|
SVEMIRAutor: TonyIO satelit (jupiter)SUNČEV SUSUTAV
detalji i parametri IOIo, većina vulkanskih tijela u Sunčevom sustavu se vidi u najvećoj razlučivosti dosad dobivenih od NASA -ine svemirske letjelice Galileo. Najmanji detalji su 2,5 km u veličini. Postoje planine visoke nekoliko kilometara, od slojevitih materijala tvore platoe. Neki od tamnih dijelova, imaju karakteristične vrhove, a mogu biti aktivna lava. Izgled terena je bogat kraterima, kao i vulkanima koji pokrivaju površinu, s novim fluksom kometa i asteroida mogu stvoriti velike kratere. Slika prikazuje Io - da je uvijek okrenut od Jupitera; Sjever je na vrhu. Boja slike stvorena 7. rujna 1996 je spojena od više slika dobre rezolucije 6. studenoga 1996. godine Solid State Imaging (CCD) sustava na brodu NASA svemirske letjelice Galileo. Boje se sastoje od podataka uzetih, u rasponu od 487.000 km, u infracrvenim, zelenim i ljubičastim filterima, te su poboljšane i istaknute izvanredne varijacije u boji i osvjetljenju koje karakteriziraju IO karakter. Slike visoke rezolucije su dobivene na rasponima koji su varirali od 245.719 km do 403.100 km. Lansiran 1989. godine, Galileo je ušao u orbitu oko Jupitera 7. prosinca, 1995., letjelica je u misiji provla detaljne studije o planeti, njegovih najvećih satelita i Jupiterovog magnetskog okoliša.  Ova slika prikazuje presjek mogućeg unutarnjeg ustrojstva Io. Slike su nastale iz mozaika slika dobivenih od NASA-inog svemirskog broda Galileo. Io je najveći vulkanski aktivni satelit u sunčevom sustavu. Unutarnje karakteristike Mjeseca mogu se zaključiti iz gravitacijskog polja i mjerenja magnetskih polja. Radijus IO-a je 1821 km, slično 1738km radijusu od našeg Mjeseca; Io ima metalnu (željezo, nikal) jezgru (prikazana u sivoj boji) prikazana relativne veličina. Jezgra je okružena stijenovitom ljuskom (prikazan u Brown). IO-v omotač ili silikatna ljuska se prostire na površini.  Jupiterova četiri najveća satelita, uključujući Io, u boji zlatna ispred Jupitera na ovoj slici iz NASA-ine letjelice Cassini, fascinira ljude otkad ih Galileo Galilei otkrio 1610. u jednoj od svojih prvih astronomskih korištenja teleskopa. Slike iz Cassini letjelice koje će biti objavljene u narednih nekoliko dana prikupljene su od svakog od četiri galilejskih satelita koji su u svojim orbitama oko divovske planete. Ovaj složeni okvir čiste boje, izrađena od uskih kutova slike snimljene 12. prosinca 2000. godine, bilježi Io i njegovu sjenu u tranzitu nasuprot Jupiterova prstena. Udaljenost letjelice od Jupitera bio je 19,5 milijuna km (12,1 milijuna milja). Detalj slike je 117 km (73 milja) po pikselu. Io je približne veličine Zemljinog Mjeseca, povremeno se mijenja jer ubrzava oko Jupitera, kao rezultat non-kružnoj orbiti, pa povremeno mijenja gravitacijske sile planeta. Topline koji nastaje u IO-a unutrašnjost od ove kontinuirane savitljivosti čini najveći vulkanski aktivni satelit u Sunčevom sustavu, s više od 100 aktivnih vulkana. Bijele i crvene boje na njegovoj površini su zbog prisutnosti različitih sumporastih materijala. Crna područja su silikatne stijene.  Ovo su slike Jupiterovog vulkanskog mjeseca - Io, pokazuju rezultate dramatičnog događaja koji se zbio na satelitu u razdoblju od pet mjeseci. Statičke promjene, snimljene na fotografijama (CCD) sustava sa NASA-ine svemirske letjelice Galileo. Nova tamna mrlja, na 400 km (249 milja) u promjeru, što je otprilike veličina Arizone, okružuje vulkanski centar pod nazivom Pillan Patera. Galileo snimio 120 km (75 milja) visok stup dima eruptirajućeg iz tog položaja tijekom devetog orbita. Pele, koji je producirao veći dio maglice jugozapadno od Pillan, pojavljuje se drugačije nego što je u sedmom orbitu, možda zbog interakcije između dvije velike perjanice. Pillan perjanica je depozitna tamna pojava na svim valnim duljinama. Ova boja razlikuje se od vrlo crvene boje povezana s Pele. Sjever je na vrhu slike. Ovaj okvir je snimljen 4. travnja 1997. godine. Snimke su dobivene u rasponu od 563.000 km (350.000 milja) za lijevu sliku, i 505.600 km (314.165 milja) desnu.  Erupcija Pele na Jupiterovom mjesecu Io.Vulkanski oblak diže se 300 km iznad površine poput lepeze, Fallout pokriva područje veličine Aljaske. Otvor je tamna mrlja sjeverno od trokutastog oblika (desno u sredini).  Aktivna vulkanska erupcija na Jupiterovom mjesecu Io je zabilježena na ovoj slici snimljenoj 22. veljače 2000. godine sa NASA-ine svemirske letjelice Galileo. Tvashtar Catena, lanac velikih vulkanskih stupova usmjerenim na 60 stupnjeva sjeverno, 120 stupnjeva na zapad, bio je mjesto energetske erupcije uhvaćeno nedjelovanje u studenom 1999. U tamnom, "L" obliku protok lave lijevo od centra označava mjesto erupcije u studenom. Bijela i narančasta područja na lijevoj strani slike pokazuju nedavno izlazak vruće lave. Dvije male svijetle točke su mjesta na kojima je rastopljena stijena izložena na površini od lave. Veća narančasta i žuta traka je hlađenje toka lave koji je više od 60 kilometara (37 milja). Tamne, difuzne naslage okružuju aktivnu lavu koje nisu bile tamo za vrijeme preleta Io u studenom 1999. Ovaj mozaik boja nastao spajanjem fotografija snimljenih u infracrvenoj, jasnim i ljubičastim filterom od Galileove kamere. Raspon valnih duljina je nešto više nego u ljudskom oku. Mozaik je obrađen kako bi se poboljšale suptilne varijacije boja. Svijetlo narančasta, žuta, i bijela područja na lijevoj strani mozaika koristi za fotografiju a još dva infracrvena filtera pokazuju promjene temperature, narančasta sa bijelom prikazuju toplinu materijala. Ova slika je oko 250 km (oko 155 km) .  Ova slika Io, najtajnijeg Galileovog satelita, snimio je Voyager 1 -1979. u rasponu od 377.000 km (226.200 milja). Najmanje karakteristike vidljive su oko 10 km (6 milja). Crvenkasta, bijela i crna područja su depozitne površine, koje se sastoje od mješavine soli, sumpora i sublimiratnih naslaga vulkanskog porijekla. Mnoge od crnih točaka u tim slikama su povezane s kraterima moguće vulkanskog porijekla. U obliku srca u središtu ove slike je materijal izbačen eruptivnim djelovanjem vulkanske mase iz vulkana Pele.  Užarena lava iz vulkana Pele je vidljiva u ovoj slici snimljenoj NASA svemirske letjelice Galileo, kad se povukla iz njegovog bliskog preleta od Jupiterovog mjeseca Io u listopadu 1999. Slika na lijevoj strani pokazuje IO-inu površinu koja je cca prave boje, usmjerena na veliki crveni prsten sumpora koji je kao perjanica i doseže više od 1.300 km (808 milja) u promjeru. Falš infracrveno složeni u istoj regiji je prikazan na desnoj strani.Tamno crvena točka u središtu prstena je sjaj tople lave u srcu vulkana. Temperature do 1.027 stupnjeva Celzija (1.880 stupnjeva celzijusa) je prethodno izmjerena Peleina lava. Sjaj je dovoljno jak da se snimi na dnevnom svjetlu, upravo omogućujući znanstvenicima odrediti eruptivni centar. Područje snimanja je usmjereno na 18 stupnjeva južno, 255 stupnjeva na zapad, te sa gotovo 2.000 km (1.243 milja). 
 Tri full-disk pregleda u boji Jupiterovog vulkanskog mjesec Io što se vidi sa NASA-ine kamere Galileo letjelice, prikazane su pojačane boje (gotovo infrared-, Zelena, i Violet-filter) kako bi se istaknuli detalji površine. Usporedbe tih slika na one snimljene od strane letjelica Voyager prije 17 godina otkrila je mnoge promjene koje su se dogodile na Io. Od tog vremena, oko desetak područja barem tako velika kao država Connecticut su ponovno pojavili. Ova tri prizora, prikazana od strane Galilea krajem lipnja 1996. godine, pokazuju oko 75 posto Io površine. Slike otkrivaju da su neka područja na Io doista crvena, a velik dio površine je žut ili svijetlo zelenkast. Glavna crvena područja prikazana ovdje čini se da su usko povezane s nedavnim vrlo fragmentalnim vulkanskkim depozitom (piroklastike) koji su izbili u obliku vulkanske perjanice. Najistaknutiji crveni prsten okružuje vulkan Pele (sasvim desno), kao što je ranije otkrila slika teleskopa Hubble. Intenzivna crvena točka nalazi u blizini aktivnog čuperka Marduk istočno od Pelea. Ostala crvenkasta područja povezana s poznatim hot točkama ili područijma koja su se znatno promijenila od pregleda Voyager letjelice,kad je bila pored njega od 1979. crvenkasti depoziti mogu biti proizvodi visoke-temperature eksplozivnih vulkana. Postoje neke zanimljive razlike u dijelu preklapanja između slike lijevo i centra. Postoji nekoliko posebno svijetlih područja na slici na lijevoj strani koji se pojavljuju mnogo tamnije na slici u sredini. To može predstavljati prolazne erupcije ili površinske materijale s neobičnim svjetlosnim raspršujućim svojstvima. Nekoliko vulkanskih oblaka aktivni tijekom Voyagerovog preleta pored njega 1979. godine pojavila su se u blizini terminiranih dijelova na tim slikama. Loki i Amirani čine se neaktivni, Volund je aktivan, a Pele može biti aktivan, ali je vrlo blijed. Površina Marduk čini se da je aktivana, a tamni mlazovi izbijajućih materijala mogu se vidjeti na disku. VIDEO o IO satelitu
|
