Već sam dvije godine u Njemačkoj, a još nisam bila ni na odmoru, ni kod kuće za praznike. Sestra mi se udaje, a mi nikako da se maknemo s mrtve točke, nikad ništa nemamo jer, Joka sve ili zapije, ili zakarta. Tako je Joka i mene, od mog oca, dobio na kartama.

Joka je tada bio mlađi, moj je otac bio pijan i star, gubio je cijelu noć, i onako pijan ponudio kčer u zalog. Ni joka nije bio trijezan, ali je prihvatio ponudu, i eto me sad s njim u Njemačkoj.

Nisam imala drugog izbora, nego se udati za njega. Posla u mojem selu za mene nije bilo, a otac je sve zapio. Možda, da sam otišla u Banja Luku ili Doboj, ali u mom selu nisam imala izbora. Otići u veće gradove meni je bila nemoguća misija, jer nikad nisam imala novaca ni toliko da platim vlak, a kamo li da preživim do prve zarade. Joka mi se čak učinio kao spas. Bio je donekle zgodan, pa sam pomislila da bi bilo dobro da ga mogu odgovoriti od pića i kartanja. Hm, u zaljubljenosti um radi sto na sat tražeći stalno nove dokaze ljubavi: pogledao me nježno, odložio je šalicu tik do moje, rekao mi je "dobro jutro" nekako posebno.

Slično je i kada želimo održati privid da je netko "dobar", odnosno bolji od onog kako se realno ponaša. Primjećujemo stvari tipa: pomilovao je napuštenog psa, vidi mu se u pogledu da mu nedostaje nježnosti. U nama se bude neki omamljujući osjećaji, mješavina sjete i suosjećanja, čini nam se da smo plemeniti i uzvišeni dok mu dajemo stalno novu priliku da progleda i da se popravi.

Ali, je li se to zaista isplati? Zbog tog omamljujućeg osjećaja vlastite uzvišenosti i dobrote strada ono što čini naš zdrav osjećaj samoga sebe – stradaju naši autentični osjećaji. Što ako nema dublje logike i ako su ljudi upravo onakvi kako se ponašaju? Zar doista treba zalijevati korov???

Nakon svadbe nije bilo druge nego poć u Njemačku. On je radio na gradilištima "bauštelac" a ja sam dobila posao u jednom restoranu. Iako sam naviknula raditi od malih nogu, ipak mi nije bilo lako, jer nisam znala jezik, pa sam u početku sve živo radila, pripremala luk, gulila krumpire i mjesila tijesto, čistila i prala, jednom rječju sve što se u jednom restoranu radi, osim samog kuhanja, to je radila jedna kuharica ali ona nije htjela oprati niti jednu žlicu. No dobro, ne žalim se ja na taj posao, nego na svoju sudbinu, jer ako sam htjela kupiti higijenske potrepštine, morala sam sakriti novac od svoje plaće. Jokinu plaću nikad nisam ni vidjela, jer je on isti dan, kad bi je dobio, svu odmah zapio i zakartao. A nedaj bože da se usudim pitati, odmah bi dobila šamarčinu uz pogrdne riječi "kurvo jedna samo za lovu se interesiraš", znaš ti dobro da si ti moje vlasništvo!!! Ja sam tebe platio tvom čaći.

Ustvari nikad nije ni bio nježan ni pažljiv, od samog početka se prema meni odnosio kao prema kupljenoj stvari koju je previše platio.

A ja sam se neprekidno pitala, gdje sam pogriješila??? Zašto se to baš meni događa??? Uporno sam htjala cijelu priču usporiti, misleči da to tako mora biti i da on u ovom trenutku ne može misliti na moje želje jer je obuzet svojima.

On, on, on. A gdje sam tu „ja“? Gdje je razmišljanje o meni i promjenama koje zaista mogu poduzeti jer se ne trebaju dogoditi tamo negdje, u njemu, već tu, u meni?

Ni nakon dvije godine nismo imali djece, nije mi se u stvari ni žurilo, jer... što bi im pružila?

Sva je sreća što sam radila u restoranu, jer pored Joke bi bila i gladna. Jedino nedjeljom poslije podne sam se mogla malo odmoriti, tada nisam radila a Joka je nedjeljom poslije podne uvijek kartao sa svojim bauštelcima. Često sam znala otići u obližnji park, koji je zaista bio prekrasan, pa tamo sjesti na neku klupu i sanjariti. Nekad sam tako satima sjedila na klupi i gledala prolaznike, divila se mladima kako zagrljeni hodaju ili se drže za ruke, bilo je čak i starijih parova koji su se grlili i razmjenjivali sitne nježnosti. Samoća je postala moje jedino utočište. Ponekad bih sklopila oči i zamišljala da sam na njihovom mjestu, da sam ja ta voljena žena koju muž pridržava kad se penje po stepenicama, ili kad joj pridržava kaput dok se oblači ili tako nešto. Ono što je u početku bila dobra terapija, s vremenom je postala potreba, odlazak nedjeljom u park je počelo zauzimati prvo mjesto u mojoj svijesti i u mom životu. Ti trenuci provedeni u parku, meni su značili da još uvijek nisam odustala od sebe, i da možda još uvijek ima nade.

Je li istina da je život besmislen i da ga nekako moramo učiniti smislenijim? Život nije besmislen, jer svi smo mi na putu prema „vrhu“, odakle smo došli. Cijeli je univerzum stalno pokretan ili vrtlog koji se ponavlja. Život je kontinuirani ciklus stvaranja - kontinuirani ciklus promjena. To će imati više smisla kada saznamo kako to stvaranje ima svrhu u svakom životu i u svakom životnom vijeku. To postaje mnogo lakše kada naučimo slušati našu dušu ...

Te nedjelje je puhao vjetar i kiša samo što nije pala, svo lišče je već otpalo i počinje zima. U parku nisam ostala dugo, jer mi je bilo hladno, a moja jakna stara deset godina nije pružala baš neko toplo utočište pa sam otišla u stan. Ni taj stan nije bio bog zna što, imali smo jednu sobu, a kuhinju i kupaonicu smo djelili sa još troje sustanara. Na red za kupanje bi došla jednom tjedno i to kasno uvečer. Sjela sam na krevet, kad... evo ti Joke, ulazi u sobu s još jednim čovjekom. Odmah sam slutila nešto neugodno.

- Jelice upoznaj Omera, on je Turčin i radi sa mnom na gradilištu.

Pružila sam ruku i tiho izustila... "Jelica"

Pogled kojim me taj Turčin pogledao, neću valjda nikad zaboraviti, bio je to prodoran pogled pun radoznalosti i nekog oduševljenja.

- Jelice, slušaj moramo razgovarati.

Kaže meni Joka, i na njemačkom kaže Omeru neka sjedne tu u sobi i malo pričeka, dok on meni objasni. Mene povuče za ruku, i odvede u kuhinju i posjedne za stol. Ja u čudu gledam šta se događa, i zašto je nepoznati muškarac u našoj sobi???

- Gle... ne znam kako da ti kažem, ali morat ćeš ići sa Omerom... naime izgubio sam na kartanju svu plaću, a već sam dužan i od prije. Pa sam onako od zjebancije ponudio ženu, nisam mislio da će pristati... gad turski, navalio i sad nemam kud. Slušaj, ponudio mi je deset tisuća maraka pride. Poslije vjenćanja možeš pobjeći natrag a ja ću ti dati pola novca da si kupiš šivaću mašinu, pa ćeš moći sašiti novu posteljinu i koju lijepu haljinu.

Gledala sam ga bez ijedne rijeći, i nisam mogla vjerovati svojim ušima, što mi to govori.

- Evo gledaj, lova je tu.

Izvadio je novac iz unutrašnjeg đepa kaputa i pokazao mi svotu kakvu nikad u svojemu životu nisam vidjela. I dalje sam bila bez rijeći, a on je mljeo nešto bez veze, više mi njegove rijeći nisu dopirale do ušiju. Čula sam samo muklo bubnjanje mog srca i mislila kako padam u nesvijest. Ima li smisla "satrati se" baš onako kako me lomio dok sam bila nemoćna obraniti se? Nikad mu više neću dopustiti da digne ruku na mene, nikad mi više neće zapovijedati. Moja snaga je izvirala iz mog očaja, iz činjenice da mi više ni do čega nije stalo.

Nešto se u meni prelomilo, neki bjes ili prkos, neznam ni sama. Ustala sam i bez rijeći otišla u sobu, iz ormara izvadila torbu i u nju natrpala moju odjeću. Nisam ni imala puno pa sam bila brzo gotova. Bilo mi je samo važno da tom glupanu koji me je povrijedio i odbacio moje povjerenje ne pružim zadovoljstvo da zna da me je slomio i uništio. Mi žene smo ranjive, a jedina mana nam je što svu svoju sreću stavljamo samo na jednu kartu.

- Ne boj se, to je samo koji mjesec, dok se on ne opusti, a ti tada bris.

Nisam ga ni pogledala već sam se okrenula Turčinu i glavom klimnula da sam spremna. On je naglo ustao i nekako zbunjeno prišao i kao da se pogledom ispričava što se našao u takvoj situaciji. Duboko sam udahnula i krenula prema vratima, Omer mi je uzeo torbu iz ruke i sa bojažljivim osmijehom gledao u mene kao da sam sišla sa neke udaljene planete. Imao je crne prodorne oči, tipične za turčina, ali meni je u ovom trenutku to bilo najmanje važno, htjela sam što prije izići iz ovog stana. Motala mi se misao po glavi, hoću li se samo bespomoćno prepustiti onome što dolazi, ili ću uroniti u golemi val i ludo ga prigrliti???

- Jelice sve po dogovoru, o.k.???

Doviknuo mi je Joka s praga, samo sam ga ošinula pogledom punim mržnje i bijesa. Ni sama nemam pojima zašto sam pristala na tu suludu kombinaciju, pa već sam jednom bila prodana na kocki. Tada se radilo o mom ocu a sad, o mužu.

Što je to samnom, da me prodavaju kao auto ili kuću???

Valjda će odgovor sam od sebe iz najvećih dubina izroniti na površinu, i na kraju svijeta se predstaviti, nemam drugog izbora, sama sam na svijetu. Bila sam toliko bijesna da sam odlučila tog Omera zavesti da se zaljubi u mene do ušiju pa ga onda ostaviti. Htjela sam se i Joki osvetiti za ovo poniženje.

Omer je pozvao taksi koji je već čekao ispred kuće. Ljubazno mi je otvorio vrata taksija a moju torbu spremio u prtljažnik. Sjedila sam kao kip, a on je cijelo vrijeme gledao u mene. Ne mogu reći da mi nije bilo drago da mu se sviđam, čak što više bilo je nečeg divljeg u zraku. On me je udivljeno promatrao, a ja sam bjesnila, jer sam opet kupljena stvar. E, pa, vidjet ćemo "dragi Omere" dali si kupio vrijednu stvar?

Samaritanka u ovoj točki preokreta odlučuje prestati vječno pomagati drugima i okreće se sebi – onoj kojoj je pomoć najpotrebnija.

Taksi nas je odveo na drugi kraj grada, a kuća pred kojom se zaustavio, bila prilićno otmjena. Omer je platio taksi, a po osmjehu taksiste znam da mu je dao dobru napojnicu. Nešto sam već naučila Njemačkog jezika, pa sam razumjela što govori. Odveo me u stan na prvom katu kuće. Bio je to njegov stan.

Prvi dojam kad sam ušla bio je "wauv"... nikad nisam imala priliku biti u ovako luksuznom stanu. Mi smo u Bosni živjeli u neožbukanoj kućici, sa namještajem koji se već tada raspadao, a ni ovaj što smo imali Joka i ja, nije bio puno bolji. U stvari i nije me briga za Omerov stan i namještaj, ja sam morala napraviti plan kako da ga kaznim za taj čin.

Kad smo ušli, prvo mi je pokazao sve sobe i kuhinju, a onda kupaonicu. Priznajem da sam već tada krajičkom oka pogledala i zbilja se oduševila kad sam vidjela prekrasnu kupaonicu i još k tome zasebno, odvojeni w.c.

Omer mi je tiho rekao, da se mogu okupati dok on spremi nešto za jelo. Samo sam kimnula glavom, i bez rijeći se otišla okupati. Napunila sam kadu punu tople vode i opustila se trenutak-dva. Pustila sam misli da mi odlutaju iz ove more. Zamišljala sam sebe, da sam sretna žena ovog zgodnog čovjeka. Da je ova kupaonica bar na trenutak moja, i da se ja sada kupam jer sam sretna, i jer se želim urediti za svog voljenog čovjeka, koji mi upravo sad sprema večeru.

Željela sam u to vjerovati, bar samo ovu večer. Nisam dozvolila da mi crne misli pokvare san o sreći, koju nikad do sad nisam imala. Joki nikad ni u snu, nebi palo na pamet da nešto napravi za mene, a kamo li da nešto skuha.

Kad sam se oprala i isfenirala, obukla sam kućnu haljinu koja je visila na vješalici u kupaonici. U stanu je nešto fino mirisalo, stol je bio postavljen kao da je Božić ili Nova godina. Fini stolnjak od satena sa istim takvim ubrusima, tanjuri i čaše, svijećnjak i beštek, sve je već bilo postavljeno kao u restoranima. Zastala sam pomalo zbunjena i gledala sa strane, duboko sam uzdahnula i rekla samoj sebi, "kad već mora biti, neka bude". Na ovaj način steči ću novu snagu i osjećaj vlastite vrijednosti koji ne ovisi o tome što sve "mogu podnijeti", već o svijesti o tome kakav život zaista želim živjeti. Čovjek koji uz sebe nema drugo ljudsko biće usahne, izgubi razum, oboli. Drugi nam ljudi trebaju da bismo u njihovu pogledu, odgovoru na naša pitanja ili misli dobili vlastiti odraz i potvrdili se kao ljudska bića.

Čim me je Omer primjetio, odmah je odmaknuo jednu stolicu i drugom rukom mi pokazao da sjednem. Hrana je bila ukusna, neka od tih jela sam poznavala iz Bosne. Imali smo u susjedstvu Muslimane, pa znam ponešto o njihovim obićajima. Poslije večere sam ustala da pospremim stol ali i Omer je odmah skočio da mi pomogne, nisam navikla na takvu pažnju pa nisam bila sigurna smijem li ja uopće dirati suđe. Omer je shvatio moju zabrinutost pa mi je objasnio da ništa ne brinem, da on zna, da sam prvi put ovdje i da se moram malo priviknuti, i da to njemu nije teško. Dok je on oprao suđe ja sam uzela krpu, obrisala i pospremila u kabinet.

Tada je iz hladnjaka izvadio bocu crnog vina i upitao me, bih li popila koju čašu.

- Samo ako ćeš i ti!

Znala sam po imenu da je Omer Musliman, i da je njma alkohol zabranjen, ali sam isto tako znala da velika većina njih u tajnosti piju. Otvorio je bocu i nasuo vino u dvije kristalne čaše na stalku, prišao mi je gledajući me u oči i pružio čašu. Imala sam osjećaj da u njegovim očima vidim tremu. Nije mi bilo jasno, otkud sad to?

Pa znao je da sam tuđa žena i da me kupio, čega se onda bojao ???

Sve mu je išlo po planu, nisam se bunila, nisam vikala ni pravila scene, nije me morao vuči silom.

Prvu čašu smo popili naiskap. Druge je natočio ali odložio na stol, onda je nježnim pokretom ruke dodirnuo moju kosu i lagano provukao prstom duž cjelog pramena. Ona čaša vina malo me ohrabrila, htjela sam iskoristiti svaki moment ove idile koju sam zamišljala da je doista moja, i da sam ja doista osoba koja ima glavnu ulogu u ovom filmu, odnosno snu. Mislila sam, kad se probudim, sve će to nestati i pretvoriti se u bundevu kao u priči o Pepeljugi.

Htjela sam svoju ulogu odigrati do kraja, jer kad sve ovo prođe bar ću imati o čemu maštati ostatak života. Dok god smo vođeni slijepim željama, naš um će pronalaziti načina da dođe do svog cilja. S obje ruke sam ga obgrlila oko vrata i privukla njegove usne na moje, poljubac je bio toliko strastven da smo oboje jedva disali. Nježno me primio u naručje i odnio u spavaću sobu na krevet.

Te noći smo vodili ljubav, čas nježno, čas ludo i strastveno. Htjela sam da ovo bude noć koju ću pamtiti cijeli život. Predala sam se ovom nježnom i pažljivom čovjeku, iako me kupio, baš kao i Joka, a ipak se prema meni odnosio s puno pažnje. Htjela sam se bar jenom u životu osjećati voljeno i sretno, pa makar bilo i lažno.

Lažno je, da znam to, jer već sam jednom bila prodana i znam da to nije prava ljubav. Znam da se tako ne može doći do prave sreće. Zato ja sad kradem, jer tko zna hoću li ikad više imati ovakvu priliku, da sve bude savršeno kao sad. Možda me Omer namjerava prodati negdje na Bliski istok, ćula sam već o tome, zato ću ja biti spremna, ovaj put ću ja odrediti pravila. Neću više nikad dozvoliti nikome da sa mnom postupa kao sa svojinom. Nadam se da će i Omer također ovu noć pamtiti do kraja života!!!

Ujutro kad sam otvorila oči, pospremila sam krevet, pogledala u nebo i rekla: "Svanuo je novi dan koji nosi pregršt prilika. Spremno ga dočekujem!"

Čula sam Omera kako na Njemačkom jeziku govori na telefon:

- Samo jedan tjedan, molim... poslije ako bude htjela. Hvala vam gospođo, hvala, doviđenja.

- Jelice, jesi li se naspavala? Upravo sam zvao tvoj rastoran i sredio ti tjedan dana odmora.

- Kako? Pa ja nisam mogla nikad...

- Ništa ne brini, ako ne želiš, ne moraš uopće raditi, ja ću se brinuti za nas.

- Ali...

- Znam... bojiš se, u redu ako želiš raditi, neću se buniti, neka bude tvoja odluka. Moramo danas do notara da nam sredi tvoju rastavu, a poslije do matičara da dogovorimo termin za vjenčanje. Predlažem da to bude u subotu.

Nešto je već mirisalo iz kuhinje, pošla sam do svoje torbe da izvadim nešto za obući i tada shvatim da su sve moje krpe toliko ofucane da ćemo se sigurno sramiti i Omer i ja. Kopala sam po torbi, a onda izvukla jednu haljinu koja je bila nosiva ali stara bar deset godina. Nju sam oblačila samo za misu, pa se nekako oćuvala.

A onda je Omer prišao noseći u ruci vješalicu s kostimićem. Pružio mi i kao da se ispričava, odnosno ne želi me uvrijediti. Obukla sam kostimić boje breskve. Bilo je to nešto najbolje što sam ikad imala na sebi, i u njemu sam se osjećala kao prava dama. Bile su tu i cipele i donji veš, sve po mojim mjerama. Pomislila sam tada da je Omer već vjerojatno imao takve izlete, pa je uvijek bio spreman. No kako god, briga me za njega.

Kad sam potpisala rastavu od Joke, kao da mi je veliki kamen odjednom pao sa duše. Bilo je to golemo olakšanje, naravno da se nisam imala namjeru vratiti njemu. Pa bila bi zbilja luda, da nakon svega očekujem ljubav i odanost.

A, ne!!! pobjeći ću ja u Zagreb ili Split.

Potom smo otišli u matični ured, Omer je sve dogovorio za subotu kako je i planirao, a zatim me odveo u jedan prekrasan restoran. Po osoblju i po tome kako je restoran uređen, zaključila sam da je Turski. Omera su svi poznavali i obraćali mu se vrlo ljubazno, gotovo se klanjali, ali nisam ništa razumjela, jer su govorili Turskim jezikom. Kad smo sjeli za stol, Omer se obratio konobaru:

- Molim te govori Njemački, da te moja zaručnica razumije.

- Jasno gospodine, izvolite naručiti.

Odgovorio je mladi turski konobar, na izvrsnom njemačkom jeziku.

- Kako ti se sviđa restoran?

- Paa, sviđa mi se jako, obožavam orjentalni ugođaj.

- Zaista? što kažeš da ovdje organiziramo svadbu?

- Svadbu??? Pa zar ćemo imati svadbu??? Sa uzvanicima i to??? Mislila sam da je to nepotreban trošak.

- Ma to će biti skroz intimno, samo uži znanci i obitelj. Ili možda želiš veliku svadbu, to onda ipak ne može biti u subotu?

- Ma ne, meni ionako nitko neće doći.

- Zar nemaš baš nikoga tko bi ti došao?

- Imam sestru u Bosni, ali i ona se također udaje, i sigurno ne bi mogla doći tako brzo. Ali nije ni važno, baš i nismo tako bliske.

Ovo zadnje sam slagala, da mu ne objašnjavam da nemam namjeru sestru uvlačiti u dug zbog ionako lažne svadbe. Omer je dogovarao našu svadbu sa gazdom restorana na turskom jeziku, pa nisam ništa razumjela, ali svako malo obojica su pogledavala u mene i gazda se ljubazno smiješio, a Omer me pogledavao sa nekim ponosom u očima. Možda se to meni činilo jer nisam poznavala gestikulaciju Turskog naroda. Imali su te crne tople oči, a ja nisam mogla odrediti jesu li iskrene ili samo tako izgledaju.

Poslije ručka, kad je naručena kava, pridružila nam se neka lijepa Turkinja, a Omer ju je predstavio kao svoju sestru Aišu.

- Merhaba, kako si lijepa!!!

Prišla mi je blizu i umjesto da mi pruži ruku, na posve isti naćin kako je to jučer učinio Omer, ona rukom primi pramen moje kose i provuče ga cijelom dužinom pramena.

Imala sam dugu kosu, jer nikad nisam imala novaca za frizere. Prirodno sam svijetlokosa, ne baš kao izblajhane plavuše, ali ipak svijetla i malo valovita. Nekad sam nosila rep, a nekad kopču na punđu, zbog posla u restoranu. Sad sam se samo počešljala i pustila je da pada niz leđa.

- Jelice, moja sestra će te odvesti u razne trgovine da izabereš odjeću za svadbu ali i za svaki dan. Ja se baš ne razumijem u to pa ti ne želim smetati. Jeli to u redu???

- Da naravno, ali ja nemam ništa novaca.

- Ništa ti ne brini, Aiša će sve srediti.

- Zbilja nije potrebno toliko trošiti oko svadbe, mogli smo to formalno obaviti kao i moju rastavu danas..

Kad sam to izgovorila, Omer i Aiša su se samo pogledali, učinilo mi se da ga Aiša gleda optužujući. On se samo brzo pozdravio i otišao, a nas dvije krenule prema parkiralištu gdje se nalazi Aišin auto.

- Mom se bratu jako žuri za svadbu, oprosti što sam znatiželjna ali... da nisi možda trudna ?

- Trudna??? Ah.. ne! Molim te nemoj me ispitivati, ni sama ne znam zašto toliko žuri.

Aiša se trudila da više ne spominje ništa što bi me dovelo u neugodnu situaciju, samo je birala najljepše haljine i kostime za mene, cipele za moju svadbu su koštale kao moja godišnja plaća u restoranu.

- Čuj, ipak ja tebe moram nešto pitati.

- Reci samo, nemoj da ti bude neugodno.

- Zašto smo potrošili toliko novca za odjeću i cipele. Hoće li si Omer to moći priuštiti? Ne bi htjela da se naljuti zbog takve rastrošnosti.

- Draga jelice, znaš li ti uopće tko je Omer???

- Pa... znam da radi na gradilištu, ali tamo se ne zarađuje baš toliko.

Gledala me sa širokim osmjehom, malo šutila a onda ponosno odgovorila.

- Omer je vlasnik građevinske firme, ali to je sve što ću ti ja reći, ostalo pitaj njega.

Uputila mi je jedan dugi pogled a onda smo krenule prema automobilu. Hm... vlasnik građevinske firme... Dakle nije običan bauštelac, kako sam ja mislila, jer je došao sa Jokom. Možda si ipak može priuštiti sav taj izdatak, ali zašto?

Hoće li me skupo prodati nekom bogatom šeiku? U svakom slučaju neću to dopustiti. Kad je parkirala auto ispred kuće, Aiša je rekla da će me sad upoznati sa bratom i šogoricom. Izlazeči iz auta pogled mi šmugne na okoliš, koji po mraku nisam mogla vidjeti. Sve je bilo otmjeno, kvart, ulica, parking, kuća, sve. U toj su kući bila tri stana, onaj u prizemlju, je stan od njegovog brata, drugi ovaj na prvom katu, pripadao je Omeru, i treći na drugom katu, bio je stan od njegove sestre. Brat i šogorica su bili simpatični ljudi, iako sam primjetila da me šogorica čudno gleda.

- Kemal, Omerov brat.

- Jelica

- Đemre. Drago mi je da smo se upoznale, uskoro ćemo biti šogorice.

- Jelica, i meni drago što smo se upoznali.

- Jelice, Đemre te čudno gleda jer si plavuša, pa nije sigurna jesi li obijena ili prirodna.

Svi su se na to nasmijali, kao da se radi o nekoj običnoj šali.

- Prirodna je, ja sam iz Bosne, nisam Turkinja.

- Ma vidi Jelice draga, to uopće nije važno.

- Đemre... dali to znaći proljeće ili nešto proljetno?

- Da, upravo to, kako si znala?

- Postoji jedna pjesma koja se kod nas u Bosni pjeva a spominje se Đemre u kontekstu proljeća.

- Riječ Đžemre je jasno poticanje sokova života, svekoliko buđenje i prirode i čovjeka. Džemre donosi promjene u prirodi, a ako dotakne srca ljudska, onda se u svijesti i savjesti ljudskoj probudi ljubav prema Bogu dragome, prema Poslaniku, prema čovječanstvu kao veličanstvenom djelu Božijem.

Objasnio nam je Kemal, onako poprilično ponosno.

Obje su me zagrlile kao da sam njihova sestra, ili tako nešto. Popili smo kavu u stanu Omerovog brata u prizemlju, a potom me Aiša otpratila do Omerovog stana i pomogla mi odnijeti sve stvari koje smo nakupovale.

- Kad se raspremiš, dođi gore kod mene, pokazat ću ti nešto.

- U redu, vidimo se.

Tek kad sam izvadila haljine iz vrečice i stavljala ih u ormar, tek sam onda u stvari vidjela kako su zapravo lijepe i otmjene. Znam da će mi biti žao ostaviti ih kad budem odlazila. Nadam se da ću uspjeti uzeti bar jednu fotografiju u vjenčanici, tako da mogu ostatak života imati bar to predivno sjećanje.

Otišla sam na drugi kat i pozvonila, Aiša mi je odmah otvorila i veselo rekla da sjednem.

- Imam jednu bocu vina iz Turske, tako slatko da mu nemogu odoljeti. Hoćemo li nazdraviti naše novo poznanstvo?

- Može, ali molim te nemoj dopustiti da se napijem. Nemam baš dobro iskustvo sa pićem.

- Ne brini, dok Omer dođe već će sve ispariti.

- Hvala, ali zar nisi rekla da mi moraš nešto pokazati.

- Ah da!!!

Uzdahne Aiša i ode do stolića na kojem su stajale uokvirene fotografije, uzme jednu i donse mi je.

- Što misliš tko je ovo?

Gledala sam u fotografiju i nisam mogla vjerovati, žena na fotografiji je toliko ličila na mene, ali tek malo starija. Ista kosa i iste oči, pa čak i usnice.

- Tko je to??? Upitala sam u čudu.

- Naša majka, bila je Ruskinja. Zato me nije iznenadilo kad sam te vidjela, šogoricu baš suprotno, nju je iznenadila sličnost.

Popila sam čašu vina i ispričala se umorom. Nisam više mogla disati, morala sam sabrati misli u osami. Otišla sam u Omerov stan. Odjednom, iz mene je krenula bujica suza, i sve što je godinama bilo nagomilano, moralo je izići uz gorak jecaj. Srećom bila sam sama, plakala sam gotovo sat vremena. Ako sam u jednom trenu i imala namjeru penjati se na planinu, sad ću morati otvoriti stranice i svoje prošlosti i Omerove. ovaj put ću morati znalački prijeći preko muljvih trgova prošlosti, ali ne samo svojih.

Ako će mi ih približiti, hoću li se moći sjetiti, tko sam???

Ako vidi sebe u meni, hoće li ga to podsjetiti na ono što mi je učinio???

Ni jedno pitanje nije nevino, plašim se zbog svakog nepronađenog odgovora.

U ovoj igri svaki odgovor traje do beskraja. Na kraju cijele ove zbrke, ne čeka me samo jedno pitanje, nego sva istovremeno. Ako želim završiti ovu igru, moram naći takav odgovor, koji će vrijediti za sva pitanja.

Onda sam se umila i otišla u kuhinju nešto spremiti za večeru. Ne znam što Omer jede uvečer, pa sam se odlučila za palačinke, to svi vole i nadam se da neću pogriješiti. Kad me je vidio u kuhinji, imala sam dojam da se oduševio, nisam pogriješila s palaćinkama, jeo ih je oduševljeno. Onda je poslije jela otišao po nešto u svoju torbu, i skriveno iza leđa nosio prema meni, teatralno je kleknuo predamnom i pružio mi kutijicu koju je otvorio na brzinu, i rekao...

- Jelice molim te da mi budeš žena.

Držao je prekrasan prsten u onoj kutijici, ispružen prema meni i gledao me s onim tamnim očima, činilo mi se da nije ni disao.

Nisam znala što reći, što misliti, ćemu sva ova farsa ako će me prodati dalje?

Što da odgovorim???

Borila sam se sama sa sobom, htjela sam bar do subote održati ovakvu atmosferu idile, a onda prije samog vjenčanja nestati. Zbunjivalo me sve to, njegova majka koja liči meni, pa trošenje na skupe haljine, a koliko vidim i ovaj prsten košta ko cijelo moje selo u Bosni.

Koliko me god privlačila pomisao da glumim još do subote, toliko me isto privlačila pomisao da bi htjela znati istinu. Odlučila sam se za istinu, pa makar opet bila prodana. Makar bila robinja ostatak života. Morala sam znati, zato sam ga, umjesto odgovora, upitala otvoreno.

- Omere, ćemu sve ovo??? Znam ja dobro da sam samo investicija za daljnju prodaju, kako si me kupio tako ćeš me prodati dalje!!! Zašto želiš svadbu i sve te pompe kad možeš proći i bez toga? Vidiš da sam pristala doći s tobom, nisam vikala ni pravila scene, bila sam svjesna svega... zašto???

Omer je ostao sleđen u klečečem položaju s ispruženim prstenom, neko vrijeme potpuno nespospban da progovori. Onda se trgnuo, ustao, kutijicu s prstenom odložio na stol, sjeo i pokretom ruke meni pokazao da i ja sjednem. Tiho, tiho, jedva ćujno izgovorio.

- Molim te, molim te da mi oprostiš. Nisam te htio povrijediti, a kamo li prodati. Nemam pojima zašto tako misliš. Jednom sam te vidio, došla si na gradilište i donijela ručak onoj budali. Oprosti, to kažem zato što on to doista je. Bila si tako tužna i ponizna. Znao sam odmah da te on ne zaslužuje. Moram ti priznati, ja sam isplanirao sve oko kartanja. Potrudio sam se, da se on dobro napije, to i nije bilo teško, brzo sam ga porazio i inzistirao na isplati. Pošto više nije imao novca, obećavao mi je kako će mi vrtiti kad dobije plaću. Rekao sam mu da nemogu toliko čekati, onda je on rekao; hoćeš li da ti prodam ženu? To je sve što imam!!!

Prije nego je nastavio, malo je zastao pa nekako teško uzdahnuo...

- Evo priznajem ti sad ovdje, to sam i čekao da kaže. Ponudio sam mu deset tisuća, bio sam spreman ići na puno veči iznos, ali on je odmah pristao!!! Jelice, ja sam se zaljubio već onda kad sam te prvi put vidio. Imala si isti izraz blagosti poput moje majke koju sam prerano izgubio.... nisam mogao dozvoliti da te ona budaletina onako ponižava.

Suze su mi tekle same od sebe. Da, htjela sam ovog čovjeka dovesti u stanje potpune zaljubljenosti pa ga ostaviti, ali nisam predvidjela da ću se i ja toliko zaljubiti.

Sad sam ja, poluotvorenih usta, stajala drvena bez pomaka.

- Znaš li da sma htjela pobjeći prije svadbe, to mi je bio plan. Omere... mene je moj otac prodao toj budali. Nisam nikad imala sreće. Ni sad se nisam nadala, mislila sam da ćeš me i ti prodati na Bliski istok, čula sam da se to događa.

-Alah...alah, bio sam u restoranu gdje radiš, upoznao tvoju gazdaricu i raspitivao se za tebe. Zato, kad je čula da se udaješ za mene, nije bilo problema dobiti slobodne dane.

- Kako ćemo dalje?

- Što ti misliš hoćeš li mi moći vjerovati nakon ovog priznanja i one noći jučer. Ona noć jučer, je dio plana da te sludim, da ti se osvetim jer si me dobio kockjući. Sad ti govorim otvoreno, jer jedino tako možeš znati da iskreno mislim. Priznajem ti tu, sad pred ovim prstenom, koji si mi ponudio, da sam doista uživala sinoć, iako sam imala plan da te ostavim.... što misliš ima li nade za nas??? Hoćemo li ikad prebroditi ovaj kaos koji nas je snašao?

- A zašto nebismo pokušali? Zašto nam, ne bi dali još jednu šansu? Ostani još malo, pa ako zaista misliš da mi to nikad nećeš moći oprostiti, uvjek možeš otići. I vjeruj mi na rijeć, nikad, ali baš nikad, te ne bi prodao nikome!!!

Jeste li ikad poželjeli biti netko drugi???

Ja jesam!!!

Jesu li vam se ikad ostvarili snovi???

Meni jesu!!!

Jeli vam ikad samoća bila blistavi nakit???

Meni jest!!!

Jeste li ikad osjetili, da zarobljenu dušu puštate na slobodu???

Ja jesam!!!

I u najmračnijemu danu, ja sam imala blistave snove, u trenucima bez imalo nade, kad su sva vrata koja pokušaš otvoriti, zaključana, ja sam odlučila pronaći izlaz.

Možete li se sjetiti kada ste posljednji put bili zaljubljeni? Srce vam je treperilo...ahhhh. To je tako divan osjećaj. Jednako je i s voljenjem sebe, kada jednom zavolite sebe, ljubav je s vama do kraja vašeg života, ja sama nikad neću otići iz svog života, Ostvarite tu vezu! "Ona" je temelj za ljubav!

Nekoliko godina poslije, vodila sam u parkić, malog Damira koji je začet vjerojatno one prve noći, i malenu Emu koja je tek prohodala. Djeca su voljela taj park jer su se u njemu igrala i djeca iz cijele Europe, odnosno svih doseljenika. Bilo je puno ljuljački i tobogana, te bazen s pjeskom za malene. Toga dana, taman pred ulazom, stoji Joka.

Što ću sad???

Prekasno je da produžim dalje, vidio me. Ali baš me briga, ne dugujem mu ništa, pa se nemam čega bojati. Svi poznajemo ropstvo naše ljudske slobode. Drugi nas naoko ljute, drugi su nas naoko razočarali, drugi su nas naoko povrijedili, a zapravo, mi plešemo valcer sami samcati, i jedini partner koji nas čeka tamo u sjeni plesne sale je… oprost. Samo oči mu svijetle u mraku. ”Kada si na nekoga lut, tada zapravo govoriš Bogu da je negdje pogriješio.” Ne znamo mi ljudi ništa o oprostu. "Oprostio sam, ali nisam zaboravio" – kažemo. Ovdje nema niti grama oprosta. To je za mene fikcija.

- Ej, Jelice šta ima??? Šta nisi uspjela pobjeći??? Čija su ti to djeca???

- Moja!!! Ovo su moja djeca, a i nisam luda da pobjegnem od čovjeka koji me voli, i drži me ko kap vode na svom dlanu.... šta si mislio, da ću se tebi vratiti, nakon što si me prodao??? Hvala bogu da sam te se riješila, i hvala bogu da sam se riješila pakla od života s tobom... a sad molim te da se makneš, jer nemam vremena s tobom ćaskati.

Produžila sam pored njega, sjela na klupu, djeca su se otišla igrati. Zadovoljno sam se nasmješila, jer razdoblje tuge je odavno iza mene.

Oprost... zahvalnost... mislim da je to obična glupost, nisam htjela niti u jednom trenutku biti zadovoljna malim stvarima, jer u malim stvarima mogu biti zadovoljni mali ljudi, a ja sam nekako znala da su mi suđene najviše visine, najveći mogući užitak, izuzetna radost svake sekunde svakog mog dana. Nisam nikad odustala od sebe i stvaranja i uživanja velikih savršenosti svijeta.

Svoju sreću sam pronašla uz Omera, Turčina, potpunog stranca, ali pravog i poštenog čovijeka. Nisam to planirala, jednostavno se dogodilo.

Učim pomalo Turski, tko zna...

Autor teksta: Eky. 23.11.2010

INCEST

- Ivane primi moju sućut! Tvoja majka i ja, bile smo dobre prijateljice, nekad u djetinjstvu.

- Hvala, znam gospođo Klara, majka mi je pričala o vama.

Bila je to posljednja gošča koja je odlazila sa karmina. Moja je voljena majka odjednom umrla, i danas smo je pokopali.

Zašto je baš sad umrla???

Sad, kad sam napokon otvorio vlastiti odvjetnički ured. Toliko se radovala mojoj diplomi i svemu, a sad, kad je dočekala, sad je otišla. Bila je drga i nježna majka, uvijek puna razumjevanja za sve moje faze.

Otac mi je umro, odnosno poginuo, samo mjesec dana prije mog rođenja. Majka se nije poslije udavala, bila je kči jedinica bogate obitelji. A i otac je također bio iz bogate obitelji, i nije imao braće. Moja majka je mene prilićno razmazila, uvjek sam imao sve moderno, kompjuter, mobitel, hi-fi opremu. Automobil sam dobio sa nepunih osamnaest godina.

Sjeo sam u fotelju i zagledao se u ostatke hrane, sad kad sam ostao sam i kad su svi otišli, sad sam si dopustio da me obuzmu suze. Nisam plakao od pete godine (valjda). Ovo je prva tužna stvar, koja mi se dogodila od kad znam za sebe!

Moj je život uglavnom bio sretan, oduvjek sam sebe svrstavao u sretne ljude. Iako sam znao da će mi sutra rano u ured doći neka Amerikanka "Eni" zbog neke bezvrijedne zemlje pored Save, nisam mogao zaspati. Slike su se redale jedna za drugom, a na svakoj je bio prisutan topli osmijeh moje upravo pokojne majke.

Kad sam stigao u ured, moja tajnica je već skuhala kavu, gospođa stanuje blizu ureda, ima dugo-godišnje iskustvo u odvjetničkom uredu. Kod mene se zaposlila jer joj je suprug bolestan pa može ponekad na pauzi otići da ga obiđe, tako smo se dogovorili.

- Gospodine Ivane, došla je gospođica Ana za onu zemlju znate.

- Ana??? Zar nije rekla da se zove Eni???

- Ma... Eni je američka inačica, u stvari, zove se Ana Krolo.

- U redu, kako god, uvedite je!

U moju sobu odnosno ured, ulazi prelijepa djevojka duge crne kose sa razdjeljkom po sredini. Jednostavno a tako lijepo. Na trenutak sam ostao bez daha, parfem koji je imala potpuno mi je izbio zrak iz pluća, pa sam morao zakašljati da dođem k sebi. Nije to bio neki neugodan miris, baš naprotiv vrlo ugodan ali toliko neobićan da nisam ni znao da postoje takvi mirisi. Zbog mog iznenadnog kašlja, u čudu me pogledala sa krupnim tamnim očima, kakve još nisam vidio kod nikog, a ipak mi je pogled bio odnekud poznat.

- Jeli vam dobro gospodine Reniću?

- Oh, oprostite gospođice, kao da sam zaboravio disati pa onda naglo povukao zrak i tako se zagrcnuo, ništa strašno. Izvolite sjesti, kako vam mogu pomoći?

- Kroz desetak minuta, doći će predstavnik betonare koja bi unajmila zemlju od mene za iskop šodera... došla sam malo ranije da se posavjetujem kako da napravim ugovor.

- Postoji nekoliko opcija, ali pošto će oni izvlačiti resurse iz vaše zemlje koja je lokacijski bezvrijedna, predlažem da se dogovorite na postotak, tako ćete i vi lijepo zaraditi.

Gledao sam je dok se zahvalno smiješila, lice joj je bilo nekako plaho ali odlučno.

kad smo završili sa ugovorom i kad su se predstavnici betonare pozdravili, ustala je i Ana. Sav sam protrnuo, zar ću je pustiti da samo tako ode?

- Molim vas gospođice Ana, biste li ručali sa mnom, pošto ste mi prva klijentica častim vas ručkom.

- Zar sam ja prva klijentica?

- Da! Danas je moj prvi službeni dan u mom vlastitom uredu. Molim vas nemojte me odbiti!

- Ako je tako, u redu... idemo.

Krenula je prema izlazu, ja sam samo dobacio tajnici da ću biti na ručku, a onda dobro odmjerio figuru gospođice Ane. Na njoj mi se sve sviđalo. Lijepa, vitka, dugokosa, graciozna, ime joj je "Ana" baš kao i moja majka. Ima li neke simbolike u tome što se Ana pojavila u trenutku kad je moja majka upravo "otišla". Kao da jedna Ana upravo zamjenjuje drugu. Ali što je meni, pa tek sam upoznao ovu gospođicu, i ne znam ništa o njoj.

Kad smo prilazili stolu restorana u koji smo došli ručati, pogled mi šmugne u jedno ogledalo i tada sam doživio šok. Moje i njeno lice je toliko slićno, kao da smo brat i sestra. Pogled koji mi je bio sličan a toliko različit od svih ljudi koje ja poznajem, je bio, zapravo moj pogled. Vidio sam ga svako jutro u ogledalu. Ogledala su mi oduvjek bila mistična, svatko u ogledalu vidi nekoga, nije nužno da vidi sebe.

Neki u ogledalu vide ono što žele vidjeti, a netko nekoga koji trba nekog zadiviti. Netko će vidjeti suparnika kojeg treba oboriti, a netko prijatelja za igru. Tek rijetki će u ogledalu vidjeti svoje najveće želje.

Sjedili smo za stolom neko vrijeme, ja sam bio potpuno nesposoban bilo što progovoriti.

- Gospodine Reniću, hvala vam što ste me pozvali na ručak, u stvari ja sam htjela još nešto razgovarati s vama. Moj otac se uskoro vraća u Zagreb, i njemu će također, trebati vaša pomoć. Samo ne znam imate li dovoljno iskustva s obzirom da ste tek otvorili ured.

- Gospođice Krolo...

- Ana , molim vas!!!

- U redu, Ana, molim vas recite mi kakvu pomoć treba vaš otac? Ja imam dovoljno iskustva jer sam stažirao kod vrlo poznatog odvjetnika. A imam i prilićno dobre veze.

- Ma ništa posebno, papirologija oko nasljedstva. Nije njegovo nasljedstvo veliko, ali se zakompliciralo zbog njegove odsutnosti. Trideset godina je u Americi, a sad bi se volio vratiti. Nedavno mi je umrla majka, njega je to slomilo i sad se želi što prije vratiti u domovinu.

- Ana žao mi je zbog tvoje majke. I ja sam upravo izgubio majku, jučer je bio sprovod!

- Oh ,oprosti žao mi je što sam te rastužila.

- Izgleda da imamo slične sudbine!!! Jesi li je jako voljela?

- Naravno, ali... ja sam nekako uvjek bila privrženija ocu. A ti? Voliš li ti svog oca?

- Moj otac je poginuo prije nego sam se ja rodio, nisam ga ni upoznao!

- Oprosti, zbilja mi je žao, nisam znala.

- Ana nemaš se zbog čega ispričavati, mi se tek upoznajemo.

Ana se samo zagonetno nasmiješila, gledali smo se ravno u oči i neka sjeta me obuzela, kao da se znamo oduvjek, i kao da smo dvije istovjetne duše koje su se upravo pronašle i jedva čekaju da se sjedine.

Toga dana sam imao još nekoliko klijenata, ali moje misli su stalno hrlile tamnom pogledu prekrasne Amerikanke Hrvatskog porijekla. Ispričala mi je da radi kao nezavisni novinar i da joj je savim svejedno gdje živi, Hrvatska joj se sviđa i mogla bi ostati kad bi imala neki dobr razlog. "Dobar razlog" to me cijelo popodne golica, što bi mogao biti dobar razlog?

Nakon samo nekoliko dana postalo mi je neizdrživo bez tamnog pogleda. Morao sam nešto smisliti kao razlog da ju nazovem. Baš kao spas s neba, pozvao me prijatelj da dođem na otvorenje njegove prve izložbe, večeras. Odlčan razlog da ju nazovem.

- Halo, Ana, Ivan je, sjećaš se?

- O, Ivan odvjetnik, zar ne?

- Da! Oprosti što te gnjavim ali htio bih te povesti na izložbu mog prijatelja večeras, ako nisi zauzeta?

- Super... rado bih vidjela neku domaću izložbu.

- Doći ću po tebe ako se slažeš! Jesi li na onoj adresi koju imam u arhivu?

- Da, vidimo se, bok.

Točno sam znao da će moj prijatelj slikar blenuti kad vidi moju pratilju. Imala je na sebi malu crnu koktel haljinu princes kroja i crne sandale sa visokom potpeticom. Oko vrata je stavila bisernu ogrlicu. Mogao bi se zakleti da je ista kao i ona koju ima moja majka. Odnosno sad pripada meni, pošto nje više nema.

- Aleks... molim te upoznaj moju prijateljicu Anu.

- Drago mi je gospođice Ana, ne znam samo gdje vas je skrivao do sada?

- Nije me skrivao, neki dan smo se upoznali.

- A tako, vi govorite akcentom kao Amerikanci?

- Da, upravo sam došla iz Amerike, pomoći ocu da se snađe... izložba je vrlo zanimljiva gospodine Aleks.

- Hvala gospođice Ana, sviđa li vam se, nešto posebno?

- Ovo mi se doista sviđa...

Stajao sam zbunjeno i pomalo ljubomorno, što se to mazalo sad tako spretno ubacio i pravi se važan.

- Aleks... smatraj to prodanim, ako se Ani ovo sviđa, nema razloga da propustim takvu priliku.

Prilično samouvjereno sam se vratio u igru.

- U redu prijatelju, drago mi je što će baš "ovu" dobiti gospođica Ana.

Rekao je to prenaglašeno ljubazno, a u mene slao strelovite poglede. Ni ja nisam bio ništa bolji, odmjeravali smo se ko dva pjetlića spremna na borbu. Aleks je uvijek imao smisla za lijepo, pa točno znam kako se sad osjeća u Aninom prisustvu. Dominantno sam stao pored Ane, i dalje ga prijeteći gledao.

- Ali Ivane tek smo se upoznali, ne mogu prihvatiti tako vrijedan dar. Gospodine Aleks, prodajte je meni.

- Ana, inzistiram, molim te, uvrijedit ću se ako ne prihvatiš dar. Pa pozvao sam te da mi pomogneš oko odluke, ja se u te njegove ćrćkarije ne kužim, a pošto mi je prijatelj, moram nešto kupiti od njega!

Aleks je bio skroz zbunjen, ćas je zauzeo pobjednički stav, a čas poraženi, gledao je čas u mene, čas u nju.

- Dobro... dobro, samo se nemojte svađati. Mogu li malo fotografirati?

- Ona je novinarka! Pobjedonosno sam se obratio Aleksu.

- Oh... naravno, samo izvolite gospođice Ana.

Sjedim u avionu, nakon trideset godina vraćam se u stari kraj. Za pola sata, hodat ću po tlu moje domovine. Odjednom se preko zvučnika začuje dobra stara melodija, "vraćam se Zagrebe tebi".

Da sam bio sam, vjerojatno bi zaplakao, ali ovako sam samo duboko uzdahnuo. Ana moja premila kčerkica je već u Zagrebu, i sve je pripremila za moj dolazak, unajmila je kuću, iznajmila zemlju uz Savu, iako je bila potpuno bezvrijedna dok sam odlazio, ona joj je uspjela dati vrijednost. Ona često putuje zbog posla, pa je njoj to sve, nekako lakše. Potpuno nesvjesno, misli mi odlutale k jednoj drugoj Ani, koju sam morao ostaviti tu, jer sam bio siromah nedostojan u očima njenih roditelja.

Nisam ni primjetio kad smo se spustili, misli su mi odjednom tako intezivne, a osjećaji zbrkani. Eno Ane, maše mi, ali tko je to s njom?

- Tata, drago mi je da si tu, jeli ti let bio ugodan?

- Još mi tutnji u glavi ali sve je u redu, a... tko je mladi gospodin?

- Ovo je Ivan, odvjetnik o kojem sam ti pričala.

- Zar ću morati u zatvor, kad me odvjetnik dočekuje?

- Ma ne, sprijateljili smo se, puno mi pomaže oko svega, znaš i sam da Hrvatsku uopće ne poznajem.

- Drago mi je to čuti mladiću... ja sam Ante.

- Veoma mi je drago gospodine Ante, -Ivan Renić.

Ivan je došao sa svojim automobilom, pa nismo morali uzimati taksi. Nešto mi je bilo je čudno u tom momku, imam osjećaj da ga odnekud znam, ali kako može biti?

Nije me bilo trideset godina, a njemu je baš negdje toliko. Osim toga prezime Renić mi nije poznato. Tko zna... možda zbog razlike u vremenu haluciniram. Nisam se više htio opterećivti s tim momkom. Kuća koju je Ana unajmila, je puno manja od naše kuće u Čikagu, ali meni više nije važno, odlučio sam se vratiti. Za Ameriku me više ništa ne veže, supruge više nema, a tvornicu sam prodao njenom bratu, odnosno mom kompanjonu i šogoru.

Mogu ovdje kupiti imanje ili kuću i mirno provoditi ostatak života. Ana je potpuno samostalna mlada žena. Ona ionako stalno putuje pa je njoj svejedno gdje ja živim. Bio sam umoran od razlike u vremenu i od puta, pa sam ubrzo otišao na poćinak. Prvo sam se vrtio po krevetu nikako da nađem dobar polžaj, a kad sam zaspao, usnio sam san.

U snu sam bio mlad, baš kao kad sam odlazio u Ameriku. Ana mi je došla u sobu, sjela pored mene, a iz njene utrobe su stale nicati ruže, prekrasne u svim bojama, ali ubrzo su te ruže postale kamene i od težine se skotrljale na tlo.

Bilo je to užasno iskustvo. Probudio sam se sav u vodi, potpuno oznojen. Odmah sam se istuširao i otišao obtrčati krug po kvartu. Poslije, kad sam se vrato, namjeravao sam nazvati neke prijatelje iz djetinjstva, Ana je već radila doručak.

- Tata poslje podne će doći Ivan, pa možete dogovoriti detalje oko nasljedstva.

- Mila moja Anuška, kako se ona brine o svemu. Sviđa li se tebi taj advokatić?

- Odvjetnik tata!!! Da sviđa mi se, ali još je rano o tome govoriti.

- Naravno, sve u svoje vrijeme. Samo nemoj nikome dozvoliti da te povrijedi.

- Tata pogledaj ovu sliku, to mi je poklonio na prvom spoju, slikar je njegov prijatelj. Poslala sam u L.A.T. reportažu o izložbi, mogao bi se proslaviti. Čuj... evo jedi, ja sad moram ići, vidimo se poslje.

- Pusa.

I dok je ona odlepršala, moje misli su opet bile u drugom vremenu, kod jedne druge Ane. Ane koju sam zbog siromaštva, morao napustiti. Ne znam jeli se udala? Nikad se nisam raspitivao, a tamo nitko nije znao da je volim, pa nitko nije ništa govorio. Bilo mi je lakše zaboraviti ako ništa nisam znao o njoj. Iako više nisam siromah, nekako me je strah od susreta s njom. Ta je ljubav bila kao ljetna oluja, žestoka ali kratka. Njeni joj nikad nebi dozvolili da se uda za siromaha. Bio sam ljut na sudbinu, na sve oko sebe, ali nisam mogao ništa promjeniti, zato sam otišao u Ameriku, da budem što dalje i da što prije zaboravim.

Jeste li ikad pokušali zaboraviti onu koju ste zavoljeli???

Ja jesam!!!

Ali... ipak nije prošao niti jedan dan, a da nisam bar na trenutak pomislio na nju!!!

Ljubav ne zna za granice, ni siromaštva, ni vjere, ni boje kože... dođe iznenada i sleti čovjeku na srce, pa je ti otjeraj ako možeš.

Pošto nisam imao plan, bilo mi je svejedno što ću raditi, ispočetka sam skupljao staro željezo, poslije sam kupio jednu parcelu i tamo napravio svoj prihvatni centar za metale. Bio je to dobar posao pa sam od jednog Amerikanca na kredit kupio tvornicu za preradu. Tada sam već upoznao Mariju. Odmah poslije vjenčanja mi se pridružio Marijin brat Marko. On je imao nešto ušteđevine pa mi je ponudio partnerstvo i otplatio ostatak kredita.

Posao sa preradom je bio unosan, pa smo se obojica prilično obogatili. Ali kad je Marija umrla, predložio sam Marku da otkupi moj dio, jer nisam imao sina da njemu ostavim posao, a kćer jedinicu nije zanimao muški posao. Možda ću kupiti imanje u okolici Zagreba ili pak nešto na moru. Neću brzati s odlukom prvo ću se malo odmarati.

Nešto čudno ima u tom Anti. Već na prvi pogled u zračnoj luci, osjetio sam neku čudnu vibru, ne znam to objasniti.

Sve na njemu mi je poznato čak i gestikulcije, a znam da ga nikad u životu nisam vidio. Možda je to trema zbog Ane, oni su prisni! A možda sam ja u osjetljivoj fazi zbog majćine smrti? Nisam htio Anu zamarati pitanjima o njenom ocu.

Prošetali smo gradom slijedećeg dana, a potom otišli u jedan mirni restoran na večeru. Pričala je o životu u Americi, o prednostima i manama, a ja sam samo gledao u njene oči koje su sjajile u polutami restorana, i bio gotovo hipnotiziran. Nisam siguran da bi baš mogao sve ponoviti, što je rekla ali sam shvatio da se nešto događa.

U ženskom društvu sam uvijek bio poularan, možda čak malo i razmažen, mogao sam birati ali se nisam nikad vezao za neku određenu. U stvari nisam osjetio ovu magićnu povezanost koju sada itekako osjećam. Ana me potpuno opčarala!

Sve na ovom svijetu je postalo beznačajno ako nema veze s Anom, mogu se zakleti da sam se zaljubio, potpuno i bez rezerve. U ljubavi sve što vidiš je voljena osoba, uvijek ti je njeno ime na usnama. Moram joj to što prije reči!

Kad sam se vratio u svoj ured, prvo sam malo sjedio i razmišljao, onda mi je sinulo! Odvest ću je u Opatiju i tamo je zaprositi. Znam jedan super hotel (sigurno će joj se svidjeti). Tamo sam odmah rezervirao prvi slijedeći vikend. Pauzu za ručak sam iskoristio za obilazak zlatarnica, morao sam odabrati zaručnićki prsten! Ne bilo kakav, prsten mora biti poseban kao što je i Ana. Odlučio sam se za najskuplji ali i najljepši. Zeleni kockasti smaragd u sredini, a niz dijamanta okolo, nadam se da će joj se svidjeti. Odmah sam ju nazvao i rekao plan izleta za vikend.

- Hm... ali već sam obećala ocu da ćemo otići pogledati jedno imanje.

- Molim te Ana, razumjet će on ako malo odgodiš.

- Dobro, vidjet ću s njim pa ću ti se javiti.

Poslije podne sam navratio do Aleksa, bio je u svom ateljeu, marljivo je radio.

- Stari, imam za tebe dobre vijesti, nađi na internetu L.A.T. i pogledaj članak. postao si slavan.

- Ma daj, čekaj da vidim.

Odmah je uključio kompjuter i pronašao te novine.

- Sad samo trebam čekati da me pozovu, i da napravim izložbu u L.A. stari ovo moramo proslaviti.

Dohvatio je bocu viskija i natočio dvije čaše.

- Osjećam da mi imaš još nešto reći.

- Kako me to ti kume, tako dobro poznaješ?

- Hajde gukni već jednom, nestrpljiv sam. Kume???

- Zaljubio sam se! Namjeravam ovog vikenda zaprositi Anu. Znaš koju Anu?

Pogledao sam ga značajno i malo stisnuo oči tako da izgledaju prijeteće.

- Znao sam! Točno sam znao, ma čim sam te vidio na izložbi s njom. Oči su ti sjajile ko žaruljice na boru za Božić. Kakav sretnik?

- Ah, još samo da pristane, bojim se nečega, ne znam čega. Sve je lijepo između nas, izvrsno se slažemo... a slutim da i ona nešto osjeća za mene.

- Ali?... (nadoveže se Aleks)

- Ali, ne znam. Uvijek postoji taj "ali", nečeg se bojim, ne znam točno čega, ali osjećam neku prijetnju. Možda zbog nervoze imam tremu.

- Možda! Da možda imaš tremu. Ma ne boj se sve će biti u redu, vi ste kao stvoreni jedno za drugo, čak ste i slićni.

- Aleks, i ja sam primjetio da smo slićni. Ti si umjetnik reci mi jeli to dobro ili loše?

Aleks je duboko udahnuo i glavom okrenuo u neki čudan položaj kao da gleda u svemir.

- To ti je filozofsko pitanje, i nitko ne može sa sigurnošču tvrditi jeli dobro ili loše.

Dan je bio prekrasan, proljeće je već dobro zamirisalo svojim cvjetovima. Trudio sam se da do podne završim sve poslove, pozdravio se s tajnicom i krenuo po Anu. Opet me je iznenadila, obukla je trenirku i tenisice. Doduše sve je bilo ukrašeno zlatnim trakicama i prekrasno joj je pristajalo.(inaće ne volim cure u trenirkama) Ana je prekrasna u svemu što god obuće. Malo mi je ipak laknulo kad sam vidio da ima veliku torbu sa stvarima. Nisam baš zamišljao prosidbu u trenirci, ali i to bi mi bilo svejedno, samo da pristane. Kad smo prolazili pored rijeke Dobre, Ana se zadivila.

- Pogledaj kako je zelena kao smaragd.

- Sviđa ti se smaragd?

- O da. Moja majka je imala prsten sa smaragdom. Lijepi veliki smaragd u obliku suze optočen briljantima, dobila ga je od oca. Uvijek mi se sviđao ali sad kad pripada meni, sad ga ne mogu nositi jer osjećam da je previše prisutna njihova povezanost u tom prstenu.

Morao sam na trenutak okrenuti glavu, kao da gledam kroz prozor, jedva sam došao do daha. Taj njen otac kupuje ogrlicu od bisera kakvu ima i moja majka, pa sad ja kupujem prsten kakav je i on kupio njenoj majci, ćudno?

- Večerat ćemo u raskošnoj sali hotela, naručio sam i glazbu.

- O, znači ne mogu večerati ovako u trenirci?

Rekla je to ozbiljno a potom prasnula u smijeh, ostatak puta smo se smijali svemu i svačemu. Polako sam se opuštao, ona je atmosferu učinila dobrom da nisam ni primjetio kad smo stigli na naplatne kučice u Rijeci. Opatija joj se jako sviđala, čim smo se smjestili u hotel, odmah smo otišli u šetnju prije mraka. Držali smo se za ruke, a ja sam sav treperio. Na mjestu u blizini male sirene malo smo zastali, jer joj je vjetar prebacio kosu preko oćiju. Uzeo sam taj tamni pramen i vratio ga na mjesto. Bio je to toliko privlačan trenutak, da mi nije drugo preostalo nego da je nježno poljubim.

Kad sam osjetio da mi uzvrača poljubac, nastavio sam strastvenije. od uzbuđenja sam sav drhtao najradije bih je uzeo odmah sad,tu na plaži.

- Hajdemo se presvuči za večeru.

Polako smo se vračali do hotela, sad zagrljeni i sa osmjehom na licu.

Sala je bila svečano uređena, naš stol su postavili pored prozora tako da smo oboje imali pogled na more. Orkestar koji sam naručio, svirao je klasičnu glazbu po mojoj želji. Sve je bilo savršeno. Za šankom sam popio viski da se malo ohrabrim prije nego stigne najljepša djevojka koju ću upravo večeras zaprositi. Po zadivljnom pogledu konobarovom, shvatio sam da upravo dolazi. Okrenuo sam se i na čas pomislio da se princeza Pokahontas utjelovila i da prilazi baš meni.

- Prelijepa si! Hajdemo za stol.

- Hvala.

Osmjehnula se čarobnim osmjehom, ispružila mi svoju ruku, koju sam rado prihvatio i poveo je za naš stol. Hrana je bila ukusna, ali ja ipak nisam skidao pogled s nje. Tržio sam najbolji trenutak, pa sam čekao da završi večera, i tada sam se odvažio bez puno uvodnih riječi i okolišanja, jednostavno sam joj postavio pitanje...

- Ana, bil" se htjela udati za mene?

Sjedila je za stolom u satenskoj ljubičastoj haljini i sva blistala, smješile su joj se čak i oči. Osjećao sam neku sigurnost, sve je upućivalo na savršenstvo, i ni na trenutak nisam imao sumnju, bilo da sam pogriješio ili da će me odbiti, jednostavno sam znao da smo savršen par.

- Ivane dragi... da, naravno da ću se udati za tebe. Volim te!

Nikad neću zaboravit taj trnutak kad mi je rekla da me voli, kad sam prvi put čuo taj milozvučni ton s njenih usana, neću ga zaboraviti do smrti.

-Ja sam se u tebe zaljubio iste sekunde kad si ušla u moj ured, sječaš se? Od tada su sve moje misli usmjerene jedino k tebi. Više ne bi mogao živjeti bez tebe. Neka tvoja svijetlost bude moja vodilja.

Iako sam rezervirao dvije zasebne sobe, ovu smo noć proveli zajedno, bila je to naša prva noć. Oboje smo znali da nas više ništa na ovom svijetu ne može razdvojiti. To je onaj osjećaj, kad ne znaš objasniti, ali jednostavno znaš. Potpuno smo odgovarali jedno drugome. Kao dvije polovice jedne cjeline, kao dvije polovice jabuke.

Ostatak vikenda smo malo razgledavli znamenitosti, malo se sunčali na proljetnom suncu, a najviše se mazili u hotelskoj sobi. Povratak u Zagreb nam je teško pao ali nas je veselilo što moramo obavjestiti naše, o zarukama i budućoj svadbi. Ana je imala više posla jer su njeni svi osim oca u Americi, a ja imam samo nekoliko prijatelja i rođaka. Aleks moj najbolji prijatelj već zna, njemu sam rekao unaprijed.

Otkako sam se vratio u stari kraj samo obilazim znance i rođake, još nemam plan što ću raditi u Hrvatskoj.

Jučer sam u prolazu sreo jednog prijatelja koji poznaje Anu. dok smo se pozdravili i izmijenili nekoliko uobičajenih pitanja, nisam mogao izdržati da ga ne upitam za Anu.

- Ana??? Oh zar ti neznaš? Pa ona je nedavno umrla.

- Umrla??? Kako???

- Ne znam točno, kako i zašto, ćini se iznenada.

- Jeli imala obitelj?

- Koliko znam, jednog sina. Muž joj je poginuo prije nego se dijete rodilo, poslije se više nije udavala.

Ostao sam bez riječi, znači više je nema. Moj prijatelj se žurio nekud, pa se samo ispričao i odjurio dalje. Kako god mi je teško palo to saznanje, isto tako sam osjetio neko olakšanje. Ipak mi je trebalo nekoliko dana da opet dođem k sebi. Neprestalno mi je pred očima bila slika onog dana kad mi je prvi put dotakla usne, čuvat ću ta sječanja do kraja života, do smrti! Odavno sam ih već zaključao u svom srcu, u mojim očima je ljubav kao mač sa dvije oštrice, jeli ti se jednom zarije u srce, ne možeš ga izvući a da te ne povrijedi.

Sada sam doista mogao zatvoriti te stranice koje su cijelo vrijeme čamile negdje u mojoj duši otvorene. Sad kad znam da nema više nikakve nade, sad mogu početi planirati svoju budučnost (odnosno, ono što mi je još od života ostalo). Možda ću ipak kupiti kuću na moru, i to negdje blizu, tako da se može za dva sata stići. Jako me razveselila Anina vijest o skorom vjenčanju. Drago mi je zbog nje, jer vidim da je vrlo sretna. A i buduči zet je pristao momak, čini mi se pošten i pametan. A budući da planiraju živjeti kod njega, nema potrebe da kupujem kuću u Zagrebu. Svima će biti super jer će imati gdje dolaziti na more svaki vikend.

- Ana ljubavi, ovaj vikend su najavili kišu pa ću ja ostati da konačno sredim taj tavan, a ti ako želiš samo idi.

- Super što ne ideš, moram napisati brdo toga, pa ću i ja ostati, a kad završim mogu ti pomoći.

Već dvije godine živimo u kući mog oca. Stan koji sam ja koristio kao student smo prodali, i tim novcem lijepo adaptirali staru vilu obitelji Renić. Ostao je još samo tavan, ali on je prepun starih stvari koje treba pregledati prije nego li se pobacaju, a to je prilično zahtjevan posao pa smo to stalno odgađali. Neki dan mi je pala na pamet ideja da od tavana uredim Ani moderan ured za njeno pisanje, tako bi mogla imati svoj mir dok radi.

Posao na tavanu je bio složeniji nego sam ga zamišljao, mogao sam naručiti servis za čišćenje, ali kod tih stvari, nikad neznaš što se krije u tim drndama. Iznosio sam neke stare lampe, pa kutije sa staklenkama, uglavnom glomazni otpad. U jednom trenutku kad sam se već deseti put spustio dolje na dvorište pa nazad gore, sjeo sam za jedan stari pisači stol da se malo odmorim, pogled mi skrene na neke stare knjge. Uzmem jednu pa drugu, pa treču i tada iz nje nešto ispadne. Sagnem se, kad ono neko staro pismo, odmotam ga i počnem čitati.

....

"Dragi Stjepane, molim te da pročitaš ovo pismo do kraja! Ne bi te gnjavila da nije ozbiljno, ona noć koju smo proveli zajedno, dva dana prije moje svadbe za Đuru Krolu, ostavila mi je sumnju. Ne mogu sa sigurnošću znati jeli moj sin Ante, Đurin ili tvoj sin. Ovo ti ne bi nikad ni spominjala da nisam doznala da se moj Ante zaljubio baš u tvoju Anu. Molim te da ovo nikome ne kažeš, ali pronađi način da spriječiš njihovu vezu. Ja sama, posebno sad kad je Đuro umro, ne mogu utjecati na sina. On je odrastao! Zato se obraćam tebi jer znam da ćeš pametno postupiti. Hvala ti za sve, a posebno za onu noć koja mi je bila uporište da svladam sve što mi život nameće. Puno te pozdravljam i želim ti svu sreću ovog svijeta. (Molim te uništi ovo pismo čim ga pročitaš)

Katarina Krolo"

Pročitao sam pismo još jednom, pa još jednom. Oblio me hladan znoj. Odakle ovo pismo na tavanu oćeve kuće???

Tko ga je napisao???

Katarina Krolo???

Ima li ona kakve veze sa Anom??? Mojom Anom!!!

Tko je Stjepan???

Nije li to možda, moj djed Stjepan???

Bože... ne, ne smijem paničariti! Ovo pismo ništa ne dokazuje... ali što, ako je to istina?

Bože što da radim?

Zašto ovo pismo nije uništeno, možda je namjerno ostavljeno? Jeli moj otac znao za ovo pismo???

Nisu li prošlost i budućnost podjednako stvarne, a katkad i stvarnije, od sadašnjosti? Napokon, prošlost određuje tko smo, kako promatramo stvari i kako se ponašamo u sadašnjosti. Čak je i zdravo-razumsko poimanje vremena dospjelo do toga da tamo gdje se ništa ne događa "vrijeme je stalo". Događaj pak nije nešto nužno i očekivano, već naprotiv nešto bitno novo i neočekivano, nešto zastrašujuće. U svakom je trenutku naime sadržana ukupna nužnost. Što znači da je "buduće" već implicitno prisutno u., prošlom". Kao što je i "prošlo" implicitno prisutno u "budućem". Ono je ili ono teče samo dok se ima o čemu pripovijedati, a pripovijedati se ima o čemu samo ako se nešto događa.

Drugim riječima, čak i kad bi neka sila mogla okrenuti redoslijed promjena, put u prošlost opet bi se pretvorio u put u "budućnost" još neizvjesniju od ove sadašnje. Zapravo kao bitna sastavnica zbiljskog vremena budućnost je prisutna upravo u divergentnim točkama, odnosno kaotičnim probojima u kontinuitet nužnosti, ili povijesno govoreći u trenucima spontaniteta. Što znači da stvarne promjene (ili promjene stvarnosti) nisu reverzibilne, pa to onda nije ni zbiljsko vrijeme.

Sjedio sam još satima na tavanu i razmišljao što da radim. Pismo sam smotao i stavio u đep, sutra ću ga odnijeti u ured i tamo još jednom razmisliti što da radim.

Morao sam dobro odglumiti umor i pospanost kako ne bi došao u napast da zagrlim svoju milu i nježnu ženu, s kojom već dvije godine živim u ovoj kući. Teško mi je palo njeno čuđenje kad sam odlučno odbio da me izmasira. To je bila duga i crna noć, prva u kojoj nismo izmjenjivali njžnosti. Meni zbog teške sumnje, a mojoj ženi vjerojatno jer ne razumije što se događa.

Sutra sam pod pauzom za ručak otišao do mog prijatelja Aleksa. Pročitao sam mu pismo i šuteći čekao da prvi progovori. Šutjeli smo obojica i buljili jedan u drugoga.

- Baci ga, i više nemoj razmišljati o njemu!

- Što ako je istina?

- Testiraj se potajno.

- Kako? Nemam pojima kako da to izvedem "potajno".

- Skini s njene četke za kosu jednu dlaku zatim jednu svoju. Odvoji ih i obilježi.

- Hvala ti stari, umro bi od neizvjesnosti.

- Znam, nije ti lako, ovo je zbilja šok. Ali možda to sve nema nikakve veze s vama. možda je njen otac ipak zakoniti sin svog oca Đure.

-Jeste li se ikad probudili i pomislili da se sav svijet srušio, da vam se snovi raspršuju poput balona od sapunice???

- Ja jesam!!! Je li priroda našeg običnog života kao san? Obični ljudski život je stanje uma koje je doista poput sna. To je kao biti hipnotiziran!

.

Tih par dana bih poludio, da nism Ani priznao sve o pismu. Gotovo se onesvijestila. Htjela je odmah zvati oca u Crikvenicu, ali rekao sam joj da pričeka nalaz testa. Ne mogu opisati kako nam je bilo teško, zagrlio sam ju... da ju malo utješim, a onda... kemija koja je kod nas od prvog dana prisutna, samo nam je smetala u ovom trenutku. Nismo znali kako se nositi s nečim takvim. Njeno lijepo lice i oči bili su otečeni od plača. Ni sam ne znam zašto, ali osjećam se kriv, iako ne znam točno, što sam skrivio. Možda su krivi moji preci. Koliko sam shvatio, Antina je obitelj bila siromašna, možda su ih moji preci nekako povrijedili. Moji su uvijek pripadali elitnim krugovima, a kao takvi možda su bili bahati, možda, možda,.. scenariji koji su nam se motali po glavi, išli su od nemila do nedraga.

Anina baka se doista zvala Katarina Krolo, a moj djed Stjepan. Ostaje nam jedino da se nadamo da ona noć nije bila čudnovata, i da je Anin otac doista sin svojih roditelja.

.

Pravi šok i nevjericu smo tek doživjeli kad su nalazi bili gotovi. Prema nalazima d.n.k. ispada da smo Ana i ja, brat i sestra. Stajali smo okamenjeni i slušajući riječi koje su odzvanjale kao kroz neku vodu koja žubori. Ani se zamračilo pred očima, i da nisam brzo reagirao i uhvatio je, trsnula bi na pod. Službenici zavoda su odmah priskočili da ju dovedu k svijesti. Meni u glavi fali taj dio filma. Izišli smo poslije nekog vremena van u park, sjeli na klupu i poput zombia buljili u prazno.

Koja je svrha života? Svrha života je postati sve više i više svjestan. To znači, da postoji prirodna progresija za života i to je razlog zašto, kroz živote, idemo od gustoće do gustoća - zauvijek penjanjem ka vrhu. To znači svjesno biti svijestan, kroz znanja i iskustva, kroz životne vijekove dok traju, od svijeta do svijeta, od svemira do svemira ...

Tek kad se smračilo, postupno smo smogli snage i odlučili odmah otići u Crikvenicu. Ja sam uzeo jednu majčinu fotografiju, vozili smo se u tišini nesposobni progovoriti ni jednu rijeć. U stvari, i nismo išli po istinu, znali smo je, išli smo po neki dobar razlog zbog čega je došlo do ovakve situacije. Svatko katkad učini nešto strašno, ne možeš to znati, nikoga zapravo ne poznaješ, ni one koje voliš.

- Ana, nisam vam se nadao usred tjedna, ali drago mi je da ste došli.

Ušli smo u kuću i stali bez rijeći gledati u Antu. Ana je nijemo pružila ocu staru fotografiju moje majke.

- Ana!!!???

On je samo izustio njeno ime i lagano palcem prešao preko lica žene na fotografiji.

- Dakle poznaješ ovu ženu?

- Odakle vam ova fotografija??? Da, poznajem ju!!!

- Tata to je Ivanova majka... Ivan je tvoj sin!!!

- Što??? Što to govorite??? Zaboga!!!

Svi smo odjednom gorko zaplakali...

- Djeco moja, što ćemo sad??? Što sam vam to priredio??? Bio sam samo jednom s mojom voljenom Anom. Ona se morala udati za drugog a ja sam odmah potom otišao u Ameriku. Nisam imao pojima da je Ivan Anin sin, odnosno moj sin. Jedan prijatelj mi je rekao da je nedavno umrla, pa više nisam htio ispitivati.

- Majko mila što ćemo sad pa mi smo se vjenčali??? Živimo skupa dvije godine, volimo se!!!

- To još nije kraj priče.

Pružio sam Anti pismo koje je pokrenulo svu ovu lavinu. Ante je čitao, mi smo sjedili i šutjeli. Oko nas više nije postojalo vrijeme, nije bio dan ni noć, nije bilo ljeto ni zima. Sve je stalo.

- Isuse Bože...

Ante je nekoliko puta ponovio "Isuse Bože" a mi smo u njga gledali kao u neku neman koja nam je proždrala cijelu obitelj, i sad se sprema i nas požderati. Priredi nam tako neke ružne stvari osoba koju volimo i do koje nam je stalo, pa joj to ne možemo ni zaboraviti niti oprostiti.

- Moja majka je radila kao sluškinja kod Stjepanovih. Nisam znao za vezu među njma. Nikad nije o tome govorila, a za oca se udala jer su tako dogovorili njeni roditelji. To je nekad bilo normalno. Ja sam se zaljubio u Anu, ali... sad mi je jasno zašto je njen otac tako žustro branio vezu među nama. Kamo sreće da sam samo otišao, ali ne da vrag mira, i eto sad. Sad je došlo na naplatu. Noć prije mog odlaska u Ameriku bili smo skupa, voljeli smo se, ali nismo mogli ništa protiv njene obitelji. Da sam bar znao..

- Oh sudbino, sudbino, kako bi sad bio sretan saznanjem da mi je Ivan sin, da nije ovakva situacija. Oduvijek sam mislio da onaj kojeg zoveš ocem, mora učiniti sve da bi zaštitio svoje dijete. Onaj kojeg zoveš ocem, grli svoje dijete u teškim trenicima, jer su otac i dijete darovani od boga, jedno drugom. Otac za svoje dijete mora žrtvovati i vlastiti život, ako je to potrebno.

- Ante nisi ti jedini krivac, tu je i moj djed. Prokletstvo se samo nastavilo. Ali što sad??? Ja Anu volim!!! Ne mogu zamisliti da ju izgubim!!!

- Ivane... ljubavi, ne može se tu ništa, mi više ne možemo biti zajedno!!!

Kad je to govorila, bila je potpuno zelena kao da nema ni kap krvi u njenom tijelu, oči... one tako drage oči, sad su razrogačeno sjevale nekim mračnim sjajem. Ja sam odjednom toliko otupio, da mi se činilo da glumim u nekom hororu, Ana da je vampirica a Ante vukodlak. Ja da držim glogov kolac i želim ih uništiti. Tada je nastupio mrak.

.

Kada sam otvorio oči i pogledao oko sebe shvatio sam da se nalazim u bolnici. kolabrirao sam, od kad sam pročitao ono pismo nisam gotovo ništa jeo ni pio.

Život je kotać koji se vrti bez prestanka, mijenja boravište i tebi i onima koje voliš. Bilo bi zaista jednostavno kada bismo sve te svoje neugodne osjećaje mogli pokopati, a zatim im dopustiti da, poput feniksa, ponovno ožive i budu novi, svježi i univerzalno prihvatljivi. No to tako ne funkcionira. Kada neželjene osjećaje potisnemo, umjesto da se pretvore u prelijepog feniksa, iskaču na naš put i u naše bliske odnose poput čudovišta.

No želim li sam sa sobom biti u miru, moram se osloboditi privida koji mi onemogućuje jasno sagledavanje sebe, a samim time realno upoznavanje cijele situacije.

Kasnije tog dana došao je Ante da me obiđe.

- Ivane...volio bih, da te mogu zvati sine... Ana je otišla u Ameriku... tako je najbolje!

- Da, najbolje... ali za koga je najbolje? Kako se ja sad osjećam? Kako se ona osjeća? Tebi je važno da me zoveš "sine", kome je to bitno? Kako ćeš ovo popraviti?

Gledao sam ga pun srđbe i bjesa, ali vidio sam sebe. Vidio sam svoj odraz u njegovim očima. I shvatio da je i on ostao bez svoje Ane. Bez žene koju je je volio. Teško je poravnati račune s prošlošču, nemoguće je osvetiti prošlost!!! Jedna od stvari s kojom se upravo susrećem, i pitam se zbog čega bi oprostio?! Kako oprostiti?! Što praštanje znači za naš odnos?!

- Oprosti, ipak si mi otac, a i nisi jedini krivac.

- Ljubav, ljubav je krivac. Samo što ja nisam znao zašto mi je zabranjena, a ipak se nisam borio za nju. Tebi je sine puno teže, ti nesmiješ iako ti nitko neće braniti, vi ste službeno u braku. Nitko ne zna za incest.

- Da! A ipak nesmijem! Molim te otiđi, sad moram biti sam!

.

Kad je otišao Ante, ili moj biološki otac, sklopio sam oči i zamišljao Anu kako se nježno smješila kad smo bili pred oltarom. Bila je najljepša mladenka ikad viđena, hvalio sam bogu što je baš meni dao takvu nevjestu. Mislio sam da mojoj sreći ništa ne može nauditi, i da će zauvijek trajati. U Aninim očima sam jasno vidio čistu ljubav. Bio sam toliko samouvjeren da bi mogao učiniti sve na ovom svijetu da zadržim taj osjećaj.

Ali kako se sad boriti za svoju ljubav?

Može li ona nestati saznanjem da smo rod, a ne par?

Koliko dugo će trajati ova bol?

Hoće li ikad prestati?

Odjednom shvaćam da nemam ništa osim uspomena, pokušavam se tješiti njima ali ne uspjevam, uzalud!!!

S tim pitanjima sam izišao iz Riječke bolnice, prema Zagrebu sam vozio kao po Marsu, kao da nema ni ceste ni znakova, pravo čudo da sam stigao bez problema. Valjda u to doba godine nema turista, pa su ceste posve puste.

Preživljavanje je onaj trenutak kad te toliko boli da misliš da nečeš moći izdržati. Koliko god želio držati obitelj na okupu, u jednom trenu to više nije moguće.

Ranjen sam ali neću umrijeti, krvarim, ali nikome ne činim nepravdu, usta su mi puna gorkih riječi. Kad kažem prošlost, sjetim se tebe... doista si živjela???

Postojala si ???

Jesmo li proživjeli dio vremena zajedno???

Nesretna sudbina me muči, zabijajuči mi bezbrojne bodeže razdvojenosti.

Tvoje su mi ruke u mislima, tvoje velike oči i toplina noći, tvoj um mi je u mislima. Od tebe i tvog dragog lika, ostalo mi je samo nekoliko starih fotografija. Bili smo u proljeću nade, bili smo i u zimi beznađa. Imali smo sve, ili nismo imali ništa. Išli smo ravno prema raju, a zapravo prema onoj drugoj strani.

O, jutarnji vjetre, poruči joj da se gušim u dubokoj boli, poruči joj da od kad nema njenog lika poput ruže, utjeha je krik slavuja. Što sam sve pokušao da pronađem lijek za muku razdvojenih ljubavnika, poruči joj da nisam uspio ništa pronači da me utješi. Ja jednostavno ne mogu u ovoj situaciji dići ruke od nas. No polako se pred mojim očima rušio svijet koji mi je pružao sigurnost i ljubav.

***2 dio:***

- Ivane, probudi se, Aleks je!

- Ha, šta, ko? Ah Aleks ti si? Hej nedjelja je, što me budiš tako rano?

- Ma daj se probudi, podne je idemo u Beč na jednu izložbu.

- Si ti normalan? U Beč zbog izložbe?

- Joj pa tam smo za dva sata, pogledamo izložbu i odmah se vratimo.

- "Ajd" dobro spremit ću se, za koliko stižeš?

- Već sam ti pred vratima!

Teturao sam do portafona da mu otvorim, a onda otišao pod tuš.

Aleks je za to vrijeme malo pospremio moj stan i oprao suđe od jučer. Otkad živim sam prilično sam se zapustio, a i do posla mi baš nije stalo. Uprkos tome prilično sam uspješan, valjda zato jer se ne trudim previše. Ima točno dvije godine kako smo se Ana i ja razišli. Tulumi i pijanke su postali svakodnevnica. Nažalost ni to nije umanjilo bol rastanka. Kad se probudim nakon takve noći, još mi je gore, glava mi puca, lice mi se podbuhne a noge teturaju. Još uvijek sam popularan u ženskom društvu, ali svaki put mi najteže pada jutro, jer ne mogu dočekati da se obuku i odu. Imam osjećaj da poslije Ane niti jedna žena nije dovoljno dobra da se zadrži bar jedan tjedan sa mnom. Sve su isprazne i dosadne, a možda sam ja takav, pa se i lijepe za mene samo takve.

Kako vrijeme prolazi, sve manje znam što se događa s njom....sretan sam što imam bar nekoliko blijedih fotografija. Gledajući ih zapamtio sam svaku crtu na licu, ali... to je nikad ne može nadomjestiti, toliko sam je poželio, kao da su vjekovi prošli otkad je nisam vidio. Ona je moj najljepši san, a ja nikad neću prestati sanjati.

Aleks mi je pripremio košulju i odijelo koje ću obuči za odlazak u Beč. Prema njegovom izboru sam zaključio da mu je važna ta izložba jer ga inače nije briga što ja oblačim. Kad sam završio s jutarnjim higijenskim obredom, stan je bio pospremljen i kava je skuhana, odijelo i košulja na fotelju prebačena.

- Oš" se preselit k meni da mi uvijek ovako sređuješ kuću?

- Zaboravi, to je samo sad, jer hoču da izgledaš cool. Važna mi je ta izložba.

- Aleks, osjećam da izložba nije jedini razlog zbog kojeg idemo baš u Beč.

- Pa dobro, priznajem... moram se naći s nekim galeristima a znaš da ja govorim francuski i njemački, a engleski mi baš ne ide, pa bi te iskoristio malo, ako nemaš ništa protiv.

- Predobro te poznajem Aleks, ima tu još nešto!

- Ne umišljaj si, snašao bi se ja i bez tebe, nema ništa drugo.

Kao što sam i pretpostavljao, na izložbi nije bilo ništa posebno, iako me Aleks uvjeravao da dotičnu, nikako nije mogao propustiti. Cijelim putem i na samoj izložbi sam osjećao da će se nešto dogoditi, samo nisam znao što. Poslije smo Aleks i ja otišli na dogovoreni sastanak u jednom restoranu u blizini galerije.

Neki su već bili za stolom i pili piće, a neki poput nas tek dolazili. Kad smo se mi smjestili, ostalo je još nekoliko praznih mjesta. A onda je na moje iznenađenje, ušla Ana sa nekoliko kolega novinara. Piće koje sam u tom trenutku gucnuo, zapelo mi je u grlu i ja sam morao snažno zakašljati da se ne udavim.

To je naravno izazvalo pozornost svih prisutnih pa i njenu. Stala je neodlučno na mjestu, i kao da je trenutak- dva razmišljala bili ušla ili pobjegla bez traga.

Naglo sam ustao i bez obzira što me još drži kašalj potrčao sam pred nju.

- Ivane jesi li dobro?

- Ah... dobro sam, samo sam se malo zagrcnuo.

- Nekako mi je to poznato.

Nasmješila se svojim prekrasnim osmjehom, i mene podsjetila na naš prvi susret, koji nikako nisam mogao zaboraviti. Toliko sam ga puta prevrtio u mašti da mi se ovo sad čini kao dejavu. Primio sam je za ruku i odveo na mjesto za stolom do mojega. Nisam mogao dočekati da se sastank završi, Aleks se snašao i bez mog engleskog jezika, ionako mu ne bi mogao pomoći jer se nisam mogao usredotočiti na temu. Stalno sam gledao u Anu, bila je prekrasna, još ljepša nego prije. Kosu je malo skratila, tek do ramena ali je svejedno ličila na neko božansko biće. Koliko sam se god trudio da u njoj vidim sestru, a ne ženu, nisam uspio. Svi osjećaji, sva ljubav i čežnja su opet bili prisutni kao i na početku.

- Ivane možemo li ostati do sutra, sreo sam jednog prijatelja pa bi rado s njim malo popričao, uzet ćemo sobe u motelu, ne ljutiš se?

- Dobro, čujemo se... znao sam da ima još nešto!!!

Aleks se izgubio sa grupom slikara i galerista, a Ana i ja smo ostali sami.

- Hoćemo li prošetati po Beču, kad smo već tu?

- Hajde, idemo na zrak.

I kao da je najnormalnija stvar na svijetu, kao da nikad nismo prekinuli zbog apsurda u kojem smo se našli, primili smo se za ruke i izašli van na ulice Beča.

Samo što smo zamakli malo dalje izvan vidokruga restorana i galerije, zastali smo i pogledali se u oči, i spontano i bez razmišljanja, stali se ljubiti kao da smo par koji je dvije godine bio u nekoj glupoj svađi i sad se pomirio. Ljubili smo se dugo i nježno, ni jedno od nas nije htjelo prekidati idilu, jer stvarnost je stajala pored nas i prijeteči gledala. "Poljubac je dražestan trik koji je izmislila priroda da bi zaustavila razgovor onda kad riječi postanu suvišne!"

- Dušo moja... ne mogu skinuti pogleda s tebe, ljubavi moja, ženo moja... suprugo... toliko sam te se zaželio, ako i umrem ja ću ti se diviti zauvijek. Ako sam poslan na ovaj svijet samo za tu svrhu, moje je srce puno tuge, ali ja sam sretan!!!

- Kako si mi samo nedostajao (šapnula je tiho na moje uho). Napustila sam najljepši dio svog života, ne živim svoj život punim plučima. Moji osjećaji neprestano naviru, kao i moje rijeći, i uvijek samo jedno poručuju, kakav god bio moj život, tebe sam oduvijek voljela i uvijek ću te voljeti.

- Ove dvije godine kao da nisam ni živio, Ana mila moja, iako vrlo dobro znam da ovo ne bi smjeli raditi, ja jednostavno ne mogu prihvatiti život bez tebe. Jedva sam uspio podnositi čežnju, priželjkivao sam dan kad ćemo biti zajedno. Čovijek u sebi nosi najskrivenije boli.

- Puno sam istraživala u ove dvije godine, i znaš što? Ovakvih situacija ima na stotine! Mi nismo jedini!!!

- Kako se oni nose s tim?

- Oni koji su se razdvojili, nisu nikad više bili sretni, a oni koji su ostali zajedno, morali su promijeniti grad ili državu, ali tvrde da se nikad nisu pokajali zbog takvog izbora.

- A... što je s potomcima?

- Želiš li ih?

- Želim jedino tebe!!!

- Osim Aleksa i mog oca, zna li još netko našu tajnu?

- Ti znaš... da Aleks zna?

- Ostala sam u kontaktu s njim, i ovaj susret vjerojatno nije slućajan, znao je da dolazim u Beč.

- Ana prodat ću kuću i kupiti imanje negdje u nekom manjem gradu, posao odvjetnika mogu raditi bilo gdje, samo ako ti želiš.

- Ipak moram biti sigurna da nećeš nikad požaliti zbog odluke da se odričeš potomaka, i svega onog što čine obični parovi.

- Ana... ljubavi, djeca mi uopće nisu važna, ali ako ih ti budeš željela postoje razne mogučnosti.

- Ivane nećemo ništa mijenjati, ti se pobrini za Aleksa a ja ću ubijediti oca, drugi nitko neće ni primjetiti, mi smo još uvujek službeno u braku. "Nećemo biti tužni jer ruža ima trnje, već se radovati što ima predivan miris!"

- Hoćemo li se zajedno vratiti u Zagreb?

- Ne! Ja ću otići po svoje stvari i otkazati stan, ali noćas se nećemo razdvajati.

Neka mi sude, neka me pljunu, neka me razapnu, nije me briga. Volim svoju Anu, i to mi je jedino važno!!! Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće biti ono što jesi. Nemoj ići onuda kuda te put odvede, idi radije onuda gde nema puta i ostavi trag. Izgubiti se i prihvatiti da si se izgubio, odbaciti život koji ne želiš i ne žaliti zbog toga što si učinio jer je najgora stvar u životu kajanje zbog onoga što nismo napravili. "Nije mi važno, što je važno, već je važno , što je mani važno."

Ako i nekome kažeš svoju tajnu, svaka tajna ima i svoju žrtvu. Svatko skriva tajne i traži nekoga s kime će ih djeliti. Da s njime djeli svoje krivnje, da mu preuzme dio tereta. Najbolji djelitelj tajne je onaj koji ti je stranac, jer... reći tajnu strancu.... znaći; pogledati u ogledalo koje nema tajni. Svi kažu da traže istinu, svi žele da ih ona spasi. Ali istina ne oslobađa, nego lice voljenog, ono što doista tražimo, zapravo nije istina, tražimo sebe, kojeg smo ostavili negdje u nekoj škrinjici. Ne zanima nas istina, već samo želimo biti voljeni.

Možeš raditi što god hočeš, ako nisi voljen, neće te spasiti istina.

Ovu mi je priču, ispričala žena koju sam nazvala "Ana" jer sam za nju bila stranac. Morala je s nekim podijeliti teret.

Autor teksta: Eky. 15.06.2002.

DRAGULJI

- Sad mi je svega dosta, pa ovo nije moguće, u kući nema ništa za jelo. Moja je stara otišla kod neke rođake, sestre mažu nokte i baš ih briga. Vrhunac svega, moj je mlađi brat obukao moje nove levis'ice i odjurio nekud. Pokupio sam nešto svoje odjeće i novca, baš ga i nemam, možda će biti dovoljno za vlak.

- Odlazim zauvjek, dosta mi je ove ciganije. Sve je sjebano, više sam gladan nego sit.

- Marinko, čekaj, evo peći ćemo palčinke.

- Fučka mi se za palačinke!!! Mogle ste zaklati pile ili nešto skuhati.

- Daj... kud ćeš ti sad, šta ti je ?

Pogledam mojoj sestri Anastaziji u oči malo zadržim pogled, htio sam upamtiti te njene oči, crne tople, krupne, tajnstvene poput nekog dragulja. Jedino mi je ona od sve brače najdraža. Zgrabim ruksak i krenem prema željezničkoj postaji. Kad sam se dobro preračunao koliko imam novca, bilo je taman za kartu do Zagreba i nešto za hranu otprilike tri dana.

Morat ću se smjestiti kod brata koji je nedavno također otišao u Zagreb. Slušam klokotanje u vlaku, misli mi bježe, jesam li dobro odlučio? Nije se moglo više ovako, maturirao sam i, sad više nemam ni jedan razlog ostati kod kuće. Doduše nije baš najsretije rješenje otići bratu koji se nedavno oženio i dobio djete a još je i podstanar. Sve to ne bi bilo tako loše da sam tom svom bratu katkad pomogao ali ja sam uvjek imao strpljenja samo za sebe. Valjda ću se nekako snaći, mlad sam i zdrav.

Moj brat Tomica i njegova žena Zorica, nisu se baš oduševili, kad sam banuo na njihova vrata. Uvjerio sam ih da je to samo nekoliko dana dok se ne snađem. Morao sam hitno nešto smisliti, već ujutro sam kupio novine i krenuo u potragu za poslom. Ono što se nudilo u oglasniku mene nije zanimalo, znao sam da moram hitno naći posao ali raditi u autopraonici ili na štandu nekako mi nije odgovaralo, osjećao sam da sam ja iznad toga bizarnog posla. Želio sam nešto uzbudljivo. Poslje sam otišao u jedan kfić u kvartu blizu Tomicinog stana, narućio kolu i sjeo za šank.

- Ej, Marinko jes' to ti?

Čujem poznati glas, pa se okrenem da vidim tko je.

- Ešefe, ej šta ima, šta i ti si u Zagrebu?

- Ma ja sam u Italiji, ali došao sam jer mi je brat u zatvoru na golom otoku, moram ga nekako izvući.

Ešef je bio jaran iz Doboja, zajedno smo išli u srednju školu ali on je otišao na trećoj godini i sad se srećemo u Zagrebu.

- Čime se baviš Marinko?

- Jučer sam došao i tražim posao.

- Šta'b ti radio bolan? Znam ja da ti ne bi baš crnčio u nekoj firmi.

- Imaš pravo, baš mi se ne radi osam sati za neku crkavicu.

- Oš zaradit sto maraka?

Pita Ešef, a ja znam, ako sad pristanem, da više nikad neću biti običan, da ću uvjek biti na rubu, uzbudljivo, riskantno, možda opasno ali na rubu, što zakona što života.

- Čuj treba jedan paketić isporučiti u Križevce.

- Gle... tek sam došao i nemam auto, ali lova mi treba.

- Onda je stvar sređena, dobit ćeš auto i pun rezervar, kad se vratiš obavljenog posla, vračaš auto i dobiješ lovu.

- Kad treba krenuti?

- Odmah!

- Pa hajd'mo!

Činilo mi se vrlo lako zarađen prvi novac, paketić sam isporučio, još me čovjek počastio ručkom i pićem. Ešef mi je ostavio svoj broj i rekao da ga nazovem za dva- tri dana, jer ga neće biti, ali kad se vrati moramo razgovarati.

Dva dana sam se malo smucao po Zagrebu i promatrao kako se ovdje živi. Puno je bolje nego u Bosni, ali nekako sam ja to zamišljao puno glamuroznije. Očekivao sam puno više kasina i barova. Više mogučnosti za ovakve kao ja. Nisam morao zvati Ešefa bio je u onom istom kafiću kad sam svratio na kavu.

- Bio sam na Rabu, unjmio sam brzi gliser i sve organizrao, brat mi je na sigurnom. Ranili su ga gadovi al, nije ništa ozbiljno.

- O čemu si htio samnom razgovarati?

- O poslu... ima nešto u Italiji, al za početak bi trebao radit nešto neobično. Nije ništa teško, a dobro se zarađuje.

- Gukni, o čemu se radi?

Žigolo, stari... zgodan si i mlad, a takvi se naj više traže. I ja sam tako počeo.

- Što je to uopće? Čuo sam nešto al" neznam puno o tome.

- Bogate babe trebaju mladiće da ih zadovolje, valjda nisi impotentan?

- A... to... a koliko dugo bi to trebalo radit?

- Dok ne zaradiš dovoljno da kupiš dragulje koji se dobro prodaju u Italiji.

- Ako se dragulji dobro prodaju u Italiji, gdje ih moram kupiti?

- Mali pametan si ti, vidim ja ti ćeš se brzo obogatiti. U Maroku su dragulji jeftini, ali ih treba prešverati u Italiju. Nije jednostavno ali ima naćina.

- Kad bi se išlo u Italiju?

- Večeras... ja idem večeras a ti možeš samnom ako si spreman.

- Več večeras? Ma zapravo baš mi odgovara.

- Pokupit ću te, budi spreman u osam isped kafića.

- Vidimo se.

Tomici sam rekao da ću radti u jednoj kockarnici kao redar, nije mi baš povjerovao, ali se nije htio mješati. Njegovoj ženi je vjerojatno laknulo kad sam otišao od njih. Meni se čini da se sve prebrzo događa, ali mi sasvim odgovara. Nije me bilo strah Ešefa, iako sam znao da je upleten u sve i svašta i ono s draguljima mi je primamljivo, ali ono s babama... to me malo mučilo jer nikad baš nism volio starije žene.

Italija prekrasna zemlja, kako sam očekivao. Ima sve ono što mene zanima, kockarnice i bordele. Ešef me odveo u jednu moglo bi se reći vilu, u centru Rima. Osim mene, tamo je bio i jedan Makedonac Anastas. Brzo smo se sprijateljili iako ga nisam potpuno razumio, baš on me naučio prve rijči na talijanskom jeziku, naučio me kako održavati visoku higijenu i kako se opohoditi sa damama. Bio sam ko" miš. Mali bosančić u raskošnoj Italiji.

Prva dama koju sam dobio da je pratim, bila je zbilja lijepa i dotjerana, iako je prošla pedesetu, nije mi bio ni najmanji problem provesti noć s njom. Zaradio sam kao da sam u Doboju radio cjeli mjesec. Anastas me stalno podučavao jezik pa sam ga zaista brzo savladao. Zaradu nisam trebao trošiti, jer dame su uvjek nešto dodale ili neku finu košulju ili cipele, parfem...

Nisam naviknuo puno jesti, pa mi je to bila velika stavka u uštedi. Gotovo svaka dama me častila ručkom ili večerom. Nije taj posao ni tako loš samo zvuči užasno, "muška kurva". To je jedino što me malo mučilo, samo da nitko ne sazna, umro bi od srama pred svojima. Od jedne punije dame dobio sam zlatnu narukvicu posebne izrade, takvu nikad nitko u cijeloj familiji nije imao. Spremio sam je s namjerom da je poklonom sestri Anastaziji, kad se bude udavala.

Afrika čudna zemlja, posve drukčiji svijet, bio sam na mnogim barščaršijama diljem Bosne ali ove su ipak drukčije. Ovdje se nekako živi drukčijom metodom. Metodom neke filozofije, mudrih izreka i znamenja. Kad sam vidio da imam dovoljno novca za put i da kupim dovoljno dragulja da zaradim, Ešef i ja krenusmo na put u Afriku.

Ja običan seljnčić iz nekog sela pored Doboja odlučio sam otići iz rodne kuće u Zagreb, pa u Rim, a eto me sad u Africi. Promatram trgovce, promatram dječicu koja nas opsjeda u hordama nebi li dobili koji novčić od nas turista.

Ešef je već bio, i zna pregovarati sa Arapima. Trebali smo se naći s jednim trgovcem u gradu u koji smo prvo došli, ali njega nije bilo. Kasnije se Ešef malo raspitao i saznao da je nešto puklo, i da je taj trgovac u zatvoru.

U gostionici gdje smo otišli nešto pojesti, nabasali smo na jednog Albanca koji je nekad imao zlatarnicu u Doboju. Znali smo ga i Ešef i ja.

- Gdje si jaro šta radiš ovdje?

- Pa... eto me, tu živim, preselio se, šta vi radite ovdje?

- Sjedni s nama popij nešto pa ćemo razgovarati.

Od Albanca smo saznali da dragulje koje nam je trbao donijeti naš trgovac, možemo nabaviti puno jeftinije, ako odemo u jedan grad preko pustinje.

- Kako ćemo doći do tog grada?

- Kupite vozilo i slijedite bačve koje su postavljene u pustinji kao orjentir. A kad se vratite ovdje, opet možete prodati vozilo pa nazad u Europu.

Kako je taj Albnac govorio činilo se prilično lako doći do tog grada. Mi nismo imali nikakvog iskustva što znaći voziti se pustinjom. Nismo imali predođbu o tome da je pustinja poput hirovite žene i zbog nje ljudi gube glavu. Kupili smo polovni mercedes, natrpali ga hranom i sokovima, stavili smo jedan kanister s vodom, i krenuli prema gradu o kojem je govorio Albanac.

Vjetar je neprestance puhao a pjesak je jedno vrijeme bio tvrd i škripao je, a ponekad bi ga zmjenio kamen. Nekad smo morali potrošiti sate i sate, da obiđemo stjenu ili dinu. Noću nismo vozili, morali smo malo odspavati. Vozili smo se i na mjestima gdje je sve bilo prekriveno solju. Ali kad smo došli u predio gdje je pijesak bio toliko sitan da su kotaći mercedesa upadali, zahvatila nas je oluja.

Vjetar je toliko puhao da više nismo mogli voziti. Pijesak je zatrpao sve filtere u autu, hrana i voda su ostali u prtljažniku otraga, ali nije bilo moguće doći do njih. Sjedili smo u autu satima bez zraka, jer ako otvoriš prozor zatrpa te pjesak ako zatvoriš nemaš zraka. Moram priznati da sam tada predviđao kraj. Pomišljao sam da mi se Bog osvećuje jer sam se drznuo i uzeo u ruke svoj život na neobičan naćin, nisam mario što bi rekli moji roditelji i braća da su znali za moju avanturu.

Sjetio sam se svega što je bilo povezano s mojim životom. Mog djeda Antu, koji je bio valjda posljednji križar za vrijeme drugog svjetskog rata, borio se za katoličku crkvu i bio junak kojeg su svi znali u usorskom kraju. a ja nisam ni pitao za blagoslov. Bio je vođa jedne skupine hrabrih Hrvata koji su se borili kao križari, neovisno o ostalim vojskama kojih je bilo prilično. Njihova hrabrost je bila takva, da kad je rat službeno završio četrdesetpete oni su još držali podrućja usore do četrdesetosme.

Partizani su ga ucjenom natjerali da se preda i otjerali ga u Mariborski logor. Sjetio sam se i brata Tomice kojeg sam bezočno iskoristio u Zagrebu, a nikad mu nisam pomogao, iako je trebao pomoć stotinu puta. Sjetio sam se braće... Josipa, Ivice, Franje, Romea te sestara Anastazije i Antonije. Svi su oni imali neku svoju životnu priću, ali meni je uvjek bila važna samo moja.

Glad??? Žeđ??? To još nikad nisam doživio ovako kao sada.

Kad sam odlazio od kuće mislio sam da ću se riješiti gladi. U stvari, nisam nikad bio gladan, već izbirljiv. Cijeli život mi se vrtio pred očima, a osjećao sam da ga gubim. Više ni sline nije bilo na jeziku da malo pokvasim ispucale usnice.

svjetlo... mislio sam da je sve stalo i da je opet sve mirno i tiho, posljednjim atomom snage otvorio sam oči, ali oluja je i dalje bjesnila, ni Ešef nije bio u boljem stanju. A onda mrak, više se ne sjećam ničega. Kad sam ponovno otvorio oči vidio sam da se nalazim u nekoj kući, štali ili tako nešto.

Oko mene su hodali neki beduini i govorili nešto na arapskom. Tada sam se sjetio tko sam i pogledom potražio Ešefa. Sjedio je na nekom jastuku ili niskom stolcu, sav zamotan i crven u licu. Onda sam pogledao sebe, i shvatio da sam i ja lošem stanju, tjeme mi je bilo ispucalo, tako da su mi na glavi bile same rane. Isto tako i usnice, imao sam opekline po cijelom tijelu.

Ešef vidjevši da sam došao sebi, priđe mi i kaže kako smo imali sreće jer nas je našla karavana sa beduinima koji su nas spasili.

- A stvari... a auto?

- Ostali smo bez auta ali smo živi. Koliko košta život? Ostala nam je lova još možemo kupiti dragulje!

Velik dio novca smo dali beduinima za hranu i ljekove, što su na nas potrošili dok se nismo oporavili. Pronaći dragulje nije bilo lako, svi su trgovci držali istu cijenu koju smo mi trebali dati na samom početku, trgovcu koji je završio u zatvoru. Toliki put i rizik ni za što. A onda kod posljednjeg, kojeg smo pitali i koji je rekao još najveću cijenu, Ešef je poludio i stao vikati da nije normalan, nek se goni i on i briljanti.

Iskusan trgovac je znao da je to trenutak kad se polako spušta cijena i odmah ju je prepolovio. Ešef još uvjek ljut, odmahne rukom kao da ga ne interesira, a trgovac sad vidje da će mušterija otići, pa vikne cifru koja je bila manja od one što je rekao Albanac.

Izvadili smo sav novac kojeg smo odredili za kupnju briljanata, a morali smo ostaviti i za povratak, sad više nismo imali auto. Ja sam kod sebe imao neke mađarske forinte, skroz bezvrijedne, ali sam rekao da su to funte. Arapski trgovac nije se kužio u novčanice pa je pristao, a nas su briljanti tada koštali kao da smo kupili neke bižuterijske trićarije.

Nakon svih prepreka i komplikacija ipak smo se domogli Europe. Ešef je organizirao ronioce i brze glisere koji su izronili paket koji smo mi bacili sa broda, da bi mogli proći carinu. Briljante smo prodali u Italiji i podjelili lovu. Ešef je već imao planove za nove poslove sa lažnim dukatima, ali ja sam samo želio otići, barem u Zagreb, ne baš u Bosnu ali Zagreb je bio skroz dobar.

Ponio sam nešto lažnih dukata i novac od briljanata s kojim sam mogao u Zagrebu kupiti manji stan i možda auto. Ovaj put nisam htio kod brata, pa sam potražio stan dok ne kupim svoj. Nekoliko dana nakon što sam došao u Zagreb, upoznao sam Nenada, naime tražio sam ga jer mi je Ešef rekao da mi on može pomoći oko onih dukata. Nenad je u stvari Rom, ali civilizirani, živio je na Pešćenici u skroz pristojnoj zgradi. Oblaćio se kao pravi šminker, uvjek uredan i namirisan.

Popili smo piće u kafiću ispod njegovog stana, i dok smo razgovarali o poslu, njegov pogled šmugne kroz prozor.

- Oprosti... samo čas!

Istrči iz kafića da dostigne neku djevojku koju je ugledao kroz prozor. Ja sam pomislio kako juri neku svoju, ali tad ju je uveo u kafić i predstavio.

- Moja sestra Jadranka.

- Drago mi je Marinko.

Pružio sam ruku da se upoznamo, ali sam isti čas znao da je to najljepša djevojka koju sam ikad ugledao. Lijepa mlada Romkinja crnih očiju, predivnih kao biseri bjelih zuba sa najljepšim osmjehom kojeg sam ikad vidio. Te njene oči bile su malo slićne Anastazijinim, ali sad se uopće nisam mogao njih sjetiti. Gledale su me čas plaho kao srna, čas kao da će me spržiti poput munje. Ako sam išta do sad naučio iz mojih avantura, i ako sam uopće išta znao, onda je to da se više nikad ne želim odvojiti od te djevojke.

Nenad je rekao da je Jadranka maherica za gledanje u dlan, a i da može rasturiti lažne dukate. Bio sam fasciniran, a Italija i Maroko su za mene tek daleka sjećanja.

- Dozvoli mi da ti pogledam u sudbinu.

- Ja ti baš i ne vjerujem u to čaranje, ali evo gledaj.

Mislim da je u tom času tražila, da se malo napije moje krvi, bez razmišljanja bih joj ponudio vrat, a kako ne bi običan dlan.

- O... pa ti si već bio u smrtnoj opasnosti, i prošao svašta.

- Mislim da su gotovo svi ljudi, bar jednom u životu u smrtnoj opasnosti.

Kažem ja i nasmijem se zavodnički.

- Možda, ali ti ćeš još puno puta biti u smrtnoj opasnosti. Tvoj je život pun avantura, na kraju ćeš živjeti daleko kuće .

- Pa... namjeravam ovdje kupiti stan, jeli to dovoljno daleko od Doboja?

- A... ne, puno dalje ćeš ti otići, ali i tvoja obitelj.

Sklopila mi je prste u šaku, i trenutak zadržala u svojoj ruci, pogledala nekako sažalno, tada se okrenula i izišla iz kafića. Samo je kod vrata ne okrenuvši se doviknula;

- Vidimo se.

Nipošto nisam htio da Nenad vidi moje uzbuđeno stanje, pa sam se ispričao i otišao u wc, da se ohladim i saberem.

Prvo što sam odmah kupio je auto, Alfa Romeo. Godinu dana sam živio u Italiji pa mi se nekako uvukao pod kožu. Ali zapravo sam napravio potpunu pogrešku, jer je užasno puno trošio i stalno se kvario.

Jadranku sam viđao skoro svaki dan, ispočetka pod izlikom zbog posla a onda smo poćeli izlaziti u kino i kafiće po gradu i vrlo brzo završili u mom još podstanarskom stanu. Jadranka je završila obrt za frizerku i tražila posao u struci, ali kao Romkinja teško će naći posao, pa je i dalje dilala dukate, majice, traperice, sve što je bilo "povoljno".

Ja sam se zaposlio kod jednog poznatog zagrebačkog kožara. Jednog dana Jadranka se nije pojavila na dogovorenom mjestu, čekao sam pola sata a onda sam iz govornice nazvao kod nje doma da vidim jeli sve u redu. Javio se Nenad i rekao da ga pričekam u kafiću u blizini, jer "moramo razgovarati". Pitao sam za Jadranku, ali on je ponovio: moramo razgovarati!

Naručio sam kavu i zapalio cigaretu da malo smanjim nervozu. Nenad se spustio i sjeo nasuprot meni, gledajući me ravno u oči.

- Jel Jadranka dobro, što me tako gledaš?

- Dobro je, iako je cijelo jutro povraćala, a znaš šta to znaći?

- Znaći nije dobro, zar se nečim otrovala?

- Glupane, trudna je, i morate se vjenčati!

- Trudna? Da, da, naravno da ćemo se vjenčati, ali zašto mi to ti govoriš, zašto ona nije došla?

- Stari je ne pušta van, dok ti ne dođeš da je zaprosiš.

Gledao me sa nekim opakim sjajem u očima, sigurno je mislio da ću se sad predomisliti.

Drago mi je čuti da je trudna i da ćemo dobiti djete, ali svdba i sve to, nekako nisam baš planirao. Ne smeta meni što je Jadranka Romkinja, ali... mojima baš nebi smio na oči. A onda svi ti čudni romski obićaji. Nisu svi Romi uljuđeni poput njh.

- Gle ionako sam namjeravao kupiti stan, kad se vjenčamo možemo biti bez brige, imam posao a ona više ne moraraditi.

- Ne mora raditi??? Jesi lud??? Pa dok je trudna najviše će zaraditi. Ljudi više vjeruju kad vide trudnu ciganku. A što se tiće stana, nadam se da imaš dovoljno love za stan i da platiš ženu, jer kod nas je običaj, da je moraš platiti.

- Opa, pa koliko moram dati za Jadranku? Koliko se kreće cijena?

- Sredit ću ja sa starim, da ti daš lovu za ženu, a on će onda kupiti namještaj, koji će ona donijeti u miraz, tako da ne misliš da je sve tvoje! Kužiš?

Kužio sam ja, sve su to ciganska posla, moraju oni bar malo zavrnuti.

- Dobro... kad mogu doći?

- Ako imaš lovu, odmah.

- Dođem oko dnevnika... dok se malo sredim.

- O.k. vidimo se... bok!

Nenad je otišao, a ja sam ostao još sjediti. Moram priznati da sam bio zatečen. nisam razmišljo o posljedicama. Jadranka dolazi u paketu sa svojim porijeklom, obićajima, rodbinom i tko zna čime još. Povratka u neko drugo vrijeme i mjesto nije bilo, čak da sam i htio otići, pobjeći, znam da bi me kad- tad našli i ubili.

Čuo sam već o tome. Događalo se to već. Pa dobro spreman sam.

Mojima još ništa neću govoriti, bit će to iznenađenje. Stavit ću ih pred gotov čin. Kupio sam zaručnićki prsten, jedan koji je ona jednom gledala u izlogu, pa znam da joj se sviđa, obukao sam jedno odijelo, što sam ga donio iz Italije i krenuo prosidbu.

Svi moji strahovi koji su bili, nestali su čim sam je ugledao. Obukla je svijetlo zelenu haljinu, a frizuru je napravila kao pravo remek djelo. Našminkana savršeno (ne previše) toliko da joj oči još bolje svjetlucaju a tamniji ruž još više ističe bjelinu zuba. Bio sam zaljubljen i ništa na ovom svijetu to ne može sprijećiti. Odlučio sam ići do kraja.

Poslije svadbe uselili smo se u naš stan, koji sam kupio u blizini Jadrankine zgrade, bio je povoljan a ona će biti blizu svojih, ako bude trebala kakvu pomoć oko bebe. Na svadbu nisam zvao nikog od mojih, osim brata Ivice, ali ni njemu nisam rekao zašto ga zovem, samo nek dođe. Bio je iznenađen što se ženim, a onda još s Romkinjom. Ne znam dali je promijenio mišljenje kad ju je upoznao, jer on je nije volio kao ja, ona je za njega bila samo ciganka.

Kako god, njegova stvar.

Živjeli smo skroz dobro, uz posao i ja sam ponešto nabavljao za šverc a ona je to zdilala. Živjeli smo savim dobro i sretno. Dječak je već imao pet godina kad se poćelo pričati o ratu. Nenad nam je pričao kako se iz njegovih izvora već nudi oružje.

Tog popodneva smo bili svi na kavi u istom kafiću, gdje smo se i upoznali. Došao je i Smajil, jedan mladi Rom koji mi je na svadbi zaprijetio da čuvam Jadranku jer je ona trebala biti njegova, to se oduvjek znalo, i da budem sretan što me nije zaklao ko svinju, ali već ima uvjetnu pa će me zasad ostaviti na miru.

Nenad me uvjeravao da to ignoriram, jer njemu nitko, nikad, ništa, nije obećao. Svejedno mi nije baš laknulo.

- Romi na Pešćenici su se već poćeli naoružavati, to je za nas prilika da nešto zaradimo.

Rekao je Nenad, tada je Smajil prišao meni i unio mi se u facu.

- Ako mi nabaviš utoku, zaboravit ću što si mi napravio.

- Ako ti nabavim utoku, ubit ćeš me s njom.

- Neću! sad imam pametnija posla! -Utoku?

- Dobro, utoku! Ali daj riječ, tu pred svima.

- U redu... imaš je, evo svi su čuli.

Svakim danom se sve više pogoršavalo, neki Hrvatski gradovi su već bili okupirani. Oružje se sve teže nabavljalo, ali nisam ni htio na tome zarađivati, samo nužno da pokrijem troškove. Postao sam malo prazno-vjeran uz Jadranku pa mi se činilo da zarada od oružja donosi prokletstvo. Nenad je dobro zarađivao, ali nisam bio zavidan.

Jednog dana me posjetio bratić i rekao da će on biti zapovjednik, i da bi bilo pametno da se prijavim u njegovu jedinicu, jer će biti još nekih rođaka pa nije loše da smo na okupu. Bolje nego s nekim koga ne poznaješ. Bratić Vlatko mi je zapovjednik, drugi bratić Vladimir je bio diverzant, rođak Stipe je izvrstan snajperist. Bilo je u našoj jedinici još nekih rođaka i poznanika iz Bosne, većinom svi žive u Zagrebu.

Prošli smo mi nekoliko ratišta, gdje su nas god trebali. Nisam ni znao koliko su moji rođaci hrabri i snalažljivi ljudi. Tek sad... kad je rat, imamo priliku bolje se upoznati. Vladimir je strojovođa, i on sam je natovrio vlak pun eksploziva i krenuo prema Vukovaru. Neprijateljski avioni su ga htjeli bombardirati, ali drugi rođak koji je izvrstav vezista, i koji je kontrolirao neprijateljske aerodrome putem radio stanice, na vrijeme je javio, pa su vlak skrenuli u Mirkovce, a on je na vrijeme iskočio. Kad su ga pogodili nastao je krater veličine jednog sela, a detonacija se čula trideset kilometara okolo. U toj diverziji su stradale samo neprijateljske postrojbe koje su zauzele Mirkovce.

Za rođakom Stipom je raspisana tjeralica na neprijateljskoj strani. Svaki od nas je na neprocijenjivi naćin doprinio obrani Hrvatske. A kad se zaratilo u Bosni, Jadranki sam ostavio svu ušteđevinu, poljubio sina i otišao sakupiti što više oružja.

Dobio sam šleper i nešto od onoga što je ostalo mojoj jedinici, ali to nije bilo dovoljno, novca da kupim više, nije bilo. Onda sam krenuo u žicanje, kod rđaka, koji je imao veze u Vrbovcu natovrili smo pola šlepera iz njihove proizvodnje Nešto su moji rođaci i sunarodnjaci koji žive u Zagrebu donirali, što oružja što novca za kupnju. Kad je šleper bio krcat, krenuo sam u Bosnu.

Put je sam po sebi bio opasan, morao sam ići okolnim cestama koje su vrlo često bile pune rupa od granata ili srušenih stabala. Nekad sam krpao rupe i krčio stabla, a nekad sam morao tražiti nove prečice ili puteve. Ne bih baš govorio o tome kako me bilo strh, naravno da je. Nikad neznaš odakle može zapucati. Kad su mi gađali kamion, umalo da se nism prevrnuo.

U Bosni su bile tri struje u ratu, neke su negdje bile na istoj strani, a drugdje na suprotnim stranama, pa nisi znao kome vjerovati. Imao sam čak, mogućnost dobro prodati i kamion i oružje jednoj od tih struja. Zaradio bi toliko love da više nikad ništa nebi trebao raditi, ali odlučio sam pomoći svojima. Odlučio sam održati riječ, danu i njima isebi.

Uz sve napore koje sam prošao, i sve naoružanje koje sam dopremio, shvatio sam da nećemo moći održati položaje. Moral je bio začuđujući, iako nije bilo nikakvog izgleda, nije bilo hrane, mladi su već svi otišli, a ono što sam zatekao hrabrih boraca, bili su većinom vršnjaci i rođaci mog oca, moja braća i nešto staraca koji su imali kuraž za borbu, ali nikakve snage ni spretnosti.

Desetak dana smo držali položaj, a onda sam jedva namolio oca i majku da pođu samnom u Zagreb. Moja braća, osim najmanjeg Romea koji je imao tek osam godina, nisu htjeli poći.

Samo uz božju pomoć smo se izvukli, kamion je bio pogođen i pola prikolice razneseno, ali srećom vitalni djelovi su ostali čitavi. Nagazio sam gas do daske i po kaldrmi i rupama, čak i nekih potoka. Jurili smo ko sumanuti dok se nismo dočepali sigurnijeg podrućja.

Samo nekoliko dana nakon povratka, vraćao sam se kući sa jednog sastanka, parkirao staru Alfu, i krenuo prema zgradi, kad odjednom... bum, bum, bum, tri hitca.

Padam u čudu, čujem vrištanje i odjednom muk. Shvatio sam da sam ranjen, jer užasna bol u ramenu i nozi nije mi dopustila da ustanem. Pokušao sam dozvati pomoć, ali svi su se razbježali.

Jadranka me nije mogla vidjeti, jer su naši prozori na druhoj strani zgrde. Morao sam uložiti sav napor koji sam imao, da svladam bol i da se nekako dovućem do zvona na ulazu u zgradu. Krv je nemilice curila i mislio sam da ću iskrvariti prije nego pozvonim, nisam siguran jesam li pozvonio na moje zvono ili nečije... jer sam se onesvijestio.

Buđenje mi je bilo užasno teško, kao da se moram probuditi a tako mi se spava i užasno sam umoran. Oči su mi teške i jedva dižem kapke, tjelo mi je utrnulo i volio bi se okrenuti, ali ne mogu, kao da sam u nekom oklopu.

- Marinko, gle probudi se, ljubavi čuješ li me?

- Šta je bilo, gdje sam?

Kružio sam pogledom po prostoriji i shvatio da sam u bolnici. Onda mi je sinulo, bio sam ranjen, znaći preživio sam!!!

Prvo što mi je palo na pamet, hoću li izgubiti nogu ili ruku?

- Jadranka zlato, reci mi istinu u kakvomsam stanju?

- Gle... živ si, i to je jedino bitno.

- A noga? Ne osjećam je uopče.

- Ma sve je u redu, imaš više sreće nego pameti. Rane su bile bezopasne, nisu zahvatile ništa vitalno, jedino si izgubio puno krvi. Ali... uskoro češ se oporaviti.

- Tko me je našao? Jesi li čula zvono?

- Čula sam i pitala na portafon, tko je??? Ali nitko nije odgovarao, a ja sam upravo krenula po kruh, pa sam mislila vidjet ću dolje što se događa.

Gledao sam te drage tople oči, i tada sam shvatio da mi one znače sve u životu, a da sam im tako malo dao. Sjetio sam se kako sam bio gnjavator, i svemu prigovarao. Jelo mi nikad nije bilo po volji, ni odjeća mi nikad nije bila dovoljno čista, ni ispeglana kako treba. A sve je to tako nebitno, kad imaš ovakvu ljubav i odanost. Prvi put u životu, jedna suza mi je potekla u javnosti pred mojom ženom i pred medicinskom sestrom, suza koja je bila sve, i radosnica i žalosnica i pokajnica.

- No, no, nećemo sad cmizdriti, najgore je prošlo. Molim vas da sad iziđete jer moramo obaviti još pretraga.

Rekla je medicinska sestra meni i mojoj ženi, koja je poslušno izišla iz sobe, a meni poslala tihi poljubac napučivši usne. Period koji sam proveo u bolnici do mog oporavka, iskoristio sam za razmišljanje. Sjetio sam se svega, i mojih roditelja kojima baš nisam bio poslušan, osim ovog sad što sam ih izvukao. Pa braća i sestre... uvjek su oni meni više pomagali nego ja njima. Pa moja glupost u Maroku... kupiti mercedes umjesto nekog đipa. Zbog taštine sam zamalo izgubio glavu.

A ovo sa ženom me posebno dirnulo. Volio sam je od prvog trenutka, ali kao da sam je morao kažnjavati zbog nečega. Mučio sam je stalnim provjeravanjem i nepovjerenjem, a zapravo sam sudio sve po sebi. Ja sam taj koji se mora promijeniti. Moram imati više povjerenja jer ga ona zaslužuje. Morat ću nešto veliko promijeniti nakon svega ovog.

Ne mogu reči da se nisam bojao, jer oni koji su pucali u mene, mogli bi doći i dovršiti posao, ali tko, i zašto? Nenad je došao jedan dan u bolnicu da me obiđe, i da mi prenese svoje sumnje.

- Čuj vidio sa Smajila, pijanog i neuračunljivog, prijetio je svima da će sve poubijati, da je došao dan naplate, neznam šta mu to znači, ali meni je sumnjiv i druži se sa nekim Romima iz Bosne koji su prebjegli u Hrvatsku, ali ostali su i dalje primitivci. Trebao bi se čuvati.

Nisam siguran jeli to bio Smajil, iako mi je i prije prijetio. Mogli su biti i neki od dviju struja u Bosni. Ne znam zbilja, nikome ne dugujem nikakve novce pa mi nitko pada na pamet.

- Čuvaj se ti Smajila, to ti ja kažem. Hočeš da ti donesem gan?

- Ma ne... ali bit na oprezu.

Gledam u retrovizor i opet mi se čini da me netko slijedi. Otkako sam izišao iz bolnice imam paranoju, ili me netko slijedi ili u kafiću bulji u mene. Mora da sam poludio od opreza, nije to dobro, ne mogu tako živjeti. Neki dan sam izišao sa sinom u park, dok se djete igrlo sjeo sam na klupu da pročitam novine, nije prošlo tri minute malog nema. Hitim novine, vičem iz sveg glasa, trčim po parku, kad djete sjedi na nekoj klupi i priča sa nekim muškarcem. Dograbim djete, a njega opalim šakom u sred face.

Bojim se za obitelj i moram nešto poduzeti.

Moj rođak Stipe ima neku vezu i može srediti izbjeglićki status. Palo mi je na pamet da odem sa izbjeglicama u Ameriku ili Kanadu.

.

- U Kanadi dobiješ smještaj i posao. možeš birati, nude ti i tečajeve za neke poslove na primjer taksiranje, ili njega nemoćnih osoba i još što šta.

Rekao mi je Stipe kad sam se kod njega raspitivao. Mogao sam i u Njemačku, ali mi to nije bilo dovoljno daleko. Odlučio sam se za Kanadu. Počeli smo se pripremati, ispraznili smo stan i dali ga na prodaju. Mi smo se stisnuli kod Jadrankinih do polaska. Na svu sreću nismo dugo čekali na kupca za stan. Iako nas u Kanadi čeka smještaj i posao, lova od stana će dobro doći dok se ne uklopimo. Treba naučiti jezik, prilagoditi naćin življenja. Sa jezicima ja nisam imao problema ni u Italiji, a ni u Maroku, vrlo brzo pokopčam, a kužim se i u jezik bez riječi. To mi je valjda prirodni dar. Moja žena također, Romi su oduvjek bili skloni jezicima, pa tu nismo imali prepreka.

Jadranka nije imala ništa protiv, kad sam onako sa puno takta predložio odlazaku kanadu.

- Hej šta bi imala protiv, pa meni je u genima seljakanje. ako ti želiš ja se slažem. Uostalom vidjela sam ti dlan, i od početka sam znala da ćeš živjeti daleko od kuće, sjećaš se?

Otišli smo na brzinu, bez opraštanja i pozdravljanja sa rodbinom i prijateljima. Nenad nas je vozio na aerodrom. Nismo htjeli nositi puno prtljage samo najnužnije i novac. Nisam se bojao nepoznatog terena, jednostavno sam osjetio da Zagreb nije moje odredište, morao sam doći da bih upoznao Jadranku, ali moram krenuti dalje, osjećam taj poziv negdje u dubini nutrine.

Što me čeka s one strane "velike bare" neznam, ali... jako dobro znam da ću se snaći, jer imam naj vrednije dragulje, oči moje žene.

Autor teksta: Eky. 15.06.2009.

AVANTURA

Dan velikog solsticija. Užasna vrućina već od ranog jutra, inaće moj rođendan i dan upisa u srednju školu. Znojim se već a tek sam se umila, kako ću ja to sve danas obaviti? Nemam baš iskustva hodati po gradu. Moram otići tramvajem do škole u koju se želim upisati, pa onda u još dvije za svaki slućaj.

Hvala bogu za mene je konaćno završilo jedno dosadno razdoblje osnovne škole i sad simbolićno poćinje novo doba za mene.

Simbolićno je jer moj rođendan je smješten baš na prvi dan ljeta, svake godine upravo tada završava školska godina što znaći da svaka godina za mene poćinje i završava s mojim rođendanom a ne kao svima u sjećnju. Tako i sada moj rođendan će obilježiti moj novi poćetak, moje životno opredjeljenje. Upravo je ovaj dan bio presudan, ovo je bio dan kada se napušta jedan svijet. Ovo je bio dan kada sam zakoračila u neki drugi, posve drukčiji svijet. Ne žudim za povratkom u djetinjstvo, jer nisam zaboravila kakvi su sve nemiri u njemu.

Izašla sm iz kuće bez doručka, jer je zaista prevruće za bilo kakve kalorije. I eto me sad u slastićarnici sa mojom prijateljicom koja se također upisivala i ima rođendan kad i ja. Uspjele smo unatoć vručini obavit upise onko kako smo i kanile.

Sad kad je već prošlo četrnaest sati, kad je vručina dosegnula svoj vrhunac, mi uz sladoled proslavljamo naš rođendan. Ne moram ni spominjati da smo obje iz razvedenih obitelji, i da love za nešto orginalnije nema.

- Šta ćemo sa ostatkom ljeta?

- Ja nemam nikakav plan a ti?

- Neznam možda odem u Kutinu do sestrićne.

- Šta ima zanimljivo u toj Kutini?

- Pa ima bazen koji se ne naplaćuje.

- Blago tebi, ja stvarno nemam ništa osim odlaska na šodericu.

- Pa možeš sa mnom, moja teta je dobra žena sigurno neće imati ništa protiv, ali možeš li nabaviti lovu za vlak?

- Možda mogu, dobila sam od ujaka neki đeparac za rođendan.

- Čuj ja putujem većeras u osam, možeš li?

- Nađemo se na kolodvoru, ako ne dođem znaći da nisam mogla srediti sredstva.

Imala sam još dovoljno vremena da se spremim i da se pređepkam nebi li našla još koju skrivenu kintu. Mami sam rekla da idem kod prijateljice pa nije previše gnjavila (zna ona da nema love za more i da se moramo snalaziti kako znamo).

Nisam nosila puno prtljage jer tada nisam baš ni imala puno toga a s obzirom da je ljeto, sve je minijaturno, kratke hlaće, nekoliko topića, rućnik, kefica za zube i nešto donjeg veša. Tako se putovalo tih sedamdesetih godina. Obukla sam ćiste traperice i bijelu majicu, na noge starke a na glavu kačket i to je to.

Na kolodvor sam stigla pol sata ranije i sjela na klupu promatrajući prolaznike. Ma odmah sam primjetila poznato lice, jednog dećka iz susjedstva. Bio je paralitićar, hroma noga, ukoćena ruka i k tome mucavac, u suštini dobar dećko, ali nismo se družili jer nisam imala strpljenja doćekati da završi rećenicu, jer sam već znala što će reći ali nikako da to izgovori.

Sjedio je na klupi preko, pa sam ga bolje promotrila i shvatila da nešto nije u redu.

- Hej kud putuješ? pitam ga ja i priđem bliže da se ne derem na klodvoru.

- O... to si ti, bok. Ma neznam ni sam, vjerojatno pod traćnice.

- Ma daj, šta pričaš gluposti, što je što ti se dogodilo?

- Život! Život mi je dosadio, potpuno je sjeban.

Nemogu pisati onako kako je on to izgovarao, jer svi znate kako mucavci govore, tog ćasa je stigla prijateljica a pošto ga i ona poznaje nisam ih morala upoznavati samo sam joj rekla da je u opasnoj fazi, nekoj suicidnoj.

- Čuj stari imaš li love za put do Kutine i nazad? Pita ga Jasna.

- Imam zašto me pitaš?

- Zato kaj ideš s nama, mi upravo idemo u avanturu, pa poslje, baš ak se hoćes ubiti, uvjek stigneš.

Bila je to Jasna moja prijateljica uvjek orginalna i bez pardona.

Morali smo se požuriti da kupimo karte jer vlak samo što nije stigao. Nije se Žac puno dvoumio, kupili smo karte i sjeli uvlak. Malo smo prićali malo kunjali, a u Kutinu smo stigli negdje oko jedan sat poslje ponoći, jer je vlak imao zastoj. Bilo nam je kasno da sad ovako kasno svi banemo na vrata Jasninoj teti, pa smo odlučili negdje prenoćiti a ujutro ćemo vidjeti kako će nas teta smjestiti.

- Znam za neke napuštene barake u kojima su bili radnici, pa možemo tamo, tek da ne provedemo noć u parku. Nisu te barake bile predaleko pa smo ih brzo našli. Bile su u prilično lošem stanju bez ikakvog namještaja, ali nama to nije smetalo, posjedali smo na ručnike u krug a u sredini smo zaplili vatru od triješća što smo našli okolo barake. Jasna je imala karte a Žac politrenku Amara. Pred jutro smo zspali jedan prko drugog, vatra se ugasila ali vrućina nam nije dala dugo spavti. Kad smo se ustali, ja sam obišla baraku i pronašla jednu slavinu i tu smo se umili i oprali zube, malo se sredili, da ne banemo kao neki klošari kod Jasnine sestrićne.

Krenuli smo pješice na drugi kraj tog malog gradića. Jasna nam je pokazivala zgrade na kojima je radio njen otac (zidar). Kad smo prilazili dvorištu kuće u kojoj živi Jasnina sestrićna i njeni roditelji, već iz daleka se Jasni činilo da nešto ne štima, prozor je bio razbijen a zavjesa potrgana visila na pola unutra na pola vani. Onda smo ugledali djevojku kako sjedi u dvorištu pod jednom kruškom i plaće. Bila je to sestrićna, malo smo zastali, nebi li shvatili što se događa. Ali ona je tada pimjetila nas i istog časa potrčala da nas presretne.

- Što događa??? Pitala je Jasna u čudu.

- Ma neznam, što bi vam rekla, moji starci se razvode, cijelu noć su se tukli i razbijali, neznam ima li smisla da vas uopće vodim u kuću.

U tom času je odnekle odjeknula snažna eksplozija, i svi smo se prepali. U tom trenutku kraćem od jednog otkucaja srca, tako naglo da smo posrnuli unatrag, nismo mogli uopće pojmiti što se događa, srce nam se spustilo u pete od užasa. Nešto je pošlo opako po krivu.

- Hajdemo do bazena pa ćemo vidjeti što dalje.

Bazen je bio u groznom stanju pun algi i nečistoća ali okolo je bio krasan park sa dosta klupa i lijepom šumicom, koja daje sasvim ugodan hlad. Shvatili smo da od boravka kod njih nema ništa, odlućili smo ovaj dan provesti tu kod bazena, a onda ćemo vidjeti što dalje.

Neki su mladići u blizini pored nas, upravo razgovarali o eksploziji i nešto spomenuli barake, tada nas je znatiželja natjerala da ih pitamo što se dogodilo?

- Eksplodirala je jedna baraka jer su radnici ostavili ukljućen plin, trbali su doći iz plinare i iskljućiti, ali oćito nisu. Na to je drugi dodao;

- A noćas su neki klošari viđeni kako se motaju oko barake, čak su i vatru zapalili, mogli su stradati.

Mi smo se samo pogledali bez komentara. Tek poslje, kad je Jasnina sestrićna otišla, onda smo naćeli tu temu.

- Eto vidiš Žac, umrijeti možeš na razne načine, ali prije smrti ipak možeš doživjeti zanimljivu avanturu.

Svi smo se nasmijali svjesni da smo ipak za dlaku izbjegli smrt. Sada naša avantura zaista poćinje, pod većer smo krenuli prema kolodvoru u namjeri da se vratimo kući. Bili smo gladni i žedni, ali... nismo htjeli trošiti lovu dok ne kupimo karte za vlak. Na većernji vlak smo zakasnili, pa moramo ćekati jutarnji. Nipošto ne dolazi u obzir da odemo u barake, ostat ćemo u parku ispred željeznice. Bilo je zaista zanimljivo i super smo se proveli, jer u parku se izvodio koncert tada poznatih tineđerskih grupa i pjevaća. Sve bi bio dobro da nije tada naišla ciganka.

- Da vam gatam, sudbinu da vam kažem?

Nemamo mi love za te gluposti. - Ali ciganka je bila uporna.

- Badave ću ja vama, već se to meni vratiti.

Mladi i naivni bez ikakvog iskustva pristali smo. Dok nam je s jednom rukom držala dlan, s drugom nas je neprimjetno pređepkala i pokrala. To smo skužili tek ujutro kad je trebalo platiti karte za vlak.

Što sad???

Nije bilo tada ni telefona, a kamo li mobitela kao danas, uostalom htjeli smo avanturu, eto nam je sad.

Pješice kući iz Kutine?

Ne dolazi u obzir, čak da Žac i nema hromu nogu!

Ali što preostaje? Autostop!!!

Spasonosna ideja. U stvari jedna jedina koju smo imali na raspolaganju.

Prvi koji nam je stao, rekao je da ide u Podgarić. Hm, nije u našem smjeru ali pošto ja imam strica u Šimljaniku pored Podgarića, znam da je tamo predivno jezero. Išla sam nekoliko puta na neku proslavu, tada je bio i motocross a ja itako poznajem taj kraj. Ljeto je dugo, mi smo u avanturi, zašto ne bismo malo skrenuli i još se proveli, tko zna možda bude zanimljivo? Može biti i opasno, no mi tada to nismo htjeli vjerovati.

Jednostavno smo se upustili u avanturu.

A bilo nam je jedva četrnaest godina, Žac je bio tek nešto stariji.

Podgarić je jedan mali Hrvtski gradić sa vrlo posebnom legendom. Postojao je jedan dvorac u kojem je bila kraljica, udovica jer su joj muža ubili Turci, ali nisu osvojili kulu. Ona je preuzela stvar u svoje ruke, borila se danju sa svojim pomoćnicima, a noću se oblačila sva u crno i lice zamotala u crnu maramu, pa na konja i do turskih logora. Tamo se prikradala i svaku noć pobila nekoliko turskih vojnika na spavanju. Turci su se prepali, da je neka crna utvara, pa se dali u bjeg, ali ipak su uspjeli zapaliti dvorac prije odlaska.

Tako i danas stoje ostaci nagorjelog dvorca, a priče se pomalo razlikuju, ali ipak se svode na junaštvo crne kraljice, kako su je prozvali, Mjesto ispod brda sa nagorjelim ostacima, prozvali su Podgarić.

Malo smo se okupali u jezeru, ali nam glad nije dozvolio da trošimo previše energije. Civilizacije nije bilo u tome kraju, nije bilo ni puta, ni tehnike, ni ljudi. Za taj kraj nije znao nitko, osim mene. Primili smo se za ruke i krenuli zajedno. Skrenuli smo na neki put i smijali se zajedno, no odjednom sve utihne. Stao nam je jedan zgodan mladić sa kabrioletom. Tada sam se prvi put vozila u kabrioletu. Pitao nas je jesmo li gladni? oh! Bože... ko da je znao da nam se već vrti u glavi od gladi, pa smo mu isprićali kako smo prošli na našem putu.

Mladić oćito iz bogate obitelji, ali također željan avantura, odveo nas je u neku vrtnu restoraciju na ručak, pod izgovorom da je i on također gladan, ali ne voli jesti sam. U tom restoranu svi su ga poznavali i s poštovanjem mu se obraćali, ali i u čudu gledali njegovo društvo, koje je bilo sve samo ne otmjeno.

Kako god!!!

Mi smo se fino najeli i odmorili, a poslje nas je odvezao do jednog sela iza Garešnice, dalje nije mogao jer ima nekog posla u tom selu. Već se spuštao sumrak a mi smo trebali naći prenočište. Slučajno smo odabrali jednu kuću u tom selu, i odlućili pitati za konak. Tu su živjeli neki simpatićni starci koji su nam ponudili da prespavmo u njihovom štaglju. Baš super oduvjek sam željela spavati na sijenu. Starćeki su nam ponudili i većeru, kiselo mljeko sa kukuruznim kruhom. Pa smo uz večeru tako starcima ispričali našu malu avanturu i kako smo dospjeli do njih.

Onda je starćek nama isprićao, kako su oni zapravo Ličani, i kako su se zaljubili kao mladi, ali njeni roditelji su nju već obećali nekom drugom. Noć prije vjenčanja oni su se dogovorili da zajedno pobjegnu što dalje, da ih nikad ne nađu. Tako su i oni krenuli u avanturu života, dok nisu došli do ovog lijepog Moslavaćkog sela, i tu ostali kod nekih staraca koji nisu imali djece, pa su ih primili, a nakon smrti ostavili im svoju kuću.

Bakica kaže da nikad nisu požalili što su pobjegli i da čovjek jednostavno mora uzeti svoj život u svoje ruke i nikako ne dozvoliti da ga nešto upropasti pa makar to bili roditelji, koji ti uvjek žele najbolje, a ne kuže, da ti želiš nešto sasvim drugo.

Bili su tako simpatićni da smo razgovarali duboko u noć. Jasna nam je ispričala kako je njena majka bila u jednom Ruskom sirotištu i kako je imala smo dvananest godina kad je odlućila pobjeći s još jednom prijateljicom, ukrcale su se u vlak koji je išao prema Europi. Stalno su se morale skrivati od konduktera, jer nisu imale kartu, putovale su kao sljepi putnici. Negdje na pola puta su zaspale, pa ih je kondukter ipak ulovio. Bio je gad, odveo ih je na ugljen kod ložača s namjerom da ih siluju on i ložać.

One su se branile bacajući velike grude ugljena na njih, i kad više nisu imale kud, vlak je valjda zbog zavoja malo usporio, a one poskakale u snijeg. Vlak otišao dalje, a one su ostale bez i ono malo stvari, koje su ponijele sa sobom. Same u dubokom snijegu, u pustari gdje kilometrima nije bilo žive duše, uplakane, gladne i prestrašene, krenule su po pruzi za vlakom. To je bio kakav- takav orjentir. Hodale su satima dok nisu ugledale glavicu kupusa, vjerojatno nekome ispalo iz vlaka. Stisnule su ju uz svoje tijelo da se otopi, da bi ju mogle pojesti. Išle su od sela do sela, potajice bi ponekad drpile koje jaje iz gnjezda, ali pažljivo jer su se bojale bilo kome javiti da ne dožive opet ono što su u vlaku. Muškarci jednostavno ne mogu odoljeti takvoj prilici (dvije djevojćice bez ikog svog). Super prilika za za pohotu.

Onda su opet pokušale na vlak, ali ovaj put su bile vrlo oprezne, sakrile su se među neku prtljagu koja se prevozila u vagonima i tako stigle u Zagreb. Tu je vlaku bila odrednica i istovar, pa su i one izišle, ali vrlo brzo su ih čopili milicajci i odveli u stanicu. Bilo je to vrijeme kad je Tito bio nešto ljut na Staljina, pa su odlučili da ih neće vračati u Rusiju nego su ih odveli u dom za nezbrinutu djecu u Zagrebu.

Obje su tamo završile zanat, a poslije su se poudale za Hrvate. Jasnina majka je rodila dva sina i nju, ali otac se kasnije propio pa su se razveli. Prićali bi mi još ali nam se poćelo spavati, pa smo krenuli u štagalj. Djedica nas je upozorio da nipošto ne pušimo na sjenu, jer je sjeno suho i vrlo zapoljivo.

Naša se avantura drugi dan nastavila poslije obilnog dorućka, što su nam naši dobri domaćini pripremili. Kad smo se od njih oprostili krenuli smo pješice dio puta dok se ne probijemo na glavnu cestu koja vodi prema Zagrebu. A po njoj voze i autobusi i kamioni pa nam možda netko stane. Hodali smo tako cijelo prije podne, a sunce nas je nemilosrdno pržilo. Moja kapa je dobro došla, ali smo se morali izmjenjivati baš kao prava braća. Ta cesta je vrludala čas preko polja čas kroz neku šumicu pa opet kroz neko kukuruzište. Negdje oko podneva, možda malo više, naišli smo na neku bajticu. Izgledala je napušteno, a mi smo bili stvarno žedni, pa smo tražili okolo te kolibe i pronašli bunar. Kad smo se napili predivne hladne vode, pomislili smo da bi se mogli malo odmoriti. Lokot je otpao čim sam udarila kamenom po njemu. Ušli smo u provaljenu kučicu u kojoj je bilo užasno prljavo i zapušteno. Svakakvih stvari je bilo posvuda.

Jedan krevet sa posteljinom koju nitko nije godinama oprao, na prljavom stolu bilo je svega i sve je pomalo smrdilo. Nije tu bilo moguće zaspati i odmoriti se. Morali smo dalje, pa makar u nekom šumarku na rućnicima malo odspavati.

U tom trenutku, dok smo izlazili iz te prljave izbe, netko je poćeo vikati lopovi.. lopovi... bio je to neki muškarac sav obrasao, pa mu nismo mogli odrediti godine, vjerojatno, vlasnik kolibe. Mi smo potrćali putem dalje, ali Žac je malo zaostao jer zbog hrome noge nije mogao trćati, pa ga je čupavi čovjek skoro uhvatio. Onda smo mi uzele kamenje u ruke i udri bacati po njemu. Malo se povukao, pa smo mi zamakli u šumicu.

Crveni u licu i bez daha, dokopali smo se konačno glavne ceste. Hodali smo mi još jedno dva sata, dok nam nije stao jedan kamionđija. Kad smo sjeli u kamion, tek smo onda shvatili, koliko smo umorni, gladni, prljavi, oznojeni ali toliko sretni zbog naše avanture, da ni odlazak na more nebi bio uzbudljiviji i sigurno se nebi tako pamtilo nekakvo obićno ljetovanje.

Kamionđija nas je dovezao gotovo do kuće, išao je na utovar baš u skladište u našem kvartu. Prije negoli smo se razišli, sjeli smo u našem parku, i dogovorili se da nećemo našima ništa govoriti o avanturi, nego da je bilo sve u redu.

Onda je Žac rekao;

- Cure... znate, spasile ste mi život, ja sam se zaista htio bacit pod vlak. Sad su mi se otvorile oči, i shvatio sam da život može biti uzbudljiv, bez obzira na hendikep ili bilo kakve okolnosti, ako se samo usudiš upustiti u avanturu. Moram vam priznati da sam se čak i uplašio, kad sam čuo da je ona baraka u kojoj smo prenoćili prve noći, odletjela u zrak, a htio sam umrijeti. Hvala vam!

Ostatak ljeta bio je dosadan, ali avantura nas je sve nadahnula i bitno promjenila naše poglede na život, pa čak bitno utjecala na sudbinu, koju smo odlučili, svi troje krojiti po svome.

Njih nažalost, više nikad nisam vidjela, svi smo otišli za novim sudbonosnim promjenama i od tada se moj život potpuno promjenio. Od tada ja upravljam njime i sve se čudesno izmijenilo.

Autor teksta: Eky. 15.06.2009.

Puno sreće i ljubavi svima - kraj

MOJE ZBIRKE POEZIJE

LJUBAV KAO SUDBINA

BLJUTAV OKUS

MOJ MALI DIO SVEMIRA

ZAPLETENO KORIJENJE