UVOD u nadzor etera

Do podataka o današnjoj tehnici, mogućnostima i opsegu prisluškivanja fiksnog ili mobilnog telefonskog prometa dolazi se na sličan način kao i do podataka o špijunskim satelitima i njihovim mogućnostima: informacije se pojave većinom kod medijske eksponiranosti raznih špijunsko-prislušnih afera koje pokrenu političari ili vojni dužnosnici koji sumnjaju da su meta tajnog prisluškivanja. Kod sudskih procesa i izjava koje daju akteri afera za javnost, pronađe se pokoji redak o samoj tehnici, načinu i metodama kojim je prisluškivanje mobitela provedeno, a u ovom članku pokušao sam objediniti sve te "razbacane" informacije, ne ulazeći u tumačenje moralne strane vršenja prisluškivanja (kršenje ljudskih prava, slobode komuniciranja itd ...) već prvenstveno, što je elektroničarima zanimljivije, skupiti dostupne tehničke informacije o samim uređajima i metodama kojima se vrši prisluškivanje mobilne telefonije.

Tako sam pobrojao i nekoliko tvorničkih uređaja za prisluškivanje mobitela koji se nude na prodaju, iako su za njih dani prilično šturi, a često i dvojbeni podaci. Za svaki takav uređaj koji se nudi za prisluškivanje GSM-a (pa čak i ako je u pitanju samo malobolji radio skaner sa analizatorom spektra) stoji da je namijenjen prodaji samo vladinim organizacijama i tajnim službama. Međutim, samim time što se uređaji reklamiraju preko interneta, ponekad i sa naznačeno(povećom) cijenom, daje naslutiti da će trgovci uslužiti svakog "ozbiljnog" kupca. Naime, sve više država donosi zakonske uredbe, kojimasvojim telekomunikacijskim tvrtkama propisuju obvezu pružanju usluga vladi za potrebe provođenja prisluškivanja telekomunikacijskog prometa, a to onda znači da vlade više nemaju potrebu za legalnom nabavom skupih uređaja za dešifriranje u realnom vremenu. Na kraju, treba spomenuti da se na internetu "prodaju" i totalno neozbiljni uređaji i programi za prisluškivanje GSM-a u privatnom aranžmanu, obično vrlo povoljne cijene i fantastičnih mogućnosti, za koje će svatko tko imalo poznaje GSM sustav lako zaključiti kako prezentirani uređaj ne može funkcionirati.

....

AFERE

Krajem devedesetih, kad su skandali s prisluškivanjem oporbenih političara, novinara i drugih javnih osoba potresali medije, povela se rasprava i o tehnološkim mogućnostima prisluškivanja. Tada su neki tvrdili da je mobitele teško prisluškivati, a drugi da je mobitele najlakše prisluškivati i da oni koje prisluškuju i ne mogu primijetiti da ih nadziru.

Pisalo se da je svaki mobitel zapravo radioemiter i da tajne službe - preko signala koji mobitel odašilje bez obzira na to razgovara li korisnik ili ne - tajne službe u svakom trenutku mogu znati gdje je nadzirana osoba (tako su turske tajne službe uhitile kurdskog vođu Abdulaha Öcalana). Potom se govorilo da je moguće prisluškivati samo prepaid korisnike odnosno pretplatnike, a da se one koji koriste bonove ne može nadzirati. O svim ovim tvrdnjama može se diskutirati, međutim ono u što danas možemo biti sigurni je, da je moguće prisluškivati i nadzirati bilo kojeg telefonskog pretplatnika i to ne zahvaljujući nekoj posebnoj tajnoj tehnologiji, već samo zahvaljujući u uvodu spomenutim vladinim uredbama prema telekomunikacijskim tvrtkama. Isto vrijedi za Internet-providere i korisnike.

Tajne službe putem providera mogu nadzirati internetsku korespondenciju ako za to, također, postoje zakonom propisani razlozi. Ali krenimo redom! Početkom listopada 2000. godine, na konferenciji za novinare u prestižnome Clubu Filipino u blizini glavnoga grada Manile, filipinski guverner Luis Sinsong javno je okrivio filipinskog predsjednika Josepha Estradu, već dobrano upletenog u brojne skandale, za primanje basnoslovnih iznosa mita. I dok su sudionici press konferencije još raspravljali o detaljima guvernerove izjave, Estradini odani ljudi u policijskome aparatu parkirali su pred klubom neupadljiv Toyotin kombi opremljen najsuvremenijim prislušnim uređajima i istog trenutka stavili pod nadzor mobilne telefone više stotina ljudi, uglavnom senatora, državnih odvjetnika i novinara.

Nakon Estradina svrgnuća, parlamentarni odbor koji je ispitivao korumpiranost filipinskog predsjednika i ljudi koji su ga okruživali, obznanio je mnogobrojne, više godina brižno prikrivane dokumente o slučajevima masovne uporabe prislušnih uređaja proizvedenih u Njemačkoj.

Na jednom od saslušanja pred Odborom general Panfilo Lacson, u međuvremenu uhićeni šef filipinske policije, otkrio je uobičajenu praksu povremenih šoping-tura u daleku Njemačku, gdje su za Estradine vladavine kupovani najsuvremeniji uređaji za prisluškivanje fiksnih i mobilnih telefona. Potrošeni iznosi premašivali su pola milijuna dolara, a glavni opskrbljivač bila je minhenska telekomunikacijska tvrtka Rohde & Schwarz

Vrlo je vjerojatno da su dobri kupci minhenske tvrtke Rohde & Schwarz i naši prvi susjedi Slovenci. Kada su 6. siječnja 1998. godine u pola bijela dana dvojica pripadnika slovenske obavještajne službe uhićena na hrvatskome teritoriju u Dubravi Križovljanskoj, u njihovom je Volkswagenu Transporteru 2,4D pronađen veći broj uređaja za elektroničko izviđanje i protuelektroničko djelovanje. Obavještajci su prekršajno kažnjeni i protjerani, kasnije je protiv njih pokrenut i kazneni postupak, a vozilo je zaplijenjeno i tek je nakon tri godine vraćeno slovenskome Ministarstvu obrane. Nikada nigdje nije podrobnije objašnjeno kakvim je sve uređajima slovenski špijunski kombi bio opremljen i što je to Slovence tako jako zanimalo u hrvatskim telekomunikacijama.

Činjenica da je hrvatska strana ipak vratila sve što je bilo zaplijenjeno, daje slutiti da u vozilu i nisu bili instalirani neki posebno zanimljivi ili najnoviji proizvodi, već najvjerojatnije samo dobro poznati uređaji kakvima raspolažu i državne službe s ove strane Sutle, ili čak i stariji. Dakako da su to samo pretpostavke, jer vrsta i suvremenost prislušnih uređaja kojima hrvatska država bdije nad svojom sigurnošću i sigurnošću svojih građana predstavlja tajnu i o njima se ne može dobiti nikakve službene podatke.

....

O još jednoj slovenskoj aferi (Vič-Holmec) pisalo se u medijima prije pet godina. Naime, novinar TV Slovenije Tomaž Ranc istraživao je pozadinu policijske afere Vič-Holmec, kada je lansirana ocjena da je u desetodnevnom lipanjskom ratu za samostalnu Sloveniju na graničnom prijelazu slovensko-austrijske granice Vič-Holmec bilo zlodjela koja bi se mogla kvalificirati kao ratni zločini. Policiju je zanimalo odakle Ranc dobiva informacije i bez potrebnih naloga pribavila je popis osoba s kojima je novinar razgovarao u tom razdoblju (sudska uredba za nadzor telefonskih razgovora donesena je tek naknadno). Ranc je to otkrio, oštećeni je novinar pokrenuo civilnu tužbu protiv Slovenije,sud mu je odredio 600.000 tolara odštete (oko 2700 Euro), unutarnji nadzor MUP-a suspendirao je dva policajca ... Tada se pokazalo da slovenski sudovi na godinu izdaju stotinjak uredbi za prisluškivanje ili nadzor telefonskih razgovora.

Posljednjih nekoliko godina u Njemačkoj nije bilo spektakularnih slučajeva prisluškivanja novinara ili političara, ali je prisluškivanje sve omiljenije i njemačkoj policiji i tajnim službama. Prema navodima saveznog povjerenika za zaštitu podataka, broj slučajeva prisluškivanja u Njemačkoj porastao je u pet godina za više od 170 posto. Godine 1995. registrirano je 4700 slučajeva, a 1999. godine 12700 osoba bilo je prisluškivano (prema podacima u časopisu Connect). Ta je brojka zastrašujuće velika u odnosu na broj prisluškivanih osoba u SAD-u, gdje je među 240 milijuna građana, prema službenom Wiretap Reportu policija nadzirala telefonske razgovore samo 1190 osoba. Njemačka javnost zato upozorava na opasnost od "lavine prisluškivanja koja je svake godine sve veća". Upravo tim riječima Jürgen Welp, umirovljeni profesor pravnih znanosti iz Münstera, poziva na provjeru uspješnosti prisluškivanja, te tvrdi da nakon olakog izdavanja odobrenja za prisluškivanje kriminalistička obrada uglavnom završava bez ikakvog konkretnog rezultata. Za prošlu i ovu godinu još ne postoje potpuni statistički podaci.

Većinom je riječ o prisluškivanju zbog sumnje u postojanje teškoga kažnjivog djela, a broj će sigurno porasti s obzirom na to da je vlada početkom ove godine proširila katalog kažnjivih djela kad je prisluškivanje zakonski dopušteno. Nakon terorističkih napada na SAD, ovlasti tajnih službi i policije još su povećane, a ponuđači telefonskih usluga, uključujući i mobilne, zakonom su obvezani omogućiti prisluškivanje.

Najviše pozornosti nedavno izazivala je rasprava o sudbini spisa koje je bivša istočnonjemačka tajna služba STASI načinila prisluškujući bivšega njemačkoga kancelara Helmuta Kohla. Manje pozornosti privlači prisluškivanje novinara, ali ima i takvih slučajeva. Bremenski novinar Rolf Gössner doznao je da ga prisluškuje Ustanova za zaštitu ustavnog poretka zbog napisa o tajnim službama. Stručnjaci procjenjuju da novinare često prisluškuje i Savezna obavještajna služba BND preko svoga sustava za automatsko prisluškivanje. Taj sustav snima razgovore u kojima se pojavi određena riječ, primjerice droga. Budući da novinari često istražuju teme vezane uz kriminal, postaju žrtve sustava prisluškivanja.

U susjednoj BiH također je bilo političara s tvrdnjama da su prisluškivani i praćeni. Navodno, jedna od brojnih obavještajnih službi u BiH, muslimanski AID, može istovremeno prisluškivati 40000 telefonskih razgovora (fiksnih i mobilnih), gdje prisluškivanje mobitela služi usput i za lociranje njegovog korisnika, a za svoj rad nije dužna podnositi izvješća federalnim vlastima, tj. nije im odgovorna. Ipak, novim Zakonom o sigurnosno-obavještajnim službama predviđeno je kako će ubuduće samo Vrhovni sud Federacije BiH moći izdati nalog za prisluškivanje i praćenje, i to samo pod strogo određenim uvjetima. U masmedijima može se naći informacija ("ozbiljnog izvora") da se samo u Sarajevu sluša oko 600 telefona. To je s tehničke strane posve izvedivo, međutim za prisluškivanje je osim uređaja potrebna i radna snaga. AID ima oko pet stotina suradnika, a za svoje potrebe i u skladu sa zakonom ova služba ima namjenski napravljen i opremljen prostor u Pošti gdje je smješten MR. MR je međurazdjeljnik koji, zapravo, omogućava paralelno prespajanje kablova i njihovo sprovođenje do centralnog punkta u samom AID-u. Zanimljivost regulirana propisima kaže da sobu sa MR otključavaju dva ključa - jedan čuva direktor Pošte, drugi direktor AID-a.

Kada su svojedobno pripadnici stabilizacijskih snaga u BiH (SFOR i IPTF) odlučili zaviriti u ovu prostoriju na Dolac Malti, morali su razvaliti vrata?! Iz ovog se zaključuje da je Pošta vrlo važan čimbenik u provođenju (legalnog ili nelegalnog) slušanja telefona. Da su toga bili svjesni i SFOR i IPTF, ilustriraju upravo njihove kasnije nenajavljene posjete objektima ili PTT ispostavama u Varešu, Livnu, Mostaru, Sarajevu...

....

I u Hrvatskoj se u medijima pratilo nekoliko afera s tajnim prisluškivanjima. U jesen 1998. godine, zagrebački političar dr. Krešimir Franjić uskovitlao je prašinu svojim javno izrečenim tvrdnjama da se njegov mobitel prisluškuje. Čak je naveo i telefonski broj 385-167 s kojeg se to prisluškivanje, navodno, provodi. Iako su sumnje dr. Franjića imale posebnu "težinu", jer je on obavljao dužnost dopredsjednika Gradskog odbora Hrvatske narodne stranke, do kraja razjašnjene nisu bile nikada. Telefonski broj koji je on očitao na zaslonu svog mobitela, i za kojeg je tvrdio da je prisluškivačev, bio je nepostojeći, a telekomunikacijski su stručnjaci tvrdili da je riječ o pozivima preko stare analogne centrale, kod kojih se pozivatelj ne može identificirati. Prema njihovom prilično logičnom tumačenju, prve tri znamenke (385) pozivni su broj za Hrvatsku, a četvrta (1) za grad Zagreb. Posljednje dvije znamenke (67) najvjerojatnije uistinu pripadaju telefonskom priključku s kojeg su pozivi dr. Franjiću dolazili, ali to je premalo da bi se pozivatelj mogao locirati i identificirati. Uostalom, nejasna je i stvarna potreba za takvim načinom prisluškivanja doktorovog mobitela, jer ga se špijunirati moglo i puno jednostavnije, djelotvornije i profesionalnije.Drugi primjer je akademika Vlatka Pavletića koji je u vrijeme dok je bio predsjednik Hrvatskog državnog sabora i privremeni zamjenik Predsjednika Republike (prosinac 1999) javno ustvrdio da se prisluškuju čak i telefoni u njegovom saborskom uredu, ali dokaze za to nije mogao podastrijeti. p> Krunoslavom Canjugom, tadašnjim županijskim državnim odvjetnikom u Zagrebu, često je spominjano kako su krunski dokaz o navodnom mitu prisluškivani telefonski razgovori koje je vodio s odvjetnikom Mirkom Batarelom. U medijima su se iznosile ocjene o dokazima do kojih je USKOK došao prisluškivanjem, a Večernji list objavio je da policija, točnije Odjel posebnih kriminalističkih poslova, raspolaže tehnikom koja omogućuje prisluškivanje razgovora s mobitela. Sofisticirana oprema navodno je nabavljena u Izraelu, a koristili se se i "uslugama" operatera koji su dostavili podatke i o vlasnicima mobitela i brojeve koje su zvali prisluškivani.

METODE nadzora

Policijski istražitelji su svakodnevno izloženi i svojevrsnoj utrci u naoružanju, jer kriminalci prakticiraju u kratkome razdoblju promijeniti nekoliko mobitela. Berlinska je policija, navodno, kod tamošnjeg šefa kokainske mafije otkrila čak 16 različitih mobitela i pre-paid kartica. Da bi kriminalcima i doslovce u svakome trenutku mogli biti za petama, kriminalistički inspektori najčešće skenere cjelokupnog frekvencijskog područja, najrazličitije goniometre i ostale prislušne uređaje ugrađuju u policijska vozila, koja potom radi neupadljivosti opskrbljuju običnim registracijskim pločicama i oboje različitim izmišljenim komercijalnim natpisima. Uspješno i s kriminalističkog aspekta korisno prisluškivanje mobitela ne može se obavljati za pisaćim stolom, nego samo na terenu. Bez obzira koji mobitel i koju karticu osumnjičenik koristi, istražitelji će njegov korisnički broj (IMSI) saznati čim prođe pored policijsko vozila.

Medalja, dakako, ima i svoje naličje. Naime, policijski simulator bazne stanice nepogrešivo će registrirati ne samo mobitel prijestupnika nego i sve ostale, čak i slučajnih prolaznika, te time omogućiti i njihovo praćenje. Ministri pravosuđa njemačkih saveznih pokrajina još 2000. godine su zahtijevali zakonsku regulativu uporabe IMSI-Catchera. Chriastian Frank, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa u pokrajini Schleswig-Holstein u svojim je istupima opetovano naglašavao kako je takav uređaj novina koja se kvalitativno bitno razlikuje od dosadašnjih uobičajenih metoda prisluškivanja telefonskih razgovora, te zbog toga iziskuje potpuno novu zakonsku podlogu.

....

ZAKON

Zakonske regulative korištenja prislušnih uređaja

Na nedorečenosti hrvatskih pravnih propisa kojima bi se trebalo regulirati prisluškivanje telefonskih razgovora (područje takozvane preventivne policijske djelatnosti, na kojem dolazi do značajnih ograničavanja temeljnih ljudskih i ustavnih prava) još je u ljeto 1999. godine, upozorio dr Davor Krapac, u Hrvatskom ljetopisu za kazneno pravo i praksu, čiji je glavni urednik. Prvoga lipnja 2003. godine stupila je na snagu "Uredba o obvezama iz područja nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske za pravne i fizičke osobe u telekomunikacijama" koju je donijela Vlada Republike Hrvatske. Uredbom se uređuje područje tajnog nadzora telekomunikacija u Republici Hrvatskoj, u skladu s rezolucijom Vijeća Europske unije o zakonitom tajnom nadzoru telekomunikacija i odgovarajućim normama i preporukama Europskog instituta za telekomunikacijske norme – ETSI. Po toj uredbi telekomunikacijski i mrežni operatori, te davatelji usluga i pristupa, obavezni su o vlastitom trošku ugraditi uređaje za tajni nadzor u svoje mreže, te osigurati njihovo trajno održavanje i ispravan rad za potrebe Operativno-tehničkog centara za nadzor telekomunikacija.

Također, osim sadržaja telefonskih poziva, dužni su dati i sve ostale tražene podatke o pozivima (vremena i datumi,uspostave ili pokušaji uspostave poziva, prekidi poziva, promjene statusa, usluge, lokacije i sl.) uključujući identifikacijske i lokacijske podatke o telefonima i njihovim vlasnicima, što uključuje i uvide u baze podataka. Sve podatke moraju čuvati snimljene, a sva saznanja o sredstvima, postupcima i podacima promjene mjera tajnog nadzora obvezni su čuvati kao državnu tajnu. Uz sve to moraju osigurati da nadzirana ili bilo koja druga neovlaštena osoba ne osjeti bilo kakvu promjenu koja bi mogla biti uzrokovana primjenom tajnog nadzora. Tako uz različite "lovce" koje državni službenici upotrebljavaju na trošak proračuna vlastite ustanove, sada su i sami hrvatski koncesionari telefonskih mreža obvezni, na zahtjev ovlaštene osobe staviti na raspolaganje tehnička sučelja i pružiti pomoć sudu, državnom odvjetništvu, policiji i vojsci, u ostvarivanju njihova nadzora komunikacije korisnika usluge.

Naravno, i druge države imaju takve ili slične odredbe. Prema njemačkom Zakonu o telekomunikacijama (TKG) i tamošnji su koncesionari obvezni o svom trošku organizirati i provoditi načine i mjere nadzora, a slično je i kod Austrijanaca. Točne brojke telefonskih pretplatnika obuhvaćenih tom zakonskom odredbom operateri, dakako, ne otkrivaju, ali se Georg Pölzl, ravnatelj austrijskoga Max-mobila, ipak potužio kako je njegova tvrtka u mjere nadziranja mreže, koje je zahtijevalo austrijsko

Ministarstvo unutarnjih poslova, investirala između 4,3 i 10 milijuna maraka. Slično tome, vlada u Južnoafričkoj republici odobrila je prijedlog novog zakona kojim će prisluškivanje mobilnih telefona biti legalizirano. Vlasti tvrde da je to neophodno jer se mobilni telefoni sve više koriste prilikom pljački i drugih vrsta kriminala. Telefonske kompanije moraju o vlastitom trošku instalirati specijalne uređaje za prisluškivanje a ubuduće će smjeti pružati samo one usluge koje se mogu nadzirati. Snimljeni razgovori dostavljati će se policiji, službi za nacionalnu sigurnost, vojsci i drugim ovlaštenim službama, a mogu se koristiti i tokom krivične istrage.

Ministarstvo unutarnjih poslova Estonije je zatražilo operatere estonijske telekomunikacijske tvrtke da omoguće vladinim agentima nadgledavanje privatnih telefonski poziva i Internet veza. Ideja proizlazi iz novog članka o telekomunikacijama u kojem piše da telefonski operateri i davaoci Internet usluga moraju garantirati pristup mreži vladinim sigurnosnim ekspertima. Telefonske kompanije potvrdile su da nemaju ništa protiv da daju svoj doprinos borbi protiv kriminala, ali se žale zbog novonastalih dodatnih troškova. Potrošači su zabrinuti zbog cijele priče, te opravdano strahuju da će oni i platiti najveći ceh, jer će po svemu sudeći i pretplata poskupjeti.

....

Zahvaljujući ovim zakonima pojam "prisluškivanje" polako gubi smisao. Svi razgovori koje ste obavili i koje ćete tek obaviti stanu na jedan CD, a isti stoji manje od kune. Kada "Veliki brat" to poželi, saznat će što ste i s kim razgovarali, uključivo i gdje ste se u tom trenutku nalazili. Kako? Svaki mobitel odašilje periodično svoj IMEI, tj. 16 znamenkasti identifikacijski broj, neovisno o kartici koja je u njemu. Na osnovu kašnjenja do tri najbliža tornja određuje se vaš zemljopisni položaj. To što u tom trenutku ne razgovarate ne znači ništa, mobitel se može "aktivirati" iz centrale te će uredno bilježiti sadržaj vaših privatnih i poslovnih razgovora, bez vašeg znanja. Obratite pozornost na prekomjerno i prebrzo trošenje baterija, to je jedini indikator da se nešto događa. Jedina sigurna zaštita je isključivanje aparata. Promjena mobitela i kartice? Nebitno, odaje vas glasovna karakteristika poput otiska prsta.

SIGURNOST GSM SUSTAVA

Kodiranje govora

Razvojni tim GSM-a proučavao je nekoliko tipova algoritama za kodiranje govora, gdje se tražila dobra kvaliteta govora i što manja složenost potrebnih elektroničkih sklopova (time se snižava cijena proizvodnje, kašnjenje obrade i manja potrošnja energije za napajanje sklopova). Izbor je pao na RPE-LPC koder. Informacija sadržana u prethodnom uzorku, koja se brzo ne mijenja koristise da predvidi sljedeći uzorak. Razlika između prijašnjeg i trenutnog uzorka predstavlja signal.

Govor se dijeli na uzorke duljine 20 ms, od kojih se svaki kodira sa 260 bitova, dajući tako brzinu digitalnog signala od13 kbps (full rate speech coding). Zbog prirodnih i umjetnih elektromagnetskih smetnji, kodiran govor ili podaci koji se prenose moraju biti zaštićeni od greški. Prilikom testiranja utvrđeno je da od bloka 260 bitova (20 ms govora) određeni blok bitova je važniji za razumijevanje nego ostali. Tako se blok od 260 bitova dijeli na tri klase osjetljivosti:

• Klasa Ia 50 bita - najosjetljivija na greške
• Klasa Ib 132 bita - umjerena osjetljivost na greške
• Klasa II 78 bita - najmanje osjetljiva na greške

Klasa Ia ima tri paritetna bita CRC koda koji se dodaju za detekciju greške. Ukoliko se greška detektira okvir se proglašava neispravnim, odbacuje se i zamjenjuje prijašnjim ispravno primljenim prigušenim okvirom.

Ta 53 bita zajedno sa 132 bita klase Ib i 4 bita završne sekvence (ukupno 189 bita) ulaze u koder. Svaki ulazni bit se kodira na dva izlazna bita bazirana na kombinaciji prijašnja 4 ulazna bita. Na izlazu kodera je 378 bita, kojima se dodaje okvir od 78 bita preostalih iz klase II. Tako se svakih 20 ms govora kodira sa 456 bita, što daje brzinu digitalnog signala od 22,8 kbps.

....

Zbog daljnje zaštite od grešaka “burst” perioda, svaki uzorak se prepliće. Na izlazu kodera 456 bitova se dijeli na 8 podblokova po 57 bita. Blokovi se uzastopno šalju “burst” periodima s vremenskim rasporom (time-slot bursts), od kojih svaki može prenijeti dva 57 bitna bloka, tako da svaki “burst” period šalje dva različita uzorka govora (vremenska okvira). Okviri se međusobno miješaju, uzima se nekoliko bita prvog okvira, zatim drugog itd., zatim opet nešto iz
prvog, drugog itd. Dubina preplitanja razlikuje se za svaki tip kanala. Ideja i cilj preplitanja i miješanja je smanjivanje utjecaja smetnji kod prijenosa podataka. Greške (smetnje) se tako raspoređuju na veći broj okvira, blokova tako da npr. ako je 500 bitova neispravno, raspoređivanjem na veći broj blokova greška će tada manje utjecati na prijenos.

Prijenos signala

Sustav GSM-a koristi kombinirane FDMA i TDMA tehnike za prijenos signala koji se prenose koristeći GMSK modulaciju. FDMA (višestruki pristup s frekvencijskom raspodjelom) i TDMA (višestruki pristup s vremenskom raspodjelom) koriste podjelu frekvencije i podjelu vremena da omoguće višestruk pristup. Kod FDMA tehnike u određenom vremenskom periodu kanal je dodijeljen samo jednom korisniku, tako da je drugom korisniku dozvoljen pristup istom kanalu ukoliko je prethodni razgovor već obavio ili je otišao u područje pokrivanja druge ćelije.Nedostaci su ograničenja na ponovnoj upotrebi iste frekvencije u susjednim ćelijama, znači slab kapacitet. Kod TDMA tehnike dodijeljeno frekvencijsko područje podjeli se na kanale, koji se dijele na velik broj vremenskih raspora. Svakom korisniku se dodjeljuje jedan vremenski raspor, tako da se preko jednog kanala opslužuje 8 korisnika.

Frekvencijsko područje za vezu mobilna jedinica-bazna stanica je 890-915 MHz a za vezu bazna stanica-mobilna jedinica 935-960 MHz, što znači da je širina frekvencijskog pojasa GSM-a 2 x 25 MHz. Ovakve odvojene frekvencije za prijem/predaju signala omogućuju lakši istovremeni dvosmjerni prijenos. Frekvencijski pojas od 25 MHz dalje je podijeljen na 125 pari frekvencija, iz čega proizlazi da svaki dupleks kanal ima širinu 200kHz.Jedna ili više nosećih frekvencija dodijeljene su svakoj baznoj stanici. Neznatan gubitak informacije u okolnim kanalima je dozvoljen i taj gubitak je minimiziran zahvaljujući GMSK modulaciji.

Svaka od tih nosećih frekvencija je vremenski podijeljena koristeći višestruki pristup s vremenskom raspodjelom (TDMA) da razdvoji 200 kHz kanal na prometne kanale (TCH) koji će se koristiti za prijenos govora i podataka. Prometni kanali koriste višestruke vremenske okvire, a kod prijema i predaje su razdvojeni za 3 “burst” perioda, tako da mobilna jedinica nema potrebu za simultanom primopredajom, što pojednostavljuje elektroniku mobilne stanice. GSM može koristiti tehniku sporog preskakanja frekvencije gdje mobilna i bazna stanica predaju svaki TDMA okvir na različitoj nosećoj frekvenciji. Algoritam za skok frekvencije emitira se na BCC kanalu. Skakanje frekvencije upotrebljava se da interferenciju smanji na prihvatljivu razinu. U principu skakanje frekvencije ima prednosti u toj činjenici da smetnja može biti smanjena, ako je smetajući signal sadržan samo u uskom dijelu spektra signala preko kojeg željeni signal skače.

26 TDMA (vremenskih) okvira za prijenos govora/podataka (gdje se 24 okvira koristi za prijenos govora ili podataka, jedan predstavlja SACC kanal dok se zadnji ne koristi) ili 51 vremenski okvir za kontrolne podatke čini jedan višestruki okvir ili multiokvir (1 multiframe = 26 ili 51 TDMA frames) u trajanju od 120 ms. Nadalje, 26 ili 51 multiokvira čini jedan superokvir u trajanju od 6,12 s, dok 2048 superokvira čini jedan hiperokvir trajanja 3 sata, 28 minuta, 53 sekundi i 760 ms.

....

SvakI od TDMA okvira traje 4,615 ms te je podijeljen na 8 vremenskihraspora - logičkih kanala u trajanju od 0,577 ms, od kojih je jedan za slanje, drugi za primanje dok ostalih šest vremenskih raspora služi za slanje kontrolnih signala. Logički kanal je definiran po frekvenciji i broju vremenskog raspora i svaki je na kraju opet podijeljen na 8 vremenskih raspora u kojima emitira digitaliziran govor u kratkim serijama “burst” perioda. Brzina prijenosa digitalnog signala je 271 kb/s (trajanje 1 bita je 3,79 us). Radi vremenskog usklađivanja, “burst” period kod slanja podataka je kraći od vremenskog raspora i traje 148 umjesto omogućenih 156,25 bit perioda. Tih posljednjih 8 vremenskih raspora zajedno čini 248 poludupleksnih kanala, što odgovara boju od 1984 logičkih poludupleksnih kanala. Po jednoj ćeliji dolazi tada 1984/7=283 logičkih poludupleksnih kanala, stoga jer ćelija može koristiti 1/7 totalnog broja frekvencija. Takva raspodjela frekvencija je dovoljna da pokrije vrlo veliko područje.

Za prijenos informacija vezanih uz kontrolu i upravljanje radom mreže koriste se kontrolni kanali.