ŠEĆER
KOCKE ŠEĆERA
Drugi nazivi:
Srednjovjekovni engleski sugre,
starofrancuski sukere,
srednjovjekovni latinski succarum,
staroitalijanski zucchero,
arapski sukkar,
perzijski shakar,
sanskrit śarkara
i turski şeker.
Ukratko:
Šećer je slatka kristalna ili praškasta supstanca, koja je bijela kada je čista, i sastoji se od saharoze koja se uglavnom dobija od šećerne repe i šećerne trske. Koristi se u raznoj hrani, pićima i lijekovima radi poboljšanja ukusa. Saharoza (C12H22O11) je disaharid koji se sastoji od molekula fruktoze i glukoze.
Šećeri su kristalni ugljikohidrati, topivi u vodi, uključujući saharozu i laktozu (mliječni šećer). Imaju karakterističan sladak okus i klasificirani su kao monosaharidi, disaharidi i trisaharidi.
ŠEĆERANA - SKLADIŠTE
Proizvodnja šećera:
Šećerna repa se vadi u ranu jesen. Ako vađenje zakasni, ili dođu rani mrazovi, repu treba čuvati. Odreže se lišće zajedno s najgornjim dijelom, otprema se u tvornicu, i tamo započinje šećerna kampanja koja traje od 2 do 3 mjeseca.
Ubrzanim se tempom prerađuju zalihe repe kojom šećerana raspolaže. Repa se ubrzano prerađuje zato što se i poslije vađenja iz zemlje u repi odvijaju procesi pod uticajem enzima invertaze i prisutnih organskih kiselina.
Pod njihovim se uticajem saharoza djeli na 2 monosaharida: glukozu i fruktozu.
Taj se proces naziva inverzija, a dobivena smjesa glukoze i fruktoze invertni šećer.
Šećer je prirodni proizvod
Sve ga biljke proizvode čudesnim procesom fotosinteze, još od početka života na zemlji, a neke ga i skladište. Šećer je čista energija, slatka energija. Osječka šećerana proizvodi šećer od 1906. godine.
Stavite li u vodu šećer i zatim je pomiješate, šećer će nestati. Međutim, voda će biti slatka. Šećer se u vodi rastopio, odnosno razložio u sitne čestice koje se šire vodom.
U kristalu šećera su molekule nanizane u redove. Stavimo li šećer u vodu, molekule vode prodiru u kristal, uvlače se između molekula šećera i radzvajaju ih. Molekule šećera se tada slobodno kreću kroz vodu: kažemo da se šećer rastopio. Otapanje šećera se može ubrzati zagrijavanjem vode jer se tada molekule kreću brže.
Kod mnogih tvari je međumolekularna sila suviše jaka da bi ih molekule vode rastavile. Te se tvari ne otapaju u vodi.
ŠEĆER U KRVI
Invertni šećer:
Voćni se šećer zajedno s grožđanim nalazi u tzv. invertnom šećeru. To je smjesa dekstroze i levuloze, a dobiva se raspadanjem običnog, trščanog šećera (saharoze).
Invertni se zove zato jer je otopina trščanog šećera (saharoze) optički desno (+) aktivna, a kad se saharoza raspadne na grožđani šećer (dekstrozu) i voćni šećer (levulozu), njihova je smjesa optički lijevo (-) aktivna.
To znači da je smjer polariziranog svjetla skrenula (invertirala) zdesna na lijevo. Prirodni invertni šećer je med.
Šećerna trska:
Šećerna trska odnosno sladorna trska (lat. Saccharum officinarum) je biljka iz porodice Trava (Poaceae) i unutar nje se svrstava u podporodicu Panicoideae u koju je svrstano još oko 3270 drugih vrsta. Šećerna trska je višegodišnja biljka koja je uglavnom uzgaja u tropskim područjima jer je osjetljiva na mraz. Šećerna trska ima debelu vlaknastu stabljiku promjera do 5 cm, koja je bogata šećerima, a može narasti od 2 do 6 metara. Sve vrste šećerne trske koje se koriste u poljoprivredi su križanci i uglavnom vrlo složeni hibridi.
Glavni proizvod koji se dobija od šećerne trske je saharoza ili bijeli šećer, a uglavnom se nalazi u stabljici šećerne trske. Saharoza ili bijeli šećer se proizvodi u šećeranama i vrlo je važan prehrambeni proizvod. Osim prehrane, šećer se može iskoristiti za dobivanje etanola (ili bioetanola) vrenjem (fermentacija).
Šećerna trska se kao usjev najviše proizvodi u svijetu od svih drugih poljoprivrednih kultura. U 2010. FAO (Organizacija za prehranu i poljoprivredu) je procijenio da se šećerna trska uzgaja na 23,8 milijuna hektara, u više od 90 država svijeta, a godišnje se ubere oko 1,69 milijarde tona širom svijeta.
Najveći svjetski proizvođač šećerne trske je Brazil, a iza njega slijede Indija, Kina, Tajland, Pakistan i Meksiko. 80% proizvodnje šećera u svijetu potječe od šećerne trske, a ostatak se uglavnom odnosi na šećernu repu. Šećerna trska se uglavnom uzgaja u tropskim područjima, dok šećerna repa raste u hladnijim krajevima. Osim šećera, od šećerne trske se dobiva melasa, slatki sirup ili falarnum, rum, alkoholno piće cachaça (posebno u Brazilu), bagasa (otpaci u preradi šećerne trske) i etanol (ili bioetanol). U nekim krajevima se od šećerne trske rade olovke, otirači, pregrade za zgrade ili krovovi. Mladi cvjetovi (još nerazvijeni) se jedu sirovi, ali isto pečeni ili kuhani na pari, u nekim djelovima Indonezije.
Šećerna trska se počela koristiti u Indiji negdje između 6 i 4. stoljeća pr. Kr., a kasnije su je nastavili koristiti Perzijanci i stari Grci ("trska koja daje med bez pčela"). Nakon toga arapski trgovci je prodaju kao začin, a sve do 18. stoljeća šećerna trska se uzgajala jedino u Indiji. Od 18. stoljeća šećerna trska se raširila po cijelom svijetu, slično kao i pamuk, uzrokujući ogromne selidbe ljudi koji su obrađivali te nasade, etničko mješanje ljudi, političke sukobe i kulturne promjene, pogotovo na Karibima, Južnoj Americi, te otocima Indijskog i Tihog oceana.
ŠEĆERNA TRSKA
Opis šečerne trske:
Izgledom, šećerna (sladorna) trska podsjeća na bambus ili kukuruz. Stabljika može doseći promjer do 5 cm, a može narasti do visine od 6 metra. Šećerna trska je tropska višegodišnja biljka koja stvara bočne izdanke u korijenu, iz kojeg raste više stabljika, a prosječna visina je od 3 do 4 metra.
Stabljika šećerne trske sačinjava oko 75% cijele biljke, a zrela stabljika sadrži 11 – 16% vlakana, 12 – 16% topivih šećera, 2 – 3% nešećera, te 63–73% vode. Šećerna trska je osjetljiva na klimu, vrstu tla, navodnjavanje, gnojiva, kukce, bolesti i na vrijeme berbe.
Prosječni urod je od 60 do 70 tona po hektaru godišnje, ali taj prinos se može mijenjati od 30 do 180 tona po hektaru godišnje, ovisno o načinu uzgoja i primijenjenim tehnologijama. Iako poljoprivrednici je uglavnom uzgajaju zbog prodaje, može poslužiti i kao stočna hrana.
Povijest:
Šećerna trska potječe iz južne i jugoistočne Azije. Različite vrste potječu iz različitih krajeva, pa tako Saccharum barberi potječe iz Indije, a Saccharum edule i Saccharum officinarum dolazi iz Nove Gvineje. Zapisi o kristalu šećera se mogu naći i u zapisima starim oko 5 000 godina iz civilizacije Doline Inda (današnji Pakistan i sjeverna Indija).
Oko 8. stoljeća arapski trgovci uvode šećernu trsku u područja gdje su vladali Abasidi (južni Mediteran, Mezopotamija, Egipat, sjeverna Afrika i Andaluzija). Tako postoje zapisi iz 10. stoljeća koji govore da nije postojalo selo u Mezopotamiji gdje se nije uzgajala šećerna trska.
Nakon otkrića Amerike, to je bila jedna od prvih biljaka koje su raširili Španjolci s njihovih polja na Kanarskim otocima, te Portugalci s njihovih polja na Madeiri.
"Kuće s kotlovima" su od 17. do 19. stoljeća pretvarale sirup šećerne trske u sirovi šećer. Te su se kuće nalazile obično uz plantaže zapadnih kolonija. Robovi su zagrijavali kotlove u vrlo teškim radnim uvjetima. Peći su se radile od opeka ili kamenja obrađenog u pravokutni oblik, a imale su otvor na dnu peći za stvaranje vatre i uklanjanje pepela. Na vrhu tih peći se postavljalo do 7 bakrenih kotlića, a svaki slijedeći kotlić bio manji i topliji od prethodnog. Sok šećerne trske se stavljao prvo u najveći kotlić. Sok bi se tako zagrijavao, a vapno bi se dodavalo da bi se uklonile nečistoće. Nakon što bi se pokupila nečistoća s vrha sirupa, sok bi se prelio u slijedeći manji kotlić. Tako bi u zadnjem najmanjem kotliću nastao sirup šećerne trske.
Nakon toga se sirup hladio, a na površini ljepljive kore melase, stvarali su se kristali šećera. Kristali šećera bi se pokupili u drvene bačve, gdje bi kasnije došlo do otvrdnjavanja šećera u skladištu.
Zasladite život
Bijeli šećer i umjetni zaslađivači narušavaju svačije zdravlje i dobrobit, a otrovni su za ljude koji su već pod stresom i umorni. Bijeli šećer remeti funkcioniranje najvažnijih fizioloških sustava i tijelo stavlja na tobogan neprirodnih i iznimno iscrpljujućih uspona i padova zbog čega se osjećamo potrošenima.
Umjetni zaslađivači varaju tijelo potičući ga na prejedanje te imaju toksične nuspojave. Vaše tijelo brzo probavlja šećer. Kao što znate, kad jedete hranu koja sadrži šećer, energija vam naglo poraste - šećer u vaš krvotok ulazi gotovo jednako brzo kao da ste ga ubrizgali u venu.
Preopterećeno valom šećera, vaše se tijelo trudi kako bi ga probavilo i stvorilo inzulin za prenošenje šećera iz krvotoka u stanice. Povećanje razine inzulina prouzročuje pad razine šećera u krvi. Stoga val energije nestaje gotovo jednako brzo kao što je stigao, a vi klonete. Taj proces u tijelu budi želju za još više energije. Stoga jedete još šećera ili šećernih ugljikohidrata kako biste ponovno postigli porast energije.
Tako započinje začarani krug žudnje, jela i klonuća.
Proizvodnja šećera od šećerne trske:
Dobivanje šećera iz šećerne trske zaokružen je proces u kojemu se ništa ne baca, a potrošnja energije je minimalna. Prikupljena šećerna trska gnječi se između teških metalnih valjaka. Ostaci trske koji se nazivaju baggase ostavljaju se da se suše kako bi kasnije poslužili kao gorivo za zagrijavanje pri procesu dobivanja šećera ili za dobivanje električne energije u termoelektranama. Iscijeđeni sok zagrijava se na temperaturi od 60 do 85°C kako bi se pomoću vapnenog mlijeka i plina sumporova oksida SO2 koji mu se dodaju, odstranili iz soka ostaci bjelančevina, kiselina i ostalih nepoželjnih tvari.
Nakon odvajanja taloga, koji kasnije služi kao gnojivo, tako prvi put sumporirani sok zagrijava se u posebnim vakuum aparatima na 102°C kako bi se koncentrirao jer čisti sok sadrži 70% vode. Tako dobiveni tamnosmeđi gusti sok ponovno se čisti sumporom kako bi se otklonili posljednji ostaci vapna i drugih nečistoća. Daljnjim ukuhavanjem dobiva se punjevina, smjesa kristala i sumpora. Centrifugiranjem dobiva se prvi proizvod - šećer I.
Kako sok još uvijek sadrži dosta šećera, daljnjim ukuhavanjem vadi se iz njega šećer II. Nakon druge kristalizacije preostali sirup naziva se melasa. Iz melase se ne može kristalizacijom dobiti šećer iako ga ona sadrži oko 50%. U novije vrijeme pronađeni su postupci za dobivanje kristalnog šećera iz melase, također i obojenih šećera - s više ili manje melase, a obrađenih bez aditiva.
Dvije vrste šećera koje se najčešće prodaju jesu svijetli i tamni smeđi šećer.
Svijetli smeđi šećer sadrži 3,5 posto melase, dok ga tamni sadrži 6,5 posto. svjetliji šećer je nježnijeg, a tamni šećer intenzivnijeg okusa i mirisa.sve vrste smeđeg šećera proizvode se iz šećerne trske jer je melasa iz trske prihvatljivog okusa i mirisa za ljude, dok melasa iz šećerne repe to nije.
Melasa je također glavna sirovina za proizvodnju ruma, špirita i kvasca. Proizvodnja šećera od šećerne trske služi za dobijanje saharoze (šećera iz šećerne trske). Ostali proizvodi su melasa, bagasa i filter-kolač. Bagasa ili zaostala suha vlakna šećerne trske (biomasa šećerne trske) se mogu iskoristiti na više načina: za dobivanje vodene pare ili se koristi kod peći za sušenje, za proizvodnju papira, za zagrtanje biljaka, kao sirovina za neke kemikalije. Suhi filter-kolač se koristi kao stočna hrana, kao gnojivo ili za dobivanje voska od šećerne trske. Melasa se dobiva u dva oblika: suha melasa koja nije jestiva i sirup, koji je jestiv. Suha melasa se koristi kao dodatak prehrani stoke, ali se može koristiti i za dobivanje etanola, kvasca, limunske kiseline i ruma. Sirup od melase se često miješa s javorovim sirupom ili sirupom od kukuruza.
Tradicionalno proizvodnja šećera od šećerne trske zahtijeva dva koraka. Prvi korak je u mlinovima za šećernu trsku gdje se dobiva šećer od svježe šećerne trske (ponekad se i bijeli da bi se dobio bijeli šećer za lokalnu upotrebu). Drugi korak se obavlja u rafinerijama (u Sjevernoj Americi, Europi i Japanu), gdje se dobiva čisti bijeli šećer koji sadrži oko 99% saharoze. Noviji trend je da se uz mlinove obavlja i rafinacija šećera.
Glukoza
Blagdansko doba podrazumijeva pretjerivanje u hrani i piću uključujući i kolače kojima je teško odoljeti. Ukoliko sa slatkom hranom ne pretjeruješ ostatak godine, kratkoročno šećer neće ostaviti teže posljedice od osjećaja umora i malaksalosti. No, dugoročno može biti izvor zdravstvenih tegoba - od pretilosti i dijabetesa pa čak i ovisnosti.
Pod pojmom šećer najčešće podrazumijevamo saharozu, molekulu koja se sastoji od dva dijela - glukoze i fruktoze. Glukoza je šećer koji putuje našim žilama, a fruktoza se u organizmu razgrađuje na glukozu i poput nje osigurava brz izvor energije stanicama.
Ipak, šećer nije samo saharoza jer poznajemo različite vrste raznih jednostavnih i složenih šećera. Najrasprostranjeniji i najslađi prirodni šećer je fruktoza, a mliječni šećer laktoza sastoji se od dvije jedinice šećera – glukoze i galaktoze.
U žitaricama su najzastupljeniji složeni šećeri – polisaharidi – najčešće škrob, molekula koja se sastoji od puno jedinica glukoze.
U prehrani se preferiraju ugljikohidrati odnosno šećeri koji imaju duge lance i sporo se razgrađuju jer se na taj način glukoza postepeno otpušta u krv pa ne uzrokuje nagle promjene razine šećera u krvi. Takve velike oscilacije glukoze u krvi, njen nagli rast nakon kojeg slijedi i nagli pad je stanje koje dugoročno šteti organizmu.
-Razlika između bijelog i smeđeg šećera???
Šećer saharoza se dobiva ekstrakcijom iz šećerne repe i šećerne trske. I dok rafinirani odnosno bijeli šećer prolazi potpunu obradu, smeđi šećer ne prolazi kroz cijeli proces rafinacije pa u njemu zaostaju razni biljni pigmenti, neki minerali te drugi biljni ostaci. Kada se govori o zdravijem smeđem šećeru, onda se upravo misli na taj nerafinirani šećer.
No, na tržištu se pod smeđim šećerom najčešće prodaje, običan granulirani šećer s dodanom melasom za boju. Takav obojani šećer ne nudi nikakve zdravstvene pogodnosti u odnosu na bijeli šećer. A zdravstveni boljitak ne nudi ni pravi nerafinirani smeđi šećer.
Nerafinirani smeđi šećer uz saharozu sadrži i male količine vitamina i minerala, no one nisu značajne. Bijeli i smeđi šećer imaju još jednu zajedničku značajku, a to je energetska vrijednost koja u jednoj žličici odnosno 5 grama iznosi oko 20 kalorija.
Prekomjeran unos šećera opterećuje cijeli organizam, pa tako i imunološki sustav.
ŠEĆERNA REPA
Šećerane ili rafinerije šećera:
Šećerane ili rafinerije šećera dalje pročišćavaju sirovi šećer. Sirovi šećer se miješa s gustim sirupom i zatim centrifugira da bi se odvojio vanjski dio kristala šećera, koji je manje čist od unutarnjeg dijela. Zatim se preostali šećer otapa da bi se dobio sirup koji ima 60% krute tvari (težinski). Otopina šećera se dalje pročišćava dodavanjem kalcijevog hidroksida (vapneno mlijeko Ca(OH)2) i fosforne kiseline (H3PO4), koji zajedno dovode do izdvajanja kalcijevog fosfata. Čestice kalcijevog fosfata prihvaćaju još neke nečistoće, plutaju na vrhu spremnika gdje se mogu odstraniti. Osim fosfatacije postoji i drugi način (karbonatacija), vrlo sličan postupak koji koristi ugljikov dioksid CO2 i kalcijev hidroksid, koji stvara kalcijev karbonat za uklanjanje.
Nakon filtriranja preostalih krutih čestica, čisti sirup se propušta kroz aktivni ugljen da bi izgubio bilo kakvu boju (ugljik upija preostale nečistoće koje bojaju sirup). Čistom sirupu se dalje povećava koncentracija da bi se iz prezasićene otopine u vakuumu izdvojio bijeli rafinirani šećer. Kristali šećera se izdvajaju od melase centrifugiranjem. Od preostalog šećera koji se nije izdvojio centrifugiranjem naknadno se dobiva smeđi šećer. Kada se iz melase ne može više izdvojiti šećer, dobiva se završna melasa koja ima od 20 do 30% saharoze, te 15 do 25% glukoze i saharoze. Bijeli rafinirani šećer se nakon toga suši, prvo u rotacionim sušilicama, a zatim se puše hladni zrak iznad njega nekoliko dana.
Brazil je vodeći proizvodač šećerne trske u svijetu s berbom od 719 157 000 tona u 2010. Indija je drugi proizvodač s 277 750 000 tona, dok je Kina treća s 111 454 000 tona. Prosječni urod u 2010. je 70,7 tona po hektaru. Najproduktivniji proizvodači su u Peruu gdje je prosjek 125,5 tona po hektaru. Brazil je osim najveće svjetske proizvodnje šećera poznat i po tome da je najveći svjetski proizvodač bioetanola iz šećerne trske.
Šećerna repa:
Šećerna repa (lat. Beta vulgaris subsp. vulgaris var. altissima) industrijska je biljka iz potporodice Chenopodiaceae koja se uzgaja radi proizvodnje šećera, zbog visoke koncentracije saharoze u njezinom zadebljanom korijenu. Šećerna repa je dvogodišnja biljka koja u prvoj godini rasta daje korjen težak od 1-2 kg. Ukoliko se ne izvadi, tijekom drugog vegetacionog perioda hranljive materije iz korjena koristi biljka za proizvodnju cvijeta i sjemena.
Dužina stabla se kreće od 40-60 cm sa listovina organiziranim u rozetu.
Šećerna repa sadrži 75% vode, 16-18% šećera, 5-6 % celuloze i 2-3 % ostalih supstanci, uključujući i minerale. Gotovo polovina vode se ponovno iskoristi tijekom ekstrakcije šećera, a ostatak ispari. Oko 90 % sadržaja šećera postaje bijeli šećer. Ostatak čini melasa koja se koristi u porizvodnju stočne hrane, kvasca i alkohola. Celuloza iz repe se koristi kao repin rezanac i predstavlja dodatak stočnoj hrani. Preostalih 2-3 % sadrži magnezijum i fosfor koji se talože iz otpadnih voda tehnološkog procesa proizvodnje šećera i prodaju zemljoradnicima kao dodatak zemljištu koje je siromašno ovim supstancama.
U većini umjerenih klimatskih područja šećerna repa se sije u proljeće i vadi u jesen. U proizvodnji šećera u svijetu repa učestvuje sa oko 40 % a šećerna trska sa oko 60 %.
Europska unija, Sjedinjene Američke Države i Rusija su najveći proizvođački šećerne repe, a Europska unija i Ukrajina su veliki izvoznici. Iz šećerne repe se dobije 16% svjetske proizvodnje šećera.
Sjetva šećerne repe na našem području obavlja se uglavnom u razdoblju 10. ožujka do 10. travnja, kada se tlo na dubini 5 cm zagrije na 6°C. Tada sjeme ima optimalne uvjete za rast i razvoj.
Prerada šećerne repe:
Tehnološki postupak proizvodnje šećera je kontinuirani proces, a odvija se po međusobno povezanim fazama. Osnovni tehnološki postupak proizvodnje šećera može se podijeliti u 6 faza:
1. repno dvorište
2. ekstrakcija šećera difuzijom iz rezanaca
3. čišćenje difuznog soka
4. uparavanje rijetkog soka
5. kristalizacija saharoze
6. dorada kristalnog šećera
- Čišćenje difuznog soka:
Faza čišćenja soka obuhvaća sve operacije i procese kojima se iz difuznog soka uklanjaju nešećeri. Čišćenje soka provodi se mehaničkim putem, odvajanjem nečistoća na filterima te kemijskim putem. Za čišćenje difuznog soka koriste se kalcijev hidroksid (gašeno vapno) i ugljični dioksid. Zbog potreba povećanja kapaciteta tvornice šećera Viro napravljena je rekonstrukcija stanice čišćenja. U najvažnije kvalitativne pokazatelje čišćenja soka ubraja se kvocijent čistoće očišćenog soka, učinak čišćenja, stupanj razlaganja reducirajućih tvari, sadržaj Ca-iona i termostabilnost soka.
Za uspješno čišćenje difuznog soka značajni su: temperatura, vrijeme reakcije, količina i raspodjela dodanog vapna u različitim fazama postupka čišćenja, aktivnost Ca-iona, količina soka i ugušćenost mulja, sastav saturacijskog plina, način i kvaliteta filtracije. Sok nakon stanice čišćenja ide na ionske izmjenjivače, sulfitaciju te na stanicu uparavanja soka.
Pomoćni pogoni neposredno vezani za proces proizvodnje šećera su:
1. pogon za proizvodnju pare i električne energije - energana
2. pogon za proizvodnju vapnenog mlijeka i saturacijskog plina
3. pogon za doradu izluženih rezanaca - sušara rezanca
Dorada kristalnog šećera:
Kristal nakon prve A-kristalizacije, izdvojen iz matičnog sirupa u centrifugama, sadrži još 0,5 do 1,5 posto vode te se zato suši u sušari šećera do 0,025 posto vlage. Osušeni šećer se prosijava, važe i transportira u silos, gdje se čuva pod određenim uvjetima temperature i vlažnosti.
Iz silosa se šećer transportira u pakirnicu gdje se prosijava i pakira u određena pakiranja. Na transportnom putu šećera kroz pakirnicu postavljeni su magneti za uklanjanje metalnih čestica iz šećera. Spakirani šećer se skladišti u skladištu šećera, odakle se otprema u kamione.
Nusproizvodi dobiveni u tehnološkom postupku prerade repe su: briketirani rezanac, melasa
Izluženi se rezanac sa stanice ekstrakcije preša i suši u bubnju za sušenje rezanca. Osušeni rezanac se briketira i transportira u skladište briketa u rasutom stanju ili se puni u vreće.
Melasa se čuva u tanku melase i pumpom transportira u cisterne za otpremu.
ŠEĆERNA REPA
BILJKA STEVIJA (stevia rebaudiana bertoni)
Stevija je prirodni zaslađivač, za razliku od šećera ne izaziva karijes niti nepoželjnu toleranciju na okus, sprečava nastajanje zubnog plaka, nema kalorija, nema štetnih nuspojava poput umjetnih zaslađivača i otporna je na visoke temperature (pogodna i za pripravu kolača!). Uzgoj stevije i priprava zaslađivača jednostavni su i jeftini postupci. Stevija je grmolika biljka koja se sadi u proljeće, a u kasnu jesen, prije cvatnje, beru se listovi i suše na suncu nekoliko dana. Zbog svojih svojstava stevija je dobar izbor za dijabetičare, za ljude s povišenim tlakom ili prekomjernom težinom i za sve one koji izbjegavaju rafinirani šećer u prehrani. Stevija snižava razinu šećera u krvi, ne utječe na inzulin (važno za dijabetičare!), snižava i visoki krvni pritisak, smanjuje osjećaj gladi, poboljšava probavu...
NUSPOJAVE:
Svakodnevno opskrbljivanje tijela šećerom iznimno opterećuje vaš hormonski sustav. Kad klonete, vaše nadbubrežne žlijezde moraju osloboditi kortizol, tvar nalik steroidu, kako bi vam dale energiju. Vaše se nadbubrežne žlijezde, u nastojanju reguliranja promjenjivih razina šećera, s vremenom iscrpe. Taj neprestani proces prilagođavanja i uravnoteženja naposljetku vas dovodi u stanje iscrpljenosti.
Suvišni kortizol u organizmu povezan je i s debljanjem. Nadalje, previše kortizola u pogrešnom trenutku može potaknuti upalni proces za koji istraživači vjeruju da prouzročuje kronične bolesti uključujući dijabetes, artritis, alergije, neke oblike karcinoma - i, prema mojemu mišljenju, potrošenost.
U proteklih nekoliko godina obavljena su iznimna istraživanja o utjecaju šećera na tijelo. Previše šećera ne prouzročuje samo pretilost, dijabetes i karijes, nego je i jedan od najvažnijih uzroka pomanjkanja energije te osjećaja preopterećenosti - i čak znanstveno povezan s depresijom.
Priznajem da je šećer tvar (opazite da ga ne nazivam hranom) koju je većini ljudi najteže izbaciti iz prehrane.
- šećer može obustaviti rad imunološkog sustava
- šećer hrani stanice karcinoma i povezan je s karcinomom dojke, jajnika, prostate i rektuma
- šećer može oslabiti vid i prouzročiti prijevremeno starenje kože
- šećer uzrokuje opće prijevremeno starenje i povećava rizik od Alzheimerove bolesti
- šećer može prouzročiti autoimune bolesti, artritis, astmu, srčanu bolest, migrene i multiplu sklerozu.
Da biste se oporavili od potrošenosti, morate, što je više moguće, izbaciti šećere ne samo iz svoje kuhinje, nego i prehrane.
Izbacivanje šećera ili umjetnih zaslađivača iz prehrane znači ne piti gazirane sokove, dijetne napitke ili voćni sok (osim svježe iscijeđenog) i ne jesti slatkiše, kolače, kekse, sladoled, većinu tvorničkih kruhova, mnoge krekere i žitne pahuljice te dodatke kao što su kečap i preljevi za salatu. Budući da su šećeri toliko prisutni u našoj prehrani, mogao bih nastaviti unedogled. Ali dovoljno je reći da morate pažljivo čitati deklaracije i na njima tražiti prijestupnike koje sam upravo naveo. Pri čitanju deklaracija imajte na umu da je 4 grama šećera jednako jednoj žličici.
