SVEMIR

Autor: Tony

---

MJESEC

SUNČEV SUSUTAV

Bulk parametri

Masa (10 na/24 kg)

Volume (10 na/10 km 3 )

Ekvatorijalni radijus (km) 1.738,1

Polar radijus (km) 1.736,0

Volumetrijski radijus (km) 1.737,1

Eliptičnost (ravnanje) 0,0012

Prosječna gustoća (kg / m 3 ) 3344

Površina gravitacija (m / s 2 ) 1.62

Površina ubrzanja (m / s 2 ) 1,62

Brzina Escape (km / s) 2,38

GM (x 10 na/6 km 3 / s 2 ) 0,0049

Bond albedo 0,11

Visual geometrijski albedo 0.12

Visual magnitude V (1,0) +0,21

Sunčevom zračenju (W / m 2 ) 1.367,6

Crno-tjelesna temperatura (K) 270,7

Topografski raspon (km) 16

Moment inercije (I / MR 2 ) 0,394

J 2 (x 10 -6 ) 202,7

---

Orbitalni parametri (za orbiti oko Zemlje)

Semimajor osi (10 na/6 km) 0,3844

Perigeja (10 na/6 km) * 0,3633

Apogee (10 na/6 km) * 0,4055

Revolution rok (dani) 27,3217

Sinodička razdoblja (dana) 29,53

Srednja orbitalna brzina (km / s) 1,022

Max. orbitalna brzina (km / s) 1,076

Min. orbitalna brzina (km / s) 0,964

Sklonost da ekliptike (C) 5,145

Sklonost da ekvatora (C) 18,28 - 28,58

Orbit ekscentričnost 0,0549

Zvjezdane rotacije razdoblja (sati) 655,728

Kosine u orbitu (C) 6,68

Recesija stopa od Zemlje (cm / god) 3.8

Srednje vrijednosti u opoziciji sa Zemlje

Udaljenost od Zemlje (ekvator, km) 378000

Prividni promjer (sekunde luka) 1896

Vidljiva vizualna magnituda -12,74

* To predstavlja prosječnu apogej i perigej za Mjesečeve orbite. Orbite promjene tijekom godine tako da je udaljenost od Mjeseca do Zemlje oko varira od 357.000 km do 407.000 km.

---

Tamna strana mjeseca

---

Dnevni temperaturni rasponi:> 100 K do <400 K (otprilike -250 F do 250 F)

Ukupna masa atmosfere: ~ 25.000 kg

Veličina tlaka (noć): 3 x 10 -15 bara (2 x 10 -12 torr)

Obilje na površini: 2 x 10 5 čestica / cm 3

Procijenjena sastav (čestica po kubnom cm):

Helij 4 ( 4 On) - 40.000; Neon 20 ( 20 Ne) - 40.000; Vodik (H 2 ) - 35.000

Argon 40 ( 40 Ar) - 30.000; Neon 22 ( 22 Ne) - 5.000; Argon 36 ( 36 Ar) - 2.000

Metan - 1000; Amonijak - 1000; Ugljični dioksid (CO 2 ) - 1000

Trace Kisik (O + ), aluminij (Al + ), Silicij (Si + )

Moguće Fosfor (P + ), natrij (Na + ), magnezij (Mg + )

Sastav. Razine Dnevne su teško izmjeriti zbog grijanja i otplinjavanje Apolona površinske eksperimente.

---

Apollo program je poslao šest misija na Mjesečevu površinu između 1969. i 1972. Astronauti Apolla su postavili nekoliko eksperimenatalnih paketa tijekom ove misije. Podaci iz instrumenata su poslani na Zemlju nakon što su ih astronauti postavili u funkciju rada. Gore navedeni podatci su prikupljeni i obrađeni iz tih Aplollo istrumenata.

---

Misije APOLLO

---

20 Jul 1969 Prvi krak na mjesecu (July 21, 02:56 UT)

20 Jul 1969 - 21 Jul 1969: Apollo 11

19 Nov 1969 - 20 Nov 1969: Apollo 12

05 Feb 1971 - 06 Feb 1971: Apollo 14

30 Jul 1971 - 02 Aug 1971: Apollo 15

21 Apr 1972 - 24 Apr 1972: Apollo 16

11 Dec 1972 - 14 Dec 1972: Apollo 17

---

---

Mjesec je diferencirana tijelo

---

Mjesec (lat. Luna) je zemljino najbliže nebesko tijelo. Mjesec ima geokemijski različitu - koru, ovoj i jezgru. Mjesec je solidno bogat željezom, ima unutarnju izolaciju u radijusu od 240 kilometara i tekuću vanjsku jezgru prvenstveno od tekućeg željeza u radijusu od oko 300 km. Središnji sloj jezgre je djelomično rastaljen granični sloj sa radijusom od oko 500 km.

U stvari mi vidimo više od jedne polovice Mjesečeve površine jer dolazi do pojave koja se zove libracija do koje dolazi zbog toga što je površina Mjeseca lagano eliptična, pa je čak moguće i vidjeti do 59% Mjesečeve površine. Koliko god da nam je sjajan kada ga gledamo sa Zemlje njegov albedo je vrlo malen i iznosi oko 0,07 jer su stijene na Mjesečevoj površini veoma tamne.

Cijela površina Mjeseca može se podijeliti u tamnija područja imenom mora (lat. mare-more) i svjetlija područja koja imaju naziv tera (lat. terra-zemlja, tlo).

Tamnija područja tj. mora su niske vulkanske doline koje su karakteristične za sjeverni dio vidljive strane Mjeseca, dok su svjetlija područja praktički Mjesečeva visočja koja su karakteristična za južni dio vidljive strane i cijelu nevidljivu stranu Mjeseca.

Mjesec je drugi najgušće satelit u Sunčevom sustavu nakon Io. Međutim, unutarnja jezgra Mjeseca je mala, sa radijusom od oko 350 km ili manje. Uz Sunce Mjesec je najsjajniji objekt na našem nebu, puni Mjesec ima magnitudu u iznosu do –12,7. Udaljenost Mjeseca od Zemlje iznosi otprilike 384 000 kilometara.

Mjesečev dijametar iznosi 3476 kilometara što znači da Mjesečev volumen iznosi 0,0203 volumena Zemlje, a sa prosječnom gustoćom od 3,34 g/cm kubični

Mjesečeva masa iznosi 0,0123 mase Zemlje. Zemlja i Mjesec se kao sustav dvaju tijela vrte oko zajedničkog centra mase, i period revolucije Mjeseca traje 27,3 dana, a isto toliko traje Mjesečev dan tako da kažemo da mjesec sinkronu rotaciju tj. period revolucije i period rotacije su jednaki, pa je zbog toga Mjesec nama pokazuje samo svoju jednu stranu.

---

---

Četiri prizora na mjesto slijetanja Chang'e 3. prikazuje Lunar Reconnaissance Orbiter Camera, od prvog slijetenja do veljače 2014.Centar zbivanja je u sredini slike, obratiti pozornost na sjenu lunara u blizini kratera.

---

---

Mjesečeve mjene - lunarne faze Mjeseca

---

Mjesec se kreće oko Zemlje po eliptičnoj stazi i potrebno mu je 27,3 dana da napravi jedan kompletan krug oko zemlje (siderički mjesec). Međutim, kako se i zemlja isto tako okreće oko sunca, mjesecu je potrebno 29,5 dana da se vrati na istu točku (sinodički mjesec), gledano u odnosu na Sunce.

Ovaj dijagram pokazuje faze mjeseca, od mladog mjeseca, koje se teško može vidjeti, okrugli do punog mjeseca i natrag u samo više od četiri tjedna. Pratite faze u jednom smjeru anticlockwise (suprotan način od onoga kako sat pokazuje).

Svi dijelovi Mjeseca su svijetla strana do Sunca. Vidimo različite frakcije osunčane polovice, odnosno polutke, od Mjeseca. One su poznate kao faze Mjeseca, ili lunarne faze. Mjesec se mijenja iz tankog polumjeseca na pun mjesec i vrać se natrag u polumjesec u jednom mjesecu (zapravo 29 dana, što je lunarni mjesec).

---

---

Topografija Mjeseca

---

Reljefne su značajke Mjeseca mora, visoravni i krateri, sa zamjetljivim posljedicama tektonskih procesa i vulkanizma. Morem se nazivaju tamniji dijelovi (ravnice okružene planinskim lancima), iako na Mjesecu nema vode. Na oblikovanje površine bitno je utjecao udar velikih tijela, planetoida i meteorita, uz okolnosti određene stanjem unutrašnjosti i njezinim razvojem (hlađenje unutrašnjosti, vulkanski procesi). Površina je pokrivena slojem regolita, sitnozrnatih rastresitih i poroznih odlomaka na kamenitoj podlozi. Temperatura površine mijenja se od –160 °C noću do +120 °C danju.[4]

Prema geološkim podacima, mjerenjima starosti donesenog materijala i znanja o građi unutrašnjosti može se napisati sljedeći scenarij o postanku Mjesečeve površine.

Materijal iz kojeg se stvorio imao je manju gustoću nego materijal iz kojeg se stvorila Zemljina kora i vanjski plašt. Pod udarcima padajućeg materijala Mjesec raste do današnje veličine i zagrijava se. Površinski sloj, dubok nekoliko stotina kilometara, rastaljen je u prošlosti od -4.6 do -4.4 milijardi godina.

Vrijeme teškog bombardiranja traje ukupno oko pola milijarde godina. U rastaljenom sloju tvari manje gustoće odvojile su se bliže površini. Padovi meteora ostavljaju vidne tragove tek nakon što se hlađenjem ustalila kora, pa od -4.4 do -4.1 milijardi godina stvaraju nama poznati svojstven reljef Mjeseca.

Tlakovi koji se razvijaju prilikom udara lome tlo na velikim udaljenostima i do dubine od nekoliko kilometara. Veća tijela, planetoidi od desetak kilometara, izazivaju velika pustošenja i otvaraju velike udubine (bazene), oko kojih od potisnutog materijala nastaju prstenovi planina. Materijal rubnih planina Mora kiša star je 3.9 do 4.0 milijardi godina. Tako su nastali bazeni svih mora. Bazaltna ispuna pojavila se kasnije.

---

Mjesečeva "mora"

---

Najniža područja Mjeseca su ogromne tamnosive površine koje se ponekad mogu zapaziti i golim okom. Te ravnice je Giovanni Riccioli (1598-1671.) nazvao morima 1651. iako u njima nema vode. Mjesečeva mora nisu jednolične ravnice, jer se u njima uočavaju nabori, koji ponekad sliče na zidove, dugačke po nekoliko stotina kilometara, i pukotine, koje sliče na riječna korita.

Uz nazive mora (lat. mare, maria) koji su pridijeljeni u 17. stoljeću, pojedini dijelovi mora i tamnije, ili tamnijim prostorima prošarane površine, zovu se: zaljev (lat. sinus), jezero (lat. lacus), močvara (lat. palus), dolina (lat. vallis) i ravnica (lat. planitia). Mora se lako uočavaju malim teleskopom i služe za početnu orijentaciju. One daju Mjesecu oznake koje golim okom povezujemo u prepoznatljive likove ("glava", "zec na Mjesecu" i slično).

Na vidljivoj polutki mora zauzimaju nešto više od 30% površine, na suprotnoj strani zauzimaju svega nekoliko postotaka. Nazivi mora većinom slijede meteorološke pojmove.

Mora nisu jednoliko raspoređena po Mjesečevoj sferi. Osim najvećeg morskog prostranstva, Oceana oluja, koji je velik gotovo kao Sredozemno more, sva ostala mora su kružnog oblika ili su dijelovi kruga. Time ona stvaraju najveće prstenaste strukture na Mjesecu, s jednostrukim, a katkada i s dvostrukim i višestrukim sistemom prstenova.

Najveće kružno more je More kiša, s promjerom većim od 1000 km. Obrubljeno je valom planina, među kojima su masivi nazvani po Zemljinim gorskim lancima: Alpe, Kavkaz, Apenini, Karpati. More nektara (700 km) ograđeno je Pirinejima. Na zapadnom rubu jasno se ističe More kriza (500 km).

Neki kružni bazeni nisu jednoliko ispunjeni materijalom mora i pokazuju više koncentričnih prstenova. Takvo je Istočno more, djelomice vidljivo na nama istočnom rubu Mjeseca. Kordiljeri su u stvari vanjski, četvrti prsten tog bazena, koji se u cjelini otkriva tek iz putanje. Uopće, na daljoj strani Mjeseca nizine su manje prekrivene tamnim materijalom mora, pa se može reći da su to bazeni slični morima (talasoidi), kao na primjer: Hertzsprung, Apollo, Moskovsko more i još neke nizine.

---

---

Mjesečevo tlo

---

Neposredna površina Mjeseca vrlo je rastresita i šupljikava, porozna. Tlo je sastavljeno od sitne prašine, od čestica nastalih taljenjem mnogobrojnih zrnaca (tu su nađene i male staklaste kuglice), i od slijepljenih nehomogenih čestica. To je regolit. Doima se sivo i vrlo slabo odbija svjetlost. Zato je odrazna moć Mjeseca niska, pa u vidljivoj svjetlosti odbija samo 6%. Takvo tlo rezultat je udara meteora i mikrometeora u uvjetima visokog vakuuma i struje čestica Sunčeva vjetra.

Od mjesta do mjesta, debljina sloja kreće se od nekoliko centimetara do najviše nekoliko desetina metara. Vrlo slabo provodi toplinu, pa se dnevna promjena temperature ne zapaža već na dubini od 0.8 do 1 m. Mjesečeva površina prekrivena je stijenama koje su preoblikovane jedino udarcima padajućih tijela. Višestrukim lomljenjem i slijeganjem pod pritiskom (koji nastaje od siline udara) stvaraju se vezani, sitni kameni odlomci ili breča.

Pod kilometarskim slojem breče najvjerojatnije se nalazi osnovna stijena. Regolit je samo vanjski, usitnjeni i najporozniji izdanak breče. Srednja gustoća stijena Mjesečeve površine kreće se od 2.7 do 2.9 gustoće vode (anortozit) do 3.3 gustoće vode (bazalt). Kako je prosječna gustoća Mjeseca tek nešto veća od 3.3 gustoće vode, lako zaključujemo da je čitav Mjesec izgrađen od tvari poput bazalta. Od tvari isto takve gustoće građena je Zemljina kora i vanjski dijelovi njezina plašta. Čini se stoga da se Mjesečevoj tvari gustoća ne povećava s dubinom. Zato se lako može dogoditi da u samom središtu Mjeseca ne postoje elementi iz grupe željeza, kao što ih ima u središtu Zemlje.

---

---

Starost Mjesečevih tala mjerena je radioaktivnom metodom i ustanovljena je u rasponu od 4.6 do 3.2 milijardi godina. Prije je već bila izmjerena dob meteorita od 4.6 do 4.7 milijardi godina, pa se smatra da je to starost planetskog sustava. Najvjerojatnije je da su svi planeti nastali istodobno, iz prasunčeve maglice. Na Zemlji je najstarije stijenje datirano s 3.8 milijardi godina, što ne znači da je Zemlja mlađa, jer su promjene tla mogle i te kako sakriti tragove starosti.

Od studenog 2014, Mjesec je jedini nebesko tijelo, osim Zemlje na kojemu su se ljudi kročili. Sovjetski Savez je prvi uspio Luna Programom doći do Mjeseca s bespilotnom letjelicom godine 1959;

Apollo 11 je bila svemirska misija koja je 20. srpnja 1969. dovela prve ljude na Mjesec. Svemirski let, kojeg su provele Sjedinjene Države, smatra se velikim postignućem u povijesti istraživanja.

Svemirski program Apollo bio je treći svemirski program sa ljudskom posadom Američke civilne Nacionalne aeronautičke i svemirske agencije, (NASA). Program je zaslužan za slanje prvih ljudi na Mjesec. Nakon programa Mercury koji je poslao prve amerikance u svemir, program Apollo je kao svoju prethodnicu oformio program Gemini - prvi američki program sa dvočlanom posadom čiji je cilj bio razvoj tehnologija potrebnih za slanje ljudi na Mjesec.

Program Apollo kao NASA-in treći svemirski program sa ljudskom posadom bio je do tada najveći i najskuplji svemirski program te je između ostalog uključivao velik broj misija bez posade s probnim zadacima te ukupno 11 misija sa ljudskom posadom. Od tih 11 misija s posadom njih ukupno devet je poslalo ljude do mjeseca, od čega je šest misija sletilo na samu površinu mjeseca.

---

---

Magnetsko polje Mjeseca

---

Mjesec ima vrlo malo magnetsko polje oko 1-100 nanoteslas. Mjesec ima magnetno polje koje je tisuću puta slabije od Zemljinog i karakteristiku da je neobično promjenljivo po oblastima.

Vjerojatno se radi o ostatku jačega magnetskog polja koje je postojalo davno u prošlosti Mjeseca.

Promatranjima sa Zemlje se primijetilo da na Mjesecu postoje "isparavanja" plinova iz njegove unutrašnjosti, u krateru Alphonsus ali to još treba istražiti. Tako se Mjesec pokazao puno složeniji nego što se to do sada mislilo.

---

---

Atmosfera na Mjesecu

---

Mjesec ima atmosferu tako slabu kao da je gotovo vakum, ukupne mase manje od 10 tona.

Ideja da Mjesec koji nema atmosferu sačinjenu od plinova, a ima ionosferu, činila se potpuno besmislena ali je izazivala maštu naučnika i stvarala im probleme da shvate kako je to moguće.

Prvi uvjerljivi dokazi o Mjesečevoj ionosferi su otkriveni 1970 kada su Sovjeti lansirali satelite Luna 19 i 22 koji su kružili oko Mjeseca u relativno niskoj orbiti otkrivajući slojeve ioniziranog plina koji se prostirao na desetke kilometara iznad Mjesečeve površine, taj sloj je sadržavao oko 1000 elektrona na kubični centimetar – što je 1000 puta više nego li se moglo pretpostaviti teorijama. Radio astronomi su također našli određene naznake o Mjesečevoj ionosferi.

U stvari Mjesec nije svijet u potpunosti bez atmosfere kao se to nama čini i kako nas se do sada učilo. Male količine plina kreirane radioaktivnim raspadom materijala u unutrašnjosti i na površini Mjeseca, meteoridi i solarni vjetrovi ostavljaju mnoge atome plinova oko Mjeseca. Krajnji rezultat je da je taj sloj plinova vrlo tanak, no mnogi znanstvenici mu odbijaju dati epitet atmosfere, i radije te plinove oko Mjeseca nazivaju "egzosfera." Gustoća Mjesečeve egzosfere je stotinu milijuna milijardi manja od one oko Zemlje – i nije dovoljno velika da bi omogućavala ionosferu koju su snimile letjelice Luna.

Kako planeta bez zraka može imati ionosferu. Mjesecu je to nekako uspjelo!

---

---

MJESEC - ZEMLJIN satelit - VIDEO

molimo pročitati izjavu