Vrijeme.......... Kako mi sad predstavlje relativnu stvar... Uskoro počinje.... Polako se okupljamo na Paradeni. Ali to nije mjesto našeg simpozija. Paradena je malena planeta u galaksiji Izop (ijoup), nešto poput mjeseca pored Zemlje. Zemlja... Ah... Već odavno nisam bila na Zemlji. Simpozij se na Oktu održava već deseti put. Svaka galaksija ima po dvanaest simpozija. Gledano sa Zemaljske perspektive to bi bilo otprilike svake godine, ali po univerzalnom mjerenju vremena simpozij se održava svakih otprilike dvije i pol (možda malo više) tisuća godina. To je tako relativno i teško za objasniti.

Na Oktu se okupljamo mi predstavnici ostalih planetarnih sustava radi dogovora o preuzimanju slijedeće sezone. Postoji trdicionalno izvlačenje (poput lota) i tada se rotiramo ovisno tko što izvuće. Prošlu sezonu (2700 godina) sam živjela na Tiruni. Tiruna je planeta u galaksiji Mor. Cijela galaksija je svjetlosna, Tiruna je najviše nastanjena planeta. Duše koje obitavaju na Tiruni su isključivo svjetlosna bića. Kad želim opisati "nas" sa Tirune, ne mogu reći "nas ljudi" ni nas reptila ni duhova niti bilo što od toga a opet ima pomalo i od svega toga. Bila sam i reptil i duh i čovjek i vila, sfinga... ali sad sam svjetlosno biće i moja identifikacija nije moja pojavnost, već nešto što bi se Zemaljskim jezikom moglo opisati DIMENZIJA. Trenutno se osjećam kao ljubičasta svjetlost koja se presijava, mijenja oblik, izvija, uvija... za usporedbu sa Zemaljskim shvaćanjem, nešto što je najviše nalik Aurori. Ali to sam i dalje JA. Ona ista ja koja je toliko života odživjela na Zemlji, na Orionu, na Alcione. Sad opet dolazi promjena, sezona je završila, što li ću izvući ovaj put?

Moram spomenuti da se naše srodne duše sele zajedno sa nama. Kad kažem "srodne" onda mislim na osobe u Zemaljskom obliku koje nas okružuju. Na Zemlji je trenutno sedam milijardi ljudi, a to znaći da nas ima oko desetak (u prosjeku) u svim varijantama. Dakle svi koji žive sada na Zemlji preselit će se na neku drugu planetu u nekom možda drugom sazvježđu. A na Zemlju će doći neki drugi. Ništa se neće promijeniti. Sve će izgledati isto, ali će nova tijela koja se budu rađala na Zemlji dobiti druge duše (teško za shvatiti).

Upravo smo dobili signal za pristup na Okt. Svi su spremni i polako formiraju red prema hijararhijskom poretku te ulazimo u područje Okta. Okt je odabran zbog svoje jednostavnosti, jer bez obzira što smo u vrijeme simpozija svi na istoj vibraciji, još uvijek se u nama zadržava energija prošlog života. Pa se stoga lakše prilagoditi na Oktu nego na bilo kojoj planeti u gakaksiji Izop (ijoup). Najteže se prilagođavaju reptili. Oni još dugo nakon prelaska zadržavaju svoj karakter. Na Zemlji se ljudima koji su "divlji" kaže da imaju R-faktor (reptilijanski).

ON - jedan i jedini uvijek predsjedava bez obzira u kojoj galaksiji se održava simpozij. Kad bi sad pokušala objasniti kako izgleda simpozij, to nikako ne bi sličilo niti jednom Zemaljskom simpoziju. Na Oktu ne postoje građevine kao na Zemlji, zapravo... gotovo nigdje ne postoje građevine kao na Zemlji i zato je Zemlja posebna. Nama građevina nije bitna, jer je za našu vibraciju prilagođen upravo Okt. Svi, ama baš svi iz svih sazvježđa i galaksija mogu se naći na jednom mjestu i održati sastanak i izvlačenje.

Sastanak je započeo na način koji bi se ljudski mogao objasniti kao vrlo naprt. To znaći da smo svi blještali na najjaći i najneuobičajeniji naćin. Naše vibracije su bile vrlo napete jer je ON bio nezadovoljan. Njegova vibracija je grmila. Svi smo to osjetili. Prevest ću ljudskim riječima:

-Što ti misliš tko si ti??? Imao si točne upute što trebaš raditi. Znaš li da Zemlja nije bila spremna za tebe i tvoje izume??? Zar želiš narušiti naš poredak, pa da se sve uruši???Jesi li spreman na kaznu???

Hor je odgovorio: -Izgleda da nisam do kraja izgubio pamćenje. Jednostavno mi se pojavilo u glavi. Odakle sam mogao znati da to ne smijem? Taj dio sam rođenjem izgubio. Ali...

- Nema ali !!! Cijelu sezonu ćeš ponoviti, ali sa svim preprekama, sve će ti biti nemoguće. U svim ćeš inkarnacijama biti obilježen i onemogućen i nitko ti neće moći pomoći. Postavit ću ti sve blokade i prepreke.

ON je tako grmio da bi po ljudskim mjerilima vjerojatno prošle mnoge godine a još bi se čuo njegov odjek ili njegova snažna vibracija. Mene je nešto snažno poput magneta vuklo na Zemlju iako ju nisam izvukla. Znala sam da moram pošto-poto ovu sezonu biti uz njega.

Obratila sam se Celionu (on je nešto kao intendant); -znaš li da sam izvukla Arktur, ali ja moram na Zemlju. Hoćeš li mi pomoći?

-Hah, na Zemlju? Zašto baš na Zemlju? Pa ti znaš da je Arktur blaženstvo. I da to nitko nikad nje odbio.

-Ja moram opet na Zemlju, želim mu pomoći da se iskupi, zaslužio je onim dobrim od prije, i znaš da on to neće moći sam ni u pet sezona.

-Mogu ti pomoći ali morat ćeš platiti visoku cijenu.

-Na sve ću pristati, nisam li već prošla sve to nekoliko sezona, u nekoliko milijardi inkarnacija?

-Ovaj put nećeš imati privilegije i možda ne uspiješ doći do njega nakon što ću ti ja svaki put uzeti nevinost, uvući ću ti se u sve pore, pa možda i zaboraviš zašto si na Zemlji. Ako i nakon toga budeš imala želju pomoći mu, proći češ kroz sve moguće prepreke uključujući i njegovo ponižavanje i omalovažavanje pa čak i grubosti i tiraniju. Jesi li još uvijek sigurna da to želiš? Isplati li se toliko žrtvovati za njega? U ostalom pa što ako provede pet sezona na Zemlji?

-Odlučila sam, idem i gotovo. Znam da ću uspjeti i znam da on to zaslužuje, On je izuzetan, uz njega ću i sama brže doći na višu vibraciju. Arktur je blaženstvo ali se tamo ne napreduje. A što se tiće cijene koju moram platiti kao ulaznicu, priznajem... prilično je visoka i rizična, međutim ne bi JA bila JA da nisam sigurna da ću uspjeti.

-Hor je oduvijek bio problematičan, sve njegove inkarnacije su obilježile svjetove u kojima je obitavao, a na Zemlji posebno. Hm.. gospodar munja i sfinga Divana... hajd sretno i ne zaboravi da ću te cijelu sezonu imati prvi. To mi duguješ za ulazak na Zemlju.

Povijest poznaje ljude za koje se kaže da su obilježili svoje epohe, da su im dali pečat. I bilo da se taj pečat pokazao kao dobar ili loš, ostao je zabilježen. Povijest poznaje i "slavne" i "proklete" Pomalo se plašim iako se taj strah može opisati samo na Zemlji, ovdje je to više kao nekakvo "neugodno" stanje. Prije nego se rodimo na Zemlji sami odabiremo inkarnaciju odnosno model ili šemu po kojoj ćemo živjeti. To na Zemlji zovemo sudbina, i nismo svjesni da smo si to sami odabrali. Kako god živjeli, kako se držali ili ne pravila koja su na Zemlji, mi ipak na kraju odradimo ono što smo odabrali. No postoje iznimke, kao Hor, koji se ipak nekako sjete onoga što su naučili u drugim svjetovima, a gdje se to već odavno usvaja. Nadam se da nisam platila previsoku cijenu za "ništa". Možda sam uzalud odlučila doći na Zemlju ako on ne bude htio imati posla sa mnom, pogotovo ako uslijede inkarnacije u zemljama sa šerijatskim zakonima. Svjesna sam da će me kamenovati ili da ća me otac ili brat morati ubiti ma gdje da se sakrijem. I može proći cijela sezona a da ne dođem ni blizu Horu. Isplati li se toliko skupo platiti a ne postići možda baš ništa???

Kao što sam već rekla da na Zemlji obitava osam do deset duša a svi ostali su naši paralelni životi. Oni se broje u milijardama, zato se na Zemlji već izvjesno vrijeme govori da smo svi jedno biće. Da. Jesmo, jer kad zbrojiš sve paralelne inkarnacije i reinkarnacije ispada baš tako. A i onih ostalih devet duša se isprepliću i u konačnici svi težimo da postanemo jedno. Da se sjedinimo sa uzvišenim.

Naravno da nisam uspjela odmah doći do Hora, jer kad se rodiš na zemlji, jednostavno sve zaboraviš. Živiš po nekakvom Zemaljskom ritmu. A obećanje koje sam dala Celionu mi je uvelike otežalo susret sa Horom. Ponekad bi se rodila u krajevima gdje je nevinost nešto što se ne oprašta ako ju izgubiš. Ponekad bi pomislila da je to ljubav i onda bi se onako razočarana mučila ostatak života misleći kako sam nepravedno ostavljena i kako nemam sreće u ljubavi. Vražji pakt sam sklopila. Previsoka cijena, ali nekako duboko u svom srcu sam znala da ću na kraju uspjeti.

Nakon sto tisuća uzaludnih inkarnacija dogodila se ona jedna po kojoj se sve poćelo mijenjati. Još kad sam bila u petoj dimenziji ponuđen mi je model po kojem bi se sa roditeljima trebala kao mlada djevojka doseliti u jedno zabito selo koje se nalazi u dubokoj šumi u planinama Velebita. Uspjela sam dogovoriti sa Celionom da mu "odradim dug" prije nego se doselimo u to selo. I tako se sve počelo mijenjati. U to selo smo došli jer je moj otac zbog dugova izgubio plemičko imanje, ostala nam je majčina dota a sa njome smo mogli kupiti jedino imanje u ovom zabitom selu. Došavši u selo isprva sam se ljutila na cijeli svijet, onda sam okrivljavala oca, pa sudbinu što me je razdvojila od budučeg zaručnika (tako sam onda mislila za Celiona). Nedugo po preseljenju sam shvatila da od mojih zaruka neće biti ništa, pa sam se odlučila ubiti. Jednog dana sam se iskrala iz kuće i otišla lutati šumom u nadi da će me pojesti medvjed ili rastrgati vukovi. Ali toga dana nisam naišla na nijednu zvijer. Onda sam sjela na obalu jednog potoka da se malo osvježim i umorne noge uronim u hladnu vodu. Pogled mi se zaustavio na jednom brdu koje je sa jedne strane bilo blago nagnuto a sa druge ravno otpiljeno prema potoku.

Odmah sam krenula blagom padinom i za kratko vrijeme se popela do litice. Stala sam na samoj ivici i pogledala dolje prema potoku. Kamenje je bilo oštro i smrt je sigurna. Ovakav pad nitko ne može preživjeti, a i da preživim sa težim ozljedama nema mi spasa jer nitko ne zna gdje sam i može proći nekoliko dana dok me netko pronađe a dotle će me već pojesti zvijeri. Prije nego sam skočila, prekrižila sam se i pomolila Bogu, a onda odlučila skončati ovakvu glupu sudbinu koja me je odvojila od voljenog zaručnika kojemu sam se već predala i sad više nema povratka. Ovdje na Zemlji se još uvijek nevinost precjenjuje.

-Hej, nečeš valjda skočiti???

Okrenem se na gromoglasan uzvik koji je bio i pitanje i naredba u isto vrijeme.

-Da. Mislim, baš upravo to mislim jer moj život više ne vrijedi ništa.

-Pa dobro, ako nemaš u glavi baš ništa onda se baci.

Bio je to sarkastično-zapvjednički ton od kojeg se meni odmah povisio tlak.

- Ma nemoj, misliš da se ubijaju samo oni koji u glavi nemaju ništa? A što ako je razlog ljubav?

-Hah, ljubav, pa nije ljubav jedina stvar zbog koje živimo. Opet ti kažem ako u GLAVI nemaš ništa onda uzaludno živiš, sa ljubavlju ili bez.

-Pametnjaković, ti kao da ne znaš da djevojkama koje igube nevinost više ne pomaže sva pamet ovog svijeta.

-Da. Ne pomaže ako ju opet želi usmjeriti da nađe nekog drugog. Ali ako ima pameti onda neće misliti na novu ljubav, već na nešto korisno ili znanstveno.

-Baš se u ovoj zabiti može misliti o znanstvenosti, što je uopće znanstvenost u ovakvim okolnostima?

Gledajući u njegove lijepe duboke i sjajne oči dok govori o znanstvenosti, u meni se probudio osjećaj da moram nešto obaviti, da imam misiju odnosno zadatak. I... da, tako je!!! Nisam ovdje da bi ljubovala.

-Tko si ti... nisam te nikad vidio, a znam sve ljude koji ovdje žive.

-Nedavno sam se doselila, moj otac je kupio imanje pkojnog Miljevića.

-Dakle ti si njihova kčer, čuo sam, svi govore o tvojoj ljepoti. I već se svi momci bore koji će te oženiti.

-Da možda, ali oni ne znaju da ja više nisam djevica, jer sam morala ostaviti svog momka kad je otac morao vratiti dugove i sve prodati.

-Glupost!!! Pa ljudi se ne procijenjuju po tome, već kako se znaju snaći u nevoljama ili zadanim okolnostima. Jesu li inteligentni ili ne, to je prava procjena vrijedi li netko ili ne.

-Što ti misliš... vrijedim li ja nešto?

-Ne znam... to ti znaš, ti si ta koja se želi ubiti. Samo ti znaš vrijedi li tvoj život, sa ili bez tog tvog, jedino ti znaš dali je on glavni lik, ili si ti glavna i jedina u tvom životu.

-Kad tako govoriš, čini mi se da imaš pravo, odjednom mi je jasno kao dan, da sve ovisi samo o meni i da nije važno tko su moji roditelji ni što rade u životu, nevažno je gdje živim i sa kime, važna sam samo ja i ono što je meni važno. Hvala ti, upravo si mi spasio život. Mogu li ja tebi kako pomoći?

-Pa zapravo bi i mogla, trebam pomoć oko jednog znanstvenog eksperimenta, dođi pokazat ću ti što ti trebaš učiniti....

I tako je počelo naše druženje, kad god sam mogla neprimjetno od roditelja pobjeći, otišla sam do Nikole... Tako se zvao Hor u ovoj inkarnaciji. Pomagala sam mu u meni još tada neshvatljivim pokusima, ali malo-po-malo sam shvatila da njegov um radi brže od vremena u kojemu smo zarobljeni. I sama sam počela zakljućivati logički. Odlično smo se slagali. Večinu tih pokusa smo radili baš na onom mjestu gdje sam se ja htjela ubiti.

A onda je jednog dana došao smrknut, nismo radili ništa. On je samo gledao u potok i šutio. Šutila sam i ja. Impuls kojim sam svo ovo vrijeme provodila u raznim eksperimentima me vodio i uvijek sam točno znala što i kad treba učiniti. Tako sam i sad šutila. Bila je to vibracija koju smo zajedno osjećali. Znalo se dogoditi i za vrijeme nekog pokusa da on zašuti odnosno da se zamisli, tada ga ne bi ničim prekidala, strpljivo sam pratila tijek njegovih misli...

-Moram ti ovo reči jer ti zaslužuješ istinu. Od prvog momenta od kad sam te ugledao na litici osjetio sam da si nekako posebna, Točno sam znao da nisi kao druge djevojke i da u tebi postoji nešto što te čini drugačijom. I kad sam ti rekao da skočiš ako nemaš pameti, umirao sam od straha da bi doista mogla skočiti. Kad smo odradli prvi pokus, naprosto me zadivilo kako brzo kopčaš i kako nevjerojatno skladno reagiraš na moje poteze, gotovo kao savršeni asistent. A vjeruj mi to do sad nije mogao ni jedan od mojih kolega. Od prvog momenta našeg sureta si ušla u sve moje misli i osjećaje. No kako sam ti na samom početku rekao da osim ljubavi postoji i znanost, a ja sam od malih nogu maštao da ću biti znanstvenik. Sad je došlo vrijeme da to i postignem. Moram otići na fakultet, jer bez pravog obrazovanja to nije moguće ostvariti. A kad završim fakultet nemam se namjeru vraćati ovdje. Moram otići na najveći slap na svijetu. Moram ostvariti svoj san. I zbog toga mi je ovo jako teško ali moram te ostaviti iako znam da ovakvu izuzetnu osobu više nikad neću sresti. Jednom si me pitala vrijediš li ti? Naravno da vrijediš. Tada još nisam znao koliko, ali sad ti mogu odgovoriti na to pitanje. U ovom trenutku ti samo mogu reči da te neću i ne mogu nikad zaboraviti, dok sam god živ. Na žalost ja te ne mogu povesti sa sobom jer za školovanje mi je potreban novac, a moj otac nije u mogučnosti uzdržavati i moju obitelj. Zato te molim da me shvatiš.

Šutila sam cijelo vrijeme ovog dugog monologa. Nisam ga htjela prekidati iako mi je srce htjelo iskočiti iz grudi. Znala sam da je u pravu, znala sam da znanost očekuje veliku žrtvu i odricanje. Odustajanje od sebe samoga. Znala sam da bi kad bi htio mogao naći načina i za mene, ali sam isto tako znala da bi me onda možda okrivljavao što ga usporava briga za obitelj, jer kad dođu djeca onda su oni prioritet, a to bi samo bilo teret jednom znanstveniku. Sve sam to shvatila i nije bilo druge mogučnosti, pomirila sam se sa sudbinom. Mogu ja to podnijeti.

-Nikola zamolila bih te samo jednu stvar, molim te da me bar zagrliš prije nego odeš.

Isti čas je skoćio i zagrlio me tako snažno toplo i nježno u isto vrijeme. Taj zagrljaj je bio sve u jednom, i oproštaj i najdublji izraz ljubavi i poštovanja, nježnosti i odanosti, divljenja i zanosa. Nije me poljubio. Nisam ni očekivala, samo je taj zagrljaj bio sudbonosan. Nije bilo suza ni ičega što bi narušilo sjećanje na taj veličanstveni zagrljaj. I otišao je. Promijenio je svijet. Više se na Zemlji ne živi na isti način. Znam da me nikad nije zaboravio. Nikad se nije oženio niti stvorio obitelj. Bila je to točka preokreta. Od tog trenutka su sve naše inkarnacije isprepletene pa i ova u kojoj sam sada i u kojoj sam tek postala svjesna tko sam zapravo i što mi je misija. Nisam ja to saznala odmah. Dugo mi je trebalo. Tek kad su nam djeca odrasla i kad smo ostali sami. I u ovoj inkarnaciji je Hor također znanstvenik, i također ima brilijantne ideje koje bi opet promijenile svijet. Ali to se ne smije dogoditi, ne još. Zbog toga sam ja ovdje, da ga spriječim, da ga obuzdam i da mu pomognem da se iskupi te da svoju kaznu odradi na što lakši naćin.

Ono što sam propustila učiniti podno Velebita te kad sam mislila da se žrtvujem za pravu stvar za znanost i za dobrobit znanstvenika, to je bila greška na koju nisam mogla utjecati zbog cijene koju sam plačala Celionu. Ta greška je Horu mogla biti kobna, jer zbog takvih poteza je i dospio u kaznu. Moglo bi se dogoditi da bude opet u nemilosti. Možda sam zakasnila, a možda sam se baš u pravo vrijeme pojavila u njegovom životu. Jer ovo što je otkrio u ovoj inkarnaciji bi zaista bilo revolucionarno. Naravno imamo mi još stotone tisuća inkarnacija do kraja sezone i nisam baš sigurna da ću se uspjeti baš uvijek približiti u njegov život. A pored toga tu je i onaj glupi ego koji nas pokreće i tjera da se ističemo, da budemo posebni. Čak sam i u ovoj inkarnaciji baš ja drugima solila pamet o tome kako je ponos potreban jer pokreće, daje inspiraciju, tjera te da se istakneš, da budeš poseban.

Trebala sam ja onda zaplakati i moliti, možda i preklinjati da ne odbacuje ljubav zbog znanosti. Trebala sam progutati ponos i zaustaviti ili bar usporiti tijek njegovih otkrića. Ali nisam. Nisam bila svjesna zašto sam tu gdje jesam. I pravo pitanje je hoću li biti svjesna u svim ostalim inkarnacijama. Hoće li mi uvijek sinuti kao sada uvid u cijelu svrhu mojeg dolaska. U ovoj inkarnaciji sam imala sreću što mi je možda jedna od mojih sestara Glorija ili Vktorija a možda i neka druga poslala uvid. Zato i pišem ovu priću jer ako zaboravim tko sam u slijedećem životu, možda me ovaj roman podsjeti na moju misiju. Ove redke koje pišem kao da mi netko diktira u glavi a ja samo brzo hvatam rečenice. Ponekad me netko ili nešto prekine i ja tada moram malo razmisliti, a zapravo ništa ne razmišljam već hvatam frekvenciju iz koje mi dolaze misli. To vam je kao kad slušate one stare radio aparate pa pokušavate naći neku određenu radio postaju a čuje ih se stotine i sve osciliraju, zuje, bruje, jedna glasnija, druga tiho jedva čujno treća bruji, a ti čekaš da prepoznaš onu koju tražiš. Tako i ja. Kad uhvatim frekvenciju moje postaje riječi na papiru samo se slažu kao da ih nisam pisala ja, kao da mi netko odozgora diktira a ja samo kao da sam tajnica koja piše šefov diktat.

I kako je meni stalo da pomognem Horu, tako je vjerojatno mojim sestrama vilama stalo do mene i moje misije pa mi pomažu da ispunim svoju zadaću. To ću saznati tek na kraju sezone. Nekad prije u prošlim sezonama (odnosno prije Horovih znanstvenih otkrića koja su promijenila život na Zemlji), moje sestre vile a i ja sa njima često bi bivale na Zemlji i pomagale ljudima da što bolje shvate zašto su tu gdje jesu i da što bolje nauće kako se treba živjeti u skladu sa prirodom. Sada to više nije moguće. Ljudi su se okrenuli tehnologiji, više se ne komunicira telepatijom kao nekad. Osjećaji i intuicija su potpuno nestali. Brodovi se orijentiraju prema satelitskom navođenju, avioni radarima i svom mogučom tehnologijom. Nitko više nema urođen osjećaj za psihonavigaciju. Tehnologija je promijenila svima život. A za to je kriv Hor......... i ja koja sam prenaglo sklopila dogovor koji je omeo cijeli plan. Prebrzo sam pristala, nisam pregovarala. Mislila sam da ja to mogu i da me nije briga za cijenu. Čak i najintuitivniji narod na svijetu (aboriđini) je polako poćeo podpadati pod prokletstvo tehnologije. Sve je otišlo u pogrešnom smjeru. Pa kako nam nije jasno da sa ovim tijelom i sa ovim životnim vijekom možemo eventualno sa nekakvom tehnologijom dospjeti možda samo do Marsa??? A što je to??? Ništa!!! Baš ništa. Umjesto da smo razvijali duhovno i da postignemo pravu komunikaciju koja bi bila interplanetarna, kojom bi mogli doseći i najudaljenija mjesta u univerzumu. Mi smo se odlučili za tehnologiju i sve zakomplicirali.

Da. Možemo otići na Mjesec, možemo poslati robote na Mars, ali što je to u odnosu na Okt u galaksiji Izop koja je udaljna od Zemlje 16 tisuća svjetlosnih godina??? Pitam vas ja što je odlazak na Mars u odnosu na TO. Bojim se da čovjeku nikad neće biti dostupno komuniciranje putem tehnologije sa ostalim stanovnicima drugih svjetova. Nije nemoguće ali daleko bi lakše išlo našim umom koji smo trebali razvijati, a ne stati na pola puta.

Hoću li ja svojom misijom i svojom preskupo plaćenom ulaznicom uspjeti učuniti išta od toga, to još ne znam. Ali vrijedi pokušati. Ne. Ne krivim ja Celiona zbog takvog dogovora. On je samo pronašao naćin da se zadrži u mojoj svijesti i mojoj blizini, makar i da ga mrzim i da ga proklinjem jer u konačnici kakvi su to osjećaji? Ljubav i mržnja su jaka energija i ona ne može nestati. Može se malo iskriviti ali ne može nestati. On je uspio "jednim udarcem tresnuti dvije muhe" . To se tako kaže na Zemlji. No istina je da je ipak dopustio da u moj život i moj um uđe i Hor. To je u stvari jedan korak k univerzalnom ujedinjenju. Teško je shvatiti nekome koga kamenuju zbog izgubljene časti da je učinio veliki korak u promjeni bitka. I teško je shvatiti nekome tko je otkrio pepertummobile da je to jedan korak unazad. Naročito je teško obuzdati svoj ego i želju za slavom zbog takvog otkrića. Kao što je Horu bilo teško pretpostaviti što će učiniti od svijeta njegovo otkriće dinamita ili atomske bombe, ili ovce Doly. I tu sam opet ja zakazala baš kao i kad sam asistirala i pravila se važna prilikom otkrića urana. Eh da sam onda znala ovo što sad znam.

Ma da sam se barem onda na litici bacila na koljena i u suzama molila Nikolu da ne odlazi bez mene i da ostane ili da odustane od svega.

Pa neka mi onda netko kaže da je život na Zemlji jednostavan. Je. Jednostavan je ako ne razmišljaš zbog čega si tu gdje jesi. Ako živiš kako te vjetar nosi ili ako se želiš istaknuti i biti slavan ne razmišljajući o posljedicama univerzalnog značaja. Ali tko o tome razmišlja? Čak i da razmišlja ne može se sjetiti jer period koji se provede u majčinoj utrobi i samo rođenje pa sve do dobi kad prestaješ sisati ti je nepoznat. Ničega se ne možeš sjetiti jer to predugo traje. Ovaj uvid u moju svrhu dolaska je čisti BINGO. Dar sa neba. Ova divna inkarnacija koju živim sada je možda jedna od najljepših, a kako apsurdno zvući jer gledano sa Zemaljske perspektive nije ništa posebno. Rođeni smo u običnim obiteljima, živimo običnim životom i bavimo se običnim poslovima. Što više život nam je (baš kako je ON rekao) na naš put posuo oštro kamenje na koje se svakodnevno spotičemo i do krvi rasječemo. Oko nas su postavljene nebrojene barikade i prepreke. To se može shvatiti i prihvatiti jedino uvidom u naš izbor u petoj dimenziji. I zato ja kažem da sam zahvalna na ovoj predivnoj inkarnaciji jer se konačno ostvaruje ne-zemaljski san. Ne onaj o kojemu sanjaju svi ljudi na Zemlji da postanu slavni i uspješni, već onaj svemirski san. San zbog kojeg je sve ovo i potrebno.

Mogla sam ja lijepo otići na Arktur i u blaženstvu provesti cijelu sezonu, to je kao da si po Zemaljskom shvaćanju u raju. Mjesto blaženstva, mjesto gdje duša samo opušteno odmara i po malo skuplja neku vrstu energije. Ali to nije zanimljivo. Ipak, koliko znam još nitko nikad nije odbio otići na Arktur. Voljela bi da ova moja priča dospije do mene same kad se nađem u nekom drugom životu u kojemu bi mogla biti od koristi ako ju pročitam i možda se sjetim svega. Možda uspijem samu sebe podsjetiti da ne treba juriti za tehnološkim napretkom kao što sam oduvijek mislila. Možda se podsjetim da postoji intuicija i psihonavihacija umjesto radara i satelitskog navođenja ili mobitela. Možda...

Čak sam negdje pročitala, a možda i sama sebi napisala poruku da je prava čarolija kad shvatiš i prepoznaš iluziju ujedno i njezin kraj. Postoji i druga verzija koja kaže da je ego kurva koja je kompaktna kao i djevica.

Autor teksta: Eky.02.11.13.

OTVOR U SUMRAK

Sve je počelo poslije premijere filma "Sumrak" .

Te noći nakon gledanja filma, usnula sam san, vrlo, vrlo neobičan san.

Cijeli moj život je nekako, meni bio vrlo čudnovat, često sam se pitala koja je moja svrha življenja??? Pokušavala sam na sve moguće načine dokučiti, što je to što moj život čini svrhovitim???

Rodila sam se u obitelji koja se ubrzo nakon mog rođenja raspala. Otac je bio lovac na ženske "ženskaroš", ali tako neodoljiv, da su sve žene odmah pomahnitale za njim. On se naravno nije bunio, koristio je svaku priliku koju je mogao. A moja majka je nakon kratke i oštre borbe za njegovu naklonost, vrlo brzo odustala i povukla se u osamu.

Tu je bio i moj polubrat, sin mog oca iz prvog braka. Taj je imao tešku "epilepsiju" sa groznim napadajima do granice ludila.

A ja???

Nisam znala kako se ja uklapam u tu obitelj, potpuno sam se razlikovala od njih.

Bila sam tvrdoglava i svojeglava, samostalna od malih nogu. Uvijek sam inzistirala da bude po mojem i nikako drugačije. Nikome nisam činila ništa loše, ali isključivo sam ugađala samo sebi.

Uvijek sam se smrzavala, i bila užasno zimogrozna.

Nisam nikad voljela pse, u stvari, bojala sam ih se, a ni oni nisu voljeli mene!!!

Nikad nisam nikog okrivljivala nizašto, svijet se vrtio, ali ja sam čvrsto stajala na svome mjestu.

A onda sam upoznala njega!!!

Iz nekog neobjašnjivog razloga imala sam osjećaj da se rodio na ovaj svijet, jedino i isključivo zbog mene. Prvo što me je privuklo k njemu, bio je njgov miris, a onda toplina njegovog tijela, imao je nadprosječnu toplinu, koja je meni uvijek zimogroznoj, savršeno odgovarala. Savršen um, izuzetna inteligencija, hodajuća enciklopedija, snalažljiv u svim mogućim okolnostima.

I za rzliku od mene, kojoj se cijeli život temelji na mašti i nećemu imaginarnom, on je bio moja sušta suprotnost. Dok je on točno znao da je dva i dva četiri, i nikako drugačije. Ja sam uvijek nešto dodavala...recimo...4,2... itd. i još pri tome sam sve druge uvjeravala da je to sasvim moguće.

Pretpostavljala sam da je izreka o privlačnosti suprotnih, kod nas upalila, i da je to vjerojatno sudbina.

Rođena sam sa jednim plavim i jednim smeđim okom, u djetinjstvu sam nosila naočale, a ni kasnije mi vid, baš nije bio nešto. U stvari ponekad sam vidjela savršeno dobro, a nekad u magli. A on..., nešto mu je sjebano u kuku, pa je hodao herajući na jednu stranu, znala sam se našaliti, da smo poput šepavog vuka i čorave lisice, iz priće o pinokiju:)

Nešto me kao magnet vuklo k njemu, iako uopće nije bio moj tip. Ponekad bi prema meni bio grub, i čak bi me u društvu znao toliko poniziti ili izvrijeđati, da ne bi "pas s maslom pojeo".

Ja koja takvo nešto, nikad nikom ne bi dozvolila, ja koja uvijek druge tako išutiram, ja koja se zna brinuti o sebi, ili ja koja uvijek sebi ugađam!!!???

Ja sam ta, koja iz nekog razloga to sve podnosi, kao da moram, kao da mi je to neka pokora, iako ne znam zašto???

Bilo je u našem odnosu neke lude strasti, neke velike emocije, i nečeg divljeg.

Sve mi se sada, nakon ovog sna čini posve drukčije.

Sanjala sam kako je sve isto, a ipak drugaćije posloženo. Moj otac (ženskar), u stvari je vuk, odnsno vukodlak. Moja majka je u mom snu bila mačka, odnosno ris.

A ja??? - Ja sam vampirica!!!

Onaj moj polubrat, sin mog oca iz prvog braka je vilenjak.

Moj sadašnji suprug, je također vuk, njegov otac je ork, a njegova majka vještica. Brat mog muža, bio je trol, starija sestra, opaka zmija, a mlađa - hijena. Mlađi brat, nasuprot svima njima, jedna vrsta anđela.

Moji roditelji; vuk i ris (iliti pas i mačka) kao pravi prirodni neprijatelji, nisu mogli opstati kao par. Baš kao ni u ljudskom obličju (razveli su se vrlo brzo nakon mog rođenja).

Naime oni su se sparili zbog teritorija. Dijelili su isti teritorij pa su odlučili uroditi se, da ujedine snagu i snažljivost.

Ma... u snu se to malo miješa, on je u stvari obićan čovjek koji se ponekad preobrazbom pretvori i takozvanog vukodlaka. Isto to se događa i sa mojom majkom, ona se za nočni lov pretvara u mačku. Ponekad sve izgleda tako normalno, a onda, u trenutku se sve promjeni.

Kad se samo sjetim kako sam u djetinjstvu bila osjetljiva na pojam krvi, kad bi samo vidjela nekog ozlijeđenog, pala bi odmah u nesvijest. A u snu sam, sa uživanjem, mogla nekome ispiti i zadnju kap krvi. A takvom me je učinio, sin mamine prijateljice, koji je oduvjek bio vampir (Eduard). Želio me je... za sebe, postala sam mu partnerica, zajedno smo lovili, zajedno se skrivali pred vukodlacima, vilama i vilenjacima.

Moj otac nije znao da sam se promijenila, ostavio nas je prije nego što sam ja postala vampirica. Majka je vjerojatno shvatila, ali mačke i vampiri nisu prirodni neprijatelji pa smo se međusobno uvažavale. Naš istinski neprijatelj je bio, moj sadašnji suprug.

On je znao da je Edi vampir, stalno ga je pratio, znao mu je svaki korak. Ubrzo je shvatio da sam se i ja promjenila. Ali meni nije mogao lako ući u trag, znala sam skoro sve trikove kako prikriti miris, kako ga navesti da misli na nešto drugo i još niz toga.

Iako nas je otac napustio relativno rano, dobro sam razlikovala sva njegova raspoloženja, odnosno njegove mirise, oni su se mijenjali kako se raspoloženje mijenjalo. To znanje mi je dobro došlo u prikrivanju. Vukovi su krvoločni napadaći, poput vampira, ali oni ne piju krv, oni trgaju meso i njime se hrane, dok vampiri, isključivo i samo, isišu krv.

Nemam pojima zbog čega su vampiri i vukodlaci prirodni neprijatelji.

Moj san počinje otprilike ovako:

Kernula sam kod mamine prijateljice Klare po neke čajeve, naime ona je travarica i čarobnica, nije vještica, ali se razumije i u neke lakše čarolije... ljubavni napici, amajlije, čini... pa onda čini koji će vas navodno "obogatiti" ili ozdraviti. Nije se bavila crnom magijom ni osvetama, pa ju je moja majka uvažavala kao podobnu prijateljicu.

Međutim ona je nekim slučajem, bila u vezi sa orkom ili trolom, to nisam nikad uspjela saznati, kao ni, dali je to bila strastvena veza ili pod prisilom. Ipak, iz te veze se rodio sin, Eduard.

On je bio prekrasan mladić, malo povučen (bar je tako djelovao). No meni je uvijek bilo nešto čudno kod njega, često smo se igrali kao djeca, a kad bi se slučano dodirnuli, on je uvijek bio leden.

Ne mislim u smislu "cool", već hladne tjelesne temperature, još hladnije od moje.

Toga dana kad sam pošla po čajeve za mamu, vani je pljuštalo kao iz kabla. I dok sam kucala na njihova vrata, mokra do kože, on se pojavio i otvorio vrata. Bilo mi je sumnjivo jer, kad god smo došli kod njih, on bi uvijek bio u svojoj sobi, a izišao bi tek kad smo pri odlasku.

A sad... on otvara vrata???!!!

Stajao je nepomično poput neke stijene i gledao me ravno u oći.

- Uđi !!!

Rekao je kratko i odmaknuo se da me propusti.

- Jeli ti majka kod kuće? Trebala bi neke čajeve, imam popis.

- Nije! Ali bi mogla doći svaki čas.

I dalje me gledao prodorno, iako mi se činilo da su mu oči tamne, gotovo crne, a sjećam se da su mu bile izrazito smeđe.

Onda mi je prišao blizu lica, gotovo se prislonio na mene. A meni je srce divljački udaralo, i kad sam pomislila da će me poljubiti, njegove usne su krenule na moj vrat. Samo sam tiho i muklo kriknula i izgubila svijest.

Imala sam samo petnaest godina, kad me je Eduard preobrazio.

U početku sam najviše divljala, bila sam toliko željna ljudske krvi, da nisam ni pred čim prezala. Svemu tome je doprinijelo i to, što je moj otac napustio majku i otišao negdje daleko od nas. Eduard me je želio za sebe, pa me je zato povampirio. Tada nisam mogla razmišljati o tome kako je to sebično, bila sam mu čak zahvalna što me polako uvodio u pravila koja su mi pomogla da se dobro prikrijem.

Kad sam se toga dana vratila kući, moja majka je osjetila nešto neobićno, ništa nije pitala već je samo obilazla oko mene, kao da me njuši. Onako diskretno, kao kad roditelj posumnja da njegovo dijete puši. Malo je samo suzila oči, ali ništa nije rekla. Vjerojatno je odmah skužila, jer se prema meni od toga dana odnosila posve drukćije, kao da sam odjednom odrasla osoba.

A mi, (Edo i ja), smo se poput narkomana skrivali, izlazili smo samo noću, a danju se zavlačili u sobu. Jedne večeri pri punom mjesecu, krenula sam do Eduarda, da zajedno pođemo u lov. Negdje na pola puta se nalazilo veliko raskršče, i baš tu sam srela Lucineru, (moju sadašnju svekrvu Luciju).

-Oohohoo.... pa ti si postala vamirica!!!

- Što želite od mene???

Otresito sam joj odgovorila.

- Smiri se dijete... samo ti želim reći da se držiš podalje od moje obitelji, posebno Mihaela, on nije kao mi!!!

- Ne brinite, ne zanima me vaš Mihael, ni itko od vas.

- Mala ne bahati se!!!...Nismo ni mi, tikve bez korijena.

Znala sam da me nije voljela vidjeti, ni prije mog preobraženja, ali sad je iz nje siktala mržnja.

- Moramo biti oprezni sa Valjeskima, stara vještica me napala!!!

- Znam, i mene neprestano prati onaj cucak Aslan.

Aslan je bio Lucinerin sin, baš kao i onaj ludi trol Vlad, koji nas je jedne noći napao. Bio je u društvu s još nekoliko trolova iz naše regije. Eduard je te većeri bio žedan i prilično slab, ali sam ih ja, koja sam bila u punoj snazi, sve svladala i otjerala.

Nekoliko puta sam zatekla njihovu mlađu sestru (hijenu) Aneli, kako njuška oko naše kuće, ali čim bi me primjetila, odmah bi nestala. Isto tako mi se jedno jutro ućinilo da vidim u dvorištu uz kuću, kako gmiže ona opaka zmijurina Ilona. Bilo je to samo jednom. Kad ju sretnem u ljudskom obličju, obićno se pravi uljudna.

U blizini moje kuće živjele su dvije djevojke, sestre, bez roditelja. Oca im je "sredio" moj otac, tako sam načula. A majku im je ubio Eduard.

Starija Esma, ona je bila ljepotica anđeoske ljepote, moram priznati da sam ja uvijek bila malo ljubomorna na nju. A mlađa Emona, lijepa ali diskretno, od malih nogu je sakupljala trave i bila nešto poput tete Klare, čarobnica.

Ljepotica Esma je imala neodoljiv miris, i ja sam odlučila nju preobraziti. Htjela sam ju držati pod kontrolom, da mi bude neka vrsta pomoćnice. Danima sam bila njena sjena, dok mi nije došla prilika za ugriz. Savijala se poput mačke, ali me, poslije... nije htjela slušati. Bila je svojeglava i optužila me zbog toga što sam ju preobrazila, iako je bila svjesna da sam ju mogla samo ostaviti da umre, i ispiti joj svu krv...

Nije mi bila zahvalna, nego me mrzila. Postala je opaka vampirica bez ikakvih pravila, tamanila je svoje prijateljice, rodbinu i ljude koji su joj ukazali povjerenje zbog anđeoskog izgleda. Jednostavno, potpuno neobuzdana. Sestra joj je pokušavala ublažiti muke, pripremajući razne pripravke, ali bez pomoći. S njom sam napravila jednu veliku grešku. Nisam znala da je na nju bacio oko, baš Aslan. A kad se promijenila, on se toliko razočarao, da je odličio uništiti i mene i Eduarda.

Imali smo nekoliko izuzetno teških dana, nikome se nismo mogli obratiti za pomoć. Dok je on naprotiv, okupio svu svoju obitelj, uključivši i glupog brata trola, s njima jedino nije bio njihov otac (ork), koji je često odlazio "na put" i nije ga bilo mjesecima. Stara vještica nam je uvijek pripremila neku zamku, zmijurina Ilona je ušla u onu fazu kad joj pogledaš u oći, jednostavno umreš. Znali smo da zmiji, čak ni mi vampiri, ne smijemo gledati u oći, pa smo se toga klonili. A mala sestrica, proždrljiva hijena Aneli, ona bi nas mogla požderati, (hijene žderu sve živo i mrtvo) samo da nas se mogla dočepati. Glupi trol nam nije bio problem, on je samo zastrašivao obične ljude svojom noćnom pojavom, ogromnog čudovišta, glupog i sa smrdljivom i grudičavom crnom krvlju. Nama neupotrebljivom.

Ali naš problem je uveliko bio i Mihael. Čuvao ih je, iako su bili čudovišta.

Anđeli zapravo nisu ona divna stvorenja sa krilima kako obićno ljudi zamišljaju. Oni su poput nas, također čudovišta, samo im je zadaća jedna jedina; da brane i čuvaju, poput nekih tjelohranitelja. Doduše oni ne spadaju u naš prehranbeni lanac, oni su bića svijetlosti. Oni se hrane suncem, svako jutro i svaku večer prije svakog zalaska ili izlaska sunca, stanu i upijaju svijetlost. Okrenutim dlanovima i poluzatvorenim očima oni se hrane svjetlošču. Pa ih to malo izuzima iz svijeta čudovišta poput vampira, vukodlaka, trolova...

A naravno bojali smo se i Aslana, on je bio od one vrste vukodlaka, opasan, inteligentan, samozatajan. Sa grupom kao što su oni, bilo je vrlo teško preživjeti, iako smo bili pojedinaćno moćniji od svakog ponaosob.

Jednog dana je k nama u posjetu došao, onaj moj polubrat vilenjak, prićao nam je o ocu, kaže da je osnovao novu obitelj, tamo u dalekoj Galiciji. Kristofer je odlućio napustiti ga i pridružiti se nama, iako nije s nama u srodstvu. Moja ga je majka još nekad prihvatila kao svog, iako mu je bila samo mačeha. Mene je zapravo brinulo nešto drugo, a to je da su Kristofer i Mihael bili prijatelji još iz djetinjstva.

Anđeli i vilenjaci su nekakvi srodnici, uglavnom nisu prirodni neprijatelji. Spadaju u isti svjetlosni sustav.

- Prije nego što se useliš kod nas, moramo biti sigurne da ćeš biti na našoj strani.... nažalost, ja sam se promijenila... postala sam vampir... za pomajku znaš...

- Znam, znam da mi neće biti lako, ali ni s ocem više nisam mogao ostati... on sad ima drugu obitelj, u stvari cijeli čopor mu je obitelj.

- Imamo problem sa Valjeskima, udružili su se protiv mene i Eduarda.

- U redu, razgovarat ću sa Mihaelom, pa možda postignemo kakav dogovor.

- Sumnjam, Aslan se zaljubio u Esmu, a nju sam ja promijenila... htjela sam ju na svojoj strani, ali ona je tvrdoglava i brije po svom... ali, pusti to, reci mi kako izlaziš na kraj sa svojim demonima???

- Sad su pod kontrolom, pomogao mi je jedan mag, iz Galicije... naučio me kako ih obuzdati... iako... ponekad... no dobro, sad je sve o.k.!!!

- Drago mi je zbog tebe.

- Aaaa.... kako je Emona??? Jeli se i ona promijenila???

- Mislim da nije, ali postaje sve vještija čarobnica... mislim da se ona zna čuvati... još uvijek misliš na nju???

- Ma... ne znam više... sve mi je to previše komplicirano.

- Dobro, ne želim te gnjaviti, to je tvoja stvar, a sad moram ići... ajd... vidimo se...

- Vidimo se!!!

Otišla sam, ali se nisam opustila, ne znam mogu li vjerovati Kristoferu... hoće li doista biti na našoj strani??? Jesmo li mu mi obitelj??? Ili prirodni neprijatelji??? Što će prevagnuti???

Koliko god želiš održati obitelj na okupu, u nekom trenutku to jednostavno više nije moguće.

Otac je morao otići.... ma koliko god čvrsto stisnuo život, kad obitelj nije uz tebe, postaješ lak plijen neprijateljima....

Kako vrijeme prolazi, sve je teže donijeti odluku... koja obitelj??? Koja obitelj ti je važnija???

Hoće li Kris napustiti obitelj koja i nije njegova, kao što je napustio oca, koji mu je jedina obitelj???

Obitelji bi trebalo vjerovati, što god da ti ućine... nikom drugom....

Ako si nekog stranca učinio svojom obitelji, ili ako si se odvojio od svoje obitelji....

Kada... jedan stranac postaje obitelj???

Ili.... kada... u jednoj obitelji postanu stranci, jedni drugima???

Obitelj ti daje sigurnost, ili donosi smrt. Postoji li nešto jače od krvne veze, kao recimo: "odanost"???

- Ela, vidim da si uznemirena, što je???

- Ne znam, Kris se vratio, ne znam mogu li mu vjerovati???

- Ima li još uvijek demone u glavi???

- Kaže da ne... da ih zna obuzdati... Edo, ja mu baš ne vjerujem!!!

- Preseli se k meni, tako neće ništa o tebi znati.

- Nisam baš sigurna... znaš i sam da me tvoja majka ne podnosi... zbog oca!

- Hej... nabavio sam ulaznice za koncert meksičke glazbe, to voliš, zar ne???

- Meksička? Može, onda se vidimo!

- Povedi i Krisa i mamu, imam dovoljno ulaznica.

- Super... vidimo se!!!

I Kris i mama, su bili oduševljeni izlaskom na koncert. Kris je bio zbilja zgodan mladić, elegantan i graciozan (pravi vilenjak), a što da kažem za ženu mačku??? Neodoljivo zelene oći, mazni pokreti, umiljti govor, elegantna prekrasna žena.

Ja sam obukla haljinu od tamnoljubičastog baršuna i nataknula vrlo, vrlo visoke štikle (prodavačica mi je šapnula da izgledaju "vamp").

A i bile su... samo vampirice mogu hodati u tako visokim petama.

Stajali smo tako dotjerani u predvorju koncertne dvorane, kad su odjednom poćeli ulaziti Valjeski, i oni su došli na koncert. Eduard me instiktivno primio za ruku. Kako su ulazili, tako su njihovi pogledi bili usmjereni ravno u nas...

Mi smo također gledali u njih, nitko nije ni trepnuo...

U tom svijetu mog sna, sve neobićno se događalo noću... a danju se život odvijao kao u sadašnjem. Dakle, svi smo znali sve o svima, ali... djelovali smo samo noću. Danju se ništa nije smjelo pokazivati, svi smo se pravili normalni...

.

Oni su ušli u predvorje, svrnuli poglede, i okupili se u krug, nešto su kratko razgovarali, a onda se Mihael uputio do nas...

- Kristoferu... prijatelju, zar si se vratio???

- Mihael... kako si... otkad te nisam vidio... da, vratio sam se!

- Oprostite, pozdravljam i vas ostale, ne zamjerite mi što sam prvo pozdravio Krisa... nisam ga odavno vidio, pa sam malo iznenađen.

I dalje smo se gledali ukoćeno, hladno.

- Oprošteno ti je, dragi Miha.

Mazno je govorila moja majka.

Tada su otvorili vrata koncertne dvorane i svi smo krenuli na koncert. Nisam se nimalo iznenadila kad sam shvatila da Valjeski sjede odmah iza nas. A prije početka koncerta, u zadnji čas, ušle su Esma i Emona. Svi smo gledali, gdje će one sjesti, i naravno Emona je sjela odmah do Krisa, a Esma... točno ispred Aslana. Ravno iza mene je sjedila Lucinera, i stalno nešto gunđala, i time ometala glazbu koju sam obožavala. Došlo mi je da joj viknem, da umukne... ali sam se ipak suzdržala.

Jedan od marijaćija, (koji najljepše pjeva), skoćio je sa bine i sišao među publiku. Pjevajući, krenuo ravno prema meni. Ostatak pjesme, pjevao je samo meni, gledajući izravno u mene. Bila je to neka ljubavna pjesma, ali po pjevačevom pogledu i mirisu, odmah sam prepoznala vampira.

Iza mene se čulo nešto poput tihog režanja... kad je pjesma završila, marijaći je skoćio nazad na binu i više nije silazio.

Eduard me cijelo vrijeme čvrsto držao za ruku, rekla bih vrlo ljubomorno, a možda i posesivno. Publika je skandirala, pa se režanje i cičanje više nije ni čulo. U jednom trenutku sam uhvatila pogled, Emone i Krisa... bilo je još uvijek nečega, neke kemije... tko zna, jeli to dobro ili loše???

Koncert završava oko 23 sata, a to je upravo vrijeme kad nastupa preobraženje, više-manje, par minuta... pitam se kako ćemo stići kući???

Te je većeri očigledno vladalo primirje, zbog Krisova dolaska... ipak su on i Miha prijatelji, pa se podrazumjeva da obje obitelji to poštuju.

Kad smo izlazili nakon koncerta, Lucinera se ogrnula nekim crnim šalom i na glavu stavila šešir (rekla bih, pravi vještičji). Ilona je unatoć kasnovećernjem terminu, stavila crne naočale, a Aslan cilinder i rukavice. Anelin je obukla trenirku sa šljokicama (spoj većernjeg i sportskog), na glavu je navukla kapuljaću, tako da joj se ne vide sline koje joj cure bez prestanka. Mihael je na sebi imao, bijelo laneno odijelo i odisao je nekom blistavošču. Vlad većeras nije bio s njima, vjerojatno nije mogao sakriti svoju odurnu pojavu. Sve u svemu svi smo izgledali kao obićni ljudi, a ne kao čudovišta, što smo i bili!!!

Te noći više nismo izlazili, ostali smo u kući... razmišljala sam o Eduardovom prijedlogu, da se preselim kod njega. Ali nikako nisam mogla smisliti njegovu majku, iako je bila mamina prijateljica, mene je smatrala krivom za to što nas Aslan stalno progoni, imala je i pravo, ali joj nije palo na pamet, da je njen sin, kriv što sam ja sad, "takva"!!!

Trinaestog dana mjeseca prosinca, Eduard i ja smo otišli u šumu "Pjesak", bilo je to naše omiljeno lovište, i dovoljno udaljeno od poznatih vukova, tamo baš i nisu dolazili zbog prolazne ceste i pijanih turista, koji su ponekad zalutali u mračniji dio šume, da olakšaju svoje mjehure. Nama je to bila super prilika, ali za vukove je prometna cesta bila pogubna. Miris hrane ih je vukao jaće od pameti... često su ginuli... pa su je izbjegavali.

I dok smo Edo i ja čamili i čekali dvojicu mladića, koji su krenuli da se olakšaju, pojavila se Esma i u trenutku nas pretekla, zgrabila je jednog od dvojice i zarila zube u njegov vrat. Drugi je vidjevši što se događa, stao bježati. Edo je shvativši da ne smije pobjeći, jer je vidio kako mu kolegu napada vampir, brzinom munje dograbio onog drugog i nahranio svoje potrebe.

Te sam noći ostala bez obroka.

Nije ništa strašno, mogu ja izdržti i mjesecima, ali... činjenica da se Esma, umiješala u naš teritorij, i da sam ju pustila, malo me zbunila. Jesam li pukla, ili se događa nešto što neznam???

Odmjeravala sam Esmu pa Eduarda... oni su također gledali moju reakciju, sve je zujalo od neke napetosti.

- Esma... želiš li nam se pridružiti... ili nas provociraš???

- Ja radim što ja hoću, i nije me briga za vas!!!

- Znaš ti dobro, da je ovo naš teritorij...

- Ha,ha, samo me gledajte!!!

Obrisala je jednim potezom krvava usta, i nestala u tami šume.

- Što ćemo sad?

- Ma... ništa, pusti ju!!!

- Kako..."pusti ju"??? Što je tebi??? Ovo je naš teritorij!!!

- Pa šta... sad će danima biti mir!!!

Kad se divlji stvorovi vraćaju svojoj prirodi... tada im u očima vidiš ludilo... tada im se ne približavaš. Frustrirana osoba nije nužno ljuta... srami se što si je dopustila sve to... Esma je odlučila biti loša, da bi sakrila svoj sram, a ne nepravdu.

Našu svađu je prekinulo neko tutnjanje, ubrzo se pojavio Vlad, odnosno trol. Onako ogroman i glup vjerojatno je zalutao. Znali smo da će uskoro nanjušiti leševe pa smo se povukli dublje u šumu, ali smo ostali da vidimo što će učiniti. Naravno, glupi trol nije mogao odoljeti, iako nije znao što im se dogodilo, proždro je leševe one dvojice mladića. Nama je zapravo odgovaralo, jer bez leševa nema zločina, ni istrage.

Poslije tog događaja, danima nisam izlazila iz kuće. Nisam htjela biti vampirica, i nisam htjela nedužnim, obićnim ljudima nauditi. Ali od kako sam se promijenila, nisam mogla, tu potrebu kontrolirati. Pokušala sam se zatvoriti u svoju sobu i nekoliko mjeseci provesti u stanju hibernacije.

Jeste li ikad razmišljali, na koji se način pehranjujemo???

Što se događa u vampirskom igrokazu? Vampir s otetom ljudskom krvlju doslovno pokupi tuđe misli i osjećaje. Od puno ljudi, od sve više ljudi. On se tada mora nositi ne samo s mislima i emocijama za koje je prirodno sazrio, nego i s tuđim zavistima, zlobama, pohlepama, zbrkama, tugama – sa svim i svačim. I vampir nema druge nego mora živjeti to što je nekontrolirano utrpao u sebe. Vampir ne može savladati tu silu emocionalnog materijala, jer nije organski njegov, pa mu se kvari i karakter.

Zašto mi vampiri ne želimo osvijestiti ili spoznati svoje probleme? Jer to dovodi u pitanje jedino snadbijevanje hranom koje mi znamo, a to je zločin...

To što obični ljudi kolju životinje, čak što više, uzgajaju ih za klanje, to ne znači da je to bolji način prehrane od ispijanja ljudske krvi. Ne postoji li mogučnost da su baš te životinje bile u prošlom životu, nama bliski i dragi ljudi??? Ili oni koji misle da su bolji od ostalih jer su vegetarijanci??? Pojesti biljku je manji grijeh, jer biljka ne može vrištati, ne može se braniti i što... biljka nije živa??? Biljka nije osoba??? Možda i nije u ovom životu, ali je sigurna jedna stvar, a to je da i biljka živi!!!

Pa nije li onda licemjerno, osuđivati druge zbog njihove prehranbene navike.

Znala sam da je zemlja grozno mjesto. Ali nisam znala da je hranilište... menza za ova bića, kao što smo mi. Ovo se događa ŠIROM PLANETE! Vidjela sam ovo u prošlom životu. Mi smo mana. Čini mi se da znam zašto sam ovdje, to je vjerojatno kazna ili posljedica za ono što sam učinila u prošlosti, odnosno u nekom od prošlih inkarnacija.

Naše tijelo je poput prijemnika i svako uzimanje hrane zapravo predstavlja smetnju u prenošenju tih suptilnih energija izvora koji nas održava. Jer, na kraju krajeva, ako mi moramo "jesti" da bismo živjeli, zašto Sunce ne mora? Što jedu planete i zvijezde, što jedu galaksije? Ništa! Njihova energija dolazi iz vječnog i nepresušnog izvora sveg života.

Svaka osoba želi sreću i ispunjenje, a to znači prestanak napetosti, borbe, napora, sukoba, tjeskobe i straha.

Jeste li ikad poželjeli napisati pismo nekom piscu ili pjesniku samo kako biste mu zahvalili na nadahnuću i onim predivnim trenucima kada vam zatitra srce jer ste neku ideju ili misao prepoznali kao svoju?

Ja jesam!!!

Meni se to prvi put dogodilo nakon premijere "Sumraka".

Tako život možemo promatrati kao igru, kao film koji istovremeno snimamo, režiramo, produciramo i gledamo na platnu, a ujedno smo i glumci u njemu. Taj film na vrpci postoji i izvan vremena koje je na njoj zapisano i uglavnom možemo znati što će se događati, ali da bi nas privuklo i ponijelo, da bismo uživali u tome, moramo ga staviti u projektor i pustiti da se odvija minutu po minutu. Svaki privid zahtjeva vrijeme i prostor da bismo ga doživjeli, dok je zbilja savršeno nezainteresirana i svejedno joj je koju ulogu mi imamo u igri. Zbilja ne prepoznaje naše privide i igre. Ona poznaje samo sebe i nas u svom naličju, savršene i potpune.

Eduard je otputovao nekud u Češku, Budim... nije me čak ni zanimalo... što je tamo radio... samo sam se htjela izvući... iz tog prokletstva...

Samospoznaja ne obuhvaća samo fizički aspekt ljudskog bića, ona zadire još dublje… ona analizira um, emocije, inteligenciju i ego… i onaj nevidljivi i nedokučivi dio u nama o kojem govore mnoge duhovne filozfije svijeta a u koji mnogi ljudi ne vjeruju jer se može pojmiti samo iskustvom koje im nedostaje…

Dakle onaj tko se bavi samospoznajom također želi uživati ali želi uživati na trajan i kvalitetan način… na način koji će ga približiti vlastitoj biti a ne je ubiti ili zatomiti u njemu…

Nekoliko dana poslije, i Kris se odselio, dobio je posao u jednoj maloj firmi... unajmio si je stan u blizini posla.

Ja sam danima ležala nepomićno, zatvorena u svojoj sobi i razmišljala... o svemu što je moglo biti, da je bilo... Kad sam bila djevojčica, željela sam postati modna kreatorica... crtala sam razne haljine i kostime... uvijek bi malo pomaknula granicu uobičajenoga.

Razmišljala sam i o riječima moje bake, koja je bila travarica ali i umijetnica, često je govorila; ne može se živjeti od uspomena... ispočetka ćeš plakati, pa ćeš ponekad plakati i kroz neko vrijeme nećeš se ni sjećati ovih tenutaka, ali upamti ove dane... ove pjesme... ove mirise... jer to će ti biti jedino čega ćeš se sjećati. Onda... jednog dana, shvatit ćeš, da slušaš neke druge pjesme, da voliš neke druge mirise, da otkrivaš nove stvari... proći će, vidjet ćeš....

I... da! Doista, slušam neke druge pjesme, volim druge "mirise"... i gotovo sam zaboravila svoje snove...

Ali ja ne želim biti čudovište!!! Ne želim biti vampir!!! Ne bi željela biti, čak ni anđeo...

Već samo obična djevojka, koja mašta, koja ima snove o ljubavi, karijeri, djeci, obitelji...

Jeste li ikad učinili nešto strašno i neoprostivo???

Ja jesam!!!

Jeste li se ikad htjeli promijeniti i biti netko drugi???

Ja jesam!!!

Što onda to u nama postoji a zove se JA?

TKO…SAM…U STVARI… JA?

Koji je smisao ove besmrtnosti... kad nema pravog zadovoljstva...

Jednom sam kao djevojčica bila kod zubara zbog karijesa, onda sam mu rekla, da sam sama kriva za loše zube, jer jako volim slatkiše.

Na to mi je on odgovorio; eh... da nije njih, život ne bi bio isti!

I to je to, život čine razni začini... samo puko postojanje je dosadno.

Koja je razlika između sunca i njegove zrake koja se reflektira na kapi rose kao malo, minijaturno sunce?

Razlika je ta, što maleno sunce koje se reflektira u kapi rose nema svog vlastitog postojanja bez svog izvora, istinskog sunca. Osjećam se baš poput tog malenog reflektirajučeg sunca, a u meni je želja zasjati u punom sjaju.

Da li sjena, koju radi naše tijelo obasjano suncem pod nekim kutem, postoji?

Postoji jer ju vidimo, ali kako dugo će postojati? Tako dugo dok sunce ne dođe potpuno okomito iznad našeg tijela, pa ili će nestati potpuno, ili će biti gotovo neznatna. Sjena je dakle privid koji postoji dok se ne obasja svjetlom, ali tada kada je više nema ne možemo reći da je nekuda otišla, pobjegla, nje u stvarnosti nema, kao što nema ni svijetlečeg sjaja u kapljici vode, bez njenog izvora - sunca.

Pomalo sam bijesna na mog oca, koji je zbog svoje sebićnosti, ostavio majku i mene na milost i nemilost, raznih frikova.

Da je ostao i štitio me, možda se Eduard ne bi usudio ni prići, a kamo li me promijeniti. Zamislite apsurd, da se sada vrati, sada bi mi bio prirodni neprijatelj i pokušao bi me uništiti. Tu se opet sjetim bakinih rijeći;

Dijete je zbroj grijeha svog oca, dijete je oćeva laž koja je naposlijetku izišla na vidjelo, što god otac ućinio, njegovo se dijete može uvrijediti, naljutiti... ali ne može mu zamjeriti, uvijek mu treba oprostiti...

Eh... da se sad i vrati, i da me pokuša uništiti, možda bi mu bila i zahvalna.

Tada bi znala da bar nešto osjeća, i da mu je stalo... pa makar i loše po mene, pokazao bi što želi, a što ne.

Onda je jednog dana došla moja majka u moju sobu, i donijela vijest....

- Mila moja Eliza... znaš li što se upravo dogodilo???

- Otkud bih znala... ne izlazim iz kuće već mjesecima.

- Netko je zapalio kuću Valjeskima, Mihael ih je pokušavao spasiti, ali ga je vatra zahvatila i on je podlegao... a ni... Aneli, nije preživjela.... Lucinera je bila u posjeti kod sestre, a Ilona se nekim čudom izvukla iz buktinje... Aslan je preživio, ali je prilično stradao... goruća greda mu je pala na noge i zgnjećila ih... ostat će hrom, a možda i nepokretan.... Vlad je također pretrpio teške opekline.

- Znaš li tko je to ućinio???

- Elizabetice... dušo moja... oni sumnjaju u Eduarda ili tebe....

- A ti??? U koga, ti sumnjaš???

- Mila... ti znaš da imam jake instnikte, i da me gotovo nikad ne prevare, a sad mi nešto govori da je to bila Esma.

- Esma???

- Bojim se, da ti nikad nije oprostila... i da je možda namjerno... da bi se oni tebi osvetili...

- Pa.. da! Ima logike... molim te, ostavi me sad samu...

- U redu... Eliza, pokušat ću još štogod saznati.

Smrt je božja zapovijed!!! Kad jednom zakoraćiš u tamu, ostavljaš iza sebe nevinost...

Obukla sam se i krenula u posjet Krisu, iako sam bila potpuno slaba, jer iz sobe nisam izšla, od onog dana kad mi je Esma pred nosom otela plijen. Morala sam poprićati s njim, jer kad Kris sazna za Mihaela, opet će ga uhvatiti oni njegovi demoni u glavi... zato sam mu morala biti pri ruci.

- Zar i ti misliš, da je Esma zapalila njihovu kuću???

- Ne znam ...Solej (moja mama) kaže da je gotovo sigurna, ali Kris... oni misle da sam to bila ja!!! A kad se Aslan oporavi, sigurno će krenuti u odmazdu.

- Volio bih da vam mogu pomoći, ali... ja nemam tu moč da se oduprem Aslanu, ili Lucineri, pa čak ni Iloni.... a što je sa Stefanelom?

- Već mjesecima nije s njima... Solej kaže da ima osjećaj, da se on više neće ni vratiti.

- Kao i naš stari!!!

Ostala sam kod Krisa nekoliko dana, jer danju je sve u redu... odlično napreduje na poslu, ali... noću je imao užasne napadaje tjeskobe i straha... kao da se stalno borio sa nekim izmišljenim čudovištima. Bio je to prizor grozote, režao je i urlikao, bacao se na tlo, iz usta mu je izlazila pjena... jedva sam ga držala pod kontrolom.

Devetog dana sam morala kući, više nisam imala, nimalo snage. Morala sam ili u hibernaciju ili u lov... Kad je mozak gladan i pati, tada pati i naše ponašanje, pate naše odluke.

Kad sam došla do velikog raskršča, u blizini moje kuće, već se spuštao sumrak. Tamo je stajala Ilona, imam osjećaj da je baš mene čekala... prišla mi je žustro, i nabrušeno, skinula naočale, ja sam spustila pogled da je ne gledam u oči. Teatralno je stala ispred mene i siktećim glasom me napala;

- Palikućo prokleta... platit ćeš ti znaš!!! Život mog brata i sestre će te skupo koštati... ne pokušavaj se izvući krvopijo!!! Snaći će te svo zlo ovog svijeta!!!

Toliko je urlala, da joj jezik palaca na sve strane, ko pravoj guji, iako još nije pao mrak. Možda bih i pokušala objasniti da nisam kriva za požar, ali... njoj to nebi imalo nikakvog smisla. Ona je zasljepljena mržnjom prema meni, jer sam ja vampirica, i tu činjenicu ništa nemože promijeniti.

Odjednom se tu stvorila i stara vještica Lucinera.

- Krvopijo smrdljiva... znaj da ću ostatak života provesti u mantranju kako da te uništim... prokleta bila!!!

I kad su obje otišle, ostala sam još neko vrijeme stajati na raskršču... u sumraku.

Na tom raskrižju su uvijek puhali razni vjetrovi... nisu mi smetali, ali... sam ih iz nekog razloga izbjegavala. Vjetar je vijao i u mahovima udarao, hučeći i odzvanjajući u raznolikim tonovima od svoje jačine. Prepoznala sam ovu vrstu vjetra. Nazivala sam ga "Otvor". Ali i ne njega toliko, koliko taj prostor odakle kao da je izvirao iz nekog drugog svijeta i propadao u ovaj. Ovaj put mi je "otvor" baš odgovarao... hladio mi je lice i ruke...

Jeste li ikad skupili dovoljno hrabrosti i krenuli dalje, bez obzira što vas očekuje???

Ja jesam!!!

Na drugoj strani ceste stajao je Aslan, mislim da sam ga zapravo i oćekivala. Oslonio se na štap... gledao me ravno u oči. Zbog iscrpljenosti glađu, (žeđu) zbog gubitka volje da nastavim ovakvim životom, stala sam i pustila da me uništi, znala sam da hoće...

Svi smo mi već pomalo mrtvi... mrtvi i iznutra i izvana... "čovijek" je slobodan dok živi, istina je stvar perspektive...

Odjednom su se pojavile Esma i Emona.

- Eliza... možemo ga svladati... Kristofer mu je rekao da si slaba... izdao te zbog Mihaela!

- Esma... ne trudi se... zaslužujem to!!! Kako znaš da me je Kris izdao???

- Ja sam joj rekla!!! Saznala sam od Krisa... iako mi je drag... ne volim izdaju!!!

Progovorila je Emona, i stala na moju stranu, pri tome gledajući Aslana ravno u oći. Aslan se, oćito oporavio od požara, iako je nosio štap i herao na jednu stranu, u njemu je bilo bijesa pomješanog sa raznim emocijama, od osvete do mržnje... to mu je dalo dodatnu snagu...

Esma se prva bacila na njega, napavši ga svom žestinom. Emona je na njih bacila nekakav crveni prah, toliko sitan, da je izgledao kao oblak ili crvena magla. Od tog praha su im pokreti bili usporeniji.

- Hajde... uhvati ga i ti... možeš ti to... Elizabeta!!!

Emona se derala iz sveg glasa, a ja sam samo stajala poput mramorne statue... i možda se ne bi ni pomaknula, da u tom trenutku, odnekud, izneneda, iza Emone se pojavio Stefanel.... odurni ružni smežurani ork. Zgrabio ju je s leđa i otkinuo joj glavu... ona je samo beživotno tresnula na tlo, a glava joj se otkotrljala.

Iz sebe sam odnekud izvukla i posljednji atom snage i svom silinom krenula na njega. Komadala sam ga, i razbacivala dijelove njegovog tijela, po cijelom raskrižju.

Za to vrijeme Esma je gromoglasno zaurlala i beživotno pala na tlo.

Ostali smo sami.... Aslan i ja...

Nekako u podsvijesti sam znala, da se Eduard neće pojaviti... bio je zapravo kukavica, i nikad se nije izložio opasnosti, ako nije baš morao. Najvjerojatnije se zavukao negdje u sigurnost... uostalom nisam ni raćunala na njegovu pomoć... uvijek je bio sebičan... a ja sam u ovom trenutku... tiho u sebi... proklinjala dan kada smo se uopće upoznali.

Sve se odvijalo velikom brzinom, iako je na nas još uvijek djelovao Emonin prah...

Aslan je na mene skoćio takvom žestinom da sam odmah pala na tlo. Borba sa njegovim ocem orkom, me je potpuno iscrpila i više se nisam mogla ni pomaknuti, znala sam da je to sad, moj kraj.

Zgrabio me vučjim zubima za grkljan, i mogao me je ubiti odmah...

Ali nije!!!

Gledao me u oči, nepomično, kao da želi dobro zapamtiti, taj moj pogled.

Najzanimljivije od svega što sam ikad u životu doživjela, bio je baš taj trenutak, neposredno pred smrt. Od Aslanovog daha i mirisa, od njegove tjelesne topline, i njegovog pogleda... ja... umjesto da premrem od straha, da se ugušim u psečjem mirisu, ili da ustuknem od njegove topline...

Ja... odjednom upadnem u neko blaženo stanje. Počeo mi se sviđati njegov miris, osjećala sam da mi nevjerojatno godi njegovo toplo tijelo, i ono najzanimljivije...

Gledala sam ga očima punim ljubavi i ekstaze... nema nemoguće ljubavi... podredila sam joj se, trčala sam joj u susret...

Katkad te život tako boli da misliš, da si se od te boli promijenio, tada pomisliš da bi mogao sve učiniti... umrijeti...

Kad je to Aslan shvatio, jedan trenutak se zbunio, čak sam mu vidjela i paniku u očima... to je trajalo samo nekoliko sekundi, a onda... kraj... mrak...

Smrt... je neupitna činjenica!!! Ali pravo pitanje je; smrt čega???

Jeli on na kraju shvatio što nas čini ovakvima???

Preostaje samo još samo jedno pitanje: tko vjeruje u sretan završetak???

"Dala sam život da bih postala osoba kakva sam ovog trenutka" i retoričko je pitanje: "Je li vrijedilo truda?" Otvorila Pandorine kutije u dušama i srcima mnogih drugih. To je ono što "Jedino" čini ne samo veličanstvenom bajkom za odrasle, već i provokativnim misaonim eksperimentom. "Nebitna smrt"... toliko bitna postaje kao i svaka nebitna sekunda, svaka kap. Kap je isto što i slap. Kraj. Kraj oslikava obrise, nježne crte, jedine beskonačnosti.

Probudila sam se tako iznenada, kao da izranjam iz oceana u posljednjem trenutku; kad sam već ostala bez zraka u plućima. Bila sam mokra do kože, ovo je bila noćna mora, a ne san.

Gospode Bože... otišla sam se brzo umiti hladnom vodom, da dođem malo k sebi.

Jeli to moguće???

Ovo kao da se događalo, ne stoljećima prije... već vijekovima.

Svi su tu... a sve je tako drukćije...

Aslan i ja... pa, da... toliko emocija... toliko strasti... a, opet... sad mi se njegovo ponašanje čini potpuno logićno... A zaustavljena, blokirana energija je, rekli smo, varijanta negativne energija, ili njen pretstadij.

I ljubav i mržnja... sve u jednom... kao da se želio iskupiti za nešto... ili osvetiti za nešto...

Dobiti drugu priliku, znači izgubiti prvu, znači izgubiti u trenutku kad bi trebalo pobijediti. Drugi život ne znači biti izdan u prvom, nego znači, izdati prvi život.

Jeli zaborav bezosjećajnost, jer te spašava krivnje???

Jednom davno... moj voljeni mi je dao kutiju punu tame... tek sam vjekovima poslije shvatila da je i to bio dar... na kraju se onaj koji je bio krvnik vraća na početak, sad je ostvario ono što se trebalo dogoditi tada... vratio je vrijeme unatrag. Nema potrebe da se užasavamo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: to je život. I to baš onaj koji sam priželjkivala kao vampirica.

Postoje ljubavi koje ojača rastanak... ili koje se hrane osvetom... ili koje rastu sa patnjama... postoje i ljubavi koje započinju u trenutku smrti... ne ubija nas prolivena krv, nego ubijena nada!

Postoje ljudi koji nam uđu u naš život, i zatim brzo odu. Postoje zatim ljudi koji čine da nam duša zapleše. Oni nam otvaraju oči tihim šapatom svoje mudrosti. A postoje i ljudi zbog kojih poželimo hodati po nebu. Oni ostavljaju trajan trag na našim srcima, i zbog njih više nikada nećemo biti isti. Možda je "Bella" odabrala vampira jer nije bila vampirica??? Ali ja... ja sam se zaljubila u svog izbavitelja!!!

Pa zamislite, ta njegova stara, koja me jednostavno nikad nije prihvatila, iako sam se zbilja trudila oko nje, pomagala joj u svemu, kupovala joj namirnice, odjeću, namještaj... ali ništa... sve je to prihvaćala kao da moram i da joj to dugujem. Čak mi je i djecu proklinjala, iako su njene unuke. Da! Esma i Emona su naše kćeri.

Podnosila ih je samo zbog Aslana, ali ih nije voljela, kao ni mene. Ilona me je na samom početku, napala i izvrijeđala, optuživši me da sam lopov, zbog jedne fotografije iz njenog albuma, koja mi se sviđala. Uostalom nisam ju ja uzela, već Aslan, ali to njoj nije bilo važno, već samo da se istrese na meni.

Anelin mi je čak zaključavala hranu, ili krišom pojela moje zalihe. Jednom prilikom je nahuškala Vlada da me išamara, lažno me optuživši... a on... glup kao i dok je bio trol, bez razmišljanja je izvršio to što je ona od njega tražila, ne provjerivši istinitost.

Za čudo Božje, da mi pokaže svoju ljubav... ili možda da se iskupi, Aslan me zaštitio. Čak se i potukao sa rođenim bratom zbog mene.

Sve je tako čudno...

Esma se odvojila od nas, čim je postala punoljetna, nije nas zapravo nikad ni voljela kao roditelje, iako bi i Aslan i ja, za nju dali i posljednju kap krvi.

U takvom slučaju starije kćeri imitiraju vampirski energetski obrazac majke, jer im i bude dodijeljen zadatak da brinu o mlađoj djeci, a mlađe kćeri kasnije u životu mogu ostati u ulozi energetske žrtve. Mi krađu energiju nazivamo LJUBAV i želimo baš to ponoviti opet i opet. Gotovo je nebitno jesmo li vampir ili žrtva, jer su obje uloge ljudska degeneracija, i jer i žrtva sama zahtijeva takav odnos.

Emona je uvijek bila pametnica, završila je visoke škole, ali se bojala odrasti.

A Stefanel je od samog početka mrzio i mene i Aslana. Dok je Aslan još bio dijete, mučio ga je i zlostavljao... kasnije ga je u jednom trenutku (svoje žute minute), htio sasjeći sa sjekirom... srećom Aslan se izmaknuo i svladao oca. To je cijela istina roditeljstva, tako se dogodila velika zamjena teza: STRAH je dobio naziv LJUBAV. Tako je nastala ova silna zbrka u mojem snu.

Kakva obitelj???

Kakva sudbina???

Što je od toga moguće???

Sve ili možda, ništa!!!

Jeli moj san možda, sjećanje na neki davno proživljeni prošli život... ili čista fantazija uspavanog uma...

Autor teksta: Eky.22.11.11.

PLES LJUBAVI

MMMM.... kako fino miriše. Osjećam ga, dolazi.... još malo i moj je...

Već se čuju koraci kroz šipražje ......sad.... zarivam svoje zube u njgov vrat, gledam njegove oči kako su razrogačene od zaprepaštenja..... trenutak-dva a onda mlitavo pada na tlo.

Obrišem dlanom usta, još krvava od njegove tople i mirisne krvi, koju sam upravo isisala iz njegovog tijela, i odlepršala do svog skrovišta u dubokoj šumi.

Oh!!! Gospode bože.... kakav san. Trgla sam se sva oznojena i u grču od neugodnosti sna.

Sve je bilo toliko realistično, čak i miris krvi sam mogla osjetiti. Stresla sam se i na samu pomisao da nekome pijem krv. Ustala sam i otišla u kuhinju popiti čašu vode da malo isperem zube i usta od neugodnog okusa, koji nikako da nestane. Nikad prije nisam razmišljala o prehrani, o tome kako se hrane vampiri... zvijeri... ribe... ljudi... Što u tom trenutku osjećaju, recimo ribe??? Ili zvijeri, kad komadaju svoj plijen, kad ih miris sviježe tople krvi i mesa primamljuju, dali u tome uživaju ili se samo žele nahraniti??? Što kad čovjek zavoli pile koje treba zaklati, može li ostati gladan???

Malo sam se zamislila, jeli moguće da sam u nekom prošlom životu, možda doista bila vampirica. Stala sam pred ogledalo i promotrila svoje zube. Bili su lijepi, ali kad bolje pogledaš... Zbilja se moji očnjaci ističu i kao da su malo dulju od ostalih zuba.

Ma... šta je meni, jedan ružan san i ja odmah vampirica???!!!

Iako... doduše, nitko ne može tvrditi što se zapravo događa... tko nas drži i tko će nas uzeti...

A onda me zapanji spoznaja, da me zapravo privukao miris na njemu, vrlo sličan onom u snu. Ne znam po čemu je mirisao moj dečko, ali i sad se sjećam tog mirisa.

A on??? Bože.... kad me ugledao prvi put, isto je onako razrogačio oči.

Jesam li poludjela???

Čudno, sve je čudno....

Oduvijek sam bila neustrašiva i divlja. Nisam se ničeg bojala. Uvijek sam bila spretnija od svih mojih vršnjaka. Bilo da se trebalo popeti na drvo ili kamenom pogoditi u cilj. Obožavala sam se šuljati bešumno i prisluškivati što drugi razgovaraju. Može li se to opisati kao neka navika ili sklonost...

I dok je on proveo sate i sate u teretani trenirajući, ja sam biciklom otišla do obližnje šumice, i na nekom drvetu satima promatrala prirodu i prizore u šumi.

Kad bi ušla u štalu, konji bi se uznemirili, rzali i frktali. Samo jedna kobila mi je dozvolila da ju jašem, ostali bi se propinjali i okretali glavu na drugu stranu.

Moj ujak je znao u šali reći, da konji osjete prisutnost nevaljalih.....

Postoji jedna dugačka ulica kroz koju sam uvečer išla na trening košarke (bila sam najbolja).

Ako sam zbog nečeg bila ljuta, tada bi se obavezno ulične lampe gasile točno iznad moje glave, ali jedna po jedna. Kad ja dođem do nje ona se ugasi i tako redom, poslije se opet upale kad se ja udaljim. Isto bi se događalo sa kompjuterima, u banci ili nekom šalteru. Dok ja strpljivo čekam u dugačkom redu sve je dobro, no dok ja dođem na red, e...onda se kompjuter zblesira. To mi se dogodilo nebrojeno puta, da bi bilo slučajno.

Eto sad tek, kad sam sanjala taj grozan san, sad tek sam postala svjesna tih neobičnosti vezanih uz mene. Možda je baš to objašnjenje za moje probleme.

Postoje dvije vrste ljudi, jedni su maštoviti a drugi nemaštoviti.

Zašto su jedni nemaštoviti???

Zato jer su žrtve doktrine i učenja, koje su im usadili u glavu, da ništa ne može biti nikako drugačije. Tako i nikako, i točka.

Zapravo oni žive u strahu od prihvačanja bilo kakve alternative. Njihova tvrdoglavost i skeptičnost proizlaze baš iz straha koji je skriven u njima. Ako tvrdiš nešto mimo njhovih činjenica, onda si tupan, jer nauka kaže: to je nemoguče!!!

Netko samog sebe žrtvuje da bi saznao istinu, a netko baci drugoga na lomaču. Ali ono što očajnićki tražiš zapravo nije istina, zapravo tražiš sebe kojeg si ostavio negdje u nekoj škrinjici.

Kako je strašno prisjetiti se prošlosti, ako ne možeš ništa promijeniti. Kako je strašno hvatati konopac od laži da bi saznao istinu. Strašno je na koncu vidjeti okrutno lice istine! Najstrašnije je zapravo, ne trčati za istinom, nego za snom, prikazom. Možeš li doći do istine u svojim uspomenama... naći ljude koje tražiš??? Možeš li se držati nikad proživljenog života kao da je pravi???

Hočeš li se moći sjetiti tko si, ako gaziš po starim tragovima, Hoće li se oni sjetiti tebe, ako im se približiš??? Ako se sjete sebe, vidjevši tebe, hoče li se sjetiti što si im učinio???

On je stajao kraj nosača zvuka na vrtnoj zabavi naših prijatelja, a ja sam primjetivši ga odmah znala da trebam baš njemu prići.

- Idemo plesati???

- Ali...

Dok je on zbunjeno razrogačio oči ja sam ga primila za ruku i povukla na terasu na kojoj se plesalo. Nije se protivio, mislim da bi tada učinio bilo što da sam tražila. Ali, kad sada odvrtim film unazad, prije bi rekla da se prestravio od moje pojave.

Jeli moguče....?

Tako je bilo i kasnije, ja sam o svemu odlučivala, kamo ćemo van, što ćemo jesti, što obući, i tako redom.

Jednom smo prilikom šetali parkom po susjednom kvartu, kad odjednom se stvorila banda mladića, njih jedno desetak. Prvo su nas opkolili, a onda njega napali, brzo su ga svladali i bacili na tlo šutajući ga nogama i lupetali šakama. Ja sam isprva zvala u pomoć, ali kad sam shvatila da nitko neće doći u pomoć, izula sam čizmice (vulkanizirane sa sirovom gumom), i udri po mjihovim glavama. Kako sam kojeg munula, tako se uhvatio za glavu i dao u bjeg.

Dugo se o tome pričalo, kako sam ja vještica i kako se nesmiju zezati na moj račun jer ću ih pretvoriti u zečeve.

Kad se sad tako preispitujem, shvatila sam da se od tog događaja Miki skroz povukao u sebe, i više nikad nije bilo isto. Ja sam tada mislila da mu je ego povrijeđen jer sam ja njega spašavala a ne on mene.

- Morana molim te ne večeras, sutra moram rano ustati.

Ti izgovori su uslijedili jedan za drugim sve dok se nismo posve udaljili. Još bi se i pomirila sa time što sam prekinula sa Mikijem, jer mi zapravo i nije odgovaralo da moj muškarac bude ovisan o meni. Više me zabrinjavalo to što sam shvatila da i ostali muškarci koji mi se sviđaju reagiraju isto tako prestravljeno kao i Miki.

Nemojte misliti da sam ružna, ne, to nikako ne može biti. Bila sam čak atraktivna ljepotica, kako mi je jednom prilikom rekla jedna prijateljica, a svi znamo da prijateljice takve stvari nerado govore. Bila sam visoka i vitka, crna kosa mi je bila duga do struka. Oči krupne i plave a usnice srcolike. Pošto sam uvjek nosila visoke pete, djelovala sam još višlja. Manekenski tip.

Što to sve vrijedi, kad me se svi boje?

Bože što da radim???

Kako da se rješim tog obilježja?

Jeli moguće da su svi u meni prepoznali osobu iz prošlih života koja im je ispila krv? Dali je to moguće??? Ljudi neznaju objasniti zašto se boje nekog, jeli to zato jer nisu posve zaboravili strahove iz prošlih života???

Neprekidno se pitam gdje sam pogriješila... hoću li se bespomočno nasloniti i mirno se prepustiti onome što dolazi ili ću uroniti u ogroman val koji samo čeka da me prigrli???

Opet se pogledam u ogledalo, pokušam se nasmijati kako se uvijek smješim ljudima, gle, stvarno... moji zubi pri punom osmjehu zablistaju, ali i očnjaci bljesnu opako. Hm, i oči mi također imaju neki poseban sjaj. Posegnula sam za torbicom s kozmetikom.... tražim sivo sjenilo, tu je negdje, nisam ga gotovo nikad koristila.

Ah, evo ga, mackam po očnim kapcima, razmazujem, i napokon, smokey eyes. moderno a ipak smanjuje doživljaj mog pogleda. Sad još moram uvježbati osmijeh da se ne vide očnjaci. To je puno teže, morat ću stalno misliti samo na oćnjake i kako ih nipošto ne pokazati. Djelovala sam sama sebi licemjerno, sa osmjehom Mona Lise, ali što je tu je. Još samo da isprobam sunčane naočale koje tek trunčicu potamnjuju, tako da ih mogu uvjek nositi. Hoće li se odgovor pojaviti potpuno sam, hoće li izroniti iz največih dubina na površinu??? Hoće li mi se maska sama od sebe, jednom otkotrljati pod noge??? Što sam krivo napravila, da sam opet na početku???

Možda bi bilo najbolje da se malo povučem, da pustim vodu da pronađe svoj tok, da pustim lutke da zaigraju samnom, da odigraju uloge koje sam postavila???

Prava prilika za to bit će danas, moj bratić radi vrtnu zabavu, sa roštiljanjem.

- Hej Morana, da te upoznam s mojim prijateljem iz faksa.

- Pero, zovu me Perun.

Pružila sam mu svoju ruku i sa minimalnim osmjehom pozdravila. Ono što sam u njegovim očima i osmjehu upravo vidjela bilo je poput ogledala. Oči sa prodornim sjajem i osmjeh sa predivnim bijelim zubima i izraženim očnjacima.

Bože, pomozi mi..... Ovo nikad prije nisam zapažala, a sad je toliko jasno i očito, ali postoji još nešto. Privlačnost koju sam osjetila u pri prvom pogledu. Leptirići u trbuhu, i klecanje u koljenima i strah, neobjašnjiv strah, kao žrtva pred svojim krvnikom.

- Jesmo li se već negdje sreli???

- Mislim da ne... jako dobro pamtim face, ali tebe se ne sjećam.

I dalje skrivam pogled i zube, smješim se minimalno. Nisam mu htjela reći da me vjerojatno zna iz nekog prošlog života, samo što sam ovaj put vjerojatno ja bila njegova žrtva ili me baš on ućinio takvom.

Kakav čudan splet okolnosti. Čitala sam jednom da se isti likovi iz prošlih života opet pojavljuju u našim sadašnjim životima samo u drugim ulogama.

- Morana, hoćemo li plesati?

Primio me za ruku i odvukao na podij za ples, baš kao što sam ja onda odvukla Mikija.

Hoću li se prepustiti iako znam da će me emotivno ispiti i odbaciti.....

Ali, ne!!! Neću mu dopustiti, pa i ja mogu biti krvopija.

I tako smo započeli ples....

Potrudit ću se da ovaj put to bude ples LJUBAVI a ne, kao prije, možda, ples SMRTI.

Autor teksta: Eky. 07. 06. 2009.

Puno sreće i ljubavi svima - kraj

MOJE ZBIRKE POEZIJE

LJUBAV KAO SUDBINA

BLJUTAV OKUS

MOJ MALI DIO SVEMIRA

ZAPLETENO KORIJENJE