Naše znanje o unutarnjem ustrojstvu Urana je zaključak iz radijusa planete, mase, razdoblja rotacije, oblika, njegovog gravitacijskog polja i ponašanje vodika, helija, i vode pod visokim tlakom. Njegova unutarnja struktura je slična onoj od Neptuna, osim činjenice da je manje aktivan u smislu atmosferske dinamike i unutarnjeg toplinskog toka.
Jezgra Urana se sastoji od stijena i leda, u radijusu od oko 20 posto u radijusu od zvijezde. Težina je oko 0,55 puta veća od omotaća koji okružuje jezgru a koja je oko 13,4 puta teža od dijela koji se sastoji od vode, metana, amonijaka i čvrstog tla. Vanjski kraj Urana se sastoji od vodika i helija.
Uranova unutarnja struktura je tekuća. To znači da Uran nema čvrstu površinu. Površina Uran je definirana kao područje gdje je atmosferski tlak 1 bar (ili 100kPa).
Sastavi Urana i Neptuna su vrlo različiti od Saturna i Jupitera. Utvrđeno je da su Uran i Neptun zamrznuti. Te ih se može nazvati (Uran i Neptun) kao zvijezde ledene atmosfere (Ice gaints).
To je slika najviše razlučivosti Urana sa svojim prstenovima ikada sakupljenih. Četiri odvojene slike čine mozaik zajedno kako bi stvorili sliku o Uranu. Prstenovi su izrađeni od dvije slike visoke razlučivosti od Uranova prstena sastavljenih i projiciranih punih 360 stupnjeva. Prstenovi i planet prikazuje na ljestvici prizor koji je Voyager 2 imao u to vrijeme kada su slike snimljene. Prstenovi prikazani na slici su Epsilon, Delta, Gamma, Eta, Beta, Alfa, 4, 5, i 6. Iako postoji i drugo prstenje, to su oni koji se mogu vidjeti sa Voyger 2 fotografija u trenutku u kojem su napravljene slike.
Uranova masa je oko 14,5 puta veća od Zemlje, što ga čini najmanjim od masivnih divovskih planeta. Njegov promjer je neznatno veći od Neptuna, otprilike četiri puta kao Zemlja.
Rezultati gustoće 1,27 g / cm 3 čini Uran drugim najmanje gustim planetom, nakon Saturna. Ova vrijednost ukazuje da je formiran uglavnom od leda, kao što su voda, amonijak i metan. Ukupna masa leda u unutrašnjosti Urana nije točno poznata, budući da se različiti djelovi pojavljuju - ovisno o modelu; to mora biti između 9,3 i 13,5 čvrste mase.
Vodik i helij čine samo mali dio ukupnog broja, s između 0,5 i 1,5 čvrste mase. Ostatak ne-ledene mase (0,5 do 3.7 čvrste mase) otpada na stjenovite materijale.
Standardni model Uranove strukture je da se sastoji od tri sloja: stjenovita (silikatna / željezo - nikal) jezgra u centru, ledeni pokrov u sredini i vanjskog plinovitog vodik / helij omotača.
Jezgra je relativno mala, s masom od samo 0,55 čvrstih masa i polumjer manje od 20%
Uranska jezgra i njena gustoća iznosi oko 9 g / cm 3, s tlakom u središtu 8 milijuna bara (800 GPa ) i na temperaturi od oko 5000 K
Ledeni omotač zapravo se sastoji od leda u uobičajenom smislu, a vruća i gusta tekućina koja se sastoji od vode, amonijaka i drugih plinova.
Ovaj fluid, koji je ima visoku električnu vodljivost, se ponekad naziva tekući-amonijak.
Astronomi su otkrili dva manja mjeseca koji se nalaze oko Urana. Mlađak-a je otkrio NASA-in Hubble svemirski teleskop, oko 8 do 10 milja (12 do 16 km) - veličine San Francisca. Dva satelita su tako slaba da su izbjegli detekciju od strane letjelica Voyager 2, koja je otkrila 10 malih satelita, kada je letjela pored plinskog diva u 1986.
Novootkriveni sateliti su u orbiti još bliže planetu od pet glavnih Uranskih satelita, koji su široki nekoliko stotina kilometara. Dva nova satelita su prvi unutrašnji sateliti Urana otkriven teleskopom sa Zemlje. Međunarodna astronomska unija (IAU) objavila je otkriće.
Hubble teleskop zapažanja su pomogla astronomima da potvrde otkriće drugog malenog mjeseca koji je izvorno bio viđen na Voyager slikama.
Ove dvije slike Urana - jednom u pravoj boji (lijevo) i drugi u lažnim bojama - su sastavljeni od slika (17 siječnja 1986) od strane uskog kuta kamere od Voyagera 2. Letjelica je 9.100.000 km (5,7 milijuna milja) od planeta, nekoliko dana od najbližeg pristupa.
Slika na lijevoj strani je obrađena da pokaže Uran kako bi ga vidjele ljudske oči sa vidikovca letjelice.
Slika je mješavina slika snimljenih kroz plave, zelene i narančaste filtre. Tamnije sjena u gornjem desnom dijelu diska odgovaraju granicama dan-noć na planeti. Iza ove granice leži skrivena sjeverna hemisfera Urana, koji trenutno ostaje u potpunom mraku kako se planet vrti.
Plavo-zelena boja rezultira iz apsorpcije crvenog svjetla od metana po Uranovoj dubini, hladne i izuzetno čiste atmosfere.
Slika na desnoj strani, lažne boje i ekstremntalni kontrasti poboljšavaju suptilne detalje da bi se bolje uočila polarna regija Urana. Slike dobivene ultraljubičastim, ljubičastim i narančastim filtrima su redom pretvorene u istim plavim, zelenim i crvenim bojama koje se koriste za izvedbu slike na lijevoj strani.
Vrlo male kontraste vidljive u pravoj boji uvelike su ovdje pretjerani. U ovoj slici lažnih boja, Uran otkriva mračnu polarni pokrov okružen nizom progresivno lakših koncentričnih pojaseva. Jedno moguće objašnjenje je da je smećkasta sumaglica ili smog, koncentriran preko pola, da je uređen u pruge zonskih kretanja u gornjoj atmosferi.
Svijetlo narančaste i žute trake na donjem rubu planete je artefakt poboljšanja slike.
Projekt Voyager je uspjeh za NASA-u Jet Propulsion Laboratory.
Uran je sedmi planet od Sunca i treći po veličini u Sunčevom sustavu. Njega je otkrio William Herschel u 1781. Ekvatorijalni promjer mu je 51.800 km (32.190 milja), a kruži oko Sunca svakih 84.01 zemaljskih godina. On ima prosječnu udaljenost od sunca 2870000000km (1,78 milijardi kilometara). On se vrti oko svoje osi jednom u 17 sati 14 minuta. Uran ima najmanje 22 mjeseca. Dva najveće mjeseca, Titania i Oberon, otkrio je William Herschel 1787. godine.
Atmosfera Urana se sastoji od 83% vodika, 15% helija, 2% metana i male količine acetilen i drugih ugljikovodika.
Metan koji je u gornjim slojevima atmosfere upija crveno svjetlo, dajući Uran svoju plavo-zelenu boju. Atmosfera je uređena u oblacima koji se kreću na stalnim geografskim širinama, slično orijentaciji življim latitudinal obodima vidljivih na Jupiteru i Saturnu. Vjetrovi na srednjim geografskim širinama na Urana pušu u smjeru rotacije planete. Ovi vjetrovi pušu brzinom od 40 do 160 metara u sekundi (90-360 kilometara na sat).
Radio znanost eksperimentima otkrili vjetrove od oko 100 metara u sekundi pušu u suprotnom smjeru od ekvatora.
Uran odlikuje činjenica da je nagnut na stranu. Njegov neobičan položaj se smatra da je rezultat sudara s većim tijelom planete ranije u povijesti Sunčevog sustava. Voyager 2 je utvrdio da je jedan od najupečatljivijih utjecaja ovog bočnog položaja njegov učinak na repu magnetskog polja, koji je i sam nagnut 60 stupnjeva od osi rotacije planete.
Izvor magnetskog polja je nepoznat; električno vodljiva, super tlakom vodenog oceana i amonijaka. Magnetska polja Zemlje i drugih planeta se vjeruje da potječu od električne struje proizvedene u njihove čvrstoj jezgri.
1977 godine je Uran trebao preći preko diska zvijezde SAO158687, što bi omogučilo preciznije odredjivanje veličine Urana. Astronomi su promatrali teleskopom približavanje Urana disku zvijezde, tj je 40-ak minuta prije prelaska Urana preko diska, sjaj zvijezde iznenada je opao, da bi se nakon nekoliko sekndi vratio na prvobitno stanje. Ukupno je bilo 5 takvih promjena sjaja.
Prelaskom Urana, sve se to ponovilo u istim vremenskim razmacima. S obzirom da svjetlost zvijezde koja se nalazila iza Urana, nije nestajala u potpunosti, astronomi su zakljucili, da i Uran ima prstenove. Istraživanjem su ustanovili da ih ima 9, a sonda Voyager 2, je otkrila i 10-ti.
Za razliku od Saturnovih, Uranovi prstenovi su veoma uski, sa velikim prazninama izmedju nih. Ukupna širina Uranovih prstenova iznosi tek 170 km, dok su Saturnovi široki oko 57 000 km. S obzirom da su skromnih razmjera i odbijaju jako malo sunčevu svjetlost, razumljivo je da su kasno otkriveni.
Do nedavno se znalo za 5 Uranovih satelita Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija, i Oberon, svi nazvani po likovima iz Sekspirovih djela. No prolaskom sonde Voyager, Uran ima 15 satelita, svi redom nazvanih po Sekspirovim likovima, a nedavno je otkriveno jos 6. Miranda je najmanji od ranije poznatih Uranovih satelita sa 480 km u dijametru, a osim toga njoj je Voyager2 prišao najblize, na svega 29 000 km
U prosincu 2005. godine, Hubble Space Telescope je otkrio par prethodno nepoznatih prstenova.
Najveći se nalazi dva puta dalje od Urana kao ranije poznati prstenovi. Ovi novi prstenovi su toliko daleko od Urana da su prozvani "vanjski" prstenski sustav. Hubble je također uočio dva mala satelita, od kojih je jedan, Mab, a dijeli svoju orbitu s krajnjim novootkrivenim prstenom.
Novi prstenovi donose ukupan broj Uranskih prstenova 13. U travnju 2006. godine, slike novih prstenova iz opservatorija Keck dale boje vanjskih prstenova. najudaljeniji je plavi a drugi crveni. Jedna hipoteza se odnosi na vanjski prsten koji je plave boje koja se sastoji od sitnih čestica vodenog leda s površine Mab koji su dovoljno mali da raspršuju plavo svjetlo. S druge strane, Uranov unutarnji prsten se pojavljuje u sivoj boji.
