice (terra rossa) koja je prekrivala karbonatne stijene. U tropskoj i suptropskoj klimi iz crvenice se izluživao silicij, a iz mineralâ glina nastali su aluminijevi hidroksidi, odn. boksit, koji je zato čest u Sredozemlju i na Karibima.
Boksit je prvi put nađen u Francuskoj (1821.) kod mjesta Les Baux (čitaj: LeBo), pa je po njemu dobio ime boksit. Kasnije su naišli na isti mineralni materijal kod Bohinjske Bistrice, pa su ga nazvali po tom mjestu vohajnitom (prema njemačkom nazivu mjesta Wocheiner Feistritz).
Boksitni materijal nađen je 1847. i u Dalmaciji kod Kljaka u okolici Drniša, pa je po tom nalazištu nazvan kljakitom. Od njega se proizvodi i posebna vrsta cementa i vatrostalni predmeti.
Danas se u mineralogiji ne upotrebljava naziv vohajnit, dok se naziv kljakit zadržao, pa je čak mineralog Kornu (Cornu) uveo u mineralošku literaturu dvije vrste kljakita, alfa-kljakit i beta-kljakit.
U 2007. godini, Australija je bila jedan od najvećih proizvođača boksita sa skoro jednotrećinskim udjelom u ukupnoj svjetskoj proizvodnji, njen udio u svjetskoj produkciji 1995. godine iznosio je čak 39%. a slijede je Kina, Brazil, Gvineja i Jamajka.
Najveća nalazišta, sa velikom koncentracijom aluminijum oksida (do 60%), se iskopavaju u regiji Veipa koji leži na Karpentarijskom zaljevu, a manja u regiji Pert.
Preko 30% svjetske produkcije boksita se dobiva u Latinskoj Americi, posebno na Jamajci (9,9%) i u Brazilu (8%), a također i u Venecueli, Surinamu i Gvajani. U Africi veliki proizvođač boksita je Gvineja (12% svetske proizvodnje).
Udio ostalih država iznosi manje od 20%, a među njima su između ostalih Kina, Indija, Rusija, Kazakstan. U Europi najviše boksita se dobiva u Grčkoj (1,7%) i u Mađarskoj (1%).
Boksit je veoma važan mineralni materijal za dobivanje elementarnog aluminija. Drugoga minerala za dobivanje toga elementa u većim količinama i nemamo. Za dobivanje elementarnog aluminija dobri su samo oni boksiti, u kojima SiO2 ne prelazi 3-4 %. A pretežni dio naših boksita baš je takav.
Mnogo se upotrebljava za priređivanje aluminijskih spojeva na pr. za priređivanje alauna, aluminijskog sulfata, u glinenoj, cementnoj i kemijskoj industriji itd. Boksit se prerađuje u glinicu, iz koje se kasnije elektrolitičkom redukcijom dobiva aluminij.
Boksit je u Hrvatskoj veoma rasprostranjen, tako da Hrvatska pripada u države, koje su boksitom najbogatije. Glavna su mu ležišta po krajevima dalmatinskoga i ličkoga krša. Tu je postao otapanjem vapnenjaka, u koje je zašao pri njihovu postanku.
Kako su vapnenjaci u vodi topljivi, osobito u onoj, u kojoj ima CO2, a boksitni napomenuti minerali to nisu, voda je otapala vapnenjake, a ostavljala boksitne minerale. Njih je voda tokom dugog vremena nanosila u pukotine, uvale, dulibe, gdje su se sabrali u velikim količinama. Tako su poznata velika ležišta u Velebitu na Grginu Brijegu, kod Gračaca, Rudopolja, Mazina u Lici, u okolini Obrovca, Ervenika, Drniša i drugdje u Dalmaciji.
U Hrvatskoj je boksit otkopavan u dolini Mirne za proizvodnju sumporne kiseline i stipse već od početka XVI. st., a kao aluminijeva ruda od 1914. Ležišta se pretežno nalaze u priobalnom području, od Istre do Imotskog, i različite su starosti (od gornjotrijaske do neogenske). Ležišta kvalitetnog boksita u Hrvatskoj većinom su iscrpljena.
U Lici se još nalaze velika ležišta trijaskih boksita, koji zbog većeg udjela kaolinita nisu prikladni za dobivanje aluminija. Donjopaleogenski boksiti pretežno se nalaze u Istri, gdje je do danas otkopano 11,5 milijuna tona. To su mala ležišta nastala zapunjavanjem vrtača.
Ležišta takve starosti nalaze se na otocima sjevernoga Jadrana i u Dalmaciji. Ležišta gornjopaleogenskih boksita ima oko Obrovca, Drniša, Sinja i Imotskog, gdje je dosad otkopano 16 milijuna tona.
