Mi nismo bili po nićemu posebni, bili smo tek obićna djeca sa sela, ne kao Koko ili Pero Kvržica, nego sasvim obićni klinci. Naše su igre bile obićne, djećje, lopta lutka badminton, bicikl.

Kad sam imao otprilike jedanajst godina, možda i manje, u naše selo je doselila jedna obitelj sa dvije kćeri.

Starija Melita je bila možda malo mlađa od mene a malena Dona je tek prohodala.

Nisu se odmah doselili posve, već isprva samo vikendom pa sve duže i tako ostali živjeti u našem selu.

Melita je ispoćetka dolazila sa svojom mamom po mlijeko kod mljekarice odmah do naše kuće, tamo smo se upoznali i poćeli družiti. Bila je to prekrasna djevojčica sa najplavijim očima na svijetu. Dugom do struka plavom kosom i predivnog osmijeha.

Jedne subote kad su došli provesti vikend, Melita je došla u naše društvo i donijela posve neobićnu praćku, tata joj je kupio negdje u inozemstvu.

Svi smo cjeli dan gađali ptice, krošnje, krovove, bilo je i razbijenih crijepova, ćak je stradao i jedan mali prozor na šupi, ali dugo to nitko nije otkrio, a kasnije, više nisu sumnjali na nas.

Kad je nedjeljom uveče odlazila sa svojima u Zagreb, ja se cijeli tjedan više nisam znao igrati, sve naše igre koje smo prije obožavali sad su mi bile glupe i djećje.

Melita bi svaki put kad dođe donijela nešto novo, ili neku posve novu igraćku za koju mi do tada nismo znali ili pak neku novu vrstu igre.

Dok se nije pojavila Melita ja sam uvijek bio glavni, bio sam naj stariji i sve se vrtilo oko mene, sad, kad je Melita tu s nama, ona ima glavnu ulogu u svemu.

Ona smišlja igre, ona određuje tko će što raditi, i svi je sa zadovoljstvom slušamo, nije mi nikad bilo krivo zbog toga, već zato, što kad ode, onda smo mi potpuno obezglavljeni i neznamo smisliti ništa zanimljivo. Uglavnom se dosađujemo i čekamo petak po podne da ona dođe na vikend. Ponekad živimo s onim što imamo pa često zaboravimo što želimo.

Usamljenost je trenutak u životu koji stalno poćinje iznova. Izvana se ne može razumjeti, usamljenik ne može dijeliti samoću, dijeli li se, nije usamljenost.

Završavamo sedmi razred, vruće je, još dva dana i škola je gotova, počinju ljetni praznici.

- Igore znaš da će Melita ići na jesen s nama u školu?

Rekla je moja sestra Nataša.

- Da? A kako znaš?

- Nazvala me i prićali smo, čim završi škola oni će se posve doseliti tu.

Ja sam na jesen trebao ići u osmi razred a Melita u sedmi. Svejedno ćemo zajedno odlaziti i dolaziti, a viđat ćemo se i na hodnicima u školi. Obuzeo me neki nemir, nisam znao zašto, jedva sam čekao da dođe, i sad kad će konaćno ostati za stalno, mene hvata panika.

Lutao sam cjeli dan po obložnjim šumama i livadama i nikako da se smirim.

- Kaj stari dolazi ti cura iz Zagreba ?

Pita me prijatelj iz susjedstva, jedan iz naše klape, Goran.

- Ma nije mi cura, sviđa mi se al* baš bi ona htjela mene.

- Igore ako ti nećeš, ubacit ću se ja.

Krv mi je jurnula u glavu, uši su mi gorjele, sav sam se tresao, ošinuo sam ga očima da se zablenuo.

- Usudi se samo i mrtv si !!!

- Dobro, dobro, smiri se, svi već znaju da je Melita tvoja.

Koja je nagora stvar koja se može dogoditi???

U dubokoj podsvijesti, znao sam odgovor već na samom početku. Borba!!! Predstoji mi borba!!! Kao ostvarenje svih mojih strahova... što ako neće biti dovoljna??? Dok je čovjek mlad misli da može šakama drobiti kamenje. Ali svatko jednog dana niđe na stijenu koju ne može zdrobiti... znati unaprijed, samo je teret, ako ne možeš ništa promijeniti.

Krenuo sam po društvo pa da odemo do Melite, vidio sam njhov auto, znaći da su već došli. Bio sam nestrpljiv jer svi u mom društvu su baš danas otezali sa vezanjem tenisica ili kojekakvim obavezama "još samo ovo". Kad smo prilazili puteljkom do njene kuće ćuli smo neko milozvućno sviranje, i tada sam je ugledao kako sjedi na terasi i svira orgulje.

Kosu joj je vjetrić lagano ćarlijao, a bjela haljina koju je imala na sebi ćas otkrivala noge, ćas pokrivala, mislio sam da vidim vilu iz bajke. Bili smo tako mladi, tako nevini, ko mlado poljsko cvijeće, ko zelena trava u proljeće.

- Igore ti si pocrvenio ko* rak, ćak su ti i uši crvene.

Rekla mi je Nataša onako u facu. Svi smo stali pred kuću i slušali koncert koji je izvodila Melita. Njena kuća je zadnja do šume pa je tako cijela ta atmosfera bila totalno akustićna. Zvuci njenih sintetićkih orgulja naprosto su ispunjavali gotovo cjeli taj brežuljak.

Samo jednim malim migom, ne prestajući svirku, pozvala nas je da priđemo i sjednemo na terasu do nje. Ja sam se topio od miline i tada sam već bio prilićno siguran da sam totalno zaljubljen. Nije postojala ni jedna djevojćica ili djevojka koju sam ja poznavao da bi se mogla imalo usporediti s Melitom.

Prije bih rekao da je bila nestvarna, vila o kojoj pišu bajke, duga kosa koja joj je sezala sve do struka, imala je onaj prirodni platinasti sjaj, a oči, to su bile oči koje naprosto nemožeš maknuti pogled s njih.

Jednom smo išli na izlet na izvor Cetine, čim sam ugledao taj izvor, odmah sam se sjetio njenih očiju, bile su upravo tako plave i duboke, a opet blistave i tajanstvene.

Iz kuće je na terasu izišla još jedna djevojka naših godina noseći na pladnju sokove u čašama za nas. Melita je završila svirku, predstavila Leu i široko se osmjehnula.

- Ovo je Lea, moja sestrićna, bit će s nama tri tjedna.

A potom se okrenula meni, pogledala me direktno u oči i kao da mi šalje lagani poljubac, neprimjetno samo usnama. Moje srce je tako snažno lupalo da nisam ćuo vlastite misli.

Molio sam Melitu da svira još nešto, pa još nešto. Tog popodneva, ostali su igrali ćovječe ne ljuti se ili se kartali a ja sam samo šutio i slušao Melitu kako svira. Od poljskih cvjetova, napravio sam joj krunu, a kad sam joj stavljao na glavu, mogao sam čuti srce kako mi lupa. Kucalo je tako brzo da sam mislio da će se raspuknuti. Ovako blizu još nikada nismo bili, mogli smo se dotaknuti i pogledati jedno drugome u oči.

Te noći uopće nisam mogao zaspati. Mom su se tjelu poćele događati neke promjene za koje prije nisam znao, znojio sam se i prevrtao po krevetu, razmišljao sam o Meliti.

Ona je u svemu bila izuzetna, a ja ????

Što sam ja, tko sam ja???

Kako ću ja nju zadiviti???

Po čemu ću biti, ja njoj poseban ???

Stotinu pitanja i sumnji su me mučile te noći, prvi put u životu da ni pred zoru nisam zaspao baš ni malo. Drugi dan su nam u goste stigli neki tatini rođaci iz Poljske, bio sam mrgodan i neispavan a otac mi je zadao da moram pokositi travu u dvorištu. Stradalo je neko mamino cvijeće koje sam zahvatio s kosilicom. Sestra je prala prozore, a kad sam bio skoro gotov, doviknula mi je;

- I Melita kosi travu vidim je odavdje.

Isti ćas sam ostavio kosilicu i odjurio puteljkom do njene kuće.

- Melita daj meni kosilicu, to je tebi preteško.

- Zbilja ćeš pokositi umjesto mene ?

- Ma znaš da nebi dozvolio da se ti mućiš s tim, ti si gradska cura, trebala si me odmah zvati.

- Igore, hvala ti... mogu ti donijet sok kad ožedniš.

Lea se pridružila Meliti pa su zajedno legle na ležaljke u hladovini trešnje a ja sam onako neispavan i već umoran od svoje košnje ipak kosio travu umjesto Melite.

Njena mama je je kasnije donijela fine sendviće, pa sam malo povratio snagu.

- Ajd*, dođite poslije kod nas na roštolj došli su nam neki Poljaci, ništa ih ne razumijemo a moramo biti ljubazni jer su nam neki rođaci.

Lea je također bila ljepotica, ne kao Melita nego nekako sportski, imala je kratku kosu i isto plave oći ali sitnije i ne tako prodorne, lijepo i skladno tijelo ali bez oblina koje su se kod Melite već nazirale. Obukla je kratke hlaće i topić, na noge japanke, sportski, to je bila Lea, a Melita se pojavila u dugoj bordo suknji i ružićastoj čipkastoj bluzici, na nogama je imala ružićaste espadrile i ružićasti šeširić na njenoj dugoj plavoj kosi.

Gledao sam je sa ponosom u oćima kako se upoznaje sa mojim Poljskim rođacima, i oni su bili zbunjeni njenom pojavom. Melita je pokušala moje bratiće uvući u kartanje jer za to nije potrbno znanje jezika, posjedali smo za stol u vrtu i pokušavali otkriti koja se od igara kartama poklapa da znamo i mi i oni. Bio sam malo ljubomoran jer moji bratići su malo stariji od nas, ne puno ali dovoljno da izgledaju muževnije od mene, ja sam prema njima još uvijek žgoljo. Obojica su gledali ćas u Melitu ćas Leu.

- Igore, opusti se... vidiš da im možemo reći da su bezveznjaci a da misle kako im govorimo nešto super. Rekla je to sa jednim od svojih predivnih osmijeha, lagano se glavom naklonila, a meni neprimjetno namignula. Morao sam se okrenuti da ne vide moj podsmijeh, opet je Melita bila glavna, opet je uspjela biti u centru pažnje, a da nitko nije ni pomislio bilo šta prigovoriti, svi su samo izvršavali što je ona od njih tražila. Vjerujem da su oba moja bratića do večeri bili zaljubljeni do ušiju u Melitu.

Uvečer, pošto je bilo ljeto mogli smo otići u centar, u disko klub. Lea je plesala modrno ležerno i također našla nekoliko obožavatelja oko sebe, a Meliti je bilo dovoljno da malo zatrese glavom i da njena kosa zavijori i svi oko nje su bili kao ošamučeni.

Iako smo još bili djeca svi smo se već pomalo privikavali na nove okolnosti, polako smo odrastali ali još uvjek smo se rado igrali badmintona, granićara i mnogih igara koje igraju djeca. Svi govore o tome kako je mladost lijepa i bezbrižna, i jest, ali ponekad je vrlo teško odrastati, muće te stotinu pitanja i nedoumica, stotinu puta si tako nesiguran, ili tako uzbuđen.

S poćetkom školske godine za mene su nastupile mnoge muke kojih sam preko ljeta bio donekle pošteđen. Naša škola se nalazila u centru, imali smo školske autobuse koji su nas odvozili u školu, pošto je to bila jedina škola, u nju su dolazili i iz ostalih prigradskih naselja i okolnih sela. Znao sam da će se u Melitu zaljubiti gotovo svi momci iz škole, kako ću ih sprijećiti??? Moje strepnje su se svakim danom sve više umnožavale.

Najviše sam strepio što će biti kad Melita upozna Kristiana, on je bio glavna faca u našoj školi i kao i Melita uvjek zanimljiv sa nekim novim idejama. Zakon sličnosti kaže da slično privlači slično, ili zakon privlačnosti kaže postajete ono na što se fokusirate. Oni su jednostavno, rođeni su da budu glavni. Praktični su i uporni u ostvarivanju glavnih ciljeva i hrabri u svojim uvjerenjima kad je potrebno poduzeti određene rizike da bi mogli nastaviti dalje.

- Igore, prijatelju, dugo se znamo i ne želim ti kvariti vezu, ali stari, pogriješiš li gdje, uskaćem na tvoje mjesto.

- Kike zašto misliš da ću pogriješiti??? Pa nisam valjda lud da to zeznem!!!

- Pogriješit ćeš... znam te, ti si luzer!!!

- O.k. ako pogriješim uskaći, neću se ljutiti.

Rekao sam to jer nisam znao što bi mogao drugo, znao sam jako dobro da uz takvu konkurenciju ne smijem pogriješiti. Kike je u školu dolazio na nekom ogromnom skupom motoru, cure su ludile za njim, osim što je bio zgodan (to znam jer i Nataša stalno govori o njemu) bio je iz ugledne obitelji, imao je uvijek sve što poželi. Ali osim bogatstva imao je onaj isti šarm kao i Melita, jednostavno su uvijek bili u centru pažnje.

Melita se u školi sprijateljila s Tajanom, curom koja je iz njenog razreda, ja Tajanu znam jer je njen otac radio nešto na našoj kući. Sve je nekako bilo idilićno svi su se super slagali, Melita i ja smo išli autobusom do škole i nazad. U autobusu bi ponekad cirkusirali a ponekad bi joj nešto pokazao što sam ja ućio prošle godine. Znao sam joj napisati cijelu zadaću, pa smo imali više vremena za druženje. Bez obzira na super okolnosti ipak se nisam mogao opustiti, kao da sam slutio neku buru poslije ovog zatišja. Kao da je sad vrijeme za najteže odluke, vrijeme da se odabere najteža mogučnost. I kao da se otpočetka zna, kad se igra započne, netko mora na krju stradati. Kad iziđeš na taj put povratka nema, kad ti čuju glas izvit će glave zmijske.

U našoj zemlji se već dobro zaratilo, sa svih strana su dolazili izvještaji o porobljavanju, paljenju kuća, rušenju, raketiranju. Naše selo nije bilo mješanog stanovništva pa nismo baš osjetili strahote rata i progona. Negdje prije Božića i naše muškarce su odveli na ratišta, Melitin otac nije bio vojni obveznik zbog bolesti ali se ukljućio u civilnu obranu pa je u njihovoj kući, uskoro bio centar za obavješćivanje. Melitin je otac bio strućnjak za radio veze, pa im je stalno netko dolazio i odlazio.

Te zime je gotovo nisam ni vidio izvan škole, rekla je da mora skuhati stotinjak kava dnevno, i oprti šalice za svim zapovjednicima i vezistima i šta ja znam tko je sve dolazio kod njih po informacije, čak su gardisti vozili Donu u školu, jer je ona bila prvačić a bojali su se za nju. Melitina sestra Dona je proslavila našu školu sa svojim likovnim uratkom kojeg je škola poslala Britanskoj Premijerki u promiđbene svrhe a ista je pohvalila Donu kao izuzetno talentirano dijete, pisale su sve novine o tom događaju.

Bio sam strpljiv i nisam htio otežavati ionako tešku situaciju. Odanost nije vrlina, odanost je zasljepljenost ljubavlju. Odanost znaći polagati ispit svaki dan. Primio sam se učenja jer mi je bio važan prosjek za upis u srednju školu. Igre i glupiranje zamjenilo novo odgovorno ponašanje, kako kod mene tako i kod većine mojih vršnjaka. Iako se kod nas nisu vodile nikakve borbe mi smo se svi odjednom uozbiljili i kao da smo preko noći odrasli.

Na Staru Godinu su stigle vjesti o našim prvim stradalima i poginulima. Nitko nije slavio Novu godinu, iako smo imali svega na stolu, ali i knedlu u grlu. Meni je to bila jedna od naj hladnijih zima koje ja pamtim, studen mi se uvlačila u sve pore, prvo je palo dosta snijega, a potom se tako smrzlo da je sve škripalo pod nogama.

U sijećnju, na Melitin rođendan, stiglo je našoj zemlji prvo priznanje, a time se i rat malo stišao. Melitina mama je ispekla neke fine kolače i napravila sendviće pa smo proslavili i priznanje i kraj rata i njen rođendan. Nažalost poćetkom ožujka Melita se morala sa svojima vratiti nazad u Zagreb. Neznam toćno koji je razlog bio, ali dolazili su vrlo rijetko, tako da je do ljeta gotovo nisam ni vidio. Preko ljeta su dolazili samo na vikend, ne više kao prije - cijelo ljeto.

A onda je prošla još jedna godina, i tog ljeta su joj starci dozvolili da ostanu ona i Dona sa Leom cjelo ljeto u vikendici a oni su dolazili povremeno. Melita je često organizirala tulume na koje je dolazilo i njeno zagrebaćko društvo i naša stara ekipa. Nisam mogao dokućiti njene misli, nekako se promijenila, bila je ljubazna sa sa mnom, ali i sa svima, pa nisam bio siguran jesam li ja još uvjek za nju poseban.

Jednom prilikom sreo sam Leu, išla je po mlijeko, bio je njen red. Rekla mi je da sam naivan ako mislim da imam šanse kod Melite.

- Igore nju svi obožavaju, ona svaki dan izlazi s nekim drugim, bolje se opameti dok još imaš vremena!!!

Tog trena sam postao morski pjesak, pustinjski vjetar, sibirska zima. Često sam razmišljao o Leinim rijećima, noću nisam mogao spavati, budio sam se u košmarima, razdirale su me Leine riječi. Ako ste sami, imate nešto što drugi nemaju, "sram"... jer sram je jedina oluja koja nikad ne jenjava, jer sram je naj nemilosrdniji neprijatelj.

Jer sram je najveće prokletstvo, naposljetku sram je snažniji od ljubavi, od smrti!!!

Sram na mjestu zapali, pretvori čovjeka u pepeo i raspe.

Svima nam treba ljubav, svi imamo potrebu "biti voljeni", ali ključna je potreba da se ljubav daje, što znači davati sebe, jer ljubav smo mi sami. To nećemo znati dok se ne otvorimo nekome, bez želje da nešto dobijemo zauzvrat.

Zabluda da se "ljubav izgubila" javlja se kad zaboravite na sebe misleći da ste nešto drugo, a ne ono što jeste.

Za mene je Melita još uvijek moja vila iz bajke, ali polako i neprimjetno napuštamo razdoblje kad se još uvijek vjeruje u bajke.

Tko više vjeruje u bajke???

Jeli ona samo dio sna, hoću li se probuditi jednog dana i spoznati da sam samo sanjao???

Kada bi joj pokušao prići, bila je nježna i zanosna ali ipak do određene granice. Pod kraj ljeta nisam više mogao izdržati pa sam je otvoreno pitao;

- Voliš li ti mene ili se samo zabavljaš sa seljačićem, i čekaš da prođe ljeto da možeš opet tulumariti sa svojim društvom?

- Šta??? Šta to treba značiti ??? Zar ti sumnjaš u moje osjećaje???

- Ma čekaj, smiri se, nisam slijep, vidim da te svi obožavaju, tko sam ja uopće???

- Otkud sad odjednom takav stav??? Igore što je tebi??? Zar ti nije jasno, da sam ljeto mogla provesti negdje na moru, čak sam i Leu i Donu ubijedila će im tu biti najbolje, samo da budem bliže tebi!!!

- Oprosti mi molim te, Lea mi je rekla da izlaziš svaki dan s nekim drugim, pa sam pomislio da ti više nije stalo do mene.

- Lea??? znala sam!!! Ta mala zmijica!!! Ma znaš šta, i ti si glup, kao i svi kojima Lea stalno nešto podmeće protiv mene. Sestrićna mi je, ali je pokvarena... a ti si glup, ovo ćeš teško ispraviti, mislila sam da bar tebi mogu vjerovati.

Toga dana su se spremili i otišli u Zagreb, znao sam da mi neće samo tako oprostiti izdaju, znao sam da je Lea ljubomorna na Melitu jer je ona u svemu bolja od nje, a ipak sam dopustio da mi ubaci crv sumnje, što sad???

Čak ni zaljubljena srca, ne mogu uvijek zadržati jedno drugo, ali onaj koji voli, nikad ne odustaje od te ljubavi. Kad se netko zaljubi postane druga osoba, nikad ne napravi ono što je htio, ili baš suprotno, napravi i ono što nikad nije ni pomislio da će. Zeznuo sam prilično, teško da će se ovog ljeta više vratiti.

Bojim se ove tišine, iako smo zajedno, daleko smo jedno drugom, bez ozira na sve, vilo moja... nemoj iskliznuti iz mojih ruku, strah me je bez tebe, moje je srce zaljubljeno u tebe. Ako je ovo grijeh dođi pa me ubij, tvoje mi oči sjaje kroz noć, osvjetljavaju mi put. Kad srce pati i tijelo trpi.

Hoće li mi dati drugu priliku??? Što je uopče druga prilika??? Kako sam došao na njena vrata??? Druga prilika nije suočavanje s izdajom u prvoj, več izdaja prve prilike!!! Da mi da stotinu prilika, riješenje je iči putem prve!!!

Što je ljubav? Je li ljubav nešto što bi prirodno trebalo doći? Moramo li je zaslužiti? Ili će doći sama od sebe? Možemo li očekivati da ćemo biti voljeni? Ili je to samo povlastica nekolicine sretnika? Trebamo li ljubav osjećati cijelo vrijeme ili tek povremeno u nekom emocionalnom ushicenju?

Od staraca sam dobio motor da mogu odlaziti u školu, nisam više osmaš da putujem školskim autobusom, za automobil sam ipak premlad. Jurio sam bjesomućno na tom motoru kroz sva sela, nije me bilo strah, nisam mario ako se i razbijem. Bio sam ljut na sebe i svoje slabo samopouzdanje, htio sam se nekako kazniti. Vjerojatno bi i uspio da nije Kike jednog dana odlućio da mi malo pomgne. Njegov rođendan je prvog a moj drugog studenog, predložio je da ga zajedno proslavimo. Znao je da Melita neće doći ako je ja pozovem, pa ju je on pozvao na svoj rođendan. Inaće bi mu razbio zube da je samo pokušao, a sad sam bio čak i sretan kad je pristala. Kike je za rođendan dobio Poršea a proslavu je organizirao u gradiću dvadesetak kilometara udaljenom.

Melita je povela neku svoju prijatrljicu iz škole i sad je bio problem kako doći do restorana u drugom gradu.

- Ne dolazi u obzir da se vozim na motoru.

- Ni ja.

Izjavile su Melita i njena prijatrljica.

Nije mi ništa drugo preostalo nego da povezem Gorana na motoru a Melita i Daliborka kod Kike u Porše.

Melita je putem zamolila Kikia da ju naući voziti, pa je on galantno njoj prepustio svoj upravo dobiveni novi porsh...

Kike je toćno znao da Meliti može povjeriti bilo što, ona je sjela za upravljać, saslušala što joj Kike govori i krenula kao da vozi oduvjek. Melita je jednostavno bila talentirana za sve. Moram priznati da ni ja nisam tako brzo savladao vožnju, otac me je danima učio, doduše vozaćku dozvolu još nitko od nas nije imao jer još nismo bili punoljetni.

Proslava je ispala katastrofa, Melita je bila zahvalna Kiki za vožnju pa je nekoliko puta plesala s njim, ja sam za to vrijeme zelen od ljubomore, udario po bambusima i na kraju se napio. Kike je mislio kako će zavesti konobaricu, ali kad je došao njen dećko koji trenira boks i Kike je navalio na pivo.

Melita i Daliborka su plesale cijelo veće sa svima i dobro se zabavljale. Umjesto da pokušam spasiti stvar, ja zabrljam do kraja. Poslije ponoći smo bili pijani i Kike i ja, ali kako ćemo se vratiti kući?

Melita se ponudila da vozi porš a Goran moj motor, i on je malo popio ali ne koliko ja. Bilo je to vrijeme kad su momci sasvim normalno sa sedamnaest godina vozili pijani. Goran nije znao voziti pa smo čak jednom pali u zavoju i odletjeli u grabu, nikome se nije ništa dogodilo pa smo nastavili vožnju. A Melita je bez ikakvog problema sa svojih šesnaest godina dovezla auto pred kuću. Tad se i Kike malo otrijeznio pa se sam odvezao do svoje kuće. Ništa nisam popravio a samo sam još dublje potonuo, ona je opet otišla, a ja sam se i dalje nagrizao.

Vilo moja, ti što me uveseljavaš pa mi mir nestaje, ne prekidaj nam mir!!!

Ne uništavaj ga!!!

Nemoj nam puniti oči suzama, ne kradi od nas!!!

Moja će sestra Nataša organizirati doček Nove Godine, rekla je da će pokušati pozvati i Melitu. Došle su sve Natašine prijateljice, pozvala je čak i neke Melitine. Pozvala je Tajanu i još jednu, ne znam kako se zove.

Hitno sam prodao motor i kupio golfa, auto je auto. Odlućio sam ovaj put preuzeti stvar u svoje ruke, htio sam da shvati da mi je stalo.

Već su se svi skupili a nje još nema, Nataša mi je rekla da je vidjela auto njenog oca, dakle tu je, ali ne dolazi, možda neće ni doći... vilo moja, dok zamišljam kako mi dolaziš, ljubav ulazi u moje srce i boji ga u najtamniju crvenu boju, onu koja nikad ne blijedi.

Izišao sam pred kuću nisam više mogao izdržati sav onaj kikot i graju.

Evo je!!! prilazi... bože kako je lijepa!!!

Priđem joj i bez rijeći je poćnem ljubiti, nije se otimala ali, nije ni uzvraćala, malo sam zastao, nisam od onih koji silom postižu što žele.

A onda me obuhvatila sa obje ruke i strastveno uzvratila poljubac.

Bio je to naš prvi poljubac!!!

I tko zna kako bi završio da nije izišla Nataša i pozvala nas unutra.

- Nastavit ćemo kasnije.

Šapnuo sam joj u uho a ona se zagonetno nasmješila. Doćek je bio veseo svi smo se ludo zabavljli, čak smo iz sveg glasa zapjevali. Negdje oko pola dva Melita je izjavila da mora kući. Otac joj je odredio termin pa mora biti toćna. Odvezao sam je do njene kuće sa svojim golfom, pred kućom sam je poljubio, ali nisam više osjetio onu strast koja je bila prisutna na poćetku.

Isprićala se da je užasno umorna i prilićno suzdržano se oporostila i izišla iz auta. Jesam li zakasnio???

Možda je nekog upoznala u Zagrebu, možda sam je uplašio s onim nasrtljivim poljupcem?

Još sam dugo sjedo u autu ispred njene kuće i razmišljao, tek kad sam vidio da se svjetlo u njenoj sobi ugasilo, onda sam krenuo kući.

Slijedećeg dana i Nataša i ja smo imali šta za pospremati, cjelo jutro smo raspremali tanjure, ćaše, usisavali, iznosili smeće...

- Znaš kaj, Igore, ovo je zadnji put da ja organiziram doćek.

- Imaš pravo, previše posla za tako malo užitka.

- Kak* je prošlo s Melitom, jeste se pomirili?

- Zapravo neznam, i jesmo i nismo.

- Kak to misliš, ili jeste ili niste?

- Ajd*, me pusti na miru ni sam neznam.

Nataša je zavrtila glavom i znam da je mislila da sam totalni luzer. Kasnije sam otišao do Melitine kuće. Kad je izišla bila je nekako čudna kao da je plakala, oči su joj čudno sjale.

- Jesi za šetnju?

- Naravno, samo da uzmem jaknu i kažem mojima.

Kranuli smo putem od njene kuće prema šumi, ona je šutjela a ja sam se mučio kako da zapoćnem razgovor.

- Melita molim da mi otvoreno kažeš, što osjećaš za mene?

- Šta osjećam, šališ se?

- Znam da još uvjek nešto osjećaš, osjetio sam to sinoć, molim te reci mi!!!

- Kad bolje razmislim nikad nismo ni razgovarali o osjećajima, nekako se samo od sebe podrazumjevalo da pripadamo jedno drugom.

Šutio sam, nisam htio nićim prekinuti njeno izlaganje, da opet nešto ne uprskam.

- Kad sam prvi put došla sa onom praćkom, ako se sjećaš, odmah sam znala da si ti moj dećko. Čitavo vrijeme sam imala osjećaj da pripadamo jedno drugom, da nam je to sudbina. Očekivala sam bezuvjetnu ljubav jer sam i ja tako osjećala. Ono što je tebi Lea rekla je ćista laž, ali mene je povrijedilo tvoje nepovjerenje, bila sam ljuta, povrijeđena i htjela sam ti vratiti istom mjerom. Jeli ti Kike ikad rekao da smo se poljubili?

- Ne, nije!!! Zar jeste???

- Eto vidiš, sad si ljut, i vjerojatno ćeš se potući s njim, ali nije on kriv, htjela sam mu zahvaliti što me naučio voziti, što je imao bezrezervno povjerenje i prepustio mi tek dobiveni novi auto, osim toga htjela sam tebe kazniti, jer si u istom košu sa svima koji padaju na Leine spletke. Što sad kažeš, kako kako stojimo??? Hoćemo li ikad prebroditi sve što nas je zahvatilo, izdaju, nepovjerenje, osvetu, ljubomoru...??? Ako ljubav boli, nije ljubav. U većini odnosa postoje trenuci sukoba, no ljubav se tada privremeno gubi. Ljubav ne stvara sukob, ne pati, ne svađa se, nema nikakve veze sa boli. Ljubav ne može stvoriti bol, ona je iscjeljuje.

Okrenula se prema meni i pogledala me ravno u oči, još nikad nisam vidio taj pogled kod nje, a mislio sam da znam svaki treptaj. Krupne plave oči su djelovale još veče, jer ih je otvorila do kraja i tako me gledala.

- U pravu si što se ljutiš, ja sam prava budala, nije Lea kriva što je zlobna, nego ja, jer sam zbog ljubomore dozvolio da me izbaci. I da, u pravu si, vjerojatno ću razbiti nos onom napuhanom Kiki.

- Igore mi još imamo puno školovanja pred sobom, srednja škola mi je puno teža nego što sam mislila a željela bih i studirati, molim te da mi daš malo prostora, da pustimo vrijeme da nam odredi kako dalje, dat ćemo si još jednu šansu ali mora ići polako i bezuvjetno.

Skočio sam u zrak, i kriknuo; "jes"!!!

Poljubio sam je ovlaš, a onda je podigao i trčeći nosio kroz šumu do proplanka. Tih sam dana bio sretan i ništa mi nije smetalo sve mi je išlo od ruke, čak sam položio vozaćki ispit od prve. S Melitom sam se čuo svaki dan, doduše viđli smo se sve rjeđe što zbog učenja što zbog krize koja je zahvatila zemlju poslije rata. Melita mi je jednog dana rekla, da njen otac namjerava prodati kuću u selu. To mi nije bilo drago pa sam se nadao da neće biti kupaca, bio sam u pravu kriza je bila prevelika i nikome nije trebala kuća kraj šume.

Njeni roditelji su pokrenuli posao koji je ukljućivao i nju i sestru preko ljeta. teško mi je palo razdvajanje, ali nisam mogao ništa. Ona je živjela u gradu, preko ljeta je radila kod roditelja, a na selo nije gotovo ni dolazila.

- Igore, daj već jedanput zaboravi Melitu, kaj ti nije jasno da od toga nema niš.

-Nataša... jednom sam nasjeo na takve rijeći od Le-e. Ne želim više ni čuti o tome.

- Dobro, bar razmisli, kavu budućnost očekuješ, ona je gradska cura a ti seljačić. Sumnjam da bu ikad htjela živit na selu, a kaj bi ti delal u gradu?

Istrčao sam iz kuće da ne slušam i da me ne zahvati opet neka sumnja ili dvojba. Na žalost, nisam si mogao pomoći, prošlo je pola godine kako se nismo vidjeli. Crv sumnje mi se opet izdajnički uvukao u misli. Opet sam kupio motor i bezglavo jurio okolo samo da ne mislim o budućnosti koja je imala sve manje šanse. Mnoge djevojke iz mojeg mjesta su pokušavale doprijeti do mene, ali ni jedna nije Meliti ni do koljena. Nataša je u zadnje vrijeme stalno dovodila neke nove prijateljice baš kad sam ja bio kod kuće, neke od njih su čak bile simpatićne ali, to je sve. Melita je fatalna ljepotica za koju bih mogao i u vatru i led ako treba.

Čim sam maturirao, dobio sam poziv za odsluženje vojnog roka, morao sam u Pulu, zapravo mi je baš dobro došlo jer sam se htio toga rješiti što prije. Melita je imala još jednu godinu srednje škole, a ja bih izišao točno poslije njene mature.

Desetnik u vojsci mi je bio jedan momak iz Melitinog kvarta, neki Branko. U razgovoru sam ga jednom upitao poznaje li Melitu?

- Naravno da poznajem, prije vojske sam radio za njenog oca, a što ti imaš s Melitom?

- Hodam s njom otkad znam za sebe.

- Hodaš s Melitom??? Nikad te nije spomenula, a razgovarali smo o svemu i svačemu.

- To se tebe ne tiće, moja je cura, zapamti to!!!

Slegnuo je ramenima kao da ga baš briga. Savršeno zgodan, visok, crn, velike tamne oči, spram njega ja sam bio tek običan mladić kao stotine drugih, ali u njemu je bilo nećeg prijetvornog, čini mi se kao da je beščutan i da mu nije stalo ni do koga. Brzo je napredovao u vojsci pa je mogao otići na vikend kad je god htio. U vojsku je došao nekoliko mjeseci prije mene, pa je i izišao prije.

- Samo da znaš, vraćam se na stari posao!!! I... da, savjetujem ti da zaboraviš Melitu!!!

Poručio mi je Branko kad je odlazio, krv mi je jurnula u glavu htio sam ga raspaliti ali kolege su me zadržale jer bi morao u samicu ili tako nešto. Kad sam god zvao Melitu telefonom uvjek je "baš ovaj čas otišla". Njena sestra mi je jednom rekla da nemam sreće, jer je upravo Branko došao po nju, pa su otišli van. Dečki koji su bili sa mnom nagovorili su me da idem s njima u grad na piće. Popio sam nekoliko piva pa nekoliko štokova i tko zna što još, našla se u društvu i neka Blaženka. Bila je starija od nas bar deset godina, nemam pojima kako sam se našao u njenom krevetu, što je sve bilo te noći, nemam pojima, znam samo da, kad sam se otrijeznio najradije bih se istukao da sam mogao. To mi zbilja nije trebalo, a možda i je??? Ne znam, Melita mi ja bila miljama i stoljećima daleka. Čak mi se ćini da sam u mislima prihvatio da je gubim.

Dva dana nakon što sam izišao iz vojske, zvoni telefon, bio sam "sam" u kući.

- Halo izvolite.

- Hej, Melita je, čujem izišao si.

- Da, hočeš li doći???

- Ne!!! Igore... neću okolišati... udajem se za Branka, ti ga znaš, oprosti mi molim te, jednostavno se dogodilo nisam planirala.

- Znao sam!!! On je pokvareni gad, i uopće te ne voli, sigurno želi preuzeti firmu tvog oca.

- Nisi u pravu, molim te pokušaj me shvatiti, nama nije bilo suđeno...

- Razmisli molim te!!!

Vikao sam u telefon ali ona je prekinula vezu, suze su mi poletjele i sva sreća da nije bilo nikog u kući. Posljednji put sam plakao kada mi je bilo pet godina. Zar se ljudi moraju okretati u krugu, nesposobni izmijeniti sudbinu koja im je unaprijed određena?

Osjećao sam se kao rascjepljen. Jedan dio mene je podrhtavao od straha kao prut na vjetru i bio zaokupljen pitanjima: tko sam sada ja i šta je sada ovo?

Jeli odanost znači, uzeti srce i baciti ga u blato???

Danima sam jurio na motoru bez cilja. Ništa me više nije moglo zainteresirati. Nataša mi je rekla da ću poginuti ako ne prestanem s tim. Jedne sam večeri sjedio za šankom i pio, već sam dosta toga salio u sebe. A onda je u kafić ušla Tajana, Melitina prijateljica, i na sav glas viknula:

- Društvo znate kaj??? Melita je upravo rodila sina!!! Sad me zvala iz rodilišta.

Hladan tuš... oblio me hladni znoj, znao sam, ovo je definitivno kraj. Sad više nema povratka, ako je do sad i bilo kakve nade da se promijeni situacija, sad je gotovo. Ta veza koja je povezuje s onom napuhankom, sad je neraskidiva. Odjurio sam na svom motoru kući. Pred kućom sam zastao, pogledao prema njenoj kući do šume, sve je bilo u mraku ni traga života od tamo. Pala mi je na pamet misao da bi oni mogli dolaziti zajedno na vikend. Ne!!! To ne bih mogao podnijeti.... oćeva puška s kojom je išao u lov....

Bilo je kasno i svi su već spavali kad sam ušao u podrum. Naćvrljao sam nekoliko riječi majci i sestri, možda ću u sljedečem životu imati više sreće.....

Kažu da ljubav otkriva ono najbolje u čovjeku.... laž!!!

Bajke lažu!!! Zaljubljen je čovjek zaboravan. Zaboravi tko je..., zaboravi na neko veijeme. Ljubav ubija sumnju, a sumnja ljubav. Ako ti je sudbina da strahuješ zbog ljubavi, na kraju ostaješ sam. Jednom kad se čovjek slomi, ma koliko ga uspravljali, ne ide!!! Više ne može stajati uspravno!!! Svaki čovjek je lovac i žrtva, i nedužan i čudovište. Bajke su lijepe, ali nitko ne zaboravlja u jednom danu, nitko se ne mijenja u jednom danu. Smrt ne čini rastanak. Odanost kao ni smrt, ne pregovara!!! Prijeđeš li granicu, povratka nema, na kraju nema odanosti.

Odanost!!! što je to???

Rijeći se daju, rijeći se zaboravljaju. Onaj koji ostaje vjeran onomu koga voli, odustaje od samog sebe!!! Odanost se ne daje poput milostinje !!! Tko je želi, želi sve!!!



Autor teksta: Eky. 23.11.2010

PRVA LJUBAV

Opet sam u turobnom raspoloženju, život mi je fijasko, a sve je poćelo naopako kad sam odbacila od sebe ljubav.

Nestrpljiva kao i uvijek, nisam mogla malo pričekati, nego odmah posrnula za plavim očima.

- Jeste li ikad učinili nešto strašno i neoprostivo???

- Ja jesam!!!

- Učinila sam nešto strašno, to će mi se zlo jednom vratiti, na kraju će zbog mojih nedjela najviše ispaštati moji voljeni.

Još kao malena djevojčica upoznala sam Gorana. Moji su imali vikendicu na selu, (tamo gdje on živi) a ja samo pet godina kad sam ga prvi put vidjela i odmah se zaljubila. Svaki vikend smo odlazili na selo i meni je to bilo najljepše razdoblje u životu. Naravno da sam imala društvo za igru i u Zagrebu, ali bili su to neki pokvareni klinci i zlobne djevojčice. Za razliku od njih seoska djeca su bila iskrena, neiskvarena i puno zanimljivija. Trudila sam se da ih uvijek iznenadim s nečim novim, jer od njih nikad nisam doživjela da mi torbicu natrpaju puževima ili kamenjem kao ovi u Zagrebu. Bili su naprosto sretni kad sam došla na vikend, pogotovo Goran. Osjećala sam se kao centar njegovog svijeta. Uvijek bi mi bio na raspolaganju.

Kad smo se preselili na selo za vrijeme rata, pratio bi me kud god da krenem, bilo po mlijeko u selo ili u školu ili kući.

Iako sam tada imala puno obaveza jer su moji kuću pretvorili u centar za obavješćivanje, morala sam kuhati bezbroj kava i prati šalice sto puta na dan. Goran je uvjek je bio negdje u blizini, ćekao trenutak, dva da me vidi ili da mi nešto pomogne. Koliko mi je samo puta kosio travnjak. Na žalost moji su zbog posla morali nazad u Zagreb, čim je rat bio gotov mi smo se morali opet preseliti u Zagreb. Mrzila sam rat. Mrzila sam sve koji su krivi zbog toga. Jedva sam čekala vikende da se vidim s Goranom.

Mislim da je sve zapravo krenulo naopako kad sam nagovorila sestrićnu Luci da provede ljeto s nama na selu. Uvjek je bila na svemu zavidna i kad je god mogla napravila bi neku smicalicu. Umjesto da provedemo nezaboravno ljeto sve je nekako bilo napeto, iako sam zbog nje organizirala niz tuluma sa glupanima iz Zagreba, ona se ipak dosađivala. Znala sam da je pogreška što sam je dovela, ali nisam znala da će mi uništiti život.

Zbog nje se nisam mogla viđati sa Goranom i njegovim društvom jer njoj su išli na živce. Onda kao da se nešto dogodilo, pa je Goran bio suzdržan, možda sam ja na njega prenijela nervozu zbog Luci?

Pod kraj ljeta mi je postavljao neka glupa pitanja u stilu; voliš li ti mene?

Mislila sam da sam mu već dosadila pa je htio prekinuti. Tada još nisam znala za Lucinu podlost. Sve mi je to bilo mučno i nisam znala što da mislim. Onda mi je priznao da je nasjeo na Lucine spletke i to me je užasno razljutilo. Bila sam toliko bjesna, urlala sam iz sveg glasa a Luci je mrtvo hladno rekla da se bez veze uzbuđujem.

Odlućila sam otići u Zagreb, ostaviti je, tako da je više nikad ne vidim. Na svu sreću svima je odgovaralo, pa smo se do većeri spremili i otputovali. Dugo sam razmišljala o svemu tome, boljelo me to što sam u Gorana imala bezgranićno povjerenje, a on je kao pravi seljaćić, odmah posumnjao.

Svi moji osjećaji su kao bez pjesme... u mene se uvukla duga jesen...

- Jeste li ikad htjeli biti netko drugi???

- Ja jesam!!!

- Jeste li ikad skupili dovoljno hrabrosti da krenete ispočetka???

Ljubomora, sumnja, nepovjerenje... koliko negativnih emocija zbog jedne zlobne opaske? Uvijek sam ga idealizirala, a možda i nije baš tako, eto sad i ja sumnjam. I mene je također zahvatila ista sumnja da je sve to samo prolazno i da nije dovoljno snažno da izdrži sve zamke. Nisam više bila tako sigurna, iako se kleo da se to neće nikad ponoviti.

Kako to popraviti?

On će uvijek sumnjati, a ja ću ga uvijek optuživati za nepovjerenje, i tako u krug.

Ne mogu mu samo tako oprostiti... neka dođe proljeće i cvijeće, ja sam ga... kako da kažem... voljela sam ga poput sna, poput boli ili glasa svog srca. Voljela sam ga tako da su ptice drukčije zvučale... on je bio moj nenapisani roman...moja nepotpuna strana... ne mogu a da se ne sjetim tih proljeća prije... njegovih lijepih rjeći... njegovog lijepog osmjeha...

Potom su moji starci poćeli neki posao sa veleprodajom, pa smo i sestra i ja morale pomagati. Puna dva mjeseca nisam išla na selo, i već mi je nedostajalo, ali bila sam još uvjek ljuta.

Poćetkom jedanajstog mjeseca stigao je poziv na rođendan Goranov i Kikijev, Kike je za rođendan dobio Porsh, moglo bi biti zanimljivo, uvjek je bio faca a mislim da sam mu se sviđala, možda ću čak malo i mućiti Gorana koketirajući sa Kikijem. Ali, kad sam shvatila da do restorana gdje će biti proslava ima oko trideset kilometara, iskoristila sam Kikija da me naući voziti. Oduvjek me vožnja zanimala pa sam brzo shvatila kako to funkcionira i bez problema dovezla do restorana.

Goran je išao na svom motoru i malo zaostao, nekoliko minuta ne puno ali dovoljno da me Kike pred restoranom poljubi. Dozvolila sam mu iako nisam htjela zapoćinjati vezu. Htjela sam Gorana kazniti, Kike mu je prijatelj pa će mu biti još gore.

Nisam se ja zbog toga ništa bolje osjećala, u stvari samo mi je ostao gorak okus osvete. Osveta je močvara koja te proguta, potopi. A to je je bila još jedna prepreka da se izmirimo i zaboravimo loše stvari koje su se samo ljepile jedna na drugu.

Oprostiti znači zaboraviti, što više pamtiš, to više želiš poslije zaboravit. Kad ti se jednom zabije nož u leđa, čim više ga nastojiš izvaditi, zabijaš ga sve dublje u srce.

Goran je zbog mog lošeg raspoloženja dosta popio i cjelo vrijeme izbjegavao moj pogled. Od kad ima taj motor samo se vozika okolo, rekla mi je to Gordana njegova sestra. Tko zna, možda mu više i nije stalo. Čim više trćiš za nekim, tim više si sam, sve i da želiš, sad više nema rješenja.

A onda me Goga pozvala na doćek Nove Godine, to mi je odgovaralo jer su i moji odlućili malo predahnuti na selu. Možda ovaj put nadiđemo probleme.

Katkad jednim dahom srušiš kamenje koje si poslagao, katkad otvoriš oći kao da si se probudio iz nekog ružnog sna, katkad poželiš svoje snove natrag.

Imala sam naporan dan, Stara Godina je uvijek dan kad se najviše radilo, već se poćelo mračiti kad smo konačno krenuli iz Zagreba. Morala sam se još raspremiti pa ispeglati odjeću i kad sam konačno krenula na doček, već je bilo prilićno kasno i svi su se već skupili. Goran me doćekao na vratima ispred kuće, poljubio me takvom žestinom da sam zastala na trenutak, od velikog iznenađenja, a onda uzvratila jednakim žarom.

Taj tako dugo oćekivani poljubac, me potpuno oborio s nogu i ni sama ne znam kako bi završio da nije Goga izišla van i pozvala nas unutra.

- Jeste li se ikad probudili i osjetili da možete dohvatiti snove???

- Ja jesam!!!

Ako ste nekog voljeli kao ja Gorana i ako ste se grlili samo u snovima, tada znate da se plamen izjednaćio i da je san na dohvat ruke. Kad mi je dotaknuo usne, prvi put sam to stvarno spoznala, nikad nisam zaboravila taj trenutak. Čuvat ću ta sječanja zakljućana duboko u mom srcu, ljubav je kao mač sa dvije oštrice, ako ti se jednom zarije u srce, ne možeš ga izvući, a da se ne povrijediš.

Društvo je bilo već prilićno veselo, čak smo malo i zapjevali, obožavala sam seoske proslave, svi su normalni i prirodni, veseli i razdragani, za razliku od gradskih tuluma na kojima uvjek netko brije nešto svoje i nitko nikoga ne ferma.

Na moju žalost, rano ustajanje i težak dan u firmi mog oca, pa zamoran put, gužve na cesti, sve me je to iscrpilo, pokušala sam se održati što duže, ali oko dva -pola tri više nisam mogla gledati.

Goran me odvezao do kuće a kad me htio poljubiti nekako sam se ukoćila, kao da sam se uplašila da to ne ode predaleko. Na brzinu sam se oprostila i otišla spavati.

Poslije podne prvog dana Nove Godine, Goran je došao po mene da malo prošetamo.

Baš dobro jer moramo razgovarati, morala sam mu objasniti da se još uvjek ne možemo prepustiti strastima. Moramo završiti školu!!!

Onom poljupcu od sinoć, (iako sam ga zamišljala i očekivala) ipak ne smijem dozvoliti da samo tako popustim, bez plana.

Nikad si neću moći oprostiti što sam se tada uplašila!!! To je možda bio odlućujući trenutak, jer sve poslije što se događalo, kao da se sve urotilo protiv nas. Moji su imali toliko posla da smo svi morli pomagati, više nisam mogla odlaziti vikendom na selo, a pored toga moj otac je zaposlio i nekoliko radnika. Među njima i Zvonka, mladića sa predivnim plavim očima, visok, crn, zgodan uvjek ušminkan uvjek uljudan sa predivnim osmjehom.

Ispoćetka nisam htjela obraćati pažnju, bila sam prilićno suzdržana, ali...

Često zanemarujemo ono što registriramo u prvim sekundama susreta s nekom osobom jer smo naučeni biti orjentirani na govor. Pritom smo uljudni, "dobro odgojeni", i naravno često neiskreni, odnosno u potpunom nesuglasju s onim što istinski osjećamo i mislimo. Drugim riječima, jezična i govorna komunikacija, ostavljaju ogroman prostor za laž i manipulaciju za one koji računaju na nesposobnost većine da iščitava izvornu namjeru.

- Jeste li ikad imali osjećaj da ste napustili gnijezdo, i da se više nikad nećete vratiti???

- Ja jesam!!!

Kažu da se vampiri rađaju sa crvenim madežom, tako se razlikuju od ostalih, i ja sam rođena sa crvenim madežom???

Možda mi je suđeno tako živjeti???

Za one koji neznaju izabrati put kojim će poći, važe rijeći kao i za Alisu u zemlji čudesa; da je svejedno kojim će putem krenuti. Svi vode do nekog slijedećeg raskrižja, ako ne do onog istog. U ovoj prići, ostat će samo magla, samo onaj dan, onaj zadnji dan, crni dan.

Uskoro je Zvonko dobio poziv za vojsku a ja sam zapela u školi pa nisam imala nizašto vremena. Odmah nakon Zvonka otišao je i Goran u vojsku. Mjesecima sam samo ućila i radila. Tek negdje u proljeće sam sve ocjene sredila i malo se opustila.

Jedne subote, radila sam u firmi, kad se na vratima pojavio Zvonko.

- Dobio sam nagradne dane pa sam svratio da te vidim.

- Zašto bi ti mene došao vidjeti???

- Pa zar ne vidiš da mi se sviđaš. Eh... baš sad moram biti u vojsci, a taman sam te upoznao.

- Ne raćunaj s tim, imam dečka!!!

- Znam, gušter, ja sam mu desetnik!!!

- Praviš se važan!!!

- Ne... ne pravim se, on je običan balavac, on uopće ni nezna što bi s tobom.

- Ma nemoj, a ti znaš???

Malo po malo, istisnuo mi je iz glave Goranovu sliku, nisam to htjela, nisam planirala, ali... odjednom sam se osjećala usamljeno, Goran mi se nije javljao, nije dolazio na vikende kao Zvonko. Možda se nije ni trudio, možda je Zvonko bio u pravu, mislila sam tada, i uvjeravala sam samu sebe, da mu je stalo bar bi nazvao koji put.

Čim je Zvonko izišao iz vojske, moj ga je otac opet primio na posao. Izlazili smo gotovo svaki dan, a ubrzo me je i zaprosio. Dva mjeseca poslije mojih zaruka i Goran je također izišao iz vojske, morala sam mu reći, nisam mogla odugovlaćiti. Tresla sam se i znojila, hodala po kući gor-dolje, uvjeravala samu sebe da je tako bolje, osim toga saznala sam da je bio sa prostitutkom, to je možda doprinjelo da prije odlućim ili da uzmem kao izgovor.

Nazvala sam ga i rekla da se udajem!

Od lupanja mog srca nisam čula što mi govori, samo da je užasno ljut. Mislila sam da ću se onesvijestiti, morala sam spustiti slušalicu.

Pobjegneš li jednom od svega, bježat češ stalno na mjestu. Sigurno je prošlo jedno sat vremena, kad sam došla k sebi, nije ni čudo to je bio posljednji put da ga čujem.

Bio je to onaj crni dan, onaj zadnji dan, dan kad se je sve promijenilo.

Sanjam da stojim nasred mosta, ispod mene je vatra, iza anđeo, a ispred vrag.

Obojica pitaju; tko si??? na čijoj si strani??? Ljubav ili znatiželja???

Obojica žele da odaberem jednog.

Onaj koji preispituje prošlost, čuje jeku svog glasa, pa mu se čini da je to stvarnost. Onaj tko gleda u ogledalo, vidi odraz, lupi li šakom po njemu, raskrvarit će ruku.

Pitam se zašto sam to učinila???

Počela sam najprije lagati samoj sebi, a onda i drugima. Sebe uvijek vidim u boljem svijetlu, a drugi obično ne valjaju. Tako vampir postane jako sklon kriticizmu bližnjih, osobito onih koje je energetski iscrpio, pa mu više baš ne služi. Istodobno svježe "klijente" koje može crpiti i koji se daju eksploatirati, idealizira. Idealizacija je također vrsta laži.

Kroz devet mjeseci rodila sam sina. Moj sin je bio kap koja je prelila, saznala sam da se te noći Goran, ubio iz oćeve puške.

Jer me je oćito zavolio više od svog života....oćito više nije želio živjeti bez svoje ljubavi...

Sad se pitam, jeli tako jednostavno???

Mislim da ne, odabrala sam lakši put, odabrala sam obmanu!!!

Moje ponašanje je postalo nepredvidivo, nisam slijedila pravila ni propise, srušila sam nevidljiva ograničenja, slijedeći jedino svoju egoističnu potrebu za inatom.

Kome lažem???

Volite li nekog, ne znaći li to da sve ostale volite manje???

Odabrati nekoga, znaći odreći se onog drugog.

Otići s nekim znaći, ubiti onog koji ostaje!!!

Kako da se spasim od mrtvih???

Izdala sam ga, uništila, ubila, a u stvari sam njega odabrala.

Jeli to ljubav???

Jeli ljubav, kad zabrljaš, a ipak te srce vuće voljenom???

Zašto me ne ostavljaš???

Zašto te nemogu zaboraviti???

Kad me on pogleda, svaki put pomislim na tebe!!!

Ne uzimaj me više!!!

Umro si!!!

Što će sad tebi lijepa žena???

Mislila sam da sam sve predvidjela, ali nešto sam zaboravila!!!

Mrtve ne možeš obmanuti!!!

Mrtvi uvijek ostaju pozitivci!!!

Smrt je neupitna činjenica. Ali pravo pitanje je; smrt čega???

Prokleta sudbina se preokrenula, ako ne možeš nadvladati ljubav, ne čudi se što je ljubav takva da ju ne možeš zaboraviti. Kažu da ljubav počinje u trenutku kad je sve moguće!!!

Trebala sam naći taj trenutak i vratiti ga!!! Bog nam sa suncem pošalje trnutak koji je svemogući, trebala sam se sjetiti svojih snova i poželjeti ih natrag.

Da... poželjela sam svoje snove natrag, ali na vratima tih snova sad čami jedna utvara. Katkad poželiš nastaviti sa svojim životom ondje gdje je stao, ali kao da te drži neka ruka, znaš tko je... ali ne možeš se vratiti. Tu ruku ne možeš odgurnuti, to lice ne možeš pogledati. Bježiš mu, ne možeš se suprostaviti. Katkad moraš ubiti ljubav u sebi, dok ona nije ubila tebe. Tako mi Boga, moje stanje se neda opisati niti perom niti jezikom. Najteže mi je zamišljati kako se u vrtu pojavljuješ iza nekog drveta, pa se onda zasramiti tih osjećaja. Uhvatiti se za molitvu, kojom molim Boga da sastavi ovu zaljubljenu ružu sa njenim leptirom, poželjeti rajske vrtove bez propisa i zabrana, biti na nekom drugom mjestu, početi ispočetka...

A moj brak???

Četvrti dan kako sam izišla iz rodilišta, dobila sam takvu šamarčinu da mi je sin ispao iz ruku. Batinanje se nastavilo za svaku sitnicu.

Otišla sam od njega s djetetom, k svojim roditeljima. Ali, onda je dolazio i molio, kleo se da neće više nikad.

Tko vjeruje u sretan kraj???

Tko vjeruje da poslije tame dolazi svijetlo???

Da će se raspršena obitelj jednog dana ponovno okupiti???

Tko vjeruje u to???

Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj. Svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj naćin.

Kao i sve nivke na ovom svijetu, čak sam se posvađala s roditeljima pomirivši se s njim. Jedno vrijeme je bilo dobro, čak se i trudio, a onda malo-po malo ponovno je počeo, najprije s verbalnim ponižavanjem. Tada je već shvatio da mog oca ne može preveslati kao mene, pa se iskaljavao na meni. Nisam ništa mogla, jer sam ostala ponovno trudna. Morala sam ćekati da se rodi i drugi sin.

Vjerujete li da na kraju negativac pobjeđuje???

Nitko ne govori o trenutku kad se istina pomješa s lažima, kad se sve rasprši, kad se gnijezdo koje smo za sebe napravili trese. Kad i prijatelji odlaze bez pozdrava, ili kad se razdvajaju poput Crvenog Mora kad naiđeš. Duša mi je puna boli, ostala sam sama na ovom velikom svijetu, tko će me držati čvrsto za ruku??? Tko će mi davati snage u teškim trenucuma??? U mom srcu je velika neizljačiva rana. Postoji li lijek protiv smrti???

Vrhunac se dogodio kad sam ga budila na posao. Drugo dijete je tek malo ojaćalo, a ja sam već morala raditi. Radili smo zajedno u trgovini koju nam je dao moj otac.

On je uvjek dugo spavao, a taj dan ga posebno nisam mogla probuditi. Na brzinu se obukao, i mrzovoljan sjeo u auto. Gužva na cesti, još se i rampa na pružnom prijelazu spustila, tiho sam izustila...

- Znala sam da ćemo zakasniti.

A onda "dum" !!! Samo mi se zacrnilo pred oćima, krv mi je šiknula na nos, bijela majica koju sam tog dana obukla bila je skroz krvava.

- Jesam ti rekao da ne izazivaš???

Ubacio je u brzinu i punim gasom prešao preko zatvorene pruge, vozio je ko* sumanut, a kad smo stigli pred dućan u kojem smo radili, samo je viknuo.

- Izlazi!!!

Odjurio je nekud. Krvava, uplakana i raščupana, stajala sam pred dućanom, nisam znala šta ću sad, ušla sam u dućan ali sam ga zakljućala iznutra. Uzela sam jednu staklenu pepeljaru u ruku i tako je stisnula da se rasprsnula u stotinu komada.

Jeli to božja kazna??? Jesam li to zaslužila??? Vjerojatno jesam!!!

Uništava li ljubav sudbinu, ili sudbina ljubav???

Jeli znatiželja jaća od ljubavi???

Kad se jednom zaljubiš znaš što će ti ljubav ućiniti, i što od nje oćekuješ.

Ali znatiželja nije takva, predaš li joj se, ona će te oduzeti!!!

S jedne strane vrag, a s druge anđeo, svaki će te dan dozivati, ali katkad oboje sprjećavju. Takvih dana samo loši pobjeđuju. A dobri su bespomoćni, čekaju čudo!!!

Katkad ti sudbina nacrta put, a da te ni ne pita.

Male se slućajnosti sretnu i ujedine, i baš kad misliš da su prošlost, pojave se.

Eto moji sinovi su već veliki, Zvonko se ponovno oženio i ima i kćer. A ja iz veze u vezu, sve jedna gora od druge. Nemam mira, ništa me ne veseli, s roditeljima nisam u dobrim odnosima, za nikog nemam strpljenja.

Bojim se da sam već umrla, i sad samo životarim dok se ponovno ne nađem s Goranom negdje u nekom drugom životu i drugom vremenu.

Bili smo tako mladi, tako naivni kao djećica.

Još na samom početku smo bili željni sretnog kraja!!!

Nitko nas osim mene i njega ne može razumjeti.

Postoje ljubavi koje jednostavno nemaju sretan kraj!!!



Autor teksta: Eky. 15.06.2002.

ODLUKA

Ulazim u štalu, gledam ih, predivni su! Konji mog oca, obožavam ih. Danas ću jašiti Vranku, prekrasna je to kobila, plameno smeđe boje i toplih krupnih očiju.

Prilazim joj, mazim je, ona se zadovoljno promeškolji, zna ona da će izjahati, konji kao da sve znaju. Kad ih duže promatraš, shvatiš da da znaju i predvidjeti.

Vranka je bila vesela, kad je vidjela će danas iziči.

- Alojz... osedlaj mi Vranku!

- Baš dobro gazdarice, što ćete jahati vranku, njoj baš treba da se malo istrči.

- Lojzek, ne trabunjaj nego se požuri.

- A kamo idete gazdarice?

- A što se to tebe tiče Lojz???

Baš ću tebi reći, mislim si ja. Danas ću malo otići do Vagovine, možda sretnem Filipa. Vidjela sam ga na sajmu, zbilja je zgodan, tko zna???

- Nena... mogu li ja ići s tobom?

- Nemoj ni pomišljati, šta će mi balavac da te još moram paziti!

Bio je to moj mlađi brat Ivan. I on je volio jahati ali mu nisu dozvolili da sam jaši izvan imanja.

- Vranka je osedlana, gazdarice.

- Hvala Lojz, vidimo se!

Jurila sam kroz polja i šumice, pa opet polja, znala sam svaki jarak i svaki šumarak. Svima sam bila poznata po jurnjavi kroz okolna sela. Još jedan potok moramo pregaziti i ući ćemo u Vagovinu s donje strane. Naravno ima i most preko "rijeke" ali ja sam više voljela preskočiti. Nadam se samo da Vranku nije strah.

Proljeće je već odmaklo i dan je bio topao a u zraku se još uvijek osječao miris procvalih vočaka. Ah.. eno potoka, pojurim Vranku brže da uzmemo dobar zalet, da bi skok bio sigurniji. Već sam nekoliko puta preskakivala ovaj potok, bilo je uzbudljivo.

Upravo kad smo zaskočili da preskočimo potok, pred nama s druge strane stoji mladić. Vranka se prepadne, izbaci me iz sedla, a ona se baci na stranu. Ležim na travi, zuji mi u glavi, pomalo mi se vraća svijest.

- Hej, jesi dobro???

Nadvio se nad moju glavu i s izbuljenim očima gleda u mene, mislim da se uplašio više nego ja!

- Dobro sam, a kog vraga ti tu radiš, prepao si mi konja.

- Oprosti, čistim korito da se ne prelije i poplavi.

- I baš si tu morao biti, ah!

Pružio mi je ruku da se ustanem, pogledom sam potražila Vranku. Već je ustala i mirno stajala, zaključila sam da je dobro. Međutim moja noga u zglobu je malo boluckala, ali ništa što ja nebi mogla izdržati.

- Ja sam Đuro, ti si sigurno iz Zdenčeca?!

- Da... Nevenka!

- Nevenka...

- Karašić. Jeli ti poznato?

- Čuo sam za vas, imate ergelu!

- Tako je! A ti si Đuro... koji???

- Pavlović. Mi nemamo ništa takvoga, obićni smo seljaci.

- To sam shvatila kad si rekao da kopaš po tom kanalu. Jesi li iz Vagovine???

- Da, jesam. A što tebe nosi u naše selo?

- Ništa posebno. Htjela sam malo izjahati Vranku.

- I sad sam ja upropastio izlet.

- Ne brini, iskupit ćeš se ti za to! Duguješ mi uslugu!!!

Zajašila sam Vranku, naklonila se u pozdrav i krenula nazad. Ali prema mostu, ovaj put više ne želim preskakivati potoke. Jašila sam polako... ne zbog straha, ne bojim se ja jednog pada s konja, nego zbog slike u glavi. Slika koju sam zadržala u glavi sve do kuće, bile su razrogačene oči onog seljačića. Cijelim tijelom mi prođe neki drhtaj kad se sjetim tog pogleda, tih zelenih očiju. Tako zelene oči još nikad u životu nisam vidjela kod nikoga. Ali nije sve samo u zelenim očima, kad mi je pružio ruku da ustanem, osjetila sam (zbog blizine) njegov miris. Ne parfem, jer on ga vjerojatno ni ne koristi. Ali nije to bio običan znoj, nego nekako ugodan i muški.

U cijeloj toj zbrci potpuno sam zaboravila Filipa, zbog kojega sam i htjela ići u Vagovinu. Ma nema veze, vidjet ću ga u nedjelju u Čazmi, znam da će doći, jer u vatrogasnom domu organiziraju veliku zabavu.

Hm.... mogla bi si sašiti novu haljinu do nedjelje. Čim sam se toga sjetila, odmah sam pojurila Vranku i u dvorište uletjela kao sumanuta. Međutim kad sam sjahala na tlo, zglob na nozi me prilično zabolio, i jedva sam došepesala do kuće. A kad sam skinula cipele, shvatila sam da mi je zglob naotečen. Mama mi je donijela oblog od jabučnog octa, (fuj).

Ostatak dana samo sam sjedila s oblogom na nozi i zelenim očima u mislima. Smišljala sam si model haljine, koju ću sašiti za zabavu u Čazmi. Na tečaju za šivanje i krojenje sam naućila šivati, a završila sam i kuharski tečaj. Nisam išla u srednju školu, jer bi morala otići u Zagreb ili Bjelovar, a na selu ionako to nije bilo ni potrebno.

Žene su egzistenciju osiguravale tako da se dobro udaju, a pošto su moji bili najbogatiji u cijelom našem kraju, ni to mi nije bilo nužno. Zato sam završila sve tečajeve koji su se održavali u Čazmi. Položila sam i vozački ispit i tako postala prva vozačica u našem kraju, tih šezdesetih godina. Možda sam ipak malo pretjerala s ohološću, prema sirotom Đuri, ipak se uplašio za mene, a ja samo što ga nisam bičem oplela. Morat ću se ispričati, već...jednom...

U subotu sam krenula na autobus, jer auto još nisam imala. Morala sam u čazmu po cipele uz novu haljinu koju sam sašila za zabavu. Opa... šofer je bio glavom i bradom... Đuro iz Vagovine.

- Ti nekako u zadnje vrijeme stalno iskačeš pred mene.

- Izgleda da mi je prešlo u naviku... kako si?

- Ma sve je u redu samnom, a ti znaći... osim što kopaš kanale i voziš autobus?

- Ovaj tjedan sam počeo, možda mi ti donosiš sreću.

- Nemoj se u to pouzdati, sreća zna biti varljiva.

Nismo više mogli časkati jer je u autobusu bila neka moja susjeda, koja me stala ispitivati nešto bez veze ali ju nisam mogla otkaćiti zbog pristojnosti. Između ostalih pitanja bila su i ona; pošto idem u čazmu, odnosno aludirala je da sigurno pripremam nešto, pa sam joj otvoreno rekla da idem kupiti cipele za sutrašnju zabavu kod vatrogasaca.

Moram priznati da još nikad nisam toliko potrošila na tričarije, kao tada. Kupila sam salonke, sandale, mokasine, šal, i torbicu te na kraju otišla kod frizerke. Doduše kod nje sam išla da mi napravi punđu, ali i da se dogovorim za tečaj, jer sam htjela i to naučiti. Kući sam se vratila s očevom koćijom, on je također nešto obavljao u čazmi ali on je otišao rano ujutro a ja ipak puno kasnije. Srećom da je bio tamo, jer onako natovarena stvarima, samo bi se izmučila u autobusu.

- Nena... jesi obavila sve što si htjela?

- Jesam tata.

- Onda, idemo.

- Idemo.

- Mora biti... da je ovo sve zbog nekog posebnog?

Nisam ništa odgovorila, samo sam se zagonetno nasmješila. Ali nakon nekog vremena sam shvatila, da u stvari više uopće nisam mislila na Filipa, nego na zelenoogog šofera iz Vagovine.

Kako???

Zašto???

Pa on uopće nije za mene, ja sam Nevenka Karašičeva, najbolja udavaća u barem deset okolnih sela, a možda i više. Odlučila sam na zabavu otići autobusom, a po mene će oko ponoći doći brat Ivica sa malom kočijom. Iako mu je bilo tek trinaest godina, znao je s konjima. Moram priznati da sam se poprilično razočarala kad sam onako sređena ušla u autobus i vidjela da vozi debeli Štef, a ne Đuro iz Vagovine.

No dobro, moj otac je sponzorirao dio proslave kod vatrogasaca pa očekujem dobar provod, ne želim si sad pokvariti dobro raspoloženje. U Dragancima je u autobus ušla moja prijateljica Marica, pa smo se nas dvije do Čazme smijuljile i šalile tračajući sve živo. Kad smo nas dvije ušle u salu, već je svirala muzika i gotovo sva mjesta su bila popunjena, ali mi smo imale rezerviran stol, pa smo se uputile do njega.

- Ne bojiš se da ćeš strgati nogu u tako visokim petama???

Zavikao je netko u sali, ali kad sam se okrenula da pogledam u gomilu iz koje je glas dopirao, ugledala sam uprvo "njega" Đuru šofera, Đuru koji kopa kanale, Đuru koji ima smaragdno zelene oči i koji je poplašio moju kobilu pa sam pala i povrijedila zglob.

- A... što ti tu radiš???

- Ja sam domačin, vatrogasac iz Vagovine a onaj što pjeva i svira tamburu, je moj brat Ivo.

- Tvoj brat svira i pjeva u crnim biserima???

- Da! On ih je i osnovao, jesi li za ples???

Pogledam u Maričinom smjeru, ona se već smjestila za stol i pričala s nekom prijateljicom. Atmosfera je bila prilično vesela, a koliko sam mogla na brzinu vidjeti, Filipa nije bilo ili još nije stigao.

- Ma vidi ti njega, ti baš ne gubiš vrijeme???

Nisam namjerno odgovorila pozitivno, samo sam pružila ruku koju je on vragolasto zgrabio, i odvukao me do podija gdje se plesalo. Tamburaši su odjednom okrenuli muziku u brzom ritmu, a Đuro je poveo ples na naćin kakav još nikad nisam plesala. Izvodio je neke trikove, ali ni ja nisam htjela zaostajati, pa sam brzo pokopčala i pratila u stopu. Ljudi bi pomislili da smo to tjednima uvježbavali, jer je tako izgledalo. No mi smo se od prve odmah dobro razumjeli i usinhronizirali.

Srce mi je luđački tuklo pri svakom dodiru i svakom pogledu, i kad sam već pomislila da više ne mogu pratiti taj ludi ritam, Đuro me povukao u stranu i odvukao u predvorje. Prije nego sam se snašla, privukao me k sebi i strastveno poljubio. Trajalo je to tek nekoliko sekundi, samo što je moja ruka poletjela da mu opalim pljusku, on se istim žarom i brzinom odmaknuo i nestao u gomili.

Kipila sam od bijesa i najradije bi vikala iz sveg glasa, ali oko mene se odjednom srvorila gužva. Marica mi je također prišla u tom trenutku, a ja sam samo progutala knedlu.

- Pa gdje si nestala, Nena šta ti je?

- Ništa mi nije, plesala sam, pa sam izišla malo udahnuti zraka prije nego opet uđem.

- Dobro, čekam te u sali.

I dok sam lovila zrak, što od uzbuđenja, što od bjesa, pogledom uhvatim Filipa. Upravo je ulazio sa nekom djevojkom pod rukom, nije me primjetio, pričali su nešto i glasno se smijali. Djelovao mi je nekako suhonjavo i slamasto, uopće mi nije bilo jasno što mi se to na njemu prije dopalo, ili mi sad nakon što sam upoznala Đuru nitko više nije zgodan!!!

Uh... koja zbrka, usnice mi još uvijek bride a srce lupa, nikako da se smirim.

- Nevenka... jel* bi htjela samnom plesati?

Do mene je došao trpavi Đuka iz Dabaca, bili smo u stvari neki kumovi, ili tako nešto.

- Ajde može, ali molim te polako, previsoke su mi cipele a i nove su pa me žuljaju.

Rekla sam to da opravdam usplahirenost koja me zahvatila, a zapravo sam htjela još koji put pogledati gdje je Đuro i što radi.

- *El znaš da će crni biseri uskoro snimiti ploču?

- Ma da??? Otkud znaš?

- Šogor mi svira harmoniku, onaj debeljko tamo ljevo.

- Vidim, vidim, baš mi je drago.

Ples mi je odjednom dosadio, pogledom sam šarala, ali ništa, nema ga nigdje, možda je otišao??? Plesala sam još nekoliko plesova, udvaraći su se samo smjenjivali a meni više nije bilo zanimljivo. Otišla sam do Marice i rekla da ću ja otići čim dođe moj braco, još smo malo pričale a onda sam krenula prema izlazu.

Sve se dogodilo u djeliću sekunde, Đuro je upravo ulazio dok sam ja izlazila. Bez ikakvog pitanja me dohvatio i odvukao na podij, i naravno opet se muzika promjenila i opet smo mi plesali divlje, ludo, i strastveno. Više me uopće nije ispuštao iz ruku, nisam imala vremena ni protestirati ni buniti se jer su se svi odmaknuli i nama ostavili prostor za ples. Mnogi su samo stajali i gledali u nas, a poneki bi pokušali oponašati naš ples.

- Gdje si naučio tako plesati?

- U vojsci, družio sam se s jednim Makedoncem a on je muzičar kao i moj brat, uostalom svi Makedonci i sviraju i plešu i pjevaju.

- Imaš li još braće?

- Imam, dva brata i dvije sestre.

Prošlo je desetak dana od zabave a ja još uvijek nemogu naći mir, mrzovoljna sam i otresita. Nikako ne mogu objasniti što se sa mnom događa, jesam li bolesna?

Što god uzmem u ruke sve me užasno živcira, pa nije valjda zbog plesa sa onim šoferčićem. Stalno mi je pred očima. Do sada sam uvijek mogla kontrolirati takve situacije, a ovo... kao da je drugačije, kao da sam zaražena ili otrovana.

Moj braco je ovih dana dobio motor, zamolit ću ga da mi posudi. Moram otići da Milke u Vagovinu, znam je sa tečaja kuhanja.

- A znaš li ti uopće voziti?

- Kakvo je to pitanje ??? Ako ti znaš, onda i ja znam!!!

- Nije baš tako!

- Dobro pokaži mi što moram znati, za ostalo ću se snaći.

Do Milke sam stigla bez problema iako sam prvi put sjela na motor, valjda sam prirodno talentirana za te stvari.

- Opa, očekivala sam te na konju, a ti si zbilja moderna.

- Imaš li malo vremena da popričamo?

- Čuj na selu uvijek ima posla, ali za tebe ću sve ostaviti, sjedni popit ćemo rakiju.

Dok je Milka točila rakiju za nas, ja sam smišljala kako da pitam za Đuru a da nebude sumnjivo

- Govori, znam da si došla zbog nečega, ne dolazi se tako daleko samo tako bez razloga.

- Bila sam u Čazmi na vatrogasnoj zabavi, rekli su mi, da su muzičari iz Vagovine.

- Da. Ali samo Ivo, on je zapravo glavni, a što, ti nešto organiziraš?

- Ne znam još točno, htjela bi slaviti rođendan, pa bi svoje kolegice malo razveselila živom glazbom.

- Hoćeš da odmah odemo do njega, on živi tu malo više mene?

- Ma ne, zato sam i došla do tebe jer još ne znam točno, pa ne mogu dogovarati dok sve ne isplaniram. A on živi sa braćom ili sam?

- Ni jedno ni drugo, oženio se i odvojio od svojih. Muzičari dosta dobro zarađuju pa je napravio svoju kuću.

- A njegovi, jesu li siromašni? Čula sam da ima i brata i dvije sestre.

- Da ima. U stvari ima dva brata i dvije sestre. Obje sestre su udane i brat je oženjen i živi u Zagrebu ali ima i malog bracu.

- Kako misliš malog bracu???

- Dobro, nije više mali, samo što je on došao vrlo kasno, zamisli sestra je već udana i ima kčer od mjesec dana, a onda stara rodi brata. Bile su u isto vrijeme trudne.

- Pa... koliko je onda sad star?

- Sad ima negdje dvadeset jednu-dvije, tu negdje... ali mi ga svi zovemo mali braco. Zaposlio se u čazmatransu i vozi autobus.

- Hm... zanimljivo, a roditelji su još živi?

- Samo majka, ona je stara i bolesna, pa njega tjeraju da se oženi da bi se snaha mogla brinuti za staru. A znaš kako to danas ide, nitko to ne želi.

- Da to mi je jasno.

- Sad bi trebala krenuti, hvala ti za... hoćeš li mi doći na rođendan?

- Naravno, a što se tiče crnih bisera...

- Bez brige sredit ću ja to.

- Vidimo se, bog.

Vozila sam prema kući brzinom koju je motor mog mlađeg brata Ivice mogao podnijeti. Sad sam već potpuno savladala vještinu vožnje na motoru. Mogao bi mi tata kupiti auto za rođendan, vozački sam položila a dozvolu ću dobiti kad mi bude osamnaest. Doduše to u ovom našem kraju nema nikakve veze jer mene svi poznaju, svi znaju za Nevenku Karašić, a to znači da se neće usuditi provjeravati moje dokumente.

Da, moram imati auto, ne želim se zabiti u našem selu i nikud ne izlaziti. Volim jahati, ali volim nositi i visoke pete, a to ne ide zajedno.

Motor nije loša ideja ali što kad pada kiša?

- Pa dobro gde si ti??? svi smo se uplašili da ti se nije što dogodilo.

- bila sam kod milke u vagovini

-Uuuu... dobar si ti komad puta prešla za prvi put. Jesi mi ostavila išta goriva?

- Daj, mali ne seri!!!

Otac je stajao pod strehom i pušio, gledao je u mene s nekakvim sjajem u očima, znala sam da je to ponos iako nikad nije dijelio komplimente. Pogled koji sam mu uputila bio je više od običnog pozdrava. Bio je to pogled od tisuču rijeći, počevši od one: Tata imaš super kćer, pa tata kćer ti je ljepotica, kćer koja je pristojna i pametna, odvažna i neustrašiva i tako dalje, moglo bi se nabrajati jer moj ego je porastao sa njegovim udivljenjem i tako u krug.

Hoće li biti dovoljno da shvati da mi treba auto???

Ja nisam od onih koji stalno nešto zahtjevaju a on ne podnosi moljakanje, pa sve ostaje na intuiciji. Do sada smo se odlično razumjeli i bez puno riječi. Moj je otac bio izuzetan čovijek, veliki bečar ali i strašno odgovoran. Imali smo ergelu od nekih tridesetak konjskih grla, više-manje kako kad jer se i kupovalo i prodavalo.

Živjeli smo u lijepoj velikoj kući sa velikim dvorištem i krasnim vočnjakom. Iza vočnjaka je bila velika livada gdje smo obično puštali konje da se napasu i istrče. Konji su nam bili najbolje klase, nadaleko poznati. Moj otac je uvijek govorio da je jako važno dobro odabrati par koji će imati najbolje ždrijebe. A on je baš znao dobro odabrati, pazio je na osobine konja i kobile i onda tako procjenjivao kojem što fali ili koji ima vrline i onda ih spario.

Kad bi čuo da se netko u selu ženi, znao bi reči; oni nisu jedno za drugo, ili, o... njihova će djeca biti lijepa, ili već nešto u tom stilu. I moja majka je također iz bogate obitelji, njeni roditelji su još živi i vrlo vitalni. Imaju veliko imanje, šljivike, njive, oranice, šume i sve to još uvijek sami održavaju. Dobro ne baš sami, jer sve veće poslove kao berba, sjetva, žetva, to sve nas uključuje, pa ne samo nas već i pola sela. Svi znaju kad se kod njih beru šljive da će biti i dobrog jela i dobrih kolača.

Za proslavu mog rođendana, pekli smo dvanaest vrsta kolača i četiri torte. Bilo je mesa i kobasica, sireva, raznih salata.... mala svadba. Mama je uzela dvije žene iz sela da nam pomognu to sve pripremiti i posluživati goste. Muzičare smo smjestili u sjenicu, a stolove smo poredali ispod brajde. Bilo je lijepo vrijeme i sve je teklo savršeno, svi su se veselili, pjevali zajedno sa muzičarima i plesali. Obično se nađe nekoliko djevojaka koje uvijek tračaju i nikad im nije sve po volji, ali...za ovu proslavu je to izostalo.

Dakle sve bi bilo savršeno, da moj pogled nije neprestalno nekud zvjerinjao, znala sam da neće doči jer ga nisam ni pozvala, nisam mogla samo tako, kod nas još uvijek vladaju neka nepisana pravila ponašanja, pa u skladu s tim i ja sam tako postupila...

Ali postoje i iznimke, kad oni koji nisu pozvani pronađu neki razlog za dolazak. Neki dođu kao pratnja nekom pozvanom, i to je dio tih istih pravila. Mi živimo u maloj sredini gdje svi znaju, gdje se što događa... tko se ženi, kome se dijete rodilo, tko ima rođendan.

Pa sam se nadala da će Đuro pronači neki naćin da bude na mom rođendanu. Kad se moje društvo već počelo pomalo razilaziti, shvatila sam da nije došao i bila sam nemalo razočarana, bez obzira što je sve drugo bilo savršeno. Kad se potpuno smračilo otišli su i posljednji gosti, a ja sam pomagala mami i onim ženama da sve pospremomo.

U jednom trenutku začujem iz smjera štale, neko šuštanje, psss....psss... pogledam krišom, i tada ga ugledam kod prvih vrata štale za konje. Doviknem mami da moram pogledati Vranku, i otrčim u mrak gdje me čekao Đuro.

- Bog, zar se sad dolazi na proslavu???

- Oprosti nisam se mogao prije izvući s posla, ali morao sam te vidjeti. Jel* ti drago što me vidiš?

- Ili te možda bilo sram doći nepozvan? Zar nisi mogao doći recimo... s bratom koji je svirao ovdje?

- S njim??? Jesi poludjela? Pa on bi svima istrtljao da sam se zaljubio u tebe.

- Hm... a zar nisi???

Neko vrijeme me gledao ozbiljno kao da proučava moje lice...a onda me dohvatio za nadlakticu i privukao k sebi, sekundu zastao, a onda me snažno i strastveno poljubio.

- Možda jesam... da jesam!!! Zaljubio sam se, ali sam htio prvo vidjeti osjećaš li i ti nešto za mene.

Još uvijek me držao posve blizu, noge su mi klecale od uzbuđrnja.

- Što... što ti sebi umišljaš?

To sam trebala reći otresito, ali rječi su jedva izlazile iz mojih usta. On se lagano nasmiješio i u ruku mi tutnuo neki smotuljak.

- Sretan ti rođendan draga, ne trebaš ništa reči, upravo sam shvatio.

- Što je to u maramici?

- Pogledaj sama kad odem, a ja ću znati mogu li se nadati ili ne.

Još me jednom poljubio, ovaj put brzo i lagano, i tada nestao u mraku.

Ja sam ostala stajati, i da me mama nije pozvala, tko zna koliko bi još bila ukopana na tom mjestu.

Smotuljak sam nagurala u rukav od haljine da mama ne primjeti, a kad sam došla u svoju sobu i zatvorila vrata za sobom, tek sam onda razvezala maramicu i u njoj otkrila zlatnik.

Bio je to dukat za lančić koji su momci kupovali djevojkama prije zaruka, pa su tako znali dali je ona zainteresirana za njega. Ako ga okači za vrat i nosi da svi vide, onda on dolazi sa roditeljima da je isprosi. Ako ona nije zainteresirana, tada ga ponovo zamota i maramicu i obićno ga pošalje po mlađem bratu nazad vlasniku.

Moram priznati da nisam očekivala tako brzo ponudu za zaruke, ovo mi je četvrti dukat koji sam dobila, ali sam ih sve redom vračala.

Što ću sad??? Što da radim??? Hoću li i ovaj vratiti??? Ako ga stavim oko vrata, doći će me zaprositi, a što ja uopće znam o njemu??? Ako pristanem da cijeli život provedem s njim, hoću li se pokajati ili biti sretna do kraja života? Raskoš i bogatstvo nisu garancija za sretan život.

Ali ni siromaštvo ne obećava sreću.

Čime se uopće mjeri sretan život? Može li li zaljubljenost u mladosti trajati cijeli život? Jeli zaljubljenost jedne mlade djevojke poput mene dovoljan razlog za takvu odluku? Do sad sam uvijek imala nekog tko se za mene brinuo... ako se udam za Đuru morat ću se ja brinuti za njegovu staru i bolesnu majku.

Hoću li ja to moći i znati? Još tisuću takvih pitanja mi se vrtilo glavom pa jednostavno nisam mogla zaspati, a ujutro sam bauljala po kuhinji. Moji su mislili da je to posljedica sinoćne zabave.

- Danas će doći Mika iz Bojane, pogledati konja. Možda kupi "Borisa" (ime je dobio po glumcu).

- Mama ne moramo peći nove kolače, ostalo ih je još dosta??

- Dobro kolače nećemo peći, ali ručak ćemo pripremati zajedno.

Nisam shvatila zašto je moja mama pripremala ručak za nekog tko će doći da pogleda konja, a možda ga ni ne kupi.

Ali kad se pojavio, shvatila sam da je to mladić koji je došao u "oglede" a konj mu je samo izgovor.

- Njegovi, su kumovi mojoj sestrićni koja je udana u Bojanu.

Rekla je moja mama kad ga je predstavila i pozvala za stol. Tada sam ga pažljivije poćela promatrati, ionako sam morala donijeti važnu odluku. Na prvi pogled bi svatko rekao da je zgodan, čak je lićio na popularnog pjevača.

Međutim njgove oči kao da nisu imale sjaj, (poput mrtve ribe). Zubi su mu bili trunčicu razmaknuti, a ja sam uvijek tvrdila da rijetke zube imaju lažljivci. Nos mu je bio malčice prčast, pa predpostavljam da je prgav. Mika je počeo pričati o tome kako se dobar gazda vidi po dobrom konju, i kako bi on kupio najbolje grlo, i bla... bla... prestala sam slušati jer sam shvatila da uopće ne pridaje važnost osjećajima kao da mu je važnije što će o njemu drugi misliti nego što on o tome misli.

Nije gledao u mojem smjeru, već se usredotočio na razgovor s mojim ocem, kao da je važnije što će njih dvojica dogovoriti, nego što ja o tome mislim. I tada sam shvatila da uopće ne moram brinuti zbog odluke koju sam donijela.

Tada sam shvatila da nije važno jeli netko bogat ili siromašan, ni lijep ili ne, već je važno kome te srce vuče.

Da, donijela sam odluku, objesit ću zlatnik oko vrata, i nije mi važno što će drugi misliti o tome. Znam da ću se uz njegove oči snaći u svim okolnostima koje nas budu zatekle. znam da mu se sviđam ja, a ne moj status ili imetak. Osjećam da mu je stalo do mene, vidjela sam to u sjaju zelenih očiju, koje su gledale u mene, u moju dušu, u moje srce.

Prvo sam se nasmiješila, a onda otrčala u svoju sobu, brzo zakvačila zlatnik za lančić, i takva sretna, ponosna i zadovoljna izišla pred ukućane i gosta.

Samospoznaja ne obuhvaća samo fizički aspekt ljudskog bića, ona zadire još dublje… ona analizira um, emocije, inteligenciju i ego… i onaj nevidljivi i nedokučivi dio u nama o kojem govore mnoge duhovne filozfije svijeta a u koji mnogi ljudi ne vjeruju jer se može pojmiti samo iskustvom koje im nedostaje…

Doticanje tog izvornog dijela osobnosti je bit čovjekove samospoznaje… i običnim riječima rečeno ono nam omogućuje da budemo sretni sami po sebi ili bezrazložno sretni… sretni iz čista mira, kako bi ljudskim riječima mogli reći…

Autor teksta: Eky. 15.06.2002.

Puno sreće i ljubavi svima - kraj

MOJE ZBIRKE POEZIJE

LJUBAV KAO SUDBINA

BLJUTAV OKUS

MOJ MALI DIO SVEMIRA

ZAPLETENO KORIJENJE