|
SAMOPOUZDANJE Svaka uzvišena umjetnost, misao i znanost oduvijek stoje na postolju mašte
Rođena sam sa suncem, u zoru velikog solsticija. Volim ručni rad, izrađujem nakit, ponekad graviram.
U dubokoj šumi mojih dragocijenosti postoji proplanak sjećanja, jedan izvor radosti što teće u potok znatiželje, pa se potom ulijeva u rijeku života i zatim nestaje u moru sudbine.
Od rođenja ovoga tijela nešto je u meni govorilo: "ja jesam, ja želim, ja znam, ja volim, ovo sam ja, ovo je moje", ali kada se postavi pitanje, tko ili što sam "Ja", nema jasnog odgovora. Činjenica je da ljudi ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova, ne bi bilo mržnje, ne bi bilo pohlepe, straha, robovanja idejama i vjerovanjima uma.
Ovog ljeta sam od prijateljice dobila domaće šljive, pa sam odlučila ispeći pekmez. Ali gotov pekmez treba pospremiti u nekakve teglice, i potražila u ostavi zalihe svojih teglica. Nisam odmah primjetila da sam odabrala samo one na kojima se nalazi naljepnica "Med" ili "Marmelada". Teglice sa naljepnicom "ljuti feferoni" ili "Ajvar" sam nesvjesno izbjegavala.
Ionako sam ih morala oprati. A u suđerici su naljepnice jednostavno otpale. Dali to zanči da mi definiramo stvari ili osobe prema deklaraciji i/ili uniformi??? Jedno istraživanje koje je sprovela naša televizija o prodaji ljekovitih preparata, je pokazalo šokantne rezultate. Naime grupa glumaca se obukla u bijele "doktorske kute" i postavili štand sa "ljekovitim preparatima" na glavnoj tržnici. U bočicama su bili obićni sokovi, ali naljepnica je govorila drugačije. Ljudi su misleći da se radi o provjerenim preparatima jer su vidjeli trgovce u doktorskim kutama kupovali bez prave provjere.
To je ono o čemu želim govoriti. "Uniforma" ili "etiketa/naljepnica" nije zapravo ono što predstavlja proizvod ili osobu (med/medicinara). Gotovo isto je i sa našim identitetom. Mi nismo samo policajci ili samo liječnici ili samo dimnjačari ili bilo što od onoga što nam je struka. Isto tako ni teglica koja sadrži naljepnicu "med" ne mora biti isključivo teglica za med.
Kad odem kod frizera uobičajena pitanja su: a čime se vi bavite? Ili... gdje radite? Na ta pitanja ne volim odgovoriti jer ne želim da me frizerka identificira sa mojim poslom ili sa mojom nekretninom... (ona žuta kuća na uglu naše ulice u kojoj je kladionica). Kad sam bila mala imala sam dvije prijateljice za igru i obje su bile Vesne, ispočetka im nisam znala prezime pa sam jednu od njih nazvala "duga kragna" jer je imala bluzu sa podužom kragnom. Ona se naravno užasno naljutila zbog toga, meni je tek sada jasno da zaista nije popularno kad te netko poistovijeti sa nekom stvari ili obilježjem iz tvog okruženja...
Ono što ja u stvari želim znati nije moje ime, struka, jesam li katolik ili muslimanka, imam li djecu, jesam li sretna, jesam li poštena, volim li koga...
Mislim da sve to nije bitno!
Pravo pitanje je ustvari, "što je bitno"??? Što je zaista bitno??? Što je to što Bog kod nas razlikuje??? Koliko sam shvatila, njemu nije bitno ni naša vjeroispovijest, ni koliko puta smo se udavali/ženili, nije bitno ni imamo li djecu, nije bitno čak ni jesmo li ubojice (jer da je, nebi mogli samo tako otići na ispovjed, pokajati se i sve OK.). Nije mu bitno ni jesmo li dobri, jer eto - postoji ona izreka da je put do pakla popločen "najboljim namjerama".
Nešto drugo je puno bitnije, a mi TOGA nismo svjesni. Ništa što možemo percipirati u obliku misli, emocija, senzacija, bilo koji objekt, iz bilo kojeg dijela vremena, ni jedan nije trajan, ni jedan ne pripada nama. To je jednostavno kretanje u svjesnosti, a mi smo svjedoci svega toga.
Svrha promatranja je da razlikujemo, da što god da izvire, prolazno je, To nismo Mi. Odbacimo lažno i istina će doći na vidjelo, a da bi odbacili lažno, moramo dovesti u pitanje svoja najčvršća uvjerenja.
Da bi spoznao sebe, sebstvo se mora suočiti sa svojom suprotnošću – sa nesebstvom. Da bi spoznali što jesmo, moramo najprije ispitati i saznati što nismo.
Kao da je to lako!!! Nitko nije objavio tehniku kojom se možeš samo tako sjetiti "ah...pa, da...ja sam u stvari Zeus"??? Ako se netko na ovoj planeti Zemlji sjetio tko je on u stvari, molim neka i nama pomogne da se i mi možemo prisjetiti našeg stvarnog bitka.
Kako sam god okrenula i pretumbala misli o svemu što bih JA mogla biti, tako isto mi je palo na pamet što sigurno "nisam"!!!??? Pokušala sam zamisliti što Bog od nas zapravo očekuje... Jednom davno sam u jednom životnom periodu živjela na selu. I kao i sve domačice imala sam sve što i drugi ljudi. Veliki vrt pun raznovrsnog povrća i voća. Imala sam ja i patke, koke, piliće. Razmišljam o pilićima, kupila sam ih kad su se tek izlegli (jednodnevni), bili su preslatki. Brinula sam o njima, mazila ih, čak sam im i imena nadjevala, ali... bez obzira na sve, oni su imali samo jednu svrhu - klanje za meso. Dakle bez obzira što sam ja te piliće voljela ponekad sam im ugađala pa ih pustila da bezbrižno pasu po livadi, ponekad sam im u kokošinjac pustila glazbu, i što-šta drugo, ja sam te piliće na kraju ipak zaklala i spremila za hranu.
Meni nije bilo bitno kod mojih pilića jesu li oni pošteni ili ne, jesu li se potukli, jesu li jedni drugima otimali hranu, nije mi bilo bitno ni vole li se oni međusobno, potpuno mi je bilo svejedno osjećaju li oni da ih volim ili ne, ono što je meni bilo bitno jest da su svi lijepi i zdravi, i da brzo napreduju. Jer njihova jedina svrha je meso za hranu. Možda zvući surovo, ali to je jedina realnost u životu pilića.
Kad bi netko došao mojim pilićima i rekao; hej pa vi niste samo pilići, vi ste puno više od toga, hajde probajte se sjetiti tko ste vi zapravo, što bi oni mogli napraviti čak i da se sjete.
Nikad nisam zamišljala da smo mi jedini u cijelom univerzumu, i da u cijelom tom beskraju postoji jedna mala planetica Zemlja i jedino na njoj postoje neki ljudi koji se rode, jedno vrijeme odrastaju i uče, pa onda rade jedno vrijeme, imaju ili nemaju svoju djecu, ostare i umru, i točka...kraj! Ne to jednostavno nije moguće.
Zato ja mislim da pravo pitanje nije "TKO SAM JA", i mislim da ne trebamo gubiti vrijeme razmišljajući o onome što ionako ne možemo promijeniti, jer u ovom životu (inkarnaciji) mi imamo tijelo koje ima rok trajanja, koje je ograničeno na određenu temperaturu, na određenu atmosferu, na određenu hranu i vodu, sve nam je ograničeno vremenskim terminom od nekih 80-100 godina, i da ne ne nabrajam u nedogled sva naša ograničenja, vračam se na ono pravo pitanje: ŠTO JE BITNO???
Ako je točno da postoje određeni nivoi, primjerice prvi nivo, voda, minerali, - drugi nivo: biljke i životinje, - treći: MI. Ako je točno da nivoi ovise jedan o drugome, drugi nivo ovisi o prvome, treći o prvom i drugom, Što je dalje? Kako se održavaju četvrti i peti, šesti i sedmi nivoi? Na koji način MI iz trećeg nivoa (dimenzije) koristimo njima u četvrtoj i petoj i tako dalje... Mislim da je to pitanje u ovom trenutku puno bitnije od same spoznaje tko smo mi zapravo. Što nam znaći i da saznamo??? Što bi mojim pilićima značila spoznaja da su oni netko drugi? Možda su oni također bili u nekoj drugoj dimenziji, možda su bili čak i nama bliski, ali njihova sudbina je i dalje ostala nepromijenjena, kao što je možda i naša.
Bojim se da si to pitanje nitko ne želi postaviti iz straha od odgovora, od prave istine. Nije isključeno da smo mi nečiji pilići i da imamo samo jednu svrhu. Pa se onda zbog straha od saznanja uvjeravamo da smo ipak važni i močni. Mislim da smo svi u velikoj zabludi. Jer za sve te tvrdnje ne postoji niti jedan dokaz. Vjeroispovjesti bilo krščanska, muslimanska ili židovska, sve se one temelje na uvjerenju a ne na činjenicama. Dakle nitko sa sigurnošću ne može tvrditi da je baš on u pravu. Što nam je garancija?
Što nam garantira da mi nećemo završiti kao pilići nekoj tamo slijedečoj dimenziji (Bogu). Kako možemo znati što je poslije smrti. I dali je važno ono nakon smrti ili je život koji imamo sada najvažniji. Što je najbitnije u SADAŠNJEM TRENUTKU? Ako se oni iz četvrte dimenzije "hrane" nama, na koji način to čine? Što je njima bitno? Meni je od mojih pilića bilo bitno meso za hranu. Znamo da se nitko ne hrani našim mesom, pa čime se onda "hrane"??? Što mi to imamo da njima treba? Jer jedno je sigurno, a to je da mi ne znamo ni tko nas drži ni tko će nas uzeti!!!
"Ponekad možda jako zavoliš neku stvar. Ali što se s njom kasnije dogodi? — Dosadi ti. Možda se slomi i više ju čak i ne želiš imati. Ali ti imaš nešto što vrijedi puno više od te stvari. Što je to?
— To je tvoj život. Život je jako važan jer ako nisi živ ne možeš ništa. Ali tvoj život ovisi o tome činiš li ono što Bog voli. Znaš li to?
Što znači biti bogat pred Bogom? — To znači da nam Bog treba biti najvažniji u životu. Neki kažu da vjeruju u Boga. Oni misle da je dovoljno vjerovati. Ali jesu li oni bogati pred Bogom? — Nisu, oni su isti kao bogataš koji je zaboravio na Boga.
Isus nikada nije zaboravio svog Oca koji je na nebu. Nije pokušavao zaraditi mnogo novca. A nije ni imao puno materijalnih stvari. Isus je znao što je stvarno važno u životu. A što je to važno?— Važno je da smo bogati pred Bogom.
Reci mi, kako možemo biti bogati pred Bogom?— Tako da radimo ono što ga raduje. Isus je rekao: "Ja uvijek činim ono što je njemu ugodno" (Ivan 8:29). Boga raduje kad činimo ono što on želi. A sad mi kaži kako ti možeš obradovati Boga?
Ovaj citat sam pročitala na jednom portalu. Puno sam razmišljala o tome kako voljeti Boga.
Sve je više ljudi u našoj zemlji koji ne znaju što im je važno u životu. Kažu da im je najvažnije zdravlje, a onda se iscrpljuju jurnjavom za novcem, dok ne obole.
Kažu: obitelj mi je svetinja, a onda ih nikada nema kod kuće, jer previše rade. Ne razumiju jedni druge i ne trude se shvatiti blisku osobu.
I kao društvo često se ponašamo neshvatljivo – poštujemo one koji su se itekako ogriješili o standarde koje propisuje civilizacijski krug kojem pripadamo.
Vrijednosti se formiraju na nesvjesnom nivou pod utjecajem odgoja, obitelji, okoline, društvenog sustava, religije, medija, učitelja ...
Razvijaju se i učvršćuju kako rastemo i sazrijevamo. Svatko od nas ima svoj osobni vrijednosni sustav po kojem procjenjuje je li mu nešto ili netko važan u životu. Vrijednosti nam omogućuju da upravljamo svojim emocijama i svojim ponašanjem, onime što mislimo i govorimo.
"Bog je čovjeka stvorio lijepog, dobrog i zdravog. On želi da čovjek takav i bude. Izvorno su ljudi bili sasvim spojeni s Bogom i tu je vladala ljubav, harmonija i zdravlje, sve je bilo jedno. Ali kad je prvi čovjek poslušao glas, glas zla, koji je dolazio izvan tog jedinstva i kad je onda to i učinio, tada je prekinut spoj i od tada je Bog ovdje, a čovjek tamo. Između Boga i čovjeka je nastao veliki ponor. Tu nema povezanosti. Čovjek – prepušten sam sebi – može biti i te kakav vjernik i moliti, njega će na njegovom životnom putu zlo uvijek napadati i vuči ga dolje u dubinu. Vi ste na svom životnom putu dospjeli tu dolje. Doživljavamo nesreču, bolove, neiscjeljiva oboljenja. Ne idite još niže, već Vas pozivam na veliki preokret! Krenite s puta patnje na Božanski put! Na tom putu nema nesreče, nema bolova, ne postoji neiscjeljivo – tu je sve dobro. Ovaj vas put vodi natrag k Bogu, k SEBI!!!"
Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga.
Koliko sam puta čula da je Bog u nama samima, da se smjestio u nas same, pa zašto onda mi ne cijenimo i volimo sami sebe iako znamo da smo i mi dio tog Boga kojeg smo u mislima postavili negdje "gore" visoko i daleko. Kad ne ljubimo i volimo sami sebe to je kao da ne volimo ni Boga.
Može li se istinski voljeti iluzija? Možda mi možemo voljeti ideju o postojanju našeg stvoritelja, i da nas to može doista držati u ljubavnom odnosu. Ali kako se doista može voljeti nekoga za koga nemaš pojima postoji li on uopće, jer ga nisi nikad vidio. Opet ponavljam mogu se gajiti lijepi osjećaji i štovanje prema vlastitom uvjerenju o tome da ipak postoji netko tko nas je stvorio, netko na koga se možemo osloniti, možemo si u mislima dočarati i raj koji nas očekuje, pa se onda truditi da ga zaslužimo...ali, VOLJETI po mogučnosti bezuvjetno??? JA ne znam tko može! Tko zaista može, jer meni je teško voljeti i drage i dobre ljude koji nas okružuju. Nitko mi ne može reći da voli i svoju najveću ljubav života - bezuvjetno. Kroz svoj životni vijek sam se osvjedočila da i oni koji tvrde da bezuvjetno vole nekoga, nakon nekog vremena se dogodi neka neugodna situacija i ta ljubav postaje uvjetna. Svi mi pomalo kalkuliramo i uvjetujemo. Majke svoje kčeri savjetuju da biraju samo dobre i poštene momke koji ne piju ili kockaju... roditelji sinovima pak govore da odaberu djevojku koja je čestita... Nisu li to sve uvjeti?
Istinski i bezuvjetno bi svi morali voljeti prvenstveno sebe. Jer kroz nas volimo i Boga u sebi. Volimo također i njegovo djelo, odnosno nas, jer on nas je stvorio. Ako on nije zadovoljan sa tretmanom kojeg ima u nama, on će nas opomenuti kroz neku bolest, kojoj je jedina zadača da nas opomene da nismo dovoljno posvećeni sebi, odnosno Bogu u sebi. Zato smatram da svo znanje koje imamo o vjernosti prema Bogu je pogrešno. MI smo ti koji su najbitniji. Jer u NAMA boravi Bog. To nesmijemo pobrkati sa egoizmom ili narcisoidnošću, jer su to emocije gdje sebe stavljamo ispred Boga, ON je stvorio nas, a ne mi NJEGA.
Ako i ima zla u svijetu, ipak je čovjek u cjelokupnoj tajni stvaranja neizreciva vrijednost. Postao sam čovjekom da i ti budeš autentično ljudsko biće. Neka te moje Utjelovljenje oplemeni. Otkrij biser života u tajni svoje osobe, jer sam radi tebe postao čovjekom. Otkrivaj vrijednost ljudi oko sebe, jer sam radi njih postao čovjekom. Dijete ne vodi brigu o planovima, nesigurnostima i tjeskobama svojih roditelja. Ono se prepušta ljubavi. Dijete se ne pravi važno. Njegov je otac velik i jak i snažan i sve može.
Postani djetetom. Budi malen. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Tek s povjerenjem djeteta moći ćete shvatiti i osjetiti svu ljubav nebeskog Oca. Tek se kao djeca možete prepustiti njegovom krilu. Neka nestane u vašim srcima straha. Ne bojte se: dragocjeni ste u očima moga nebeskog Oca.
Koliko puta nam se u životu dogodilo da nekog sažalijevamo u tolikoj mjeri da napravimo određene ustupke i promjene u vlastitom životu zato da učinimo neke usluge ili nekakvo popuštanje u nečemu toj osobi prema kojoj osjećamo sažaljenje a kasnije se redovito ispostavi da smo takvim postupkom na kraju samo mi izvukli deblji kraj a ta osoba se možda čak nije pošteno niti osvrnula na taj naš ustupak ili neko davanje prema njoj, već je i dalje nastavila izazivati sažaljenje da li prema nama ili prema nekom drugom. Brojni su svakodnevni primjeri ovakvih ili sličnih situacija, a kako sam oduvijek bila prilično osjetljiva prema ljudima koji trpe neke patnje i nalaze se u problematičnim situacijama, palo mi je na pamet da pokušam to malo rasvjetiliti i razumjeti što se točno nalazi u pozadini svih tih stanja i situacija.
Dugo sam razmišljala ili bolje rečeno zamišljala situaciju kad smo se nalazili u kontemplacijskoj zoni na 5D, odnosno prije našeg inkarniranja na ovaj svijet. Po onome što znamo i što smo čitali o tome, a ja osobno mislim da to itekako ima smisla, dok se nalazimo tamo "gore" mi zapravo kreiramo i smišljamo određene životne situacije koje ćemo kasnije tu na zemlji proživjeti, biramo ljude i događaje (lekcije) sa kojima ćemo se susretati i od kojih, tj. u kojima ćemo najbolje učiti i napredovati u našoj svijesti.
Ako je to tako onda neka osoba može imati život prepun patnji i problema do krajnjih granica a razlog zbog čega je to tako leži upravo u toj potrebi da ona za sebe pronađe najpovoljnije životne situacije, tj. lekcije koje će joj najviše omogućiti osobni napredak u svijesti. U prvi trenutak zvuči pomalo bizarno, ali šta ako je objektivna istina zaista takva bez obzira što mi mislili ili osjećali o svemu tome?
"Kada nekoga sažaljevaš tada zapravo govoriš Bogu da je negdje pogriješio." Tada također (bilo svjesno ili ne) sebe stavljaš iznad osobe koju sažaljevaš. Kratkovidan si. Gotovo slijep. Ne možeš niti početi shvaćati širu sliku, a kamoli veći dio međupovezanosti i uzroka koji leže u pozadini bilo čije priče. O poimanju potpune istine o nekome nećemo niti govoriti. To je za nas fikcija. Nemaš nikoga pravo sažaljevati! Koliko puta se čovjek uhvati na tu zamku još misleći kako je "osjećajan" i "plemenit".
Osjećaj sažaljenja koji bi mi u tim trenucima počeli odašiljati prema toj osobi koja se nalazi u nekim poteškoćama bi prije svega proizilazio iz našeg "neznanja" i nespoznavanja te činjenice a onda i kao jedan specifični odraz naše vlastite slabosti koja se ogleda u nemogućnosti prihvaćanja objektivnih okolnosti i sadašnjeg trenutka onakvog kakav on zaista i je.
Da li nam je u takvim trenucima stvarno i iskreno stalo do nekog sa poteškoćama ili samo ispoljavamo jednu vrstu podsvjesnog straha i nesigurnosti za vlastitu egzistenciju? Ukoliko nam je stvarno stalo do nečije tuđe dobrobiti onda bi prva stvar koju bi trebali ponuditi i njoj i samima sebi bilo znanje i spoznaja. A tu već počinjemo govoriti o empatiji, ili barem način na koji ja osobno sve to vidim i doživljavam.
Kao što možemo zaključiti sažaljenje i empatija nikako nisu jedno te isto.
Empatija bi značila potpuno razumijevanje konkretne situacije i ponašanje u skladu sa mogućim i potrebnim. U praksi bi to značilo da bi mogli vrlo lako prepoznati ljude koji su ranije, dok su boravili na 5D za sebe, iz nekog razloga, odabrali da prođu kroz nekakve teške lekcije i iskušenja na ovom svijetu i mi bi takvu njihovu odluku prije svega trebali duboko poštovati i podržavati a ne osjećati strah, jad, tugu, bijes ili nešto slično zbog takvog stanja stvari.
Niti slučajno nemojte misliti da sam ja nekakva beščutna ili bezosječajna spodoba koje će raditi isključivo na principima hladne proračunatosti i razuma. To nikako. Zato i govorim o empatiji.
Ovdje je riječ prije svega o energetskim (psihičkim, emocionalnim) vampirima, osobama koje funkcioniraju na način da privlače, izazivaju i iskorištavaju tuđu emocionalnu, odnosno psihičku energiju bukvalno radi vlastitog psihičkog hranjenja. Sažaljenje je jedan od jako efikasnih načina koje takvi emocionalni vampiri uspješno koriste u ostarivanju vlastitih ciljeva. Oni se bukvalno igraju i manipuliraju našim emocijama dobrotom i savjesnošću kako bi ostvarili ono što su naumili. Pri tom možemo govoriti o svjesnom ili nesvjesnom manipuliranju i crpljenju nečije energije, ali u konačnici sve se svodi na isto. Netko ne mora biti niti organski portal, niti psihopata, već samo običan čovjek sa dušom koji nije odolio pritiscima programiranja i predatorskog uma koji se nalazi u svima nama i usvajajući takve (predatorske) obrasce ponašanja i življenja čini upravo isti efekat kao i sami psihopate.
U svakodnevnici to može značiti da vam je čak i neki bliski prijatelj, otac, majka, brat, sestra, muž ili žena netko tko bilo svjesno ili podsvjesno nastoji vas što više iscrpljivati i koristiti na način da u vama izaziva i podgrijava osjećaj sažaljenja prema njima i njihovom položaju u koji su dospjeli. Tko bi odolio takvom pritisku da gleda nekoga iz svoje obitelji da se na bilo koji način muči i nalazi u nekim poteškoćama a da pri tom ne učini sve što može kako bi mu pomogao? Ovdje se radi o osobama koje mi nazivamo emocionalni vampiri koji u suštini možda i ne žele potpuno rješavanje njihovog vlastitog problema već im je cilj iskorištavanje tuđe energije (dobara). Prema mojoj slobodnoj procjeni to su isključivo lijene osobe, lijene u fizičkom i duhovnom smislu.
Što motivira negativna bića? Većina njih je vođena glađu koja može biti zadovoljena samo na račun drugih. Oni vjeruju da je ovo svijet preživljavanja i natjecanja u kojem vlada načelo: "Jedi ili budi pojeden", svijet u kojemu se jaki imaju pravo hraniti sa slabima. Njihova primarna motivacija je što više ojačati te se popeti što je više moguće u hranidbenom lancu. Što više dobiju, to više žele. Ali postoje i druge stvari osim hrane za kojima netko može gladovati. Ljudski predatori mogu gladovati za novcem, seksom, drogama ili moći.
Mitovi nam govore da vampiri najčešće napadaju noću, dok mi padamo u stanje nalik nesvijesti. To u stvari objašnjava da mi dozvoljavamo hranjenje vampira s nama jer u biti ne shvaćamo u potpunosti što nam se događa. Najvažnije od svega, mi smo najranjiviji na napade psihičkih vampira kada smo ne-svjesni njihove perfektne kamuflaže kada nam takve osobe postaju; ljubavnici ili prijatelji.
To u potpunosti ima smisla, i dodatno objašnjava zašto se vampir s nama hrani u "mraku" jer ako bi ga doveli na svjetlo, to jest ako bi shvatili što nam takva osoba radi, onda im nikada ne bi dozvolili da se napajaju nama. Očigledno je da je noć pomaže vampirima kako bi se kamuflirali i kako bi nas zaveli.
Od imenice vampir nastala je početkom XX vijeka imenica vamp-žena, žena koja se "hrani" muškarcima, njihovom energijom, vremenom i novcem.
Zavođenje je esencijalan faktor za uspjeh svakog vampira, i u mitovima nam se govori kako vampiri mogu ući u nečiji životni prostor samo ako uspješno obrlate žrtvu da ih pozovu u svoj dom. Obično se u zapadnjačkim mitovima radi o pragu kuće, sobe ili prozoru. Drugim riječima, nešto u nama mora kooperirati s vampirom i pozvati ga u naš privatni život. Naravno to implicira da imamo mogućnost odbiti vampira. No za sada ostanimo na špekulacijama zašto dozvoljavamo vampirima da nam se približe i zbog čega im otvorimo "vrata" ili "prozore" kako bi se oni hranili našom životnom energijom.
Psihički vampir izabire najpovoljniji trenutak kada će nam prići nudeći zamjenu za ljubav jer zna da će ga tama noći zaštititi od stvarnih razloga prilaska žrtvi. Noć postaje mjesto bez ljubavi, koje žrtve mami svakakvim obećanjima. Ovo je glavni princip nastupa vampira, oni zamjenjuju jedan trenutak blaženosti za bol i očaj koji traje dugo nakon vampirskog "ugriza."
Psihički vampiri koriste iste varke, i zasigurno najčešće mame žrtve koje su povrijeđene i uplašene i koje ne znajući što se zapravo događa upadnu u razjapljene ralje lovca. Kada smo očajni i nesretni, mi ne možemo pojmiti (ili se ne možemo sjetiti) užasnih posljedica vampirske zavodničke taktike. Život u ovom svemiru postoji već milijardama godina, dovoljno vremena da ekstremno negativna bića evoluiraju. Ti drevni nadljudski predatori su ono što bi mogli nazvati demonima ili negativnim vanzemaljcima. Oni traže potpunu kontrolu nad cjelokupnim životom u svim svemirima kako bi postali bogovi stvarnosti. Oni su dijelovi Stvoritelja koji su ga odbacili. Oni traže jedinstvo, ali ne na način da se spoje sa Stvoriteljem kao pozitivna bića, nego da upiju sav drugi život u sebe. Ta se apsororpcija događa kroz proces koji je u tijeku, a radi se o manipulaciji umovima i crpljenju tuđe duševne energije.
Kad pomažemo emocionalnom vampiru, prva stvar sa kojom se susrećemo je taj sve jači osjećaj sažaljenja koji u nama raste. Nismo još shvatili da taj osjećaj izaziva upravo osoba koja od nas, direktno ili indirektno traži tu pomoć. Evo jedan primjer; do vas dođe neka susjeda, rođak ili poznanik i počne moljakati da mu dozvolite da vas malo ugrize i napije se vaše krvi, samo malo! Jer inaće trpi užasne bolove i jako teško podnosi glad, on mora barem malo uzeti vaše krvi da bi opstao, uvjerava vas da će biti pažljiv i da će se samo malo napiti. Što ćete ućiniti?
Emocionalni vampir sažaljenje vješto koristi (čitaj: manipulira) kao glavno oružje kojim potiče našu savjest da mu udovoljimo u njegovim zahtjevima. Naravno ukoliko popustimo tim njihovim stremljenjima sasvim je sigurno da ćemo vrlo brzo upropastiti vlastiti život dajući im sve naše resurse, bilo materijalne bilo emocionalne kojima raspolažemo jer su takvi ljudi, poput crnih rupa u svemiru.
Funkcioniraju na način krađe i prikupljanja tuđe energije i pri tom ih nije briga da li se radi o nekom prijatelju, vlastitom djetetu ili supružniku.
To su jako teške i problematične situacije, koje zahtjevaju maksimum naših napora, sposobnosti, zanja, umijeća, živaca... svega, maksimum do iznemoglosti, do bizarnosti, da ne povjerujete.
Ali kad i ako dođemo i takvu situaciju u životu možda je najvažnije shvatiti da je to nešto što smo možda svi zajedno, za vrijeme boravka u 5D, sebi isplanirali da proživimo u cilju našeg sveopćeg napretka. Da, teško je to imati u vidu kad se u životu susretnemo sa takvim stvarima, ali jedna stvar je sigurna: mi moramo pomoći prvo SAMIMA SEBI, jer je to naša primarna i osnovna dužnost i ne smijemo dozvoliti NIKOME da nam upropaštava život jer po svim mogućim "univerzalnim" pravilima, zakonima i svemu ostalome niko nema prava na to.
A sažaljenje koje pri tome osjećamo je ništa drugo do odraz slabosti naše duše i našeg neznanja. Da li ćemo ojačati na pravi način ili popustiti pred naletima destruktivnog ovisi samo o nama. Ukoliko postavljenu lekciju ne savladamo možemo vrlo lako doći do jednog novog "osjećaja" koji se definira kao SAMOSAŽALJENJE, a što je još veća katastrofa u odnosu na sve ono ranije.
Neke osobe jednostavno sebe cijeli život stavljaju u kontekst žrtve, te nesretno djetinjstvo, te roditelji zlostavljaći, te nepravde od učitelja ili profesora, pa što ja znam.... loš šef/ica, pokvarena braća, susjedi vampiri.... i još što-šta drugo. Te osobe nikako "na zelenu granu", i nikako da shvate čim sebe opisuju kao žrtvu da im se to stalno vraća u sadašnji život. Opisuju se kao "bila sam tatina princeza" dok se nije rodila moja glupa sestra i sve pokvarila. Ili "on je bio kralj" mog života, onda je jednostavno odmaglio. Dosta vše uloge bivših "princeza" i dosta ste nekoga favorizirali u "kraljeve", probudite se!!! Budite već jednom VI "kralj" ili "kraljica" u svom životu, preuzmite VI glavnu ulogu u filmu svog života. VI ste jedina osoba koja neće nikad nestati iz vašeg života, i jedino VI ćete ostati sami sa sobom do kraja. Pa počnite sebe voljeti, volite se tako da nikad više ne ovisite o nekom "kralju", zavolite sebe tako da ste si Vi uvijek na prvom mjestu, ne stavljajte svoju sreću na jednu kartu tamo nekog lika, koji u svakom trenutku može iz ko zna kojeg razloga odmagliti i nestati iz vašeg života. I za Boga miloga prestanite sebe stalno sažaljevati, to je beskorisna emocija koja vas opet i opet vraća na ulogu žrtve.
Tipičan narcis ima visoko mišljenje o svojoj vrijednosti i doživljava se privlačnijim, pametnijim i sposobnijim od okoline. Važnije mu je da ga drugi poštuju, pa i da ga se boje, nego da ga vole. Ljuti se ako mu netko uskrati kompliment ili poštovanje, ali ne zato što bi to pokolebalo njegovu vrhunsku predodžbu o sebi, nego jer mu je time uskraćeno zadovoljstvo na koje polaže pravo, nerijetko bez pokrića. Nečije omalovažavanje ne smeta mu zato što bi ga navelo da posumnja u svoju vrijednost, nego zato što ga ostavlja bez najveće poslastice – tuđeg povlađivanja i odobravanja.
Uvijek je prisutna potreba za pažnjom i težnja manipuliranju u svrhu privlačenja pripadnika željenog spola. Valja znati i da nisu svi ljudi s visokim samopoštovanjem narcisoidni, iako narcisi imaju iznadprosječno samopouzdanje i samopoštovanje. Narcizam je poremećaj ako je uvjerenje u vlastitu vrijednost i tuđu podređenost apsolutno, a zanimanja za tuđe osjećaje nema.
Mnogi ljudi smatraju da im je život prepun previranja, tuge, razočaranja i neuspjeha pomiješanih s jako malo sretnih trenutaka u kojima se istinski osjećaju sretni i zadovoljni. Vrlo često optužujemo sami sebe za sve nevolje koje su nam se dogodile, ali u većini slučajeva je za našu istinsku mizeriju kriv "psihički vampir" oko nas ili u nama!
Ono o čemu želim govoriti daleko je dublje i šire od samopoštovanja kao načina ponašanja, pa čak i stava prema sebi.
Samopoštovanje (ili : Samopouzdanje ili vjera u sebe) podrazumjeva u psihologiji evaloaciju ili dojam osobe samoj o sebi. Može se odnositi na lik i sposobnosti pojedinca, sjećanja na zbivanja iz prošlosti i vlastite percepcije. Na samopouzdanje mogu utjecati vanjski čimbenici, ukoliko pri određenim uvjetima postoji dovoljno objektivnih razloga, kao što je kompetentnost, dostatna znanja ili iskustva, ponavljanje sličnih aktivnosti u sličnim situacijama i slično.
Samopoštovanje je osim toga i moralno-politička kategorija koja primjerice daje pojedincu osjećaj da se u određenoj situaciji osjeća "u pravu" odnosno da se založi ili bori za svoj stav ili ostvarenje svojega prava.
Stupanj samopouzdanja ovisi uglavnom u normalnim slučajevima o u različitim kvalifikacijama za određene aktivnosti i o vremenskim promjenama (npr. emocijama ili umoru).
Pretjerano samopoštovanje se može međutim i razviti u umišljenost što kod drugih osoba prouzrokuje odbojitost.
U nezrelom društvu, u kojem većina ljudi vrlo rijetko uopće ima prilike iskusiti što znači osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je razmotriti o čemu zapravo govorimo kad se radi o samopoštovanju.
Želim govoriti o osjećaju duboke ispunjenosti iznutra, užitka u vlastitom postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, već doživljaj sebe kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz "ljubav prema sebi" postaje tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopoštovanje je daleko od pravog termina za taj unutarnji osjećaj, no može biti odgovarajući termin za vanjsko ponašanje u svakodnevnom životu koje proizlazi iz tog osjećaja.
Niti kad se radi o vanjskom ponašanju, samopoštovanje našem društvu nije blisko, te se stoga interpretira na najrazličitije načine.
Kroz mnoga stoljeća, naši preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nužno prisiliti ljude da se odreknu svoje prirodne težnje za slobodom i boljim životom, prisiliti ih da se smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentične osjećaje i želje. Stoljećima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i stidu ne samo zbog najmanje pogreške u vanjskom ponašanju, nego i zbog osjećaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doživjeti sebe kao ljubav, kao dragocjena bića - vodilo bi automatskom odbacivanju takvog odgoja i stoga nije moglo biti dopušteno.
Prestanimo oblikovati sebe prema drugima i nađimo vremena u sebi, razmislimo koliko smo si potrebni i kako se savršeno uklapamo u cijelu sliku. Nikad ne bi trbali biti poput četvrtastog čavla u okrugloj rupi ili neusklađeni i van ritma. Pa ako možemo biti ono što jesmo, nestaje sav stres i napetost, jer više ne pokušavamo biti nešto što nismo.
Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjećaji loši, morali su povjerovati i da su oni sami loši, grešni u svojoj biti, nevrijedni po prirodi. Tako smo dobili društvo lažne pristojnosti i upitnog morala, društvo u kojemu je "biti dobar" značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, "biti pristojan" značilo ne isticati se, čak niti reći nešto dobro o sebi, odnosno "odustati od sebe", a "obzir prema drugima" vrlo je često zahtijevalo djelovanje na vlastitu štetu. Nagomilana destruktivnost izlazi na površinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i nezrelog ponašanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima koji šalju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost - otvorenu sebičnost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to često i zovu samopoštovanjem, što je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.
Velika većina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopoštovanje i može samo zamišljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako povjerovati u lažne prikaze samopoštovanja, često i u lažan, prividni osjećaj moći koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito, unutarnje iskustvo, nisu vam više potrebni vanjski modeli prema kojima ćete se orijentirati.
U vanjskom ponašanju, samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne da učine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni učiniti sami - i, ne manje važno, da imaju pravo na to.
Kad nas druga osoba voli, njezinu ljubav ne "primamo" direktno, nego svijest o ljubavi te osobe ojačava i potiče one dijelove nas koji su zdravi i puni ljubavi prema sebi. Samo u onoj mjeri u kojoj smo sposobni voljeti i cijeniti sebe, moći ćemo osjetiti potpunost i dubinu ljubavi koju druga osoba osjeća prema nama.
Mnogim ljudima imponira i čini određeni užitak ako osjećaju da ih njihov partner treba, vezan je za njih i patio bi ako se rastanu (ne zvuči li to kao opis onoga što obično zovemo "romantična ljubav"?). No upravo to znakovi su da nas partner voli na dječji, a ne odrastao način i vidi u nama zamjenu za neku važnu osobu iz prošlosti, a ne nas kao stvarno, jedinstveno ljudsko biće. Tada niti njegova ljubav ne pripada istinski nama. Za zdravu osobu istinski je kompliment bliskost s emocionalno zrelim, samostalnim partnerom koji se ne osjeća ovisan o našoj ljubavi - no mnogi se osjećaju nesigurno u takvom odnosu.
(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponašanjem, ili upozoriti ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe. To se vjerovanje stvara obično u vrlo ranoj dobi. Kako naše istinsko biće osjeća da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u dječjoj dobi ne zna nositi s tim osjećajem, on se nešto kasnije obično prekrije i maskira kompulzivnim pokušajima da se osjećamo bolje sami sa sobom, često i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)
Zdravo i sretno dijete, ono koje se još nije naučilo stidjeti samog sebe, spontano izražava sve svoje želje i osjećaje, te i ne pomišlja da ih skriva - dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo činiti. Zdravo dijete usmjereno je u prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno, očekuje da će i drugi činiti isto. Ono još nema razvijenu empatiju, socijalne navike i rezoniranje, te ga se, naravno, treba usmjeravati i podučavati, ali zdravo dijete koje se osjeća dobro u vlastitoj koži nema potrebu nanositi bol drugima.
Razmažena djeca imaju izljeve bijesa kod kuće i u školi, prema svima koji im se nađu na putu. Stalno se stavlja naglasak na prava djeteta. Problem se javlja u ranoj dobi, u vrtiću. Djeca su agresivna, bacaju stvari, udaraju svoje vršnjake ako isti tren ne dobiju što požele. Nemaju kontrolu impulsa, njihove želje se moraju odmah i sad ispuniti, nema odgode. Društvo nam je nametnulo dječja parava i zaštitu, ali nitko pri tome ne spominje nikakve obaveze i odgovornost. Roditelji su jako zabrinuti za samopoštovanje svoje djece. Rade pogrešno i kontraproduktivno kad djetetu pokušavaju izravno usaditi samopoštovanje. Brinu se kako će se dijete osjećati ako ne uspije, te ga uvjeravaju u njegove visoke sposobnosti uprkos lošim (ili prosječnim) rezultatima u školi ili na natjecanju.
Uzmimo za primjer kako se četvorka smatra lošom ocjenom u školi. Roditelj prvo pomisli da nešto nije u redu s profesorom ili da nešto ne valja u školskom programu. Ako u dogledno vrijeme dijete ne uspije doći do petice, roditelj "leti" u školu razgovarati s profesorom ili ravnateljem kako bi upozorio na nepravilnosti u programu, profesora (njegovu nestručnost). Roditelj zahtijeva da njegovo dijete ima savršene ocjene (mora biti sve odličan) jer je uvjeren da ih zaslužuje.
Isto se događa u sportu. Ako njegovo dijete ne dobije minutažu ili nema rezultat, krivi su svi samo ne njegovo dijete. Dijete "tješi" kako će drugi put biti bolje, razgovarat će s trenerom, pa ako treba i promijeniti klub jer njegovo dijete je podcijenjeno. No istina je da za izvrsnost i dobre rezultate treba vježbati, vježbati i vježbati. Iza dobrog rezultata na terenu stoje godine i godine znoja, vježbe, rada. Dražen Petrović je kao 14-godišnjak svako jutro u 6 sati sam odlazio u dvoranu te vježbao šut satima, ispod koša, sam. I tako godinama.
Biti usmjeren na sebe - ne zvuči li to kao sebičnost? U pravilu se još uvijek tako označava. Mnogima je lakše nazvati to sebičnošću kod drugih, nego usuditi se učiniti to isto, suprotstaviti se, reći ne ili zauzeti se za sebe. Pod poštovanjem prema drugim ljudima, koje je nužno sadržano u istinskom samopoštovanju, podrazumijevam poštivanje osobnih granica drugih ljudi - izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili naruši njihova sloboda - ali i poštivanje njihove moći i odgovornosti da sami postave i obrane svoje granice. Drugim riječima, da nas upozore ako nenamjerno činimo nešto što njima ne odgovara.
Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi sami možemo znati što želimo i što nam je potrebno, te da ne možemo očekivati da će bilo tko drugi to činiti za nas. Isto tako, ne možemo znati, i nerazumno je očekivati da znamo i predviđamo, što drugi ljudi žele i osjećaju. Kako svatko od nas ima različit karakter i različita iskustva, često se događa da smo u krivu čak i kad smo uvjereni da znamo što druga osoba osjeća i misli.
Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužbi.
To ne znači da su nam drugi ljudi manje važni. Nijedna osoba koja se istinski osjeća dobro sa sobom nema potrebu ili želju povrijediti ili potcijeniti druge. Naprotiv, što smo više sposobni razumjeti i cijeniti sebe, to nam postaje lakše i kad je riječ o drugima.
Samopouzdanje i samopoštovanje usko su povezani međusobno utječući jedno na drugo. Promjene u jednom mogu uzrokovati promjene u drugom i obratno.
Današnje generacije djece ne dobivaju osnovna pravila ponašanja. Zbog stava da discipliniranje nije potrebno, došlo je do pada poštovanja. Veća djetetova sloboda rezultira nižim samopoštovanjem. Što su jasnija pravila i ograničenja koja postave roditelji, to je više samopoštovanje njihove djece.
Kada volimo, cijenimo i prihvačamo sebe zbog onog što radimo i, još važnije, zbog toga tko smo, tada poštujemo sebe.
Slijedi nekoliko jednostavnih primjera samopoštovanja:
-Proslava vlastitih uspjeha.(obavezna)
-Pozitivno izražavanje o sebi.(uvažimo naviku)
-Prihvačanje komplimenata sa zahvalnošću i lakoćom. (bez lažne skromnosti)
-Briga o sebi - fizički, osjećajno, mentalno i duhovno.
Izvorno samopoštovanje često se nalazi duboko ispod površine vode i nije baš društveno prihvatljivo. Ono zahtjeva našu hrabrost i ranjivost. Od nas se očekuje da umanjujemo vlastite vrijednosti, da budemo skromni i da nemamo "previsoko" mišljenje o sebi - što je u konačnici suludo, zato što se istovremeno od nas očekuje da vjerujemo sebi, da imamo samopouzdanja i da imamo povjerenja u sebe. Kada postanemo dovoljno hrabri da se u potpunosti poštujemo, učinit ćemo jednu od najvelikodušnijih i najautentičnijih stvari s kojima izvorno cijenimo, podržavamo i osnažujemo sebe.
Ako želite uspjeti na poslu, morate imati samopouzdanja. Ako želite osvojiti ljubav svoga života i uživati u zajedništvu, morate imati samopouzdanja. Ako želite dobro zdravlje, morate voljeti sebe i imati samopouzdanja. Ako želite, općenito, uživati u svome životu, morate imati samopouzdanja. No, što je uopće samopouzdanje?
Samopouzdanje je teško definirati, ali mogli bismo reći da je to svjesnost određene osobe o vlastitoj vrijednosti i povjerenju u sebe. Samopouzdana osoba sama je sebi najveći autoritet i preuzima odgovornost za svoje postupke čak i kada nije zadovoljna postignutim rezultatima. U tom slučaju, osoba prihvaća nepovoljnu situaciju i voljna je učiti iz nje.
Samopouzdanje nije oholost, arogancija i sebičnost. Ljudi koji se tako predstavljaju zapravo su duboku nesigurni, ali na prvi pogled odaju dojam samopouzdane osobe. Pravo samopouzdanje je sposobnost prihvaćanja i voljenja sebe sa svim manama i vrlinama. Preduvjet za stjecanje samopouzdanja je prihvaćanje sebe baš onakvima kakvi jeste.
Ako stvarno želite poboljšati vlastiti život i izgraditi samopouzdanje, najprije ćete trebati neko vrijeme promatrati sebe. Trebat ćete svakodnevno promatrati svoje reakcije, otkrivati koje vas situacije i ljudi vesele, a koje uznemiruju i rastužuju. Kad otkrijete koje su to stvari koje najviše bude vaše neugodne emocije, pokušajte otkriti pozadinu toga i analizirati što je to u vama što vas sili da tako reagirate. To nije lak posao i zato si uzmite vremena koliko god vam treba.
Nakon toga slijedi proces samoprihvaćanja. Ljudi su se skloni prihvaćati samo kad im ide dobro u životu i kad znaju da ispravno postupaju. Međutim, pravo samoprihvaćanje je kada ste u stanju prihvatiti i svoje mane te loše postupke. Primjerice, ako neka osoba otkrije da ne zna dobro matematiku može se lako uplašiti i pomisliti da je u cijelosti loša. Samoprihvaćanje u ovom slučaju znači da je osoba sposobna prihvatiti spoznaju da ne zna dobro matematiku, ali to prihvaća jer zna da je to ne određuje u potpunosti. Osim toga, kad jednom osvijesti problem, bit će sposobna raditi na njemu te tako, u ovom slučaju, povećati sposobnost računanja.
"Mislim da nema nijednog dubljeg ispunjenja koje može obuzeti ljudsko srce kao osjećaj izumitelja kada vidi da se njegove ideje ostvaruju. Takvi osjećaji navedu čovjeka da zaboravi na hranu, spavanje, prijatelje, ljubav, sve.
Napredak i razvitak čovjeka od neizmjerne su važnosti za čovječanstvo i bitno ovise o invenciji.
Izumitelj nalazi golemu kompenzaciju u zadovoljstvu koje pruža njegov rad i u spoznaji da je on jedinka izuzetne sposobnosti bez koje bi vrsta već odavno propala u teškoj borbi protiv nemilosrdnih elemenata.
Prvi uvjet je visoka svijest o svom poslanju i djelu koje treba izvršiti. Ona mora, makar i mutno, postojati u najranijoj mladosti. Ne budimo lažno skromni; hrast zna da je hrast, a grm pored njega da je grm. Kao dječak od dvanaest godina bio sam siguran da ću doći na Nijagarine Vodopade. Za većinu svojih otkrića znao sam još u djetinjstvu da ću ih ostvariti, premda ne sasvim jasno... Drugi uvjet prilagođavanja je ustrajnost. Sve što sam poduzimao, završavao sam". -TESLA
Tesla je svakako bio samotnjak, nije imao prijatelja. Bio je nespretan, kompulzivan i ekscentričan. Upravo zbog tih karakteristika, odbijao je ljude oko sebe te nije mogao ostvarivati zaradu od svojih izuma, a bio je stvarno plodan izumitelj. Za njega kažu da da su neke njegove izjave bile "ohole", pa što? U ostalom on si je to mogao priuštiti, pa zašto bi bio lažno skroman.
Možemo biti nevjerojatno sretni što je takav genij jednom koračao Zemljom. Neka nas potakne svojim projektima, životom i razmišljanjem da što brže shvatimo kako smo i sami božanstveni, kako je život zapravo igra.
Korijeni nedostatka samopouzdanja sežu daleko u djetinjstvo, točnije u prve tri godine života. Onako kako su se roditelji odnosili prema vama u djetinjstvu, vi se sada odnosite sami prema sebi. Ako su vam nekoliko puta roditelji rekli da ništa ne znate napraviti kako treba, velika je vjerojatnost da ste u to povjerovali te da sada sami sebe tako kritizirate. To je ono što se mora promijeniti. Vaše misli trebaju vas podržavati, a ne kritizirati.
Kako to postići? Naravno, potrebno je vrijeme i disciplina. Uzmite si svaki dan vremena da se podsjetite na svoje kvalitete i pozitivne strane te si objasnite da vaša kriva uvjerenja o vama samima dolaze iz djetinjstva i da nisu utemeljena na stvarnosti. Pohvalite se za sve ono što ste dobro napravili, a dajte si podršku i kad pogriješite te si objasnite da ste napravili najbolje što ste znali u tome trenutku. Poanta je da ne tražite potvrdu i pohvalu od drugih, nego da to sami sebi dajete. Možda će vam u početku to djelovati jako čudno, ali s vremenom ćete promijeniti način razmišljanja.
Biti svoj je umijeće koje se vježba cijeli život. Odrastajući prolazimo kroz različite faze ispitivanja i upoznavanja sebe, granica sebe i svijeta, te načina na koji jedan na drugi djelujemo. Upoznavanje sebe nije jednostavna stvar, ponekad trebamo prvo saznati što nismo da bismo znali što jesmo. Lakše je prikloniti se masi i utopiti se u prosječnosti, ali u stvarnom svijetu prosjek ne postoji, on je samo teoretska i statistička kategorija.
Ono što se u ovom trenutku čini krivim već u sljedećem može otvoriti put prema nečemu novom. Gledajući unazad, puno se puta dokazalo da su "pogreške" pokretale svijet. Dozvolite i sebi koju, nesvršenu, ali posebnu i samo vašu. Možda će vas baš zbog nje jednog dana po dobrom zapamtiti!
Osobe sa zdravim samopouzdanjem više uživaju u životu i u samima sebi. Zdravije su i sretnije te znaju uživati u sadašnjem trenutku. Takve osobe uživaju u vlastitome društvu i ne trebaju očajnički pažnju drugih. Samim time su i poželjnije društvo jer ne crpe energiju drugih ljudi.
Samopouzdane osobe sposobne su izgraditi vlastiti život baš onako kako žele i zadovoljne su u vlastitoj koži. Kad se suočavaju s problemima, čine te mirno i stabilno znajući da je to još jedna prilika za učenje. Samopouzdani ljudi vjeruju u sebe i svoje sposobnosti i imaju visoku razinu samopoštovanja. Upravo zato su uspješni na svim područjima života. Takve osobe nisu sebične i spremne su pomoći drugim ljudima jer im ne zamjeraju i prihvaćaju ih takve kakvi jesu.
Netko jednom reče da je pravi istinski grijeh upravo oholost... "sva ubojstva, silovanja, krađe su ništa naspram nje..jer pomenute „nepodopštine“ često radimo radi sticanja svojih iskustava (da osjetimo kako je oduzet život il prekršit slobodnu volju itd) ili pak karmičke pomoći i odrađivanja stvari drugima...u biti nema neke prave štete bez obzira na grozan efekt kojim to na površini rezultira.."
Isti reče da trebamo kad-tad izvršiti detoksikaciju zbog iste... jer smo si umislili da smo zbog ovog ili onog bliži Bogu od drugih ljudi, bliži istini, moćniji duhovniji, veći i više IN u bilo kojem smislu.. a gledanje s visoka bilo koga ili bilo čega u bilo kojem pogledu je ništa drugo nego visoki pad...
Veličina i dostojanstvo pripadaju Bogu, i samo Njemu, zato što nema nikakva nedostatka i manjkavosti. Samo On apsolutno je Neovisan i Samoopstojan, a sva ostala bića ovise od Njega i Njegove volje. Sve ono što se nalazi na Nebesima i na Zemlji te između njih ovisi od pomoći i volje Uzvišenog. On je apsolutno moćan i On je Onaj Koji daje moć i snagu.
Činjenica je da svi mi imamo ugrađen osjećaj za ponos, a samim tim i oholost dolazi u paket-aranžmanu sa tim osjećajem. ALI da nemamo ugrađen taj osjećaj mi vjerojatno nikad nebi imali dovoljno motivacije da se potrudimo u nečemu, da napravimo nešto što će zadiviti druge, da pobijedimo na nekom natjecanju, da osmislimo neku inovaciju... Sam taj ponos za ostvaren trud je u stvari nagrada ili sadisfakcija, pa je onda kao takav i te kako potreban i nužan za razvoj čovjećanstva.
U pubertetu nam je potreban jer bez određene doze oholosti (čitaj: ponosa) mi nikad ne bi odabrali odgovarajućeg partnera, a svi znamo da nije svejedno sa kime smo u vezi. I kao što je dotićni rekao da se ništa ne događa bez razloga, tako smo i mi poneki (prije rođenja) odabrali ohole roditelje, rodbinu...
Sve u svrhu osobnog napretka, i u ostalom što je loše u tome da se netko smatra "bliži Bogu"? Ako je pretpostavka da smo svi "jedno biće" onda je svatko upravo tamo gdje zaslužuje biti. U modernim video igricama postoje nivoi (level), nije li u životu upravo baš tako, nismo li svi mi upravo na nivou na kojem smo zaslužili biti?
Zašto bi se netko odlučio roditi na ovome svijetu? Odgovora ima koliko i ljudi. Neki ljudi dođu ovdje da učine nešto, da iskuse nešto, da nauče nešto što inače ne bi mogli izvan ovoga svijeta. Razlog je isti kao i kod igranja igrica ili gledanja filmova – iskusiti stvari koje inače ne bi mogli.
Gdje je granica između oholosti i samopoštovanja? Jako je važno sebe promatrati Božjim očima. Gledati se onakvim kako me Bog gleda. Ima u Sv. Pismu prekrasnih citata koji nas na to potiču. Pavao nas uči da se u Gospodinu hvalimo i da se mjerimo po mjerilu što nam ga Bog ostavi. Jedino tako ćemo ostati na pravoj liniji samopoštovanja, koje je itekako potrebno jer je i ono od Boga, a da ne upadnemo u opasnost preuzetnosti. (Preporučam da pročitate ovaj odlomak iz 2 Kor 10,12-17).
"A kada rekosmo melekima: 'Poklonite se Ademu!' - oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik.'" (K.2:34)
Drugi su oni koje ne ispunjavaju svoje dužnosti,ne iz prkosa, nego iz neznanja i slabosti. Oni neizvršavaju neka Allahova naređenja i propise, ali ih i ne poriču. Ovo su grešnici. Imam Husejn u dovi koju je učio Ebu Hamzu Simalija kaže:
"Gospodaru moj! Nisam Te porekao kada sam Ti neposlušan bio; niti sam Tvoje naređenje olahko shvatio, niti tvoju prijetnju zanemario, niti Tvoju kaznu izazivao. Ne! Nego sam slučajno grešku učinio, šejtanom zaveden i željom savladan bio."
Ovo je primjer gdje se osuđuje neposlušnost prema Alahu, ali neposlušnost i neiskazivanje odanosti Alahu nije isto što i oholost prema drugim ljudima.
"Ako želiš da ti Allah govori, onda uči Kur'an, a ako želiš da govoriš Bogu, onda Mu se obrati dovom (moli Ga)."
Koliko sam ja shvatila iz zapisa u Kur'an-u i Bibliji, osnovni problem je što se oholima i ponosnima smatraju samo oni koji ne poštivaju Boga ili Alaha. Ali što je sa onima koji se žele što bolje dokazati Bogu, Alahu ili bilo kojem Božanstvu u kojeg netko vjeruje. Što je sa onima koji pomiću granice samo da bi bili svom Bogu što bliže? Zar ni oni nemaju pravo biti ponosni ako postignu bolje rezultate od drugih?
Zašto je ponos toliki grijeh? Ponos je uzimanje zasluge za nešto što je Bog učinio. To je prisvajanje slave koja pripada samo Bogu. Ponos je u suštini samoobožavanje. Sve što smo postigli u ovom svijetu ne bi bilo moguće bez Boga koji nam je dao sposobnosti i koji nas podržava. "A šta imaš što nisi primio? Ako si pak primio, što se hvališ kao da nisi primio?" (1. Korinćanima 4:7). To je razlog zašto dajemo slavu Bogu, jer je jedini on zaslužuje.
Opet se navodi "što se hvališ kao da nisi primio" to se dakle opet odnosi na one koji su bahati i koji se precjenjuju a ne na ponosne koji su zahvalni na darovima i sposobnostima kojima ih Bog nagrađuje. Pa zar ostalima netko brani da se i sami potrude u nastojanju da budu bolji?
"Ja, Jahve, Bog vas, izveo sam vas iz zemlje egipatske da im više ne budete roblje; polomio sam palice vaših jarmova i ućinio da hodate uspravno".
Ponos se može opisati i kao svojstvo onoga tko ima previsoko mišljenje o sebi. Ta vrsta ponosa potiče čovjeka da bude uobražen i smatra se boljim ili vrednijim od drugih zbog svoje ljepote, rasne pripadnosti, društvenog položaja, talenata ili bogatstva (Jakov 4:13-16). Biblija je prorekla da će u posljednjim danima ljudi biti ‘oholi, hulnici i ponosni’ (2. Timoteju 3:2, 4). Takvi ljudi imaju previsoko mišljenje o sebi, mišljenje koje je potpuno neutemeljeno.
S druge strane, ponizni ljudi nastoje pošteno i objektivno procijeniti vlastitu vrijednost, priznajući svoje slabosti i nedostatke te svoju neznatnost u odnosu na Boga (1. Petrova 5:6). Što je još važnije, oni priznaju da su drugi u nekim pogledima bolji od njih i čak se tome raduju (Filipljanima 2:3). Zbog toga ih ne izjeda zavist i nisu obuzeti ljubomorom (Galaćanima 5:26). Stoga je sasvim jasno da istinska poniznost doprinosi razvijanju dobrih međuljudskih odnosa te pomaže ljudima da steknu emocionalnu sigurnost i stabilnost.
Uzmimo za primjer Isusa. Prije nego što je došao na Zemlju, živio je na nebu kao moćno duhovno stvorenje. Dok je živio na Zemlji, bio je savršen, bezgrešan čovjek (Ivan 17:5; 1. Petrova 2:21, 22). Svojom je inteligencijom, znanjem i sposobnostima daleko nadmašio sve druge ljude. No nikad se nije pravio važan, već je uvijek bio ponizan (Filipljanima 2:6). U jednoj je prilici čak oprao noge svojim apostolima, a pokazivao je i iskreno zanimanje za malu djecu (Luka 18:15, 16; Ivan 13:4, 5). Jednom je pozvao k sebi neko dijete i rekao: “Tko se god ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Matej 18:2-4). Isus i njegov Otac smatraju da je istinski velik onaj tko pokazuje poniznost, a ne onaj tko je ponosan (Jakov 4:10).
"Takvi ljudi imaju previsoko mišljenje o sebi, mišljenje koje je potpuno neutemeljeno" A što ako ipak nije neutemeljeno, što ako je njihov ponos rezultat mukotrpnog rada na sebi ili na nekom remek-djelu? Što ako je netko svojom inteligencijom, znanjem i sposobnostima daleko nadmašio sve druge ljude, no nikad se nije pravio važan, već je uvijek bio ponizan, ali prema Bogu a ne prema svima ostalima? Kao što ovaj odlomak govori o Isusu Kristu koji je svojim apostolima u jednoj prilici čak oprao noge, neka mi oproste svi koji misle drugačije ali ja mislim da kad nekome opereš noge onda na taj naćin iskazuješ poštovanje prema toj osobi a ne svoju osobnu poniznost. Ne razumijem zašto bi netko trbao smatrati da je ćin pranja nogu ponižavajući te da je osoba koja drugome pere noge ponizna? Kad bi se nekim čudom Isus krist pojavio sad i meni iz nekog razloga oprao noge, ja nebi mogla skrivati ponos i nikako i nikad ne bi smatrala da je on to učinio da bi bio prema meni ponizan, već bi zaključila da me poštuje, cijeni i da mi ukazuje izuzetnu čast, jer ON je Isus Krist a ja sam samo obićna pučanka. I da... tada bi se i ja osjećala uzvišenija od drugih ljudi, ali ne i od NJEGA.
Preporučujem da nipošto ne pobrkate oholost i bahatost. Oholi su oni koji sebe vide boljima od drgih, odnosno zbog neke zasluge su ponosni pa sebi daju veču vrijednost u odnosu na druge. Oholasti su oni koji povremeno imaju takve "izlete", odnosno koji tek povremeno postignu neki manji uspjeh ali dovoljan da ih u tom trenutku uzdigne u odnosu na druge, pa su oni samo oholasti.
Bahati su ipak nešto deugo. Oni pretjeruju, odnosno precjenjuju sebe i svoja djela i to im daje za pravo da se uzdignu iznad drugih ljudi te ih podcjenjuju i vrijeđaju, ponekad i nasrću ili im rade nekakvu štetu, jer oni takvo ponašanje jeli "zaslužuju" svojom nadmenošću. Bahati nemaju onu pokretačku snagu, onu inspiraciju ili želju za dokazivanjem kao oholi ili oholasti. Bahati ljudi ne smatraju sebe bižima Bogu, već sebe neopravdano smatraju "malim Bogovima".
Mislim da je napokon došlo vrijeme da se pomaknu granice zaglupljivanja kojima nas poglavari svih vjera drže u strahu, jer žele imati apsolutnu vlast nad nama, i nije im u interesu da se mi razvijamo, da postanemo sposobni i samosvjesni, nego nas žele poslušne i ponizne.
Moderni psiholozi su skupinu djece koja se ponaša drugačije od svojih prosječnih vršnjaka nazvali teškom djecom i u svojim istraživanjima došli do prijedloga na koji način se ona trebaju odgajati. U vezi sa njihovim obilježjima rekli su: "Oholost i sebičnost dijelovi su njihove naravi. Djeca koja posjeduju poseban duhovni kod kao da su se ohola i rodila i od samog početka su se duhovnim stanjem razlikovala od ostale djece."
Jedan od psihologa u vezi sa liječenjem inata i volje za proturiječjem kod ohole djece kaže: "Glavni uzrok njihovom inatu je oholost. Zapažanja ohola čovjeka uglavnom su netočna. Ukoliko ga bez prethodne pripreme suočimo sa stvarnošću, takvo što može biti pogubno. Čak je moguće da djeluje tako da će još više učvrstiti tu pokuđenu osobinu. Zbog toga neće htjeti prihvatiti činjenicu da voli proturiječiti, za što će kao i obično iznijeti niz dokaza. Pred takvim čovjekom se nemojte truditi da dokažete nečije mišljenje, zbog toga što ste ustvari njemu učinili uslugu i pomogli mu. On će vam odmah ustati i suprotstaviti vam se. Nikada se sa njim ne prepirite! Klonite se što je moguće više svega što bi na njega moglo djelovati uznemiravajuće. Međutim, i pored toga što znate da ''prodaje maglu'', ipak ga upitajte za mišljenje i posavjetujte se s njim. Ukoliko niste imali iskustva i to po prvi put činite, bit ćete začuđeni kako će ga to zbuniti i neće znati šta da kaže. To se događa uslijed činjenice da je on spreman jedino da se suprotstavlja vašem mišljenju. Prepustite ga malo da bude u takvom stanju i vidjet ćete čudo – on će od vas tražiti pomoć i prihvatit će vaše mišljenje!"
Ovaj metod, koji spriječava da se ulazi u borbu sa djecom, ima nekoliko korisnih osobina. Jedna bi bila da usporava rast ovog nepoželjnog stanja u djeci, a druga da u pojedincu budi osjećaj za keracijom, što može biti vrlo djelotvoran lijek. Na kraju će i sam biti spreman da dobro razmisli o svemu što se događa.
Naravno jer tu odmah reagira naš ego koji je ništa drugo nego suptilni pokretać napretka u našem biću. Ni ego, oholost ni ponos nisu negativne emocije ako mi ne precjenjujemo naše sposobnosti. Sve je to nama itekako potrebno da bi nas motiviralo na pobjedu odnosno na prelazak u slijedeći nivo. Pogledajte samo razne igraće ili sportaše kad postignu rezultat; skaču, trgaju majice sa sebe, dižu stisnutu šaku u vis sa krikom "jes", i još puno sličnih gestikulacija ushita. Jesu li to znakovi ponosa ili oholosti potpuno je svejedno u tom djeliću sekunde... da oni su sebi zaista "bliži Bogu" pa što?
Jer ako smo svi jedno biće, mi ne bi trebali biti zavidni na njihovom postignuću, ponosu ili oholosti već se zajedno s njima radovati, kao da smo to mi. Ja osobno smatram da je zavist daleko veći grijeh od oholosti, jer te ne motivira u kreativnosti već te blokira ili najblaže rečeno deformira, dok ponos i određena doza oholosti ipak motivira na daljni razvoj i kreaciju.
Skromnost je vrlina slabića.
-Skromnost je besmislena isto kao i arogancija ili bahatost jer nam osporava da budemo svoji i uživamo u svoj svojoj ljepoti i velićini, blokira nas u veličanstvenim kreacijama, ograničava nas na prosječnost.
-Arogancija nije bolja od potrebe za skromnošću, i jedno i drugo su ego tvorevine.
-Šteta je što nam potiskivanje (skromnost) oduzima kreativnu energiju, koju bi inaće koristili za ostvarenje svoje zadače.
-"Ništa " misli da postaje "nešto " ako prizna; ja sam "ništa"
"Oni koji se pretjerano bave malim stvarima često postaju nesposobni za velike" -La Rochehoucauld
Okolina više voli skromne ljude, jer oni nisu takmičarski nastrojeni, nemaju potrebu da se istiću, ili da nekoga zadive, pa je skromnost za društvo u cjelini gledano poželjna osobina.
-Poniznost je jedan oblik skromnosti, a obićno su ponizni i skromni oni koji nemaju ni samopouzdanja ni samopoštovanja.
-Ne znaš dali da "ih" žališ ili da žališ "s njima". Oni koji nisu skromni prije će ostvariti velike i nerealne ciljeve nego realne i male.
Ako su skromni i samozatajni, muškarci se doimaju manje samopouzdanima, neambicioznima, slabima, neodlučnima i nesigurnima. Umjesto njih, ponosni pa čak i oholi i samopouzdani muškarci će prije osvojiti pripadnice nježnijeg spola.
"Od muškaraca se očekuje da budu uspješni, moćni i dominantni, da ne pokazuju slabosti, te da izbjegavaju ponašanje koje može biti percipirano kao ženstveno." Skromnost je u tom kontekstu simbol nadostatka karaktera, koji se onda na širem planu doživljava kao nešto što ugrožava egzistencijalnu sigurnost, jer može negativno utjecati na sposobnost zapošljavanja i zaradu. "Povjesno i kulturološki, od muškaraca se očekuje da budu neovisni i da imaju više samopouzdanja nego žene. Ženama je dozvoljeno da pokazuju znakove slabosti, dok se muškarcima to ne tolerira ni u najmanjoj mjeri", kaže dr Mos-Rakuzin. "Sa druge strane, dominacija je poželjna osobina za muškarca, dok se kod žena percepira kao vrlo negativna. Ovi i slični stereotipi vezani za spolove snažno su ukorenjeni u našem doživljaju svijeta, tako da za obadva spola postoje jasne granice između društveno poželjnog i društveno neprihvatljivog ponašanja."
Međutim, nisu žene jedine koje tako misle! Čak su i muškarci ocijenili mušku skromnost nepoželjnom karakteristikom – barem se u jednom slažu sa ženama.
Mt 7,6.12-14
6"Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas."
Obično "bacati biserje pred svinje" ima negativan prizvuk: implicira kako uporno nekome daješ najljepše i najdragocjenije od sebe, a on ne zna/ne može (zbog neke svoje limitacije/ograničenja) prepoznati vrijednost toga.
Pa te, shodno tome, ne cijeni ravnomjerno kao ti njega, što vodi k tome da se prema tebi ne ponaša jednako, partnerski kao i ti prema njemu. Dakle, uravnotežene razmjene nema. Nešto kao jednosmjeran odnos gdje se jedan satire, a drugi ni da mrdne. Situacija beskrajnog, upornog i dugotrajnog davanja nakon kojeg odjednom nastupe umor, iscrpljenost i potreba za dizanjem ruku od situacije, kao jedini izlaz. Shvatiš da si, u svom tom davanju, prestao davati sebi. Zanemarujući svoje osjećaje, čak i kad su vrištali "doossta!!!", stvorio se nemar prema sebi... a iz idealizma, želje da se ostvari neka svoja romantična i sretna vizija.
Ima nečeg djetinje naivnog u tom davanju. Ide otprilike ovako: "ako se ja dovoljno trudim i jako jako jaaaako nekog volim... to će na njega utjecati i on će se promijeniti, poboljšati... Moja ljubav će ga spasiti...". Vrlo plemenito, ali.. ne i stvarno. Jer, ljudi mijenjaju svoje obrasce ponašanja i razmišljanja nevezano od toga koliko su voljeni. Nekoga možemo obožavati do neba, a da ga to i ne dirne. Znači, možemo ga zatrpati biserima, a da ih on ne prepozna, da ne trepne. Na razini materijalne stvarnosti – to izgleda kao bačeno blago: nema povrata iz smjera u kojeg se ulagalo. No, u energetskom svijetu, dragulji ostaju dragulji. Jer, energija nikad nije bačena, nikada nije uzalud – uvijek se vrati iz drugog ugla.
Da, ima neke slatkoće, nekog idealizma u tim valovima bisera što se izlijevaju iz srca koje daje usprkos svim mudrim razlozima razuma... Biser je, naime, simbol nečeg najintimnijeg, najdubljeg, najdragocjenijeg u nama... Kao školjka, koja se otvara i nudi biser u zaista rijetkim prilikama i posebnim okolnostima, tako i mi možemo odrediti da svoje najsvetije i najranjivije – osjećaje tj. srce – otvaramo kada je zaista "prava" prilika. U zakonima srca ne vrijedi ova logika: kad god nam zatitra srce i netko probudi osjećaje, to doživimo kao "pravu stvar". Čak i kad okolina čupa kosu od muke s kakvim smo propalicom/gubitnikom/... našem je srcu on najveći svetac. Svetiji čak od najsvetijeg u nama (našeg srca) kojeg smo, kad nas uhvati ova energija i dočeka njena lekcija samocjenjenja, u početku spremni "bacati" pod noge ako treba.
No, nije se mudro ljutiti na sebe ako odlučite da ćete dalje u životu mudrije s biserima, a onda ih opet, u prvoj idućoj prilici – "bacite pred svinje...". Kaže se da nije mudro ponavljati istu grešku, i nije. Ali istovremeno, samo inteligentni ponavljaju istu grešku, poput brižnih znanstvenika koji uporno, nanovo i nanovo modificiraju eksperiment da dobiju željeno rješenje. Ponavljati grešku, znači učiti i istraživati je iz raznih uglova. Da, u pravilu ishod bude isti, ali lekcije dođu druge. Stoga se ne treba ljutiti na sebe zbog ovog mehanizma – jednostavno ga priznati, osvijestiti i sabrati svoje lekcije, kao bisere.
I sam Isus Krist je na svojim leđima osjetio što je značila njegova izreka "ne bacati biserje pred svinje" Ljudi nisu htjeli njegovo biserje, nego su htjeli njega - jednom zauvijek - smaknuti, uništiti. Sukladno ljudskome common sense, zdravu razboru, mogao je i on doživjeti duboku starost kao i Buda. Ali ne. On je svjesno dijelio, izazivao, provocirao, on je htio da se čovjek napokon odluči. Isus kao da je svjesno izazivao sudbinu protiv sebe.
On je uvijek stupao ispred, pripovijedao primjere, donosio slike, i onda bi poručivao onima oko sebe: Idi, čini tako. To je ono čudo njegove osobe, naime, konkretnost djelovanja, a mjerilo je svemu Božje kraljevstvo. U protivnom, sve ostalo je prostor čistih utvara, mudrovanja i demona. Isus je uvijek protiv prosjeka i prosječnosti. Od svojih traži radikalnost!
JESTE LI kada promislili o tome da za sve što vam se dogodilo ili se događa u životu postoji određeni razlog? Ako ste se rezboljeli, doživjeli čudesan dan, stekli novog prijatelja, ako ste sudjelovali u prometnoj nesreći, prihvatili novi posao, vjenčali se ili pokrenuli novi posao, negdje i na nekoj razini postojao je razlog za svako od tih iskustava. I to razlog koji je najvjerojatnije sadržavao jedan od velikih univerzalnih zakona po kojima se, kako se čini, oblikuju naši životi — zakon uzroka i posljedica.
Sam se koriš. Sam se propituješ. Sam se štitiš i paziš... i živjet ćeš sretno.
Na primjer, razmotrite ovaj jednostavni prirodni zakon: "Kako šiješ, tako ćeš i žeti". Sijanje sjemena, bez obzira na vrstu, uzrok je koji pokreće djelovanje zakona. Pokrenute kreativne sile nieizbježno donose i posljedicu, a riječ je o plodovima, odnosno žetvi. Posij kukuruz, pa ćeš i ubirati kukuruz. Posadi jabuke, pa ćeš ubirati jabuke. U svakom slučaju, mi smo uzrok, svojevrsni "sijači". Čeznemo za boljim svijetom, zato učinimo nešto, ne pokazujući prstom na druge već gledajmo u sebe, ispitujući svoje srce. Ispravljajući vlastite pogreške i nalazeći odgovor u sebi. Previše duša gubi vrijeme i energiju okrivljavajući druge za nepravde u svijetu. Nikako ne mogu shvatiti da i same mogu nešto učiniti ako počnu od sebe. Pospremimo najprije svoju vlastitu kuću, Kad se kamen baci usred ribnjaka, krugovi se sve više šire ali počinju od kamena, od sredine. Počnimo od sebe.
Kad se vozimo autom i netko nam presječe put i ugura se ispred nas, psovat ćemo mu kroz staklo, gestikulirati, prijeteći ga gledati … Kako neutralizirati tu impulsivnost koji stvara kaos u svakodnevnom životu, a na globalnom planu svijet lišen svake humanosti? Zapravo vrlo jednostavno – samo treba pričekati jednu sekundu prije nagonske reakcije. Udahnuti i obuzdati se. To je sekunda koja nam je potrebna da promislimo na trenutak o zakonu uzroka i posljedica. Život je proces učenja, a ne prosuđivanja i osuđivanja. Ako smo odgovorni za to što nam se događa, ne raspolažemo li i divovskim i neograničenim prilikama za pozitivnu kreativnost? A svijest o tome može biti beskonačno uzbudljiva. Zakon uzroka i posljedica nije ni "pozitivan" ni "negativan", nego je jednostavno takav kakav je, i kako postoji. Mi zahvaljujući sposobnosti biranja toj energiji dajemo ovakav ili onakav predznak. U kojim se područjima trebamo razvijati i širiti sposobnosti? Opraštamo li ili se ustrajno držimo okrivljavanja i osuđivanja?
Mnogo duša sada traži odgovor za sav ovaj kaos i zbrku u svijetu. Dan za danom postaje sve lošije, stvari se moraju pogoršati prije nego postanu bolje. Čir mora biti zreli prije nego pukne i onda se svi otvori oslobode i očiste. Stvari u svijetu moraju sazrjeti prije nego se otrovi i mržnje, pohlepe, ljubomore i sebičnosti oslobode i započne liječenje.
Oči su ogledalo duše, kaže drevna poslovica;
Kada zaiskre, iz svakog skrivenog kutka izranja radost trenutka, ono radoznalo, nestašno dijete u nama koje se budi.
One su prozor i u svijet bola i tuge.Tada ne trebaju riječi. Kroz pogled je upućen poziv u pomoć .....i u šutnji.
Kroz oči se može doprijet do srca. Bez obzira koje su boje, dubina je njihova plavetnilo neba i nepreglednog mora.
U njima se more komeša, dižu se vali... prskaju kapi. U njima se osjećati može sva slanost i gorčina... ali i ono neko posebno olakšanje..
Čovjek poželi zatvoriti oči, odspavat to vrijeme. No, možda bi tada propustio važno..... dolazak sunca i pojavljanje duge.
Ah , te oči..... Svuda nas prate kao nevidljivi znak upozorenja, znak što duša nam pričao sebi.
U jutro su snene, gledaju mutno, kroz dan se bistre, na večer umorne, sklapajuće.....
I kad su zatvorene vijeđe, one se kreću, traže...... slike se nižu .....
Oči ispisuju dnevnik, ne na papiru, već na licu....
I svaka je bora između njih jedno pitanje, briga što nas mući.
Kroz oči učimo kako se ljubi, kako se pati.....
U pogledu praznom, usta ne pronalaze riječi.... Ono neizrečeno, naslutit se može, osjetit kroz udaljenost duše.....
Ne poznaju laž...... jer istinu znaju duboko u sebi....
Oči su ogledalo onog što jesmo, iako bismo željeli pokazati se i u boljem svjetlu....**
"Čovjek je oko svijeta, svijet je odraz Boga i Bog sam je očni vid. Čovjek je oko koje gleda u ogledalo i kako se lice čovjeka odražava u ogledalu u koje gleda, tako gleda odraz njegovog oka u oko. Bog koji je čovječje oko sebe samog doživljava kroz ljude. To je nešto izvanredno suptilno. Promatrano s određenog stajališta je Bog ljudsko oko, a sa drugog stanovošta čovjek je oko svijeta, jer i svijet i čovjek su jedno. Onaj čovjek. koji je oko svijeta, bit će nazvan savršeni čovjek. Zato što čovjek predstavlja totalitet svega što postoji, on je svijet u sebi. Veza između Boga i čovjeka isto tako postoji kao izmeđe čovjeka i svijeta. " -Šeik Mohamed Lahiji
Jeste li se ikada zapitali koliko pari očiju dnevno vidite? Znate li nabrojiti čije ste sve oči samo danas vidjeli? Koliko pari očiju ste zapamtili? Izbjegavate li druge gledati u oči?
Naše oko je svetlosni organ koji nam pomaže da iskusimo dimenzije koje su kroz svetlo postale vidljive. Oko ne prima samo svjetlo, ono takođe i zrači svjetlo i snagu, snagu koja je za puno toga sposobna. Kao i što smo mi postaje vidljivo zračenjem naših očiju, jer oči su ogledalo duše.
Dio ljudi ne priznaje postojanje duše, ali opet kada se malo bolje razmisli, manje-više svi smo se barem jednom kroz život susreli sa uzrečicom oči su ogledalo duše i to je potpuno ispravno.
Oči nam služe da bi mogli kroz njih gledati i raspoznati, da bi mogli razlikovati, da bi mogli uživati u svim ljepotama koje nas okružuju, no u našim očima kriju se svi odgovori o nama, jer naše oči ogledalo su nas i naše duše. Naša duša priča vrlo nježno i tiho, te mnogi kao pojedinci to ne mogu čuti jer su previše zatvoreni, te kod takvih ljudi onda glavnu riječ imaju oči i one govore više od riječi, a one postaju ogledalo naše duše, ne kaže se uzalud "pogledaj istinu u oči".
Simptomi koji bi inače prošli neopaženo i postali vidljivi tek u kasnijoj fazi bolesti mozga, mogu se otkriti jednostavnim snimkama oka.
Nova studija objavljena u stručnom časopisu Psychological Science pokazuje da male krvne žile iza očiju mogu otkriti puno toga o zdravlju mozga.
Znanstvenici su otkrili da ljudi čije su krvne žilice šire imaju manji kvocijent inteligencije u srednjim godinama. "Drugi faktori poput pušenja, dijabetesa i socioekonomskog statusa nisu odgovorni za ove loše rezultate", kaže dr. Idan Shalev, voditelj studije.
Krvne žile u očima mogu ukazivati na stanje krvnih žila u mozgu jer su slične veličine, strukture i funkcija. "Krvne žile oka razvijaju se iz istih stanica iz kojih se razvijaju i krvne žile mozga", dodao je.
Prijašnje studije povezale su veličinu krvnih žila u očima s rizikom od bolesti poput demencije, krvožilnih bolesti i moždanog udara, rekao je dr. Shalev.
Kod nove studije je zanimljivo da se zdravlje mozga može procijeniti uz pomoć ove metode u daleko ranijoj dobi, a rezultati su vidljivi i kod djece.
Pregled, odnosno snimanje očiju može biti najjednostavniji način praćenja zdravlja očiju. Uspoređivanje snimki koje se uzimaju kroz neko vrijeme moglo bi otkriti mogući problem u srednjoj životnoj dobi.
Možete kroz život glumiti, možete imati masku na licu, možete lagati, ali nikad nećete sakriti pogled i oči, jer kad tad netko će pogledati duboko u njih i vidjeti u njima sve ono što govori vaša duša. Odavno je poznato da izraz lica i pokreti tijela mogu otkriti karakter i osobnost čovjeka. Pritom su oči najbolji pokazatelj onoga što netko skriva u sebi. U očima piše sve. U njima se skrivaju misli, osjećaji, žudnje, strahovi, nade... One su najljepši ukras našeg lica.
Oko ne može videti samo sebe, neophodno mu je ogledalo. Božje ogledalo da bi vidio sebe je čovjek. Zbog toga je važno gledati ljude u oči, pogotovo kada razgovarate, jer to stvara ugodniju atmosferu i bolju komunikaciju, savjetuju fizionomičari. Postoji i jedna nevjerojatna pravilnost na ljudskom tijelu. Naime, organi i njihovi dijelovi različitog su obujma i oblika kod svakog čovjeka, a samo je oko izuzetak! Veličina šarenice ista je kod svih ljudi i iznosi 10 milimetara.
U medicini, također, šarenica može ukazati na mnoge bolesti. Liječnici koji se bave ovom vrstom dijagnostike tvrde da na šarenici ostaju ožiljci od udaraca i ozljeda, kao i bilo kojeg poremećaja u radu unutrašnjih organa.
Prema starim narodnim vjerovanjima "očima se uvijek vjeruje više nego ušima", što nije bez osnova. Fizionomičari tvrde da oči mogu biti lijepe, plašljive, licemjerne, lažljive, vragolaste, blage, čarobne, urokljive, pakosne, magijske, mile, suzne, sjajne, milostive...
Izrazi očiju povezani su i s gotovo svim pridjevima kojima se u psihologiji označavaju karakteristike osobnosti. Tako kažemo da je nečiji pogled melankoličan, sumnjičav, tup, miran, blag, jasan, veseo, izbezumljen, očajan, suzdržan, zabrinut, lažan, prostodušan, iskren, opušten...
Kada sebe promatramo u ogledalu i gledamo oči, izgleda kao da je oko uvijek na nešto usmjereno. Pitanje može glasiti: koje gleda u koje i što vidi što? Egipatski naziv "Ra" znači svjetlo ili Sunce. Ra je kosmička stvaralačka izvorna snaga, nevidljivo Sunce iza Sunca, koje u sebi sadrži sve stvaralačke principe ili djelovanje. Sunce koje mi opažamo je oko Ra ali nije Ra samo. U starom Egiptu se često viđa naslikan simbol oka. Desno čovjekovo oko se smatra za oko Ra "oko Sunca". Lijevo oko se navodi za oko Mjeseca. Oba oka su oko Horusa, starijeg i važe za spiritualne sposobnosti čovjeka.
Naše oko je svjetlosni organ a to znači: pomoćno sredstvo. Pomaže nam da iskusimo dimenzije koje su vidljive preko svjetla i samo po sebi nije organ svjesnosti. Mi gledamo tako dugo dok vjerujemo da vidimo. Oči stoje u naizmjeničnoj vezi sa organima svijesti.
Desno oko je u vezi sa pinealnom žljezdom (epifiza) i predjelima mozga koji sa tim korespondiraju.
Lijevo oko korespondira sa normalnim razumskim mišljenjem koje ima centar u drugom predjelu mozga. Pinealni centar je izuzetno osjetljiv na gnostičko "sunčevo svjetlo".
Desno oko primjećuje ovo gnostičko svjetlo tek onda kada dominantni JA-nagoni nestanu u pozadini. Do tog trenutka može samo kao podređeno služiti lijevom oku koje je tijesno povezano sa budnim kauzualnim razumom. Možemo reći: prema svojoj pravoj svrsi desno oko je ostalo još slijepo.
Sugovornik koji partnera tijekom razgovora uopće ne pogledava u oči vjerojatno pokušava sakriti što želi i namjerava. S druge strane moguće je i da nije lažljiv nego pomalo obeshrabren i sramežljiv zbog partnera.
"Pospane" oči otkrivaju lijenost i potištenost, ali ako vas dugo prate, odaju i snažnu seksualnu fantaziju ili želju.
Iako oči zbilja jesu ogledala duše iz kojih se zrcale unutarnji osjećaji, ipak uvijek treba imati na umu da ćete čovjeka (koji se krije iza tih očiju) najbolje upoznati ako s njim provedete zajedničko vrijeme.
-Ljudi s velikim šarenicama vrlo su emocionalni i osjetljivi te traže stalnu potvrdu u drugima. Vesele se svakoj pohvali i komplimentu.
-Asimetrične, široko razmaknute oči iskazuju privrženost, odanost i toleranciju. Simpatija s ovakvim očima držat će se u vašoj blizini bez obzira na mane koje imate.
-Usko položene oči otkrivaju povjerenje i diskreciju na koju se lako osloniti. Također otkrivaju i karakter koji voli dramatizirati.
-Duboko upale oči imaju ljudi koji skrivaju duboke emocije te su ozbiljnoga karaktera. S njima treba postupati oprezno i nenametljivo te čekati da se opuste i otvore.
-Spušteni kapci otkrivaju karakter koji pretjerano propitkuje i neprestano analizira sve oko sebe. Iako će se "hvatati" za svaku riječ, s njim ćete lako uživati u razgovoru
-Ljudi čije su oči ukošene prema dolje, posebno su pronicljivi i znatiželjni. Pred njima je teško sakriti i najmanju tajnu.
-Ljudi snažno istaknutih kapaka posebno su nestrpljivi i "brzi" na jeziku. Ako pred njima polako započnete rečenicu, vrlo je vjerojatno da će je oni pokušati završiti.
-Stalno pogledavanje u lijevo često otkriva da partner laže. S druge strane, gleda li u desno, upućuje na to da mu možete vjerovati jer vjerojatno govori istinu, i nije se iskradao van.
-Ljudi koji pokušavaju nastaviti prekinuti kontakt očima zapravo otkrivaju nedostatak samopouzdanja.
-Jasan: Jasan, uporan pogled imaju iskrene, dobronamjerne i sigurne osobe koje ulijevaju povjerenje.
-Bistar: Bistar, sjajan pogled imaju oštroumni, veseli i znatiželjni ljudi koji vode zdrav i uspješan život. Uglavnom su poletni, puni optimizma i drugi uživaju u njihovom društvu.
-Topao: Dug, topao pogled otkriva smirenu, nježnu osobu koja nam je naklonjena, voli nas i želi nam dobro. Tako nas najčešće gledaju otac i majka, kao i osobe koje nam vjeruju.
-Vragolast: Veseo, vragolast pogled najčešće upućuju mladi ljudi, ali i lakomislene, nepromišljene osobe sklone šali. Ponekad vam se može učiniti da su površni i previše opušteni, da lako praštaju i da za njih ništa nije problem. Njih ponekad treba blago sputavati i usmjeravati, ali pritom paziti da ne gušite njihov polet.
-Živahan: Živahan, nestalan pogled imaju radoznali, ekstrovertirani, nestrpljivi, brzi ljudi. Oni vide sve što se događa, brzo reagiraju i misle, ponekad ishitreno i nepromišljeno. Imaju mnogo energije i rijetko kada su bezvoljni.
-Umiljat: Umiljate, krupne oči, nježnog pogleda krase blage, otvorene osobe, spremne na ustupke i davanja. Međutim, one isto očekuju i zauzvrat, pa pazite da ih ne razočarate.
-Pitom: Pitom pogled imaju ljudi filantropi, spremni da pomognu svima kojima je to potrebno. Oni imaju veliko srce, milostivi su, dragi, privrženi.
-Vatren: Vatren pogled koji stvara dojam da će svakog trenutka iz očiju frcnuti iskre odaje strastvenu, osjećajnu osobu, zaljubljive prirode, sklonu napadima bijesa i ljubomore. Takav pogled imaju i nestabilne ličnosti sklone čestim promjenama raspoloženja.
-Oštar: Oštar, siguran pogled, koji dostojanstveno "šara" po sugovornicima imaju hrabre, energične osobe, koje su dobri vođe i kojima ljudi vjeruju. Izražava bogato životno iskustvo, duhovnu zrelost, ali ponekad i hladno srce.
-Tmuran: Tmuran pogled, sa skupljenim obrvama, najčešće imaju osobe nezadovoljne životom, ali bez stvarne snage da bilo što promijene.
-Uznemiren: Uznemiren pogled imaju ljudi koji nešto skrivaju, koje nešto muči ili čuvaju u sebi nešto što ih tišti. Oni često "skrivaju" oči, posebno kada lažu.
-Sitan: Brz, "sitan" pogled otkriva sumnju, strah, nesigurnost, nevjernost, nestrpljenje, brzopletost. Obično ga imaju previše oprezni, sitničavi ljudi, koji više razmišljaju o prošlosti, nego o budućnosti, opterećeni su lošim mislima i često odašilju negativnu energiju.
-Zelenkast: Ljudi čije su bjeloočnice zelenkaste ljuti su, nezadovoljni i ogorčeni. Oči pune popucalih kapilara otkrivaju napete i gnjevne ljude koji se lako posvađaju i često imaju nekontrolirane reakcije.
-Odsutan: Pogled koji se gubi u daljini odaje zabrinutost, odsutnost, ali i maštovitu i kreativnu osobu.
-Ugašen: Razočarani ljudi imaju "ugašen" pogled, bez sjaja, (poput mrtve ribe) a umorne, ugasle oči na blijedom, potamnjelom i isušenom licu ukazuju na neuredan život ili dugotrajnu bolest.
-Razmak: Kada se gornji kapak ne vidi to otkriva analitičan um, širok razmak između očiju tolerantne, dobronamjerne, ali lijene osobe, a mali razmak netolerantnog perfekcionista, koji uvijek ima zamjerke.
A na 7 milijardi stanovnika koliko ima naša planeta, najrjeđa boja očiju je plava. Ipak postoje i oni koji su još rjeđi - oni koji nemaju boju u šarenicama ili pak oni koji imaju dva oka potpuno različite boje.
Pretpostavka je da su prije 10 tisuća godina na svijetu ljudi imali samo smeđe oči. Mutacijama gena došlo je do plavih. I dalje se otkriva koji su to geni koje našim očima daju toliko raznolikosti.
Možemo gledati, a ne vidjeti. Jer gledati i vidjeti nije isto. Možemo gledati istu stvar, ali ju vidjeti na različite načine. Naprimjer konja. Veterinar će konja promatrati kao životinju koju nešto boli ili koja je ozlijeđena. Trgovac će odmah procjenjivati koliko vrijedi. Slikar će gledati njegovu ljepotu, sklad njegovih pokreta i nastojati ih naslikati na svojem platnu.
Drugi primjer. Dva čovjeka gledaju istu čašu do polovice napunjenu vodom. Jedan će reći da vidi čašu do polovice punu, a drugi će reći da vidi čašu napola praznu. Poznati su vam i primjeri optičke varke. Dva ista predmeta iste veličine u određenom položaju mogu se učiniti kao da su različite veličine. Naše gledanje ovisi i o tome iz kakvoga duhovnog raspoloženja nešto gledamo. Jer svi podražaji koji dolaze u naše oko kanaliziraju se dalje, do našega mozga, koji ih onda tumači.
Zato se može gledati i ništa ne vidjeti ili krivo vidjeti. Zato je vidjeti dublje od gledati. Da bismo mogli vidjeti ono što gledamo, potrebno je uključiti naše unutarnje oko, koje našemu vanjskom pogledu daje dubinu istine.
Primjerice, uzmimo da na brzinu režete kruh i pritom se porežete. Ako je to jednokratni slučaj, osim što ćete vjerojatno opsovati, jaukati, previjati se od boli i zaviti ranu, ta situacija će proći samo tako, nezapaženo od strane vas. Međutim, ako se porežete i drugi put, bez promatranja samih sebe i vaših vlastitih postupaka, vi ćete opet psovati, jaukati i ponovo zaviti ranu i tako se nehotice nesvjesno nastaviti ozljeđivati unedogled.
No, jednom kad zastanete i svoju pozornost usmjerite na razloge zbog kojih se to dogodilo, postat će vam jasno da se to dogodilo zato što ste se žurili, zar ne?! Jednom kada vam to postane jasno, vi sada nedvojbeno znate gdje leži uzrok vašeg problema, jer ste to osvijestili! Čin samopromatranja je ono što dovodi iskru svjesnosti u mrak automatizma i navike i rastvara ga. Jer, jednom kad ste nešto osvijestili, to vam trenutačno daje moć da izaberete drugačiji ishod, da postupite drugačije, da sagledate razloge zbog kojih se nešto događa i da zaustavite slijepi stroj navike koji se neprestano vrti u beskonačnom krugu. To je taj trenutak jasnoće koji vas navodi da preispitate svoje postupke.
U tome leži moć promatranja. Ali ono što je toliko zapanjujuće u svemu tome je činjenica da to nije nešto oko čega se vi morate naprezati, to nije nešto što trebate naučiti, zaslužiti ili dosegnuti dugogodišnjom praksom, jer nešto je u vama VEĆ svjesno svega što se dogodilo, kao i razloga zbog kojih se to dogodilo, sve je tu ispred vas. Vi samo trebate pogledati prema tome i sve postaje savršeno jasno. Takvim promatranjem ćete ubrzo doći do jednog zanimljivog otkrića – uvidjet ćete da u vama postoje barem dva identiteta koja "dijele zajednički prostor", dvije razine vas – onaj površinski koji postupa automatski sljedeći misli i djelujući prema naučenome, u skladu s društvenom uvjetovanošću, drugim riječima, ego ili osobni identitet, i onaj dubinski, koji sve to sagledava i promatra sa distance.
Ali također, u tom promatranju vam se istodobno otkriva i nevidljiva, nečujna prisutnost onoga što je tu ranije od svih njih a svjesno je i jednog i drugog, onoga što jednostavno gleda sve drugo, ali samo ne može biti viđeno niti opaženo. Promatrajući na ovaj način svoje reakcije, svoje postupke, svoje misli, vi svjetlošću svoje svjesnosti, svojom pozornošću, obasjavate i rasvjetljavate kao pojavno sve ono što u suštini niste vi! Jer, sve ono što ste u stanju primijetiti kao neku vrstu pojave unutar sebe samih, podrazumijeva da mora postojati određeni međuprostor između vas koji promatrate i onoga što promatrate. Vi morate biti iza svega toga kako bi se to moglo pojaviti pred vama. Dakle, vidjeti jasno i nedvojbeno ono što niste vi je vjerojatno i najizravniji način da dođete do spoznaje o tome tko ili što vi jeste.
Znanstvenici su jedinstveni u mišljenju da boje ljudskih očiju postaju sve kompleksnije kako se miješaju različite rase i haplotipi, no kompleksnost i razvoj oka kao organa još uvijek stvara razdor u znanstvenoj zajednici naročito jer se tipičnim Darwinističkim pristupom ne može objasniti kako se ljudsko oko razvilo i u toliko različitih boja o oblika.
Behe navodi da u slučaju evolucije ljudskog oka od prvotnog hominida primata do sadašnjeg Homo sapiensa ne nedostaje samo jedna karika, već sve karike i da mi imamo strahovit skok u razvoju ljudskog oka koja jednostavno ne prati Darwinovu teoriju.
Behe navodi kako današnja znanost špekulira o razvoju ljudskih očiju, i da znanstvenici do sada nemaju ni jedan jedini dokaz o onome što govore. Fosilni ostaci ljudi i praljudi i prvotnih hominida ne pokazuju korake u razvoju očiju i očnih duplji, Behe naravno i navodi kako se na slučaju voćnih mušica pokazuje da epigenetika može promijeniti oči samo jednoj jedinoj generaciji i to zahvaljujući vanjskim utjecajima, to jest promjenom temperature, i to bez promjene DNK i genetskih modulacija, znači li to da se s ljudskim očima dogodila ista stvar?
Bez obzira da li se vi slažete ili ne slažete s Darwinovom teorijom evolucije, ljudske oči su ostale misterija i ako su one zaista ogledalo duše, tada ovaj "vatromet" boja i formi u ljudskom irisu zaslužuje našu pažnju.
Onaj tko još uvek nije zapaljen božanskim svjetlom je samim tim zapravo jednook i kroz to upravljen na postojanje u vremenu i prostoru. Istinsko duhovno viđenje će se pokazati kada pinealis (epifiza) primi i doživi duhovno sunčevo svjetlo Ra, gnostičku struju svjetla.
Mi kroz naše oči privlačimo etre vibracijskog stanja koje korespondira sa našom sviješću. Tko smo i što nam je vidljivo kroz zračenje naših očiju. Oko je ogledalo duše. Naše stanje svjesnosti se tako može pročitati u tom ogledalu. Oko nas može hraniti, ali ono može prema van stimulirati, zapaliti i stvoriti. U tom smislu je krajnje magično. Naš očni vid, svjetlo naše pažnje je uvjetovano našim svjetlom svijesti. Iz te snage svjetla mi zahvaćamo. Ipak samostvorena slika svijeta koju kreiramo, istovremeno znači i granicu našeg zapažanja. Sa našim očnim vidom, vidimo samo ono što smo mi sami. Zračenja naših očiju time gradi oko nas naš zatvoreni krug svjesnosti, naše polje viđenja. Ako u naš zatvoreni krug svijesti jednom prodre neko više svjetlo, nastaje u ljudskom uvidu jedna veća stvarnost.
Očni vid, stvoren od centralnog plamena u JA-biću i vidi samo sebe, bit će tada inspiriran tom višom svjetlošću da odstupi kao centralno vodeće svjetlo, oko će postati mirno i čisto. Začarani krug ukočenog zurenja u vlastitom hipnotičkom ogledalu svijesti bit će probijen.
"Ne-biće" oka je čisto ogledalo u kome Bog sebe samog gleda. Kada se to novo viđenje u nama rasplamsa, razvit će se novi svijet pred našim unutrašnjim okom. Šta vidi unutrašnje oko? Tko vidi sa unutrašnjim okom? To je savršeni, božanski čovjek Horus koga su egipćani zvali "sin" koji u nama vidi vlastiti božanski svijet, a mi smo tihi prosvjetljeni svjedoci. U toj tišini može naše oko zračiti transformiranu snagu svjetla.
Primjerice, uzmimo da na brzinu režete kruh i pritom se porežete. Ako je to jednokratni slučaj, osim što ćete vjerojatno opsovati, jaukati, previjati se od boli i zaviti ranu, ta situacija će proći samo tako, nezapaženo od strane vas. Međutim, ako se porežete i drugi put, bez promatranja samih sebe i vaših vlastitih postupaka, vi ćete opet psovati, jaukati i ponovo zaviti ranu i tako se nehotice nesvjesno nastaviti ozljeđivati unedogled. No, jednom kad zastanete i svoju pozornost usmjerite na razloge zbog kojih se to dogodilo, postat će vam jasno da se to dogodilo zato što ste se žurili, zar ne?! Jednom kada vam to postane jasno, vi sada nedvojbeno znate gdje leži uzrok vašeg problema, jer ste to osvijestili! Čin samopromatranja je ono što dovodi iskru svjesnosti u mrak automatizma i navike i rastvara ga. Jer, jednom kad ste nešto osvijestili, to vam trenutačno daje moć da izaberete drugačiji ishod, da postupite drugačije, da sagledate razloge zbog kojih se nešto događa i da zaustavite slijepi stroj navike koji se neprestano vrti u beskonačnom krugu. To je taj trenutak jasnoće koji vas navodi da preispitate svoje postupke. U tome leži moć promatranja. Ali ono što je toliko zapanjujuće u svemu tome je činjenica da to nije nešto oko čega se vi morate naprezati, to nije nešto što trebate naučiti, zaslužiti ili dosegnuti dugogodišnjom praksom, jer nešto je u vama VEĆ svjesno svega što se dogodilo, kao i razloga zbog kojih se to dogodilo, sve je tu ispred vas. Vi samo trebate pogledati prema tome i sve postaje savršeno jasno.
Takvu vrstu "gledanja", kojom se promatra ono što je prostom oku nevidljivo ali ipak je moguće opaziti u nekom obliku, kao koncept, misao ili osjet, možemo nazvati unutarnjim, nepojavnim promatranjem. Takvim promatranjem ćete ubrzo doći do jednog zanimljivog otkrića – uvidjet ćete da u vama postoje barem dva identiteta koja "dijele zajednički prostor", dvije razine vas – onaj površinski koji postupa automatski sljedeći misli i djelujući prema naučenome, u skladu s društvenom uvjetovanošću, drugim riječima, ego ili osobni identitet, i onaj dubinski, koji sve to sagledava i promatra sa distance. Ali također, u tom promatranju vam se istodobno otkriva i nevidljiva, nečujna prisutnost onoga što je tu ranije od svih njih a svjesno je i jednog i drugog, onoga što jednostavno gleda sve drugo, ali samo ne može biti viđeno niti opaženo.
Promatrajući na ovaj način svoje reakcije, svoje postupke, svoje misli, vi svjetlošću svoje svjesnosti, svojom pozornošću, obasjavate i rasvjetljavate kao pojavno sve ono što u suštini niste vi! Jer, sve ono što ste u stanju primijetiti kao neku vrstu pojave unutar sebe samih, podrazumijeva da mora postojati određeni međuprostor između vas koji promatrate i onoga što promatrate. Vi morate biti iza svega toga kako bi se to moglo pojaviti pred vama. Dakle, vidjeti jasno i nedvojbeno ono što niste vi je vjerojatno i najizravniji način da dođete do spoznaje o tome tko ili što vi jeste.
George Berkeley (12. ožujka 1685. - 14. siječnja 1753.), je bio irski biskup i idealistički filozof čiji je glavni filozofski rad bio promoviranje subjektivnog idealizma, koji se najbolje može izraziti kroz Barkeley fundamentalno načelo: "Postojati znači biti opažen" (Esse est percipi)
Barkeley je smatrao da se iskustvo ne zasniva na opažanju materijalnih stvari, jer je materija samo riječ, ime. Po Barkeleyu postoji samo naš duh i njegove ideje (to je krajnji oblik subjektivnog idealizma - Solipsizam). Početno gledište Berkeleyjeva subjektinoga idealizma - postoji samo duh koji opaža i kompleksi ideja (osjeta) koje on doživljava, nema materije, sve stvari postoje samo u duhu - vodi k solipsizmu; gledištu po kojem postoji samo JA sa svojim doživljajima i ništa više.
Što to znači samostalno misliti? Znači li to misliti neovisno o vanjskim utjecajima? Samostalno mišljenje nije spontan čin. Ono traži napor i rad na sebi, borbu protiv vlastitih nagona, kako se ne bismo vezali uz svoje misli i podlijegali vanjskim utjecajima. Samostalno mišljenje je prije svega čin odgovorne i samostalne osobe. No, gdje se postaviti kako bismo samostalno mislili? U biti ili postojati?
Samostalno mišljenje zahtijeva da se smjestimo u biti, u "ja jesam", a ne u postojati, "ja postojim". Postojati znači bivati društveno, ekonomski ili kulturno. To znači prikazivati se u kontekstu mode, etabliranih kodova i mišljenja. Ako sebe postavimo u "ja postojim", uvijek ćemo se nastojati prikazati kao netko, a nećemo biti. U isto vrijeme dok pokazujemo ono što se može vidjeti, skrivamo vlastito biti iza privida!
Ako se postavimo na razinu bitka, to znači da smo se postavili na razinu svog identiteta. Naš identitet ne odnosi se na ono vanjsko, dakle, našu obitelj, naš posao, našu kuću, našu imovinu. On je u vezi s onim intimnim u nama, središtem nas samih, onim jedinim mjestom gdje možemo naći mir, gdje možemo ostati objektivni, neutralni i učiniti ispravan izbor.
Za biti, treba se poznavati, vladati svojim nagonima, svojim lošim navikama kako bismo odbacili svaki oblik nasilja i barbarizma. Jednostavno, treba krenuti na nutarnje putovanje, u skladu sa slavnom izrekom uklesanom na ulazu u hram u Delfima: "Upoznaj samoga sebe i upoznat ćeš svijet i bogove".
Filozof Descartes je to vrlo dobro izrazio sljedećim riječima: Mislim, dakle jesam. "Jesam" znači "biti". Za njega čin mišljenja jest biti. Misao je u svom plemenitom aspektu povezana sa sviješću.
Istinska filozofija nam omogućuje da upoznamo svoju pravu prirodu, otkriva nam ono što možemo tražiti i navikava nas da otkrivamo istinu u svim vrstama pitanja.
Pogrešno se poistovjećujemo s tijelom, misleći: "Ja sam Nijemac", "Ja sam Englez", "Ja sam crn" "Ja sam bijel", "Ja sam katolik", "Ja sam musliman", "Ja sam hindus", "Ja sam ovo", "Ja sam ono" – tako puno tjelesnih imenovanja. Ta tjelesna imenovanja su nečistoće duše.
Zbog toga umjetnici često klešu ili slikaju nage likove. U Francuskoj nagost smatraju "čistom" umjetnošću. Istinska čistoća je shvaćanje i spoznaja "nagosti" ili istinskog stanja duhovne duše bez tjelesnih imenovanja.
No, zašto je tako teško shvatiti da se osoba razlikuje od tijela? Svatko zna "Ja nisam ovo tijelo." Svatko to može iskusiti. Ja postojim. Shvaćam da sam postojao u tijelu novorođenčeta, djeteta i mladića. Postojao sam u toliko mnogo tijela, a sada sam u tijelu starca.
Recimo da smo obukli crni kaput. Sljedećeg trenutka možemo obući bijeli kaput. Mi nismo taj crni niti bijeli kaput; samo smo ih promijenili. Ako nam se obrate s: "Gospodine Crni kaputu!" – to je glupost. Slično tome, u svom životu mnogo puta smo promijenili tijelo, ali nismo ni jedno od tih tijela.
Ipak, tu može biti malih umnih poteškoća. Na primjer, umom smo već prihvatili da nismo ovo tijelo – ali i dalje se možemo bojati smrti. Zar to ne znači da to nismo shvatili iskustvom? Shvativši iskustvom, nemamo straha od smrti jer znamo da ne možemo stvarno umrijeti. Ali strah i dalje postoji.
Ako želite materijalne stvari svijeta morate ih tražiti izvan sebe, ali ako želite naći sebe morate biti staloženi, ne uznemireni, i napustiti sva traženja. Ono što stvarno jeste može se vidjeti samo u savršenom miru i praznini. Svaka potraga je potraga za nečim, isto tako to je uvijek neki oblik uzbuđenja, napetosti, jer je to isto tako i želja i strast Ali duša se ne može ostvariti kroz strast. To je problem. Mnogi misle da je odlika biti strastven. Strast ukazuje da netko želi postati ili postići nešto, dok mu je duša već unutar njega. Duša je ono što je "ja", "sam", "jesam".
Strast i duša leže na suprotnim stranama. One su nasuprotne dimenzije
Želja i strast stvaraju svijet. Da li je strast ili želja za novcem ili za vjerom, za autoritetom ili za ostvarenjem Boga, za svjetovnim zadovoljstvima, nije važno. Sva strast je neznanje i ropstvo. Tu imamo čestu pojavu željena potraga za dušom, ali dok se duša može realizirati ona ne može biti objekt želje. Ne može postojati želja kao takva za dušom. Sva želja je svjetovna; ne-želja je duhovna.
Jedna od korijenskih intuitivnih spoznaja do koje neizbježno dolazite u procesu promatranja života je ta da sve u ovom pojavnom svijetu oblika, čini se, ima samo jednu svrhu – da bude doživljeno, da bude sagledano! Sve je stvoreno zbog suštog gledateljskog zadovoljstva, zbog krajnjeg promatračkog užitka onoga koji promatra! Svaki prizor jednostavno zahtijeva svojega svjedoka, jer bez njega ne može postojati kao takav. U odsustvu svjedoka, svaki prizor gubi svoju svrhu i značenje. Ne može biti doživljen, ne može biti ostvaren. Poput filma. Može biti remek-djelo ili ne, ali dok ga niste pogledali, ne možete znati. On postoji zbog vas. Vi ga morate pogledati da bi njegova svrha bila ispunjena. Bez vašeg gledanja, ništa nema smisla!
Kada se foton svjetla ne promatra, on postoji u obliku vala, ali u trenutku promatranja, val kolapsira i postaje čestica. Zapravo čin promatranja kolapsira val. Prije samog promatranja, val predstavlja stanje čistog potencijala. Taj potencijal samo se manifestira u fiksno stanje kada ga gledamo. Upravo vrlo sličan fenomen javlja se u našim životima.
Zanimljivo je da u samom činu gledanja, u samom činu promatranja leži nešto nevjerojatno privlačno i mistično. Svatko od nas je u svojoj suštini najprije promatrač, a zatim sve ostalo. To je već ionako nešto što prirodno posjedujemo jer smo rođeni s očima koje gledaju, koje promatraju, koje žele vidjeti i na temelju toga shvatiti i razumijeti viđeno! U nama postoji već urođena znatiželja. Međutim, mi kao da ne prepoznajemo puni potencijal koji leži u samom činu promatranja, nego ga uzimamo zdravo za gotovo, ne propitujući prirodu toga što vidimo! Naše gledanje je tek površno, a rijetko kada vidimo jasno, jer je naše promatranje gotovo uvijek praćeno prosuđivanjem, automatski uvjetovano nizom unaprijed pripremljenih i usađenih uvjerenja koje lijepimo na ono što vidimo!
Međutim, u samom činu nepristranog i neposrednog promatranja događa se neka vrsta čarolije, događa se čudo! Jer, da bismo uopće nešto percipirali, da bismo nešto mogli sagledati i shvatiti, prije svega tome moramo pokloniti svoju pozornost, zar ne? To je osnovni preduvjet. Moramo se usredotočiti, svoju punu pozornost moramo usmjeriti na objekt našeg promatranja. Ono što je zapravo toliko moćno i čarobno u tom činu promatranja je prostor opažanja koji se u nama otvara usred toga, javlja se jedna duboka mirnoća i opuštenost koja nam uopće omogućava da budemo u stanju doista vidjeti to što gledamo.
Bez te mirnoće, bez te usredotočenosti ne bismo mogli ništa percipirati, ništa shvatiti, uključujući i ovaj tekst koji upravo sada čitate! (Primijetite kako je ovom prethodnom rečenicom vaša pozornost trenutačno dovedena u svjesnost sadašnjeg trenutka, kako ste odmah na trenutak postali svjesni toga gdje se nalazite i što radite? To je ta čarobn moć percepcije!) A što duže i pažljivije promatrate, to ste više stvari u stanju zamijetiti, zar ne?
Jednom kad ste zamijetili, to ste automatski i posvijestili. Što uopće znači posvijestiti nešto? Znači dovesti svoju pozornost u stanje prepoznavanja onoga što jest! Vidjeti nešto što prije niste bili u stanju vidjeti, nešto što je bilo "nekim čudom" skriveno vama. A bilo vam je skriveno jednostavno iz razloga što je vaša pozornost bila na nekom drugom mjestu!
Shvaćate? Naša pozornost je najmoćnije oruđe naše svijesti, zapravo, toliko moćno da ono prema čemu usmjerimo svoju pozornost, automatski postaje naše iskustvo! Ne govori li nam to već nešto samo po sebi? Ne govori li nam to da je naša pozornost samom postavkom stvari usmjerena prema van, usmjerena prema pojavama koje se pojavljuju ispred nas i potpuno zaokupljena tim pojavama do te mjere da se poistovjećuje s onime što vidi?
Stoga, sve što nam je potrebno da bismo istinski mogli shvatiti prirodu onoga što vidimo oko sebe je da OBRATIMO POZORNOST sa onoga što je promatrano NA ONOGA KOJI PROMATRA! Istim onim činom promatranja pomoću kojega dolazimo do razumijevanja o onome što promatramo izvan sebe dolazimo i do svjesnosti o prisutnosti onoga koji sve to promatra iznutra!
Pažljivim promatranjem ćete uvidjeti da postoje dvije razine vas koje promatraju, dva identiteta! Najprije imamo onaj površinski dio nas koji doživljava neposredno i automatski reagira na podražaje i okolnosti "na prvu", onaj dio koji razmišlja, procjenjuje, prosuđuje, definira i aktivno sudjeluje u pojavnom svijetu vođen snažnim poistovjećivanjem sa tijelom i umom. Dio nas koji je nemiran, razdražljiv, tjeskoban, uplašen, ponosan. To je obično ona prva, automatska misao koja nam se javlja kad kažemo ja!
No, također ćete primijetiti da istodobno s njim postoji i jedan dublji, temeljni dio vas koji doživljava, u pozadini vaših očiju, potpuno nedirnut olujom poistovjećivanja i emocija koja se događa na površini. Onaj dio pred kime se sve to odigrava, onaj koji tiho promatra, upija i pohranjuje iskustva koja mu površinski dio predaje kako bi ih mogao sagledati. Onaj dio vas koji je svjestan vaših instinktivnih reakcija, vaše ljutnje, vaše razdražljivosti. Onaj koji je sve to u stanju primijetiti i reći: "Svjestan sam da sam razdražljiv!" Uočavate li prisutnost dvaju identiteta u ovoj izjavi? Postoji netko tko kaže "ja"sam svjestan da sam "ja" razdražljiv! Dakle, postavlja se pitanje: "Tko je taj prvi, dublji ja koji sve to promatra i koji je svjestan tog drugog površinskog ja ako za sebe mislite da ste vi samo jedna osoba?"
Možda mislite da je ovo puko hipotetsko pitanje koje spada u domenu filozofije i nema nikakve stvarne veze s vašim životom kojeg doživljavate. Ali odgovor na ovo pitanje će nepovratno i korjenito promijeniti vaše cjelokupno iskustvo i doživljaj života! Jer iskustvo doživljenoga ovisi isključivo i samo o prirodi onoga koji promatra! Dakle, ključno pitanje našeg života i cijelog svemira je zapravo toliko jednostavno da stane u svega tri riječi a glasi: "Tko sam ja?"
Vi čak mentalno možete i biti svjesni da postoje te dvije razine vašeg identiteta ali ne znate što biste učinili s tim. Možete na mentalnoj razini imati prilično jasnu predodžbu o tome i reći: "Ja sam svjestan da je taj dublji dio mene zapravo moja duša" ali još uvijek ne znate što biste u suštini napravili s tom spoznajom. Ništa vam to ne znači u vašem svakodnevnom iskustvu. Vi ste to označili kao "svoju dušu" koja je tamo negdje i koja u suštini nema baš velike veze s vama i samim tim etiketiranjem ste sebe opet označili kao um! Ali, jeste li upoznali što vaša duša uistinu je, jeste li osjetili svoju dušu?
Da biste postali svjesni prisutnosti tog promatrača, da biste svjesno doživjeli i iskusili to odvajanje od svoje duboke i automatske poistovjećenosti s umom, jedino što vam je potrebno je da promatrate, da upotrijebite svoju moć zapažanja!
Za to vam nije potrebna meditacija kao tehnika, nije potrebna nikakva izvanjska praksa, nisu potrebni rituali, nije potreban učitelj da biste mogli spoznati ono što već jeste! Samo obratite svoju pozornost prema sebi! Kao što je to rekao Carl Gustav Jung: "Onaj koji gleda van, sanja, onaj koji gleda unutra, budi se!"
Vodite se svjetlom vaše vlastite introspekcije, samopromatranja, samopropitiavnja. Postavljajte si pitanja i onda jednostavno promatrajte. Ali ne pitanja na koje će odgovarati vaš um, ne pitanja koja nužno moraju biti odgovorena, nego pitanja koja ostaju otvorena, na koja će odgovor doći u obliku intuitivne "aha!" spoznaje, gdje će se odgovor pojaviti sam od sebe unutar vas, kao razumijevanje, kao shvaćanje, kao nepobitna spoznaja!
Englezi imaju savršen način da u svom jeziku jednom riječju povežu viđenje i shvaćanje. Oni kažu kad nešto intuitivno shvate: "I see!" (Vidim!) I to je uistinu točno. Radi se o jasnoći razumijevanja.
I također, nakon što se pojavi taj određeni uvid, pustite mu da se slegne u vama, neka malo odstoji, promatrajte i njega. Kako on rezonira s vama? Bez obzira na to što je netko drugi rekao, provjerite je li se pokazao istinit u vašem iskustvu, da li funkcionira u vašem slučaju? Pustite da vam se odgovori pojave sami od sebe, bez očekivanja. Stalno promatrajte, sve sagledavajte i vidjet ćete da vam malo toga može promaknuti. Jedna po jedna, otvarat će vam se sve dublje i dublje razine razumijevanja.
Znanost nam govori da sva tjelesna osjetila naš mozak doživljava kao električne signale. To upućuje na to da naš mozak ne iskušava materiju izvan nas kao orginalnu, nego kao električni primjerak te materije modeliran unutar našeg mozga. Te modelirane kreacije mogući su primjeri stvarne materije izvan nas.
Znači, sve na svijetu što smo vidjeli, dotakli, osjetili i percipirali samo su električni signali u mozgu. Što je onda naša realnost?
Kada gledamo neki objekt, čestice svjetla se odbijaju od njega i dolaze do retine u oku gdje se pretvaraju u električne signale i putem neurona prenose se preko vidnog živca u naš mozak, u vizualni centar, gdje se ti signali tumače ponovno kao cjelina. Objekt koji vidimo zapravo su električni signali u mozgu koji izrađuju onu stvarnost koju mi možemo prihvatiti u okviru naših podsvjesnih programa – svijet percipiran u našem umu.
Kad bismo naš mozak mogli izvaditi izvan našeg tijela i održati ga na životu, te povezati s nekim računalom i poslati mu signale koji se odnose na vlastitu sliku, primjerice kako sjedimo za stolom, naš mozak bi sebe percipirao kao pojedinca koji sjedi za stolom i taj imaginarni svijet bi postojao tako dugo dok bi mozak dobivao te signale iz računala. I mi ne bismo niti znali da se sastojimo samo od mozga!
Pa što je dakle volja koja percipira osjetila, ako to nije mozak? Tko je to tko kaže "ja sam"? Isto bi bilo kad bismo bilo koji dio tijela fragmentirali recimo ruku, što bi ona odgovorila? Da ja sam "Ana" ili bi rakla ja sam ruka od Ane. Pa onda još dalje recimo prst; bi li on rekao "ja sam Ana" ili ja sam prst Anine ruke" i tako dalje, nokat.... Ako je koncept materije iluzija, dokazuje li to istinu o metafizičkoj materiji? Ako je materijalni koncept našeg svijeta kreiran od strane percepcije duše, što je izvor tih percepcija? Nakon ove linije pitanja možemo doći do zaključka kako materija koja nema samo-upravljačko postojanje sama po sebi već preživljava kao percepcija, ta percepcija mora biti uzrok neke druge sile što znači da je stvorena. Slijedeći ovu teoriju kreacija nije trajna. Ono što mi zovemo materija može jednostavno nestati tako lako kao što isključimo TV.
Ono što će neizbježno proizaći iz tog konstantnog pozadinskog promatranja svega bit će jedno spontano i oslobađajuće iskustvo svjesnog prepoznavanja i neposrednog doživljaja tog promatrača u dubini nas kao našeg istinskog identiteta koji će isplivati na površinu i pred kojim će se ego jednostavno rasplinuti! Tada će se dogoditi nešto uistinu zapanjujuće i veličanstveno. Postat će nam savršeno jasno da je upravo to prepoznavanje koje smo doživjeli smisao svih duhovnih praksi i tradicija! Sve one upućuju upravo prema tome – da je to mistično iskustvo o kojem svi govore zapravo iskustvo dodira sa božanskim koje je U NAMA, a ne IZVAN NAS, sa našim istinskim bićem, da je to iskustvo slobode od ega! Otkriće da se ono čemu se svi mole i što svi poštuju kroz sve religije nalazi u nama, da je oduvijek bilo tu, samo smo ga mi tek sada uspjeli jasno vidjeti i prepoznati!
Napokon ćemo moći duboko udahnuti jer ćemo shvatiti da je naše istinsko biće daleko izvan dosega bilo kakvog straha i brige, bilo kakvog poistovjećivanja. Mi nismo ono u što smo cijeloga života vjerovali da jesmo. U tom stanju zapravo uopće nije važno tko smo mi! Jedino što je važno je da jesmo i iz same te spoznaje eruptira gejzir čiste i spontane radosti. Tada sebe prepoznajemo kao radost bivanja koja se kupa sama u sebi i shvaćamo da se u suštini nema što drugo raditi osim uživati u svemu tome, u toj igri. Više nema potrebe da budemo netko, da postignemo bilo što, slobodni smo od identiteta i načina na koji nas drugi doživljavaju, od potrebe da se nekome svidimo, da budemo voljeni, da se uspoređujemo s bilo kime, slobodni od potrebe da pripadamo bilo čemu. Osjećamo jednu duboku neopterećenost i smirenost jer smo u miru sa svima i sa svime oko sebe.
Da, još uvijek imamo tijelo, još uvijek smo na mnogo načina isti, ali smo suštinski drugačiji – više nismo ovisni o svijetu da bismo bili istinski sretni i potpuni jer se sada napajamo izravno sa nepresušnog izvora vlastite punine koji je vječno prisutan u nama. To je predivan osjećaj! U tom stanju, ništa se neće moći zalijepiti za nas. Tada shvaćamo što to znači -"biti u svijetu, ali ne biti od svijeta"! Najočigledniju potvrdu toga ćemo pronaći u spoznaji da sve što radimo radimo OD radosti a ne ZBOG radosti. Svaka naša akcija je vođena željom da tu novootkrivenu radost podijelimo s drugima oko sebe. Također, bit ćemo slobodni od iluzije da od nekoga drugoga moramo dobiti ljubav, ali ćemo zato sve voljeti ljubavlju koja je i koja plamti u nama i isijava iz nas. To je ta unutarnja sloboda koju vam nitko ne može oduzeti! S tog uzvišenog mjesta s kojeg se pruža jasan i nesmetan pogled, shvaćamo da je strah moguć jedino u trenucima poistovjećivanja s egom, jedino kad se zaboravimo, kad se spustimo u dolinu, kada povjerujemo u iluziju!
Pokušajmo se ne zanijeti mišlju da će samim time što smo jednom doživjeli to veličanstveno iskustvo naš ego nestati zauvijek. Tako se to u početku može činiti. Kao, potkrade nam se misao da smo pobijedili svoj ego i da će nas on sada pustiti na miru, da smo nedodirljivi.
Ali neće!
To je najveća zamka uma! Štoviše, postat ćemo svjesni da priča tu tek počinje! Misli vode svoj paralelni život; koristeći čovjekov život i ometajući ispunjenje njegove prave funkcije. Ljudskog iskustva duše.
Tu se još uvijek, ma koliko tanašan i neprimjetan bio, javlja onaj osjećaj koji mi govori da sam JA onaj koji je doživio to iskustvo, da sam JA onaj koji je ODVOJEN od toga iskustva. Dok je istina ta da se to iskustvo zapravo može pojaviti jedino u odsutnosti "NAS" kao ega!
Jer sve dok postoji neki "ja" kojeg smo u stanju zamijetiti kao pojavu, to automatski znači da to nismo suštinski mi, da to nije suštinski promatrač! Pokušajte ovo shvatiti! To je sad prelazak na drugu razinu. Živu prisutnost koja se nalazi iza lažne opne "ja" često su u povijesti nazivali duša.
Duhovna duša, neuhvatljiva bit čija tiha, svjetla prisutnost ispunjava prostor između misli. Ona koja je uvijek tu; prije, za vrijeme i poslije, vječna i nepromjenjiva, ona koja jest. Misli i osjećaji su ono što nastaje poput suptilnih isparenja tijekom iskušavanja, tijekom alkemijskog procesa prerade iskustava u kojemu se duša uvijek ponovno destilira.
Dok god ne dođe do potpunog pročišćenja postupak se ponavlja.
Međutim u većini slučajeva kao da je došlo do poremećaja spomenutog mehanizma i misli vrlo često besciljno kruže sukobljavajući se sa stvarnošću, s onim što jest, proizvodeći neugodne, kaotične osjećaje.
Tako nastaje patnja za koju se okrivljuje surova stvarnost; Zapravo posljedica iskrivljene percepcije.
Da bi se omogućilo ponovno normalno funkcioniranje spomenutog procesa potrebno je fokusiranom, ali nenapregnutom pažnjom obuhvaćati svako iskustvo.
Budemo li pomno promatrali i svjedočili svojim vlastitim iskustvima, prije ili kasnije doći ćemo do shvaćanja koliko je zapravo tanko i iluzorno uvjerenje da se to za čime tragamo nalazi negdje izvan nas, u pojavnim stvarima. "Nešto" u nama će nam dati do znanja da je to ipak privid. Razvit ćemo pogled koji će prozreti tu iluziju. To nije pogled fizičkim očima, nećemo ništa vidjeti drukčije u fizičkom smislu, nego ćemo steći jedno šire razumijevanje. Doći ćemo do razumijevanja da je sve to što vidimo izvan nas na neki način prazno u suštini, nema supstancu samo po sebi, nema "soka" nema "safta" u tome kao takvome. Sve izvan nas je na neki način lišeno značenja osim onoga koje mi sami tome pridajemo. Mi svemu udišemo život ispunjavajući to svojom pozornošću i energijom. Tada shvaćamo da jedina istinska i trajna radost proizlazi iz promatranja svega i prepoznavanja sebe u komunikaciji s drugima u interakciji sa okolinom! Sve je projekcija. Sve je podložno sagledavanju. A ako je podložno sagledavanju, to znači da mora postojati svjedok koji će to sve sagledati. Sve je to kontekst u okviru kojeg se prepoznajemo i preko doživljavanja prisjećamo tko smo mi. To je sve ogledalo u kome se ogleda promatrač!
Opažamo svoje tijelo, za koje kažemo da je objektivna realnost.
U ogledalu opažamo svoju sliku, koja predstavlja dvodimenzionalnu sliku naše duše, za koju kažemo da je metafizička realnost.
Sebe u ogledalu doživljavamo preko osjetila vida, naših očiju, pri čemu nam misli pokušavaju dati nekakvu viziju onoga što oči opažaju. Bez misli i uma, nije moguće registrirati opažanje.
Opažanje je višedimenzionalno, i ne možemo se fokusirati samo na jedan detalj u trenutku. U našem umu se već stvorio duži film onoga što smo vidjeli. Ako kojim slučajem nismo zadovoljni svojim izgledom i dušom, u mislima može doći do nezadovoljstva. Umjesto da smo mirni pred fizičkom i metafizičkom realnošću, mi se nepotrebno zabrinjavamo, i istražit ćemo zbog čega se to javlja.
Kada bi sve oko sebe promatrali na takav način, vjerojatno bi uskoro poludjeli od beskrajnih misli i mnoštva informacija u umu. Umjesto toga, postoji nešto drugo, koje nas u potpunosti oslobađa takve napetosti. To drugo je nevidljivo ogeldalo, koje jednovremeno vidi fizičko tijelo ispred ogledala i sliku duše u ogledalu, a nazivamo ga TREĆE OKO ili SVIJEST.
Običnim očima, uz svjetlost, vidimo samo do horizonta.
Iza horizonta nije potrebna nikakva svjetlost, već trećim okom opažamo ISTINU, koja zrači NADSVJETLOST, štiteći utvrdu Duha, od fizičkih i metafizičkih onečišćenja. U svijesti ne postoje nikakva dimenzionalnost opažanja, nego je sve kolažni uvid, u trenutku. Kada gledamo sliku na ekranu, mi opažamo cjelinu filma, međutim, ako usporimo reprodukciju, vidjet ćemo da u svakoj sekundi prođe 24 slajdova, posebnih slika.
Znači, svijest je neutralni jednovremeni promatrač u trenutku, tijela i duše. Zato svijest nije ni materija, niti energija, već izvire iz apsolutne svijesti Duha.
Nije jednostavno gledati sebe u oči, u ogledalu, jer se javlja stereoskopski (višedimenzionalni) doživljaj, koji nije istina, već stvorena iluzija na razini uma. Često puta ljudi znaju nekome reći: "gledaj me u oči", jer time mogu prepoznati istinu "Ja jesam", jer je moguće da se JA, u tom trenutku, odnosi na nešto drugo. Ili kad kažemo "bila je to ljubav na prvi pogled". Događa se neočekivano, munjevito, poput groma iz vedrog neba. Ljubav na prvi pogled ponekad je snažnija od ljubavi koja se dulje razvija. I danas, prvi susreti još uvijek su presudni. Sa malo ili nimalo znanja o ovom strancu, odmah pri prvom susretu, mi ga procjenjujemo po prvim osobinama koje primijetimo. Na temelju tih početnih komadića informacija, mi gotovo odmah stvaramo mišljenje o njemu ili njoj, obično unutar prve tri minute.
Život je jako kompliciran kada ga živimo u nečije ime. Mi osjećamo u dubini da nešto nije u redu, ali nas ego stalno uvjerava kao da je sve normalno. Neki se često razočaraju gledajući sebe u ogledalu, iz prostog razloga što nemaju pravi doživljaj o sebi, nemaju istinu "Tko" sam, i nemaju probuđeno treće oko i duhovnu svijest. Kreirati istinu o sebi na račun frizure, šminke, vanjskog izgleda i garderobe, zaista je naivno i smiješno. Na žalost, mnogi se time služe, jer nemaju pojma o vlastitoj duši, koja je uvijek božanska.
Tko ne može sebi gledati u oči u ogledalu, znak je neprobuđene ljubavi. Ako promatranjem sebe u ogledalu, jedino osjećamo fizički, vizualni doživljaj, onda zaista nismo probudili ljubav i svijest. U tome je izvor svih naših nezadovoljstava. Uspostavljajući ljubavni odnos sa vlastitom dušom, mi se u trenutku mijenjamo i usklađujemo sa duhovnom suštinom svijeta. U toj ljubavi više nije bitna frizura, šminka, vizualni izgled i garderoba. Jedino je važan osjećaj "Ja jesam", kao ugodna manifestacija i refleksija ljubavi prema Božanstvu u grudima, i srcu.
Opažanje trećim okom, još uvijek nije cjelovit uvid i svijest, sve dok se ne poveže sa apsolutnom svijesti, iznad tjemena glave, u sedmoj čakri.
U duhovnoj stvarnosti nije moguće nametati svoju volju drugome, i svatko neka radi onako kakva mu je svijest. Međutim, neugodna je slika iskompleksiranih mlađih osoba, koji su razočarani u sebe, zbog neznanja, jer nemaju pojma "Tko sam". Njhova identifikacija nije usklađena sa vlastitom dušom, i naravno da se osjećaju jadno, zabrinuto i uplašeno, jer nemaju istinu o sebi, kao nešto što ih spaja sa Božanstvom.
Iz perspektive običnog čovjeka, put ka uzdizanju moguć je uz duhovno znanje.
Vrlo je prirodno, istinito, ljubavno, svjesno, zdravo, radosno, prosperitetno, živjeti sa osjećanjem u grudima - "Ja jesam". Taj osjećaj je čovjeku najbitniji. U tom osjećaju je sadržano životno ostvarenje čovjeka. Do njega se najjednostavnije dolazi istinom i ljubavlju prema Božanstvu.
Nekako, fasciniranost ljepotom kojoj svjedočimo izvan sebe nam odražava ljepotu koja se nalazi unutar nas.
Što više promatramo sve u toj prozračnoj slatkoći neprosuđivanja i svjedočenja, počinjemo kao dom svog bića sve više osjećati mir i bezvremenost. Možemo osjetiti jednu prostranost unutar koje se sve to odvija i iz koje sve to proizlazi. Možemo osjetiti da se prostor i vrijeme odvijaju unutar šireg konteksta našeg vlastitog bivanja. Jedna ogromna mirnoća i staloženost se počinje širiti našim bićem. Mirnoća toliko duboka, toliko sigurna u čijoj prisutnosti počinjemo doživljavati sebe sve manje i manje kao osobu a sve više kao mirnoću u kojoj se očituje jedino svjesnost o čistom postojanju kao "Ja Jesam"!
Ovo na početku može djelovati zastrašujuće jer mislimo da će naš identitet nestati, da ćemo iščeznuti i prestati biti mi. Ali zapitajmo se sljedeće: Tko smo mi bili prije nego što je nastupilo naše poistovjećivanje sa identitetom, sa egom, s našim imenom i prezimenom? Nismo li jednostavno bili to što jesmo?
Glavni izazov, nazovimo ga tako, u ovoj fazi je sljedeći: Možemo li ostati kao takvi kakvi jesmo, u osjećaju "Ja sam koji jesam" bez da na to lijepimo bilo kakve etikete i ne slažemo priče oko sebe i svog identiteta? Možemo li ostati uronjeni u toj svjesnosti većinu svog vremena? Provjerimo, igrajmo se s tim, istražujmo i vidjet ćemo što nas zadržava, što nas sputava, što se opire tom prepuštanju u naše prirodno bivanje.
Možemo li intuitivno osjetiti i shvatiti da je sve to što vidimo oko sebe proizašlo iz Nas samih kao holografska projekcija, da smo mi sami projicirali sve to izvan sebe, a istovremeno smo u procesu te projekcije usadili unutar nje i onaj dio nas koji sada prepoznajemo kao svoj ego i sa čime se automatski poistovjećujemo kad kažemo ja! Možemo li shvatiti i naslutiti što to u suštini znači? Možemo li shvatiti razmjere toga? Ali ne svojim umom. Jedno je kad govorimo o tome pa kažemo da je to učinila ta nekakva sveprisutna svijest, kao neka tamo sila kojoj smo predali svu tu odgovornost manifestacije, ali što se događa kada umjesto pojma sveprisutna svijest stavimo JA.
Pogledajmo kakvo drugačije i intimnije značenje to poprima kad te zasluge više ne pripisujemo svijesti nego kad u centar svega toga stavimo SEBE! Tada to na jednoj razini djeluje toliko zastrašujuće našem umu da on odmah kaže "Ali ja ne mogu biti toliko moćan, to je apsurdno da sam ja sve to stvorio." I to je istina, jer um zapravo ne postoji u suštini. On nikada nije postojao, osim kao privid. Ali zato jedan dublji dio nas rezonira s ovim shvaćanjem. Otkrijmo tko je taj! Sada se umjesto "ja protiv drugih" govori o "ja protiv ega". I tako se borba nastavlja, samo pod drugom maskom.
Znam da ovo može djelovati kao prilično veliki zalogaj za naš um, kao nešto što nam se čini preteškim za sagledati, kao nešto toliko otkvačeno, nešto što predaleko rasteže granice naše uobičajene percepcije i doživljavanja života, ali nije toliko velik ako smo došli u fazu gdje smo barem malo olabavili ideju o sebi kao o osobi, kao o strogo definiranom identitetu. Pokušajmo barem konceptualno to shvatiti. Neka nam vlastiti ego ovdje pomogne kao odskočna daska prema nama.
To bi značilo da su svi drugi i sve drugo samo odrazi nas. Naša obitelj, naša majka, naš otac, naše dijete, naš brat, naša sestra, naši prijatelji, naša kuća, naš pas, mačka, mi i sve što vidimo oko nas uključujući i ovaj kompjuter na kojem ovo sada čitate i u čije se funkcioniranje naizgled ne razumijete, do galaksija i svega drugoga što možemo i ne možemo zamisliti smo zapravo sve izmislili mi da bismo iz te jedinstvene perspektive, iz tog jedinstvenog kuta, to sve mogli sagledati, da bismo mogli istraživati, otkrivati i ponovo prepoznati sebe kao tog stvaratelja! Zato smo stvorili tako duboku i zamršenu fragmentaciju sebe, da ne bi bilo jednostavno za odgonetnuti, da bismo to dobro zamaskirali kroz više slojeva, da bi bilo izazovno i nedokučivo našem umu. Pravi misterij! To otvara jednu sasvim novu razinu propitivanja. Tu se postavlja pitanje tko sam ja u vašoj priči, a tko ste vi u mojoj priči? Tko je koga izmislio, tko je koga oživio? Tko je zapravo u čijem snu? Tko je produkt čije mašte? I je li moguće da smo vi i ja samo JEDAN koji priča sam sa sobom preko svega toga? Zaronimo duboko u ovo i vidjet ćemo da je sve to u okvirima našeg shvaćanja.
Odgovor na sva ova pitanja je već prisutan u nama, osjećamo ga ispod površine, samo trebamo to sagledati u mirnoći i on će se očitovati – kao LJUBAV, kao dubok osjećaj poštovanja i zadivljenja! Preplavljeni tom spoznajom, shvaćamo koliko je u suštini besmisleno i beskorisno prosuđivati bilo koga ili bilo što jer smo to sve MI. Jedino u nerazumijevanju postoji prosudba. Razumijevanje nikada ne prosuđuje, ono samo primjećuje.
Jednom je Mudrac pitao ljude kakvi su bili prije nego su rođeni. Ako sretnete tog mudraca što ćete mu reči? Znate li kakvi ste bili prije nego ste rođeni? Znate li kakvi ćete biti poslije smrti? Ako naučite stati i gledati, tada možete saznati. Možete znati onoga koji je bio prije nego je rođen, onoga koji će biti i poslije smrti i onoga koji je unutra sada u ovom trenutku. To je samo stvar malog okretanja i gledanja. Stanite i pogledajte.
Stanite i pogledajte "Ja". Sebe.
Ipak ono više razumjevanje je, da počinješ tražiti Boga tek kada ga pronađeš. Izgleda paradoksalno ali je potpuno točno, jer kako ćete tražiti ono što još niste ni prepoznali, ono što u vama još uvijek nije postalo prepoznatljivo ni kao lik ni kao svjesna spoznaja? Potraga počinje tek nakon toga, ali tada za traganje nema neke naročite potrebe. Putovanje i kraj putovanja počinju u istom trenutku, jer je prvi korak istovremeno i posljednji. Tek je jedan jedini korak između vas i Božanskog. Na ovom putu nemoguće je na činiti nešto više. Samo jedan korak: odbacimo svu lažnost koju smo stavili na sebe, pobacajmo sve maske koje smo skupili u životu.
Većinu našeg budnog dana provodimo u beta stanju uma... mozak nam je hiperaktivan, intenzivno razmišljamo, napeti smo... želimo se odmoriti. Kako bi se opustili i obnovili, možemo to učiniti svjesnim ulaženjem u alfa stanje.
Samo mali odmak od stresa može nam donijeti ogromne dobrobiti, prije svega osjećat ćemo se bolje i nećemo gomilati napetost u sebe.
No, teško nam se samoinicijativno pomaknuti u stanje opuštenosti kad radimo ili učimo, osobito ukoliko nismo izvježbali mozak i ne prepoznajemo razliku između beta i alfa stanja uma. Ipak ono što možemo napraviti odmah sada, na svom radnom mjestu i što ne zahtijeva puno vremena je kratka alfa relaksacija.
No kako objasniti ili još bolje educirati i djecu i odrasle da ono što je ključno za svjesno ponašanje i djelovanje u duhu ljudskosti i darme je upravo obuzdavanje ili svjesna kontrola duha. Jedino kada naučimo kako obuzdati svoj duh, mi ćemo stvarno ne samo humano djelovati, već i univerzalno sve vidjeti. Ukoliko nismo sposobni obuzdati vlastiti duh onda sposobnost ispravnog razlučivanja i razmišljanja slabi i nestaje uslijed utjecaja i djelovanja naših pogrešnih misli i akcija.
Svrha je postići da duh neke osobe postane dovoljno jak da se ne osvrće na utjecaje pa i svjedočenje čula. S druge strane svaki pokušaj kontrole, koji nije dobrovoljan, koji se ne čini po osobnoj želji osobe, ne samo da je koban, već osujećuje osnovni cilj te osobe. Cilj svake duše jeste oslobođenje i ovladavanje oslobođenje od robovanja materiji i misli i ovladavanje vanjskom i unutrašnjom prirodom.
Samo gubljenjem samoga sebe možemo dohvatiti svoje sebstvo. Kao što novi život isklije iz zrna tek kada se zrno razlomi i prestane postojati, tako i klica besmrtnosti iznikne tek kada se sjeme, "Ja", omotač duše raspukne i prestane postojati. Da dohvatite svoje ja morate prestati postojati takvi uslovljeni, programski i konceptualni. Svjesnost, slobodna od zamisli, je vrata do znanja. Znanje nije dostignuće, ono je otkriće. Mi ga ne moramo postići, mi ga moramo otkriti. Ono je sveprisutno u nama. Mi ga moramo iskopati kao što kopamo bunar. Izvori svježe vode leže duboko zakopani ispod zemlje, ispod stijenja i kamenja. Čim su oni odstranjeni izvor će prsnuti u vis. Kao što kap kiše postaje ocean kada se izgubi u oceanu.
Mi jednostavno to čudo življenja uzimamo tako zdravo za gotovo i svodimo ga na njegovu najnižu razinu, pretvaramo ga u priču preživljavanja i grčevite borbe za sutrašnjicu, brinući se, pridajući važnost stvarima koje u suštini nemaju nikakvu važnost, dok poput zombija prolazimo pored svega onoga što je uistinu vrijedno i predivno, zaključani u tamnici našeg uma, na vječnoj i nepostojećoj razmeđi između žala za onim što je bilo i straha od onoga što će biti u vječnoj potrazi za ispunjenjem i srećom zbog čega ni ne vidimo ono OČIGLEDNO, da je ona cijelo vrijeme posvuda oko nas! Čista radost postojanja doslovno pršti iz pore svakog pojedinog trenutka, smiješeći nam se i pozivajući nas da joj se otvorimo i prepustimo dok mi prolazimo pored nje očima punih suza!
Život u svojoj suštini je vječan i neuništiv; ali, što je taj život? Vječan život nije nitko drugi do neprekinuta svijest. Doseći to stanje znači doseći besmrtnost duha, besmrtnost Stvarnosti. Kontinuitet uma je ono što prenosimo iz života u život, baš ta neprekinuta svijest je ono što nosimo u slijedeći život iako je se rođenjem više ne sjećamo. Počinjemo biti svjesni da je isključivo na nama odgovornost za sva naša iskustva i kako ćemo na njih reagirati. To nije nametnuta odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi moć i motivaciju.
A današnji je čovjek potpuno lišen osjećaja za stvarnost. On živi unutar duhovnog elementa, ali je u isto vrijeme materijalist. Njegove misli - koje jesu duhovne, no ipak samo sjeno-misli - usmjerene su isključivo na materijalnu egzistenciju. U svakom slučaju, može se reći da mi kao ljudska bića imamo tri svijesti - svijest uma, svijest duše i svijest duha, koje su međusobno razdvojene, tako da funkcioniramo uglavnom na osnovu dominacije jedne od njih. Nadalje, u jednom hologramskom ili virtuelnom univerzumu, ništa ne bi ni bilo objektivno, osim svijesti koja se u njemu projicira.
Službena psihologija prepoznaje i priznaje da kao djeca doživljavamo sebe kao uzrok svega što se događa oko nas. To je razlog zbog kojeg djeca preuzimaju toliko odgovornosti za ponašanje, osjećaje, ponekad i iskustva drugih ljudi. Djeci je svojstveno i ono što se (često pogrdno) naziva "magijskim razmišljanjem" - vjerovanje da možemo stvoriti određene okolnosti ili događaje samim time što to želimo. Sjećanje na to ubrzo se gubi i zamjenjuju ga vrlo snažna uvjerenja o nemoći i osjećaj da vanjske okolnosti kontroliraju nas, zbog vrlo spore manifestacije posljedica u odnosu na uzroke u našem svijetu, koje je zbog toga teško povezati i prepoznati, te iskušenja često teških, zastrašujućih i nerazumljivih za dijete. Okolina taj proces svesrdno potpomaže svojim strahovima, upozorenjima i opomenama djetetu, te žaleći se pred djetetom na svoje uvjete života.
U ovom životu ne možemo biti malodušni. On zahtjeva unutarnju snagu i znanje koje nitko ne može zatamniti ili izbaciti iz ravnoteže. Moramo naučiti izdržati, biti vrlo strpljivi i ustrajani i ne odustati lako. Držati pred sobom ovu viziju. Znajući kuda idemo i što moramo postići i to ne ispuštajmo dok ne vidimo da se ostvaruje.
"Srce bolje vidi nego oči. Oči vide, a srce je vidovito."
"Čelo, oči i pogled vrlo često lažu, a govor najčešće."
"Zatvori usta, otvori oči! Šuti i gledaj!"
"Oči svašta vide a sebe ne vide."
"Vrana vrani oči ne vadi."
"Voli ga ko luk oči."
"U strahu su velike oči."
"Prijtelj gleda u oči, a neprijatelj u noge." Što je ljubav? Ljubav je sreća, užitak, i još masa takvih imenica mogla bi se svrstati u kategoriju ljubavi. Ali ljubav je i bol, tuga... i opet, sve što dolazi s tom sortom. Oni koji su u ljubavi bili samo sretni ne znaju što znači voljeti. Što znači voljeti u dobru i u zlu; što znači strepjeti od gubitka voljene osobe; što znači živjeti tuđi život katkad i tuđim stopama... trpjeti to i zajedno izlaziti iz svega ponosne glave.
Moja osobna definicija bila je; "ljubav nije pepertuum mobile! Ljubav se mora nećim hraniti, pa makar to bio samo osmijeh". Možemo li nekog voljeti u nedogled a da pri tome mema apsolutno nikakvog izgleda da nam se ta ljubav na bilo koji način uzvrati???
Naravno, postoje mnoge teze o tome kako je prava ljubav samo ona koja je bezuvjetna.
LJUBAV JE SVE, alfa i omega, početak i svršetak, smisao sveg postojanja. Potreba da se osjećamo voljeni osnovna je ljudska emocionalna potreba. Ljubav je u centru naših emocionalnih želja i bit će nam potrebna dok god smo živi.
Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno biva. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. "Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen". Da li može ruža reći: podarit ću svoj miris dobrima, a uskratit ću ga zlima. Ruža jednostavno daje to što je. Baca miris čak i na onoga koji će ju posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. "Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine". To je ljubav.
Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo vas pušta slobodnim. Cvijeće vas pušta slobodnima. Sunce vas pušta slobodnima. Jeste li ikad čuli da cvijet miriše i želi privući vašu pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni?
Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno je? Je li vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne poznate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.
Što je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete ju kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.
Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne.
Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? "Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš".
Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje.
Predrasude o ljubavi sistemi su vjerovanja o ljubavi, ljubavnom odnosu, sebi kao biću koje može voljeti i biti voljeno te o svom ljubavnom partneru. Temelje se na uveličavanju, umanjivanju ili ignoriranju elemenata stvarnosti, na poluinformacijama i iluzijama te na strahovima i očekivanjima proizašlim iz starih emocionalnih ozljeda. Siguran su put u nesretan ljubavni život, razočaranja i ljubavnu bol.
Umjesto da ih odbacimo, mi se nadamo da će u sljedećem pokušaju sve biti baš tako kako očekujemo. Izlazak iz začaranog kruga vjerovanja, razočaranja i ponovnih sličnih pokušaja započinje analizom i preispitivanjem tih vjerovanja. Kad otkrijemo zašto su to zablude, raspršit će se kao baloni od sapunice.
Naša projekcija toliko je snažna da kroz nju ne vidimo stvarnu osobu na koju projiciramo. Ono što mi vidimo nema utemeljenosti u stvarnosti. To je odnos privida. Ono što nas opsjeda nije sama osoba, već naša predstava o "idealnom partneru" i "pravoj ljubavi" koju smo pripisali svom izabraniku. Drugim riječima, sami smo sebe "zaludili".
No, kako vrijeme prolazi, pravi lik i njegovo ponašanje polako će demantirati izmišljenu sliku. Iluzija će se početi topiti. Postupno ćemo upoznavati pravo biće. Kažemo da nas je ta osoba razočarala, a zapravo smo razočarali sami sebe.
Jeste li kada voljeli osobu koja vas je povrijedila? Jeste li voljeli osobu koja nije zavrijedila ni vašu blizinu a kamo li ljubav? Kakva je to ljubav??? Bez obzira što vas ne zaslužuje, što vam je nanijela boli i što nije sposobna uzvratiti vam ljubav, ipak ju ne možete dugo, dugo izbaciti iz glave. Možda ste se i naljutili, otišli od nje, započeli novi život, ali... nikad ju niste zapravo izbacili iz srca. Nije li to ona bezuvjetna ljubav???
Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.
Ne morate učiti kako je to voljeti samoga sebe iz razloga jer posjedujete to znanje. Samo ste zaboravili kako je to. Došavši u ovaj svijet, u ovo tijelo doživjeli ste jednu amneziju. Mnogi od vas imaju to znanje, mali broj vas je to uspio utjeloviti.
Kad se bavite nekim stvarima, kada radite nešto i to vam ne ide od ruke, vi počinjete biti nervozni, vi psujete i mrzite taj predmet, tu stvar. Ali vi u biti mrzite sami sebe!!!
U konačnici vi mrzite i psujete na sebe jer ste zaboravili voljeti samog sebe! Kako možete biti ljuti na neki predmet koji je napravljen tako kako je napravljen. Ako zavolite samog sebe, bit ćete mirniji i time će vam stvari krenuti od ruke. Stvar je jednostavna. Zavolite sebe ako ste nespretni, nasmijte se toj vašoj šeprtljavosti. Zavolite sebe kakvi god da jeste.
Ako zavolite samog sebe, bit ćete mirniji i time će vam stvari krenuti od ruke. Stvar je jednostavna. Zavolite sebe ako ste nespretni, nasmijte se toj vašoj šeprtljavosti. Zavolite sebe kakvi god da jeste. Ako tako postupite, stvari će se početi mijenjati. Drugi put kada počnete psovati i biti živčani ako vam nešto ne ide od ruke, samo se zapitajte; zašto? Zašto tako postupam, zašto se tako osjećam, zašto i zašto. Pitanja vas motiviraju da nađete odgovore. Kad vidite odgovore, negativan efekt će se razbiti sam od sebe.
Vama nikad nije bio problem voljeti druge, problem vam je voljeti samog sebe!!!
Dozvolite sebi da sami sebi budete komičar. Smijte se sami sebi na svoj račun. Kao malo dijete. Sjećanje na bezuvjetnu ljubav je u vama. Otvorite svoje srce svjetlosti i radosti.
Jednog dana Bog se umorio od ljudi. Neprekidno su mu dosađivali, tražeći od Njega sve i svašta. Zato je odlučio da se sakrije na neko vrijeme. Okupio je sve svoje anđele savjetnike i upitao ih:
-"Gdje da se sakrijem? Koje je najbolje mjesto?"
Jedan je odgovorio:
-"Na vrh najviše planine na svijetu, tamo se rijetko tko može popeti."
Drugi:
-"Na dno oceana, tamo te niko neće pronaći."
Treći:
-"Najbolje je da se sakriješ na tamnu stranu Mjeseca, tko bi te tu pronašao?."
Na kraju Bog se obrati svom najpametnijem Anđelu sa istim pitanjem:
-"Gdje da se sakrijem?"
Andjeo se nasmiješi i odgovori mu:
-"Sakrij se u ljudsko srce. To je izgleda mjesto u koje nikada ne zalaze!"
Tuđe patnje vas nerviraju zbog vaše ljubavi prema njima! Vi vidite da pate, pokušavate im pokazati da tako ne mora biti ali oni i dalje ustraju u svome hodu po trnju. Vi za njih želite sve najbolje i kad se ne žele odmaknuti od trnovitog puta, vaša ljubav se pretvara u ljutnju, zbunjenost, tugu! Vi ne želite da vaši voljeni umru, ne želite da napuste ovo tijelo od neke boleštine koju nisu morali dobiti, vi želite da sa vama odu u neki bolji svijet! Ali stvari tako ne idu, kao što i sami vidite.
Samo poštujte njihove odluke. Njihove odluke su bile svjesne u višoj stvarnosti. U ovoj nisu, iako bi to mogle postati svakog momenta. Upravo zbog ljubavi, pustit ćete ih da idu svojim putem. Volite i dalje one koji su vam u srcu dragi. I zbog svoje ljubavi, jednostavno poštujte njihov svijet. Svijet trnja i suza. Znate da ste došli u ovaj nepoznati kraj, ovaj nepoznati svijet iz razloga da pođete neutabanim putevima. To su putevi koje ćete vi rasvijetliti i raščistiti.
Srce možete varati jedno vrijeme ali nakon nekog određenog razdoblja, ono počinje
osjećati tjeskobu. Srce vas počinje stezati, ono viče i zapomaže. To ne može trajati dugo bez posljedica. Čovjek odlazi u patnju. Dok je pak ljudski um u ovom trenutku kod većine ljudi zarobljen logikom, time je i više podložan manipulaciji. Srce je centar, akumulator životne energije. I tako, vaš osmjeh, vaš mir, može biti najbolji odgovor na taj izazov.
Kako znate da je vaš put istinit a ne iluzija. Sreća i osmjeh u zoru, u samo svitanju kada vas miluju prve zrake sunca. Zahvalnost od srca na ovoj predivnoj prilici na ovom životu. Zar to nije dovoljno. Vi pretvarate dolinu suza u dolinu radosti i smijeha. A iluzija nestaje kao kišni oblaci.
Oni koji su u ljubavi bili samo sretni ne znaju što znači voljeti. Što znači voljeti u dobru i u zlu; što znači strepjeti od gubitka voljene osobe; što znači živjeti tuđi život katkad i tuđim stopama... trpjeti to i zajedno izlaziti iz svega ponosne glave.
Otkrili smo mnoge blokade u sebi prouzrokovane načinom odgoja u djetinjstvu. No jedno smo shvatili, u ljubavi i davanju, grijeh nema svoje mjesto. Kad voliš, onda to mora biti svim srcem, svom dušom, i tijelom... U ljubavi ne postoje zabrane, ne postoje granice, bila ta ljubav u braku ili izvan njega... Jedino tako može se saznati je li dvoje mladih spremno dati sve od sebe, živjeti ljubav... poštivati se međusobno.
A oni koji su stalno patili od neuzvraćene ljubavi, od malih milijuna sličnih problema ne poznaju osjećaj dijeljenja sreće; davanja i primanja. Proklinju ljubav, proklinju sreću naprosto iz razloga što se nikad nisu istinski oslobodili i zgrabili ju. Čovjek neće spoznati što je ljubav bar dok jednom u životu nije istinski patio i istinski ljubio. Ako pritom ljubi pa pati za tom istom ljubavlju teško da će ga ikad potpuno proći, teško da će ikad biti u potpunosti onaj stari. A ako se prvo napati, a potom pronađe ljubav, može se samo nadati da se ona stara bol neće više nikad probuditi i vratiti u njegove vene iste one sumnje koje su ga jednom davno nagonile na tugu.
A oni koji više ne plaču niti se smiju? Uz to što je najtužnija, rado bih dodala da je i najdulja. Koliko god se nitko ne želi svrstati ili priznati da je u toj koloni, svatko ju je prošao. Raspoloženje da prava ljubav postaje samo iluzija, da prava sreća ne postoji, da je jedini normalan korak odustati od svega, najlakše je imati. Manifestira se kao opstajanje u nekvalitetnoj vezi, neimanje truda oko iste te veze, pokušaj spašavanja samog sebe bježanjem od problema... I onda, oni koji se uspiju riješiti tereta veze pronađu svoju slobodu, koja im međutim i dalje ne garantira sreću. Dođe do tuposti, do neshvaćanja samoga sebe, i na kraju, sve se vraća na plač. Srce opet boli jer ne zna kako vratiti sreću, jer ne zna želi li više uopće vratiti nešto što je bilo lijepo, ali kad tad rezultiralo čistom dozom boli.
Morate voljeti Sebe, jer ne možete se dobro osjećati ako ne osjećate ljubav prema sebi. Ako se zbog sebe osjećate nelagodno, sprečavate pritjecanje sveukupne ljubavi i dobra koje vam Svemir upućuje.
Da biste se zavoljeli, moć volje morate primjenjivati isključivo na sebi. Kada znate što da mislite i činite, tada morate uporabiti svoju volju da natjerate sebe da mislite i činite ispravne stvari. To je opravdana uporaba volje za dobivanje onoga što želite - da održite sebe na pravom putu. Koristite se svojom voljom da biste mislili i djelovali na Određen način.
Ne pokušavajte projicirati svoju volju, ili svoje misli, ili svoj um u prostor kako biste utjecali na stvari ili ljude.
Držite svoj um kod kuće. Tamo je učinkovitiji nego igdje drugdje. Koristite se svojim umom da oblikujete mentalnu sliku onoga što želite, te da održavate tu viziju s vjerom i namjerom, a volju upregnite kako biste natjerali um da djeluje na Pravi način.
Nerijetko drugima pružate mogućnost da stvaraju vašu sreću, a oni je često ne stvaraju onako kako biste je vi željeli. Zašto? Zato što samo jedna osoba može biti odgovorna za vašu radost i blaženstvo, a to ste vi. Stoga čak ni vaš roditelj, dijete ili supružnik ne mogu imati nadzor nad stvaranjem vaše sreće. Oni mogu samo sudjelovati u njoj. Vaša je radost u vama.
Ako "volite" to ne znači da posjedujete tu osobu. Kada vi "volite" neku osobu znači li to da ona ne može voljeti nikog drugog??? Ako voli nekog drugog, ona vas vrijeđa; ona dokazuje da ste manje vrijedni, da postoje bolji ljudi, ljudi koji se mogu više voljeti od vas. To vrijeđa vaš ego, to povrijeđuje vašu posjedovnost, to vrijeđa vašu monopolističku ideju. A to je u suštini i kukavičluk jer vi ne pokušavate na neposredan način da se suočite sa činjenicom o vašoj ljubavi. Tu nije pitanje da li vaša ljubav voli nekog drugog; pitanje je da li vi volite tu osobu? A vi niste dovoljno hrabri da se suočite sa tim pitanjem. To je pravo pitanje koje se treba postaviti.
Ako volim tu osobu, ništa mi drugo nije važno. Ljubav dopušta slobodu. Ljubav dopušta da ona radi što god osjeća da treba raditi. Sve što osjeća da joj može donijeti blaženstvo, to je njen izbor. Ako volite neku osobu, onda se ne miješate u njenu privatnost. Ostavljate privatnost te osobe netaknutu. Vi volite tu osobu onakvu kakva je – a ona je takva.
Vi bi se prvenstveno trebali suočiti sami sa sobom. Ako se ne suočite sa time, vi ste kukavica. A ako to sakrijete, vi stvarate toliko gnjeva zbog ljubomore da sasvim zaboravljate da je to samo vaš kukavičluk, egoizam. Od vaše ljubavi se iz ljubomore brzo pretvori mržnja. Bilo bi potrebno je da sasvim raščistite, da li je to bila samo zamisao da volite tu osobu, ili je to zaista stvarnost. Stvarnost nema probleme; samo zamisao donosi nevolje jer je ona površna. Ispod toga ima previše smeća tako da vam ta zamišljanja ne mogu pomoći. Čak i neka mala stvar može pokrenuti probleme.
Istinska ljubav nije ni fizička, ni romantična. Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što je, što će biti, i što neće biti.
Brojni razvodi i nevjerstva, svakodnevni konflikti među ljubavnim partnerima dokazuju da je prostor ljubavi inficiran silama manipulacije. Ljudi se otimaju za tuđu ljubav, neki nikada ne odrastaju pa se u zrelim godinama ponašaju kao djeca, drugi tuđom ljubavi popunjavaju prazninu svoga ega. Rješenje je vrlo jednostavno: volite neprofitabilno, samo volite, bez očekivanja da će vam se uzvratiti istom mjerom, jer ljudsko biće je perpetuum mobile – stroj koji se neprekidno kreće, koji u sebi nosi vječni motor, koji za gorivo koristi ljubav.
Ljubav je neiscrpna. Kad je crpimo iz drugih na silu, ona se brzo isprazni, a kad je crpimo iz sebe za druge, ona nema kraja. Ali, ako je prosimo od drugih, brzo potrošimo svoju ljubav.
Postojala sam prije nego što je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam prije nego što je postojala priroda, postojala sam prije nego što je postojao čovjek. Bila sam usamljena, htjela sam podijeliti sve ovo što nosim sa sobom kroz nebrojene vjekove i stvorila sam svijet koji sam htela da se mojim imenom zove.
Uvukla sam se u mora i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskrajna polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.
Volim doći iznenada, kad se ne nadate, volim vam oduzeti dah, volim vam oduzmeti moć govora.
Volim kad vam srce brže zakuca, da vam koljena klecaju, da često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smijete kao djeca, volim da šetate livadama i berete rijetko cvijeće.
Volim kad ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pjevate, volim da zbog mene pjesme pišete, da zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tužna kada me se bojite. Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se širim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdržala!
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesretnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Šunjala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se neće moči nikada više ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema tko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da ćete vječno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječnu šutnju.
Ne bojte se!
Primite me u svoje dvore, otvorite mi vaše hramove. Primpremite posude duše svoje da vam ih napunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vaš vid kada ne vidite, ja ću biti vaš sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojem ćete ići kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Zaljubljenost se događa na tri nivoa, odnosno na tri različita načina koja se zaljubljujemo. Prvi nivo je "očima" (fiziološki), zatim umom (psihološki), i treći nivo je srcem odnosno biološki.
Na nivou "očima"; zaljubljenost je gotovo uvijek površna i nedosljedna. Oni koji se zaljubljuju u lijepo tijelo ili lice mogu vrlo brzo uočiti neko drugo lijepo lice ili tijelo i odustati od prve "ljubavi". Ili, osoba u koju se zaljubiš "očima"može doživjeti neku nezgodu pri kojoj se njezin izgled djelomićno ili potpuno uništi, hoćeš li je i dalje voljeti? Ništa se nije promijenilo, ta osoba je i dalje ista, samo što više ne izgleda isto. Gdje je sad tvoja ljubav? To nije stvar ljubavi, već stvar kemije. Ono što je tebe privuklo toj osobi je kemijski, u tvojim hormonima je privučeno od strane hormona lijepe osobe, njenog fizičkog, njene kemije. Ne može se vidjeti dalje od onoga gdje i sami prebivamo. Ako živimo u svom tijelu i mislimo da smo samo tijelo, tada možemo biti privučeni samo nečijim tijelom. Sve je to jako lijepo, ali je i jako osjetljivo. Nije od čelika napravljeno, već od vrlo krhkog stakla, a kad ogledalo padne i razbije se, nema načina da se opet sastavi. Ljudi se boje da se ne upletu preduboko, da ne dostignu krhke nivoe ljubavi, jer na ovom nivou je nevjerojatno lijepo, ali i nevjerojatno promjenjivo.
Oni koji svoja osjećanja kontroliraju, procijenjuju, analiziraju, oni koji se ne zaljubljuju u osobu koja nije na njhovom društvenom nivou ili koja statusno nema istu razinu ili koja se jednostavno ne ponaša primjereno u skladu sa normama koje određuje sredina u kojoj žive, oni zaista mogu doživjeti veliko razočarenje ukoliko osoba koju su procijenili da "vrijedi" odjednom izgubi bilo što od navedenog. A to se događa u životu. Nije li tako? Pa gdje je onda nestala ljubav koja je bila tako pomno odabrana? Što se dogodilo sa ljubavlju onog trenutka kad je voljena osoba "bankrotirala" ili kad je izgubila posao... Zar to nije ona ista osoba koja je prije bila dostojna vaše ljubavi? Što se je promijenilo osim što je ostala bez sredstava ili ugleda u vašoj maloj sredini? Zar se toliko plašite i dalje voljeti osobu koja je posrnula, a koja vas i dalja voli bez obzira na okolnosti?
I naravno postoji ono zaljubljivanje koje se dogodi "srcem". Ono je "slijepo", ono ne procijenjuje, ono samo voli. Bez ikakvih uvjeta, bez bilo kakvog "ako". Osjećaji nisu kao čelik, oni su poput leptirovih krila. Sa osjećajima je uvijek rizično, mogu te povrijediti, razočarati, ali možeš doživjeti veličanstven okus voljenja.
Prva vrsta ljubavi bi se trebala nazvati "seks". Ako želite da se ovakav tip ljubavi održi, onda odustanite od seksa zbog užitka. Seks neka vam bude "ljubavni čin".
Drugi tip bi trebalo nazvati "partnerstvo". Malo je onih koji su hrabri prepustiti se životu koji se svakog trena mijenja. Zato odlučuju zaljubiti se na siguran način u koji se pouzdaju.
A treći bi se trebao nazvati "ispunjenost ljubavlju" – to je kvaliteta koja nije usmjerena ni na koga – nije posesivna i ne priznaje da netko drugi posjeduje tebe. Ova kvaliteta ljubavi je tako korjenita (radikalna) revolucija, da je već teško i predstaviti si je.
Pjesnici i umjetnici se znaju zaljubiti gotovo svakodnevno. Njihova ljubav je kao ruža. I dok je tu, ona je tako mirisna, tako živa, i pleše u svoj ljepoti na vjetru, na kiši, na suncu. Ali kad dođe večer, ona možda prođe, i ne možeš ništa učiniti da to spriječiš. Takva ljubav je kao dašak vjetra koji ti uđe u sobu, donese svježinu, i ode. Ne možeš vjetar zadržati šakom.
Ono što većina ljudi ne zna ili ne shvaća dovoljno je da univerzalna, bezuvjetna ljubav na kojoj je utemeljena emocionalna zrelost ima dva temeljna aspekta. Prvi obićavamo zvati milosrdnim, mekim, suosjećajnim. Takva ljubav izražena je kvalitetama otvorene srčane čakre, odnosno njenog prednjeg aspekta, i predstavlja tip ljubavi kakav je većini ljudi dobro poznat. Tolerancija, nepostojanje predrasuda, prihvaćanje, davanje ili čak određen oblik "žrtvovanja" za druge jesu različiti aspekti milosrdne, tople i meke ljubavi. Ovakav oblik, oslobođen predumišljaja te očišćen od egoističnih poriva, predstavlja prvi cilj osobama koje kreću s upoznavanjem ljubavi kao kozmičkog principa. "Otvoriti vlastito srce", postati tolerantna i suosjećajna osoba, nezaobilazna je faza razvoja jednoj zatvorenoj i inhibiranoj osobi. Takav cilj ne može se ni na koji način preskočiti ili relativizirati. Ljubav mora biti neupitna i ljudi moraju biti duboko povezani s ovakvim njenim aspektom.
No, tu nije kraj. Ljubav se dalje razvija na malo drugačiji način, onaj koji stvara potrebnu ravnotežu prvom obliku, a povezan je sa stražnjim aspektom srčane čakre. Riječ je o takozvanoj ne-milosrdnoj ljubavi, koja mora biti utemeljena na milosrdnoj. Za razliku od meke i suosjećajne kvalitete milosrdne ljubavi, ovaj je oblik tvrd i nimalo suosjećajan. Odnosno, jest suosjećajan, ali na sasvim drugačiji način - suosjećanje je ovdje usmjereno isključivo prema izvornoj intenciji druge osobe, ali nipošto i prema njenom trenutnom ponašanju ili osjećajima. Evo o čemu je konkretno riječ. Ponekad se netko prema nama odnosi s omalovažavanjem, posprdno ili ponižavajuće. Hoćemo li sredstvima milosrdne ljubavi podržati djelovanje takve osobe? Hoćemo, na samom početku. Pokušat ćemo tolerancijom, razumijevanjem i otvorenošću prihvatiti djelovanje takve osobe, ali izraziti i neslaganje s njome na blag i razuman način. No, ne-milosrdna ljubav ne pravi kompromise s našim integritetom. Ukoliko se takvo djelovanje nastavi, krajnje je neprimjereno nastaviti djelovati sredstvima milosrdne ljubavi. Tada bi trebala nastupiti nemilosrdna ljubav, izražena kao otvoreno suprotstavljanje, negiranje i odbacivanje nečijeg djelovanja. Suprotstaviti se, konfrontirati, naljutiti ako treba, ovdje je primjerena i zdrava reakcija. Nedostatak takve reakcije odraz je određene vrste slabosti, odnosno nesklada.
Izvornu, pozitivnu intenciju osobe koja povređuje naš integritet moramo podržati jer je u svome izvornom obliku intencija svačijeg djelovanja pozitivna. Da, čak i kriminalci svojim djelovanjem žele ostvariti neku pozitivnu izvornu namjeru, samo što je sredstvo ostvarenja takve namjere postalo destruktivno ili ne-etično, odnosno udaljilo se od izvora ponekad toliko da osoba zaboravlja koja je uopće bila njena prvotna intencija. No, mi se moramo potruditi otkriti takvu intenciju i podržati je i na izravan način (konkretnom komunikacijom), ali i neizravan način (davanjem blagoslova tome dijelu njenoga bića).
Dakle, milosrdnom ljubavlju i dalje podržavamo takvu izvornu intenciju na sve načine, ali trenutnom ponašanju i djelovanju osobe suprotstavljamo se ne-milosrdno i to svim sredstvima. Ne-milosrdno voljeti nekoga znači biti u stanju reći takvoj osobi stvari koje ona možda ne želi čuti, na način koji nije uvijen ili neizravan. Izraziti se direktno, reći drugoj osobi "ono što je ide", najbrži je put do njene promjene. Voljeti milosrdno osobu koja živi na (auto)destruktivan način jednako je liječenju narkomana malim dozama droge. Ne-milosrdnom ljubavlju narkomanu se prekida svaki doticaj s drogom i on prolazi krizu odvikavanja koja može biti izuzetno bolna. Kriza odvikavanja teška je i za okolinu osobe, ali spada u neminovnu inkomodaciju na koju moramo biti spremni jer je ona jedino ispravno i efikasno sredstvo odvikavanja. I ne-milosrdna ljubav je ljubav - čak i veće snage od milosrdne jer za njeno izražavanje treba imati i srca i "muda", ali i pameti jer je ovdje strategija djelovanja često od presudnog značaja.
No sukob, suprotstavljanje ili konfrontaciju većina ljudi još uvijek smatra "negativnim" djelovanjem. Dobrota se izjednačava s milosrđem, toplinom, mekoćom ili suosjećanjem, ali ne i s otvorenim suprotstavljanjem, sukobom, raspravom, strogošću ili striktnošću. Međutim, izraz dobrote nije samo beskrajno maziti nekoga ili mu ugađati. Dobrota je i kazniti, odnosno onemogućiti nekoga ako želi nauditi drugima. Na primjer, znamo da žrtva koja ne izrazi ljutnju ostaje žrtvom. Da je nekom tiraninu odmah uskraćena mogućnost tiranije suprotstavljanjem, tada tiranije ne bi niti bilo. S obzirom da nije, početni blaži oblici zlostavljanja kasnije prerastaju u pravu dramu. Žrtva obično očekuje da će je iz nepovoljne pozicije izbaviti netko drugi, neki izvanjski spasitelj, po mogućnosti sam Bog.
Ne-milosrdno voljeti možemo i kad na ulici ugledamo prosjaka pa mu umjesto sitniša ponudimo da nam uredi cvijetnjak ili počisti tavan za dobar ručak ili večeru. Jer ako mu u onu škuljicu ubacimo novčić, tada MI preuzimamo odgovornost za njegovo daljnje prosjačenje. Onog momenta kad mu damo novčić koji nije zaslužio, MI smo GA osudili na prosjačenje. Jer da nismo dali ništa, on bi nakon nekoliko sati ogladnio i sam bi ponudio da nam uredi vrt ili tavan, ili bi nam oteo novčanik i kroz neko vrijeme završio u zatvoru. Svatko sam donosi odluke u životu kojim putem želi krenuti, tako da mi nemamo pravo podržati nekoga u prosjačenju, niti se miješati u odluke koje donosi, ali nismo ni dužni brinuti za posljedice takvih odluka.
U svakome postoji Slobodna Volja kreiranja/stvaranja. Sebe po izboru. Čovjek se bori za opstanak po svojoj definiciji opstanka i zaboravlja zašto želi preživjeti. Potrebno je otkriti zašto se želi opstati…
Sve jasnije počinje se razlikovati dva svijeta svijesti: svijet Ljubavi i Života i svijet straha i smrti.
Ne želite biti sretni. Želite li mali test? Da vidimo. Trajat će točno jednu minutu. Možete sklopiti oči, ali i ne morate, nije važno. Mislite na nekoga koga jako volite, nekoga tko vam je blizak, nekoga tko vam puno znači, i u mislima recite toj osobi:
- "Radije bih bila sretna, nego da imam tebe. Kada bi mogla birati, bez sumnje bih odabrala sreću."
Koliko vas je mislilo da ste sebični kada ste to rekli? Čini se mnogi. Vidite kako su nam isprali mozgove? Vidite kako su nam isprali mozgove da mislimo:
-"Kako mogu biti tako sebična"?
Ali pogledajte tko je sebičan. Zamislite da netko vama kaže:
-"Kako si mogala biti tako sebična da odabereš sreću umjesto mene?"
Zar onda ne biste odgovorili:
-"Oprosti, ali kako ti možeš biti tako sebičan da od mene zahtijevaš da odaberem tebe umjesto vlastite sreće?!"
Bilo bi dobro kad ne bi pobrkali ne-milosrdnu ljubav sa sebičnom ljubavi. Jer one na prvi pogled izgledaju isto, ali se u velike razlikuju. Nedavno sam pročitala u vijestima da je neka baka od suda tržila skrbništvo nad svojim unucima, a kad joj je sud odbio zahtijev, ona je pobila svoje vlastite unuke. Ja to zovem sebičnom ljubavi, jer dotićna gospođa nije mogla prihvatiti osobni poraz, te nije iskazala ne-milosrdnu ljubav nego egoistićnu, sebićnu. Poanta prave ljubavi je ostati dosljedan ljubavi i kad se moraš suočiti sa porazom.
Imala sam posve sličan slučaj sa mojim unucima, naime moja kčer je odlučila živjeti raskalašeno, neodgovorno i neprimjereno mojemu odgoju. Pošto se nisam htjela miješati u njezin život, pustila sam ju da živi kako ona želi. Ali... ne-milisrdno sam ju udaljila od sebe, jer nisam htjela sudjelovati u njezinoj propasti. Ona se tada naljutila na mene i zabranila mi je kontaktirati sa unucima, odnosno sa njenim sinovima. Čak mi je prijetila i sa policijom i socijalnim službama. Nikakve državne niti ine institucije me nebi mogle spriječiti u tome da pozdravim svoje unuke kad ih sretnem. Ali... ako oni ne žele imati bilo kakve veze sa mnom, tada se ja povlačim, ja prihvaćam osobni poraz. I dalje ih volim... ali, prihvaćam njihovu odluku.
Moja nesretna kčer ima "slomljeno srce", a slomila sam joj ga upravo ja! Kao vrlo mlada djevojka ostala sam u drugom stanju. Prerano sam srela čovijeka mog života, (on to doista je) dogodila se ljubav. Ali i panika nakon otkrića trudnoće. Prvo sam pomislila na pobačaj.
Donijela sam odluku o tome, bila sam potpuno uvjerena da je porod za mene preuranjen i da nikako ne mogu imati dijete tako rano. Djeca... iako su još samo hrpa stanica ipak osjećaju da su ugroženi ili ne-željeni. Takvo moje razmišljanje je dovelo moju bebu u stanje straha i nesigurnosti, a upravo to joj je i "slomilo srce". Na žalost nikad nisam uspjela popraviti odnose, koliko sam se god ja trudila, ona je ignorirala sve moje pokušaje, i na kraju je otišla svojim buntovničkim putem.
Vrhunac ljubavi nije prema djevojci, madiću ili prema djetetu. To je samo jedna dimenzija, (manje impresivna) tako se veže mogućnost voljenja drugih, to nije mudro, jer ako oni nestanu iz vašeg života, nestaje i vaša mogućnost voljenja. "VI" ste jedina osoba koja ne može nestati iz vašeg života.
Sumnja ili nevjera jednako izvjesno pokreću udaljavanje ljubavi od vas, kao što vjera i namjera pokreću njezino približavanje vama. Upravo nerazumijevanje toga dovodi do neuspjeha kod većine ljudi. Svaki sat i svaki trenutak koji provedete u sumnjama i strahovima, svaki sat koji provedete u brizi, svaki sat u kojem je vaša duša opsjednuta nevjerom; pokreće struju koja se udaljava od vas u sve prostranstvo Inteligentne tvari. Sve su nade za one koji vjeruju, i samo za njih. Opazite kako je Isus bio uporan u vjeri, a sada znate i zašto.
Budući da je vjera prevažna, trebali biste čuvati svoje misli. Budući da će se vaša vjera u velikoj mjeri oblikovati, ovisno o tome što promatrate i o čemu razmišljate, vrlo je bitno da upravljate svojom pozornošću. Želje se ne ostvaruju razmišljanjem o njihovim suprotnostima. Zdravlje se nikad ne postiže proučavanjem bolesti i razmišljam o bolesti, pravednost se neunapređuje proučavanjem grijeha i razmišljam o grijehu. Nitko se nikad nije obogatio proučavanjem siromaštva i razmišljam o siromaštvu.
Tu jasnu mentalnu sliku morate neprestano vrtjeti u umu, poput mornara koji u umu vidi luku prema kojoj plovi. Morate neprestano biti okrenuti licem prema tome. Ne smijete to izgubiti iz vida kao što ni kormilar ne smije zanemariti kompas.
Mali su izgledi da će vam koristiti slijeđenje uputa iz ove knjige ako ne želite voljeti toliko jako da želju držite u mislima postojano kao što magnetni pol drži iglu na kompasu.
Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.
Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? -Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta. Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?" -Ne mogu ti pomoći, Ljubavi; odgovori Ponos. Ovde je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod. Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: "Tugo, molim te povedi me sa sobom." -Oh, Ljubavi, odgovori Tuga. Tako sam tužna, da ne mogu. Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije ni čula Ljubav kako je doziva. Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, pa upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio? -To je bilo Vrijeme." odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?" upitala je Ljubav. "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje puno mudrosti odgovori: -"Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu."
Ljubav i strast može se održavati godinama kroz povjerenje i poštovanje. Svaki ispad, svaka nepromišljena izjava, svaki izraz neodgovornosti i nebrige smanjuju i povjerenje i poštovanje. Tako je lako nepromišljeno se otresti na partnera kad smo zbog tko zna kojih razloga razdražljivi, pripisati njemu odgovornost za našu nezrelu ljutnju, kontrolirati ga iz različitih strahova i malo po malo sve manje pokazivati ljubav i poštovanje jer "to se podrazumijeva".
Poneki se odnosi raspadaju zbog ideje da je zdravo posvađati se i izraziti svoje mišljenje. U načelu to je točno – ali većina ljudi prakticira taj stav bez dovoljno odgovornosti i uvida u sebe. Poneki ljudi će možda osjećati da bez emocionalne napetosti i drame nema dovoljno strasti. Možda će napola svjesno provocirati prepirke i nesigurnost kako bi potaknuli "strast".
Zaljubljenost ne traje vječno, koliko god se tome nadali, te će je prije ili kasnije zamijeniti stabilniji i smireniji oblik ljubavi – ako ste ispunili preduvjete da se veza održi.
Zdrava ljubav niti u samom početku nije toliko emocionalno intenzivna, nema toliko leptirića, uspona i padova kao u ljubavi temeljenoj na traženju zamjene za roditelja.
U zdravoj ljubavi nema ni izdaleka toliko opsjednutosti, idealiziranja, očekivanja sreće do kraja života, olakšanja i ushita na svaki znak pažnje od druge osobe, ali je to više nego dovoljno nadoknađeno strašću koja je blaža, ali dublja; bliskošću koja dolazi iz međusobnog poznavanja i povjerenja, a ne iz samozavaravanja i projekcija, te dobrim odnosom prema samima sebi.
Svaki put kad svoje mišljenje, neslaganje ili prigovor izrazite obzirno i bez kritike, svaki put kad pokažete da slušate partnera i razmišljate o tome što on govori, kad pokažete da vodite brigu o njegovim osjećajima... to je još jedna cigla u izgradnji trajne ljubavi.
Želja za romantičnom ljubavi u braku duboko je ukorijenjena u našoj psihi. Neki smatraju da osjećaj zaljubljenosti nije prava ljubav iz dva razloga. Prvo, zaljubljivanje nije čin volje ili svjesnog izbora. Bez obzira koliko želimo da se zaljubimo, ne možemo ništa učiniti da se to dogodi. S druge strane, možda nećemo tražiti to osjećanje, ali ono će nas obuzeti. Dostigli smo vrhunac ljudske sreće, i naša jedina želja je da tu ostanemo. Naša voljena osoba, takođe, ne treba napredovati više, jer je savršena. Jednostavno, nadamo se da će i ostati savršena.
Kad se emocije malo slegnu, i vratimo se stvarnom svijetu u kome su vidljive razlike među nama, koliko nas se zapita: "Zašto smo se vjenčali kad se ne slažemo ni oko čega"?
Naša osnovna emcionalna potreba nije da se zaljubimo, nego da se osjećamo iskreno voljenima. Potrebno mi je da me voli netko tko je izabrao da me voli, i tko u meni vidi nešto vrijedno toga.
Predmet ljubavi nije da dobijete nešto što želite, nego da doprinesete blagostanju onoga koga volite. Međutim, činjenica je da smo više motivirani da uzvratimo ljubav ako čujemo riječi priznanja i odobravanja.
"Ono je prirodan proces sazrijevanja čovjeka. Svako zaljubljivanje i odljubljivanje predstavlja po jednu lekciju o realnosti u odnosu na sebe, druge ljude i život. Sposobnost da vidimo i prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo, preduvjet je za realan odnos prema drugima. Tek kad smo za to sposobni, moći ćemo voljeti i sebe i druge u punom intenzitetu. Nestat će potreba za iluzijom. Ostat će nam sposobnost voljenja". -Vesna Špalj, prof.
Ako vjerujemo u reinkarnaciju i ponovno pojavljivanje u mnogim inkarnacijama, onda možemo vjerovati da postoje ljubavi koje se ponavljaju iz života u život. Ponekad sretnemo neku osobu koja nam se možda niti ne sviđa na prvi pogled, ali... osjetimo neki nemir, lupanje srca, nešto nas neodoljivo privlači, možda miris kose, neka gestikulacija ili samo pogled. Tada osjetimo da smo sa tom osobom povezani. Nnekad će ta "bezvremena" ljubav biti nježna i romantićna, a nekad će se pretvoriti u pravu dramu, ovisno o tome koliko smo iskustvenih života već prije proživjeli.
Jedan je dječaćic upitao svoju majku:
-"Zašto plačeš?"
-"Zato što sam žena" - odgovorila mu je.
-"Ne razumijem" - rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla:
-"Nikada i nećeš.
Kasnije je upitao oca:
-"Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog razloga?"
-"Sve žene plaču bez ikakvog razloga!"
Bilo je jedino što je tata znao reči. Dječaćić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
-"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori:
-"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogučuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao joj je suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
-Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."
Ramena postoje, da bi imali gdje skloniti glavu, kada želimo sakriti bol.
Ili se na njih oslanjamo, kada osjetimo umor od života...
Ramena mogu biti široka i velika, kao najveća planina, a mi budemo čudesni tragaoci za onim najnježnijim dijelom, koji se zove.. udubina...
Pa dodirujemo prstima tu meku oazu, namještamo svoju glavu u tu udubinu, i zaspimo, zaštićeni, poput malenog ptića, noću, ispod majčinog krila.
Ramena su često pognuta, nose teret, kojeg ponekad nitko ne primjećuje.
Toliki teret, da lice gotovo dodiruje zemlju od napora..
Pa se pojave prvo dva topla dlana, podignu lice, i skinu teret, da bi ga mogli jedan dio puta nositi na svom ramenu..
Netko bi to nazvao... samilost.. ali, to je čist pogled duše, koji na bol svoga brata ne može zatvoriti oči...
Postoje ramena, koja se ponude onima, koji nigdje ne mogu počinuti, a postoje i oni, koji, poslije počinka, jednostavno pobjegnu, jer misle da njihova ramena nikad neće moći nečiji teret nositi..
Postoje i oni, koji ta ramena odbacuju, navikli, kao divlji vukovi, bez čopora, živjeti sami za sebe...
Pa ih pokušavamo približiti sebi, a oni to shvate kao ugrožavanje života..
Pripitomiti zvijer, ne znači zatvoriti je u okove..
Pripitomiti ponekad želimo, tek da izlječimo neizdrživu ranu, i nahranimo ljubavlju, pregladnjelo srce..
Pa na kraju opet pružimo rame, tek za dodir topline, a onda bi pustili ta bića, u šumu vlastito izabrane slobode..
No, neminovno, unatoč dobroj volji, dobivamo ugriz, baš u to rame, koje pružamo..
Kako smo ipak samo oni koji ne pamte ugrize, puštamo ožiljke da pričaju svoje priče..
Ljubav ima tisuću oblika, tisuću načina da se iskaže..
I ne poznaje riječ nezahvalnost ili zahvalnost..
Kada pruža rame; svjesna je što je čeka.
I zato se oboružava trostruko jače, nego kada pruža ruku..
Rame znači poziv, povjerenje, nadu, da će sve biti savršeno pruženo, i savršeno se završiti..
Ako se dogodi drugačije, ili je duša koja traži rame, zaboravila kakav je to osjećaj, kada neprijatelj zauvijek nestaje, ili je onaj koji pruža utočište ponovo počeo tražiti zahvalnost..
U oba slučaja, ljubav gubi, a treba rasti..
Prestanimo oblikovati sebe prema drugima i nađimo vremena u sebi osjetimo koliko smo "Mi" potrebni i kako se savršeno uklapamo u cijelu sliku. Nikad ne budimo poput četvrtastog čavla u okrugloj rupi ili neusklađeni i van ritma. Kako možemo biti ono što jesmo, nestaje sav stres i napetost, jer više ne pokušavamo biti nešto što nismo. Mi smo u savršenom miru sa samim sobom i to se odražava prema van. Mir, tišina i vedrina neka isijavaju iz nas. Stvarajmo pravu atmosferu gdje god išli. Budimo blagoslov, pomoć duhovna okrepa svim dušama koje prolaze našom stazom i stvarajmo mir i sklad u svijetu oko sebe. Neka nas sada ispuni i obuhvati Božja ljubav. Uzdignimo svoje srce i zahvalimo Mu što nam otkriva put.
- Razmišljanje – ono je najplemenitije
- Odgoj – on je najlakši
- Iskustvo – ono je najneugodnije
-Ljubav su mnoge sjajne stvari. Ljubav nas podiže tako da letimo, i uvijek završimo upravo tamo gdje nas vuče zaljubljeno srce. Ljubav je sve što nam je uopće potrebno!
-Samo je jedan lijek za ljubav: da volimo još više.
-I zato nije čudo da ne možemo zaspati kad smo zaljubljeni... jer je stvarnost tada ljepša od snova!
-Samo je jedna prava sreća u životu: voljeti i biti voljen.
-Postoje ljudi koji nam uđu u naš život, i zatim brzo odu. Postoje zatim ljudi koji čine da nam duša zapleše. Oni nam otvaraju oči tihim šapatom svoje mudrosti. A postoje i ljudi zbog kojih poželimo hodati po nebu. Oni ostavljaju trajan trag na našim srcima, i zbog njih više nikada nećemo biti isti.
-Romantična ljubav pamti što godi drugoj osobi, što ju uzbuđuje, i što ju iznenađuje. Romantična ljubav djeluje u malim znakovima pažnje i bliskosti. Ti znakovi govore: ti si mi najvažnija osoba na svijetu.
-Volim te – ove dvije riječi sadrže cijeli moj život.
-Kada voliš nekoga, sve stare neostvarene želje postaju stvarnost.
-Srce koje voli ostaje zauvijek mlado.
-Poljubac je dražestan trik koji je izmislila priroda da bi zaustavila razgovor onda kad riječi postanu suvišne!
-"Postoje dva muškarca koji uvijek prelaze preko moje staze snene jedan je onaj kojeg volim ja, drugi je onaj koji voli mene."
Čovjek kad je zaljubljen ne učini uvijek ono što je htio ili učini ono za što je mislio da nikad neće.
"Jednog dana kad ovladamo vjetrovima, valovima, gibanjem mora i silom teže svladat ćemo i sile ljubavi. Tada će, po drugi put u povijesti svijeta, čovjek otkriti vatru" -Pierre Teilhard de Chardin
-Miroslav Krleža "Nema dvojbe da će ideju pružanja velike ljubavi samome sebi neki smatrati posebice hladnom, sebičnom i nemilostivom. No, možemo je promotriti i iz drugo kuta, kad otkrijemo da je brižnost prema sebi, onako kako je određuje Beskonačno, zapravo brižnost prema svom bližnjem i uistinu jedini način da trajno budemo od koristi drugom čovjeku" - Prentice Mulford.
"ŽELIO BIH VAM ISPRIPOVIJEDITI STARODREVNU PRIPOVIJEST OČOVJEKU KOJI NIJE vjerovao u ljubav. Bio je to običan čovjek, nalik vama i meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit: mislio je da ljubav ne postoji. Naravno, mnogo je toga iskusio pokušavajući pronaći ljubav i promatrao je ljude oko sebe. Velik dio svoga života proveo je u potrazi za ljubavlju, otkrivajući da ona ne postoji. Kamo god išao, običavao je govoriti ljudima da ljubav nije ništa drugo nego pjesnička izmišljotina, pa i religijska izmišljotina kojom svećenici pokušavaju upravljati slabim ljudskim umom i navesti ih da vjeruju. Govorio je da ljubav nije stvarna i da zbog toga ni jedno ljudsko biće nikada ne može pronaći ljubav,
iako može tragati za njom. Taj čovjek bio je vrlo inteligentan i vrlo uvjerljiv. Pročitao je mnogo knjiga, pohađao je najbolja sveučilišta i postao priznati znanstvenik. Mogao je održati govor na bilo kojemu javnom mjestu, ispred skupine bilo kakvih ljudi, a njegova
logika bijaše vrlo snažna.
Govorio je da je ljubav kao droga; daje vam osjećaj uznositosti, ali stvara i snažnu potrebu. Govorio je da čovjek može postati jako ovisan o ljubavi, ali što se dogodi kad ljubav ne dobijete u dostatnoj količini?
Upravo kao i u slučaju droge, svaki dan potrebne su vam stanovite količine. Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu. Onaj čija je potreba veća nalik je ovisniku; onaj čija je potreba manja nalik je prodavaču droge. Onaj s manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim odnosom. Tu dinamiku lako je uočiti, jer u svakome odnosu obično postoji onaj koji više voli i onaj koji voli manje, koji jednostavno iskorištava prednosti koje mu daje ljubav njegova partnera. Možete uočiti način na koji manipuliraju jedno drugim, njihove
postupke i reakcije, koji uvelike nalikuju postupcima i reakcijama ovisnika i prodavača droge. Ovisnik, onaj čija je potreba veća, živi u neprestanu strahu od toga da možda
neće moći dobiti sljedeću količinu ljubavi odnosno droge. Ovisnik razmišlja ovako:
»Što ću učiniti ako me ona napusti?«
Zbog toga straha ovisnik je jako posesivan. »To je moje!« Ovisnik postaje ljubomoran i počinje zahtijevati, a sve u strahu da neće dobiti sljedeću količinu droge. Onom osobom kojoj je droga potrebna prodavač droge može upravljati i manipulirati tako što će joj davati veće ili manje količine. Onaj čija je potreba veća predaje se potpuno i učinit će
sve što može da ga ne napusti onaj drugi.
Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji. »Ono što ljudi nazivaju "ljubavlju" samo je odnos straha koji se temelji na manipulaciji. Gdje je tu poštovanje? Gdje je tu ljubav za koju oboje tvrde da postoji? Nema nikakve ljubavi. Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju mnogo obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će voljeti i poštovati jedno drugo i daju sve više i više obećanja. Zapanjuje to što oni uistinu i vjeruju u ta obećanja.
Ali nakon vjenčanja tjedan dana, mjesec dana poslije, nakon nekoliko mjeseci - vidite da nisu održali ni jedno obećanje.
Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati. Tko će biti prodavač, a tko ovisnik? Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosudba drugih ljudi, a isto tako plaše se i svojih vlastitih prosudaba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?«
Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su proživjeti zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svome odnosu, a ovako su govorili:
-»Uspjeli smo preživjeti u braku«.
To znači da se jedno od njih predalo drugome; ona je u određenom trenutku odustala i odlučila prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba manja, pobijedio je u tome ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome
postupaju kao prema svome vlasništvu: »Ona je moja«. »On je moj.«
Tako je čovjek neprestano govorio o svim razlozima zbog kojih je vjerovao da ljubav ne postoji; govorio je: »Ja sam kroz sve to već prošao. Više nikomu neću dopustiti da u ime ljubavi manipulira mojim mislima i da nadzire moj život«.
Njegovi argumenti bili su sasvim logični, pa su njegove riječi uvjerile mnoge ljude. Ljubav ne postoji. Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala. Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:
-»To je neobično - žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!«
Naravno, želio je više doznati o njoj.
-»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.
-»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život. Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene. Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve
od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem. Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti. Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.
Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao:
-»U pravu si; ljubav ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i tragali za ljubavlju?«
Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan
odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.
Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima. Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije, uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što svi misle da ljubav jest«.
Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je:
-»Točno znam o čemu govoriš. I meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili da jest«.
Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni" -(DON MIGUEL RUIZ)
Počneš hodati sa krasnim dečkom... ima ruke, noge,glavu... a još je i romantičaaaan.. ma kud ćeš bolje.... šetnjice po mjesečini... odlasci na ljetovanja i kupanje na osamljenim divljim plažama... romantične večere uz svijeće... ljubav do neba... jeba do neba... brak... a onda tvoj muškarac shvati da ga noge bole od hodanja... mjesečina ga čini nervoznim... ne voli na more jer ima morskih pasa... ne jede ništa poslije 4 popodne... riječ ljubav ga zbunjuje jer nije siguran da zna definiciju toga... počinje se bojati da je star za jebu i traži razumijevanje... a onda konačno i ti shvatiš... tvoj muškarac je našao mlađu trebu za jebu... spakuje svoj kufer u kojem je sve ono što si mu ti kupila... i kaže jedno kratko adio... a ti sjedneš, zapališ pljugu i umreš od smijeha jer te je jedan običan mudonja uspio prejebati... i skidaš mu kapu jer si do tog trenutka mislila da si pametna...
Doneseš na svijet to malo, prekrasno stvorenje... srce ti hoće od sreće stati kad god te pogleda i pokloni ti osmijeh... previjaš ga... uspavljuješ... odgajaš... trudiš se dati mu sve što poželi pa čak i više od toga... a onda to malo, prekrasno stvorenje naraste i postane mali čovjek od 15 godina... kaže ti da šutiš... da nemaš pojma... da si ostarila i ne razumiješ ga... da su druge mame bolje od tebe jer svojoj djeci daju da budu vani cijelu noć... da si grozna mama... a tebi prođe kroz glavu onaj ludi 10-osatni parti dok si ga rađala... ona divna sestra koja ti je udarala glavom o krevet i vikala da se nisi trebala j... ako ne možeš podnijeti trudove... vodene kozice... šarlah... slomljena ruka nakon pada s bicikla... tvoje cjelodnevno plakanje radi istog jer tvog anđela boli... svi oni krediti koje si digla da bi tvoj anđeo išao sa drugom djecom na ekskurzije... ljetovanja... skijanja... i onda te obuzme tolika ljubav... toliko jako poželiš svog malog, savršenog anđela zagrliti... pružiti te svoje nejake ruke i dlanovima ga zagrliti oko vrata... tako jako... tako snažno... dok ne bude u licu plav kao onog trena kad je izašao iz tebe nakon 10-osatnog partija... sjedneš, zapališ pljugu i poželiš da se tvoj anđeo što prije oženi, spakuje kufer i kaže adio...
Imaš krasnu prijateljicu... razumije te... podržava te u svemu... zajedno se smijete... zajedno plačete... zajedno idete u kupovine... zajednička obiteljska ljetovanja... kad se posvađaš sa mulcem od muža ona je tu da te tješi... pljuje po njemu zajedno s tobom i govori ti kako te ta budala ne zaslužuje... a onda ti jedno prijepodne pozli na poslu... odeš kući ranije da bi malo legla jer sigurno je samo neki virus... uđeš u spavaću sobu... a tamo se tvoj muž i tvoja prijateljica igraju rodea... on glumi konjinu što i inače je a ona kaubojku koja se ujutro zaboravila obući... konjina te gleda kao tele a ne konj... kaubojka silazi sa konjine, uzima svoje prnje kaže ti sorry draga i odjezdi uz jedan lagani adio... a ti izvadiš remen iz njegovih hlača, kreneš za kaubojkom i par puta ju zvizneš preko golih leđa... kaubojka par puta zavrišti i da se u galop... jer se odjednom nekim čudom iz kaubojke pretvorila u kobilu... vraćaš se u sobu, spakuješ mu kufer, baciš ga kroz prozor i kažeš mu da ima 15 sekundi da se izgubi... a dok to govoriš palucaš remenom po zraku... sjedneš, trgneš nešto kratko, zapališ pljugu i pomisliš "jebote ovo je sigurno neka skrivena kamera"...
Odslušaš cijelu himnu u stavu mirno... odslušaš sva ona predavanja u stilu "vi ste naš ponos"... "vi ste naša budućnost"... "vaša domovina vam nikad to neće zaboraviti"... "vi ste heroj"... "borite se za nju, našu voljenu".... odslušaš i sve one pjesme koje u tebi bude pravedničke i ratničke nagone... i kreneš... i vratiš se nekim čudom... nisi pao za nju ali si izgubio dio tijela ili dio duše... i sad se pitaš zbog čega... ali i dalje stojiš u stavu mirno dok himna svira... i dalje sve one pjesme u tebi bude ratničke i pravedničke nagone... ti si njen ponos... ti si heroj... borio si se za nju, tvoju voljenu... ali nisi postao ničija budućnost... postao si nepoželjna prošlost... nepoželjan gost u tom kazalištu lakrdije... s tobom se ismijavaju oni koji su sjedili u svojim sigurnim vikendicama... kraj svojih toplih ognjišta... dok si ti kisnuo, smrzavao se i gledao ljude kako umiru gušeći se u vlastitoj krvi... sjedneš, trgneš pola litre loze, zapališ pljugu i sljedećih par dana se pokušavaš sjetiti u čijem si ono dvorištu zakopao pušku poslije rata...
Krasan dan je osvanuo... ne želiš ga propustiti pa se oblačiš i odlaziš u park prošetati... razmišljaš o životu... o obitelji... o prijateljima... i tako razmišljajući poluotvorenih očiju ugaziš desnom nogom u drek... protrljaš tenisicu po travi ne zamarajući se time jer ipak su to čari prirode... deset metara dalje ugaziš lijevom nogom u drek... nekako ti se ne šeta više jer smrad sa tenisica je nepodnošljiv... a drugi šetači te pokušavaju diskretno obići... sjedaš u auto i odlučuješ prošetati šumom... tamo sigurno nema toliko dreka a bit ćeš u prirodi... mmmm šuma je predivna... zrake sunca se lijeno provlače kroz krošnje stabala... prohladno je ali ti uživaš... dišeš punim plućima... nailaziš na divlju svinju... ona odmjerava tebe a ti odmjeravaš nju... počne ona trčati prema tebi a ti počneš bježati od nje... srce ti hoće iskočiti iz njedara... nije ti prohladno, past ćeš u nesvjest od vrućine i straha... shvaćaš da je ona brža nego ti pa se penješ na prvo drvo kojeg se dokopaš... otpuhuješ i pokušavaš uhvatiti zraka a ona te od dolje gleda... zahvaljuješ Bogu što si prije 300 godina bila u izviđačima... vadiš pljuge iz jakne, zapališ jednu i vikneš svinji: "ja ti radim u kancelariji, ne možeš ti toliko dugo stojati koliko ja mogu sjediti!!"....
Seru po kući... pišaju po kući... ako se prejedu bljuju po kući... poslije mesne konzerve za psa prde 6 dana i zagađuju životni prostor... moraš ih voditi veterinaru... stavljati im ogrlice protiv buha... skupljati sve što sruše mlatarajući repom ili hvatajući neku idiotsku kreštavu lopticu... šetati ih... kupati ih... ustvari moraš im sve kao da je ljudsko biće kraj tebe... jedina razlika je ta što oni ne znaju reći adio...
E pa kad sam pretresla tih nekoliko ljubavi dolazim do zaključka da je ova zadnja najjednostavnija i najisplativija...
I zato dragi moji svi si lijepo kupite psa i uživajte... -Vedrana Rudan
…i moglo bi se o ljubavi još, ali čemu filozofirati na temu nečeg što ljudi i bez čitanja tako dobro poznaju?
VOLJENI MOJI! Od srca Nam želim da stignemo na Cilj - Slavu vlastitog Života! Da uspijemo ispraviti - odbaciti sve što nas veže za smrt... i prigrlimo Život... Svaki putnik na putu znanja katkad padne i posrne pod silinom informacija. Crnilo i mrak koje nas vreba na ovom putu može nas posve obuzeti i skrenuti s našeg puta. Stoga tebi putniče poručujem; Da se vratimo Doma u Rodni Dom - Kraljevstvo Ljubavi. Koje je prisutno ovdje i sada !
Zahvaljujem Svima Koji su imali vremena i strpljenja pročitati ova moja razmišljanja.
|
Copyright 2011. Designed by www.koval.hr, coded by www.koval.hr Privacy Policy | Terms of Use | XHTML | CSS
Urednik: Eky Blog
"Na svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni kojima se ja sviđam i oni koji nemaju ukusa".
Izvorna mudrost
"Sam je onaj koji misli
da ne zaslužuje biti voljen!"
"Biti SAM je IZBOR....
SAMOĆA je stanje":)))))
" Gdje siješ ljubav,
izraste veselje."
- William Shakespeare
engleski pisac
"JEDINA RAZLIKA
IZMEĐU INATA
I DOŽIVOTNE STRASTI
JE TO ŠTO INAT TRAJE
MALO DUŽE".
- Oscar Wilde
"Mudar čovjek s
podjednakom mirnoćom
prima pohvale i
podnosi uvrede."
-Autor meni nepoznat.
"Nikada se ne hrvajte
sa svinjom, jer ćete
oboje završiti prljavi,
ali svinja će
u tome uživati."
-Autor meni nepoznat.
"Pesimist vidi teškoću
u svakoj prilici.
Optimist vidi priliku
u svakoj poteškoći."
Sir Winston Churchill
"Ja se ne slažem niti s
jednom riječi koju si
izgovorio, ali ću do
smrti braniti tvoje pravo
da ih izgovoriš."
Autor: -Voltaire
"Kad se jedna vrata sreće
zatvore, druga se otvore,
no često tako dugo zurimo
u zatvorena vrata,
da ne primjetimo ona,
koja su se nam otvorila."
-Autor meni nepoznat.
"Vrijeme je skupocjeno.
Ne čekaj na prikladnije
vrijeme, jer nisi siguran da
ćeš ga ponovo imati."
-Autor meni nepoznat.
"Uspjeh je stanje uma.
Ako želite uspjeti,
sami sebe počnite
smatrati uspješnim."
Autor: -meni nepoznat.
"Biti pametan znači
razlikovati istine
koje treba reći od
onih koje treba prešutjeti."
Autor: -meni nepoznat.
"Ako nešto ne možeš
jednostavno objasniti,
ne možeš to ni
jednostavno koristiti.“
Autor: -meni nepoznat.
"Jednostavnost,
između ostalog znači
– biti sretan s onim
što imamo."
Autor: -meni nepoznat.
"Ako se previše držiš
nečega što smatraš
istinom, kada sama istina
dođe na tvoja vrata, nećeš
joj ih znati otvoriti”.
Autor: -meni nepoznat.
"Kad bi neki ljudi skočili
sa visine svoga ega
na nivo svoje inteligencije.
Poginuli bi!!!"
Autor: -meni nepoznat.
"U svijetu uglavnom
caruje zlo,
a glavnu riječ
ima glupost."
Autor: -Bernard Shaw
"Razuman čovjek
prilagođava se svijetu,
nerazuman čovjek
uporno pokušava da
svijet prilagodi sebi
i tako cjelokupan
progres ovisi od
nerazumnog čovjeka."
Autor: -Bertolt Brecht
"Svijet počiva na
četiri oslonca:
na učenju mudrog,
na pravičnosti velikog,
na molitvama neporočnoga
i na vrlini hrabroga."
Autor: -Friedrich von Schiller
"Kažu da je put do pakla
popločan dobrim
namjerama.
A čime je popločan
put do raja?"
Odsustvom svake namjere
izgrađivanja tuđeg puta."
Autor: -meni nepoznat.
BY EKY
Pogledaj u nebo i pjevaj
jer sunce i za tebe
besplatno sja
Puno ljubavi svima