|
Kad padne mrak na naš grad i kad se popale sva svjetla, sa sjetom promatram kuće u našem gradu. U nekim kućama uopće nema znakova života. Svjetla se ne pale. U tim kućama je već odavno mrak i beznađe. Stanari su otišli "trbuhom za kruhom" u neke daleke zemlje, a svoje ognjište odavno pogasili.
U nekim drugim kućama gori jedna ili dvije lampe. Stanari su ostarjeli a njihovi potomci se otputili u bijeli svijet (isto trbuhom za kruhom) ili su se jednostavno osamostalili i više ih nije briga za starce.
A onda vidim i kuće u kojima gore sva svjetla i čuje se veseli smijeh djece i njihovih roditelja. U te kuće dolaze u posjet i njihovi rođaci i prijatelji. I svi su veseli i razdragani dok sjede za punim stolovima.
Zanimljiva strana te priće je zapravo ona koja se ne vidi izvana. Jer svaka kuća bila osvjetljena ili ne, bila kićasta ili sklepana, krije neku tajnu koja možda i potpuno može iskrenuti dojam koji predstavlja.
Iz vlastitog iskustva znam da se recimo u jednoj od osvjetljenih i veselih kuća sa puno radosne djece i prijatelja organiziralo vijeće gdje su se svi prisutni dogovarali kako dodatno uništiti ionako životom uništenog čovijeka, koji je pri tom njihov brat ili rođak (kako kome). Uz roštiljanje i pivo na gajbe, dogovarali su se kako jednom invalidu (kojem je njihova pomoć itekako potrebna) dodatno zakomplicirati i uništiti život te ga i materijalno oštetiti.
Gledajući tu kuću izvana čovijek bi pomislio kako ovi razdragani ljudi, sretni i veseli vjerojatno pričaju o nkim dobrim i čestitim djelima.
Istina je zapravo teško prepoznatljiva, jer...zbog tih razdraganih i složnih ljudi, kuća jednog usmljenog brata ostaje sa jednom lampom i tako daje viziju da u toj kući živi neki "namčor" koji nikoga ne voli i nitko mu ne dolazi u posjetu. A nitko niti ne pomišlja da je njegov dom (iako izvana izgleda savršeno) sav polomljen od udaraca kojih je primio i sav prokišnjava na sve strane od siline izdaje koja ga je snašla, pa taj starac sada od straha ne vjeruje više nikome i nikoga ne pušta u svoj dom.
"Kad ti jednom srce slome ne vjeruješ nikome"
Povukao se u svoj dvorac i živi svoj život bez tih razdraganih licemjera koji misle da je velika stvar potkopati slabijeg od sebe. I tako razmišljajući o svjetlima jednog bezimenog grada, o mračnim ili osvjetljenim prozorima, polagano tonem u nevjerojatnu zagonetku, i dok se dan ponovno budi i svjetla polako nestaju, nestaje i misterija koju kriju kuće mojeg grada.
Svaki vikend prolazim kroz Gorski Kotar i divim se prirodnim ljepotama. Cijela naša zemlja je jedno predivno mjesto. Ali početkom ove godine je padala takva ledena kiša koja se odmah pretvorila u ledeni oklop. Padajući tako na breze i borove i ostala stabla, stvarao se debeli sloj ledene kore i svo drveće je pod težinom leda popucalo ili se izvalilo zajedno sa korijenom. Bio mi je to prizor kao iz horor filmova. Iako je u prvi mah izgledalo čarobno, onako poput kristala se sve svjetlucalo.
Jedno mjesec dana nisam išla, a kad sam nakon toga prvi put prolazila, doživjela sam prizor od kojeg mi se ledila krv u žilama. Hektari i hektari šume bili su uništeni. Bjelogorica niti jedna nije preživjela, pogotovo breze. A ni borovi nisu bolje prošli, većina ih je pukla po pola ili se naprosto prevalila zajedno sa korjenjem. Najviše su ipak stradale breze. One su preslabe da bi izdržale ledeni teret i gotovo niti jedna nije ostala čitava. Odlučila sam malo prošetati opustošenom šumom. Hodajući tako i promatrajući žalostan prizor začula sam nedaleko od puteljka kao da netko jeca.
Isprva mi se učinilo da to samo umišljam zbog jezivog prizora, ali... idući dalje, plać se čuo sve jasnije, krenula sam prema izvoru jecaja. Na jednom malenom proplanku, na jednom srušenom deblu, sjedila je jedna krupna žena duge kose i žalosno plakala. Ubrzala sam korak i prišla posve blizu. Žena koja je plakala bila je lijepa i graciozna ali... nekako debela (pretila).
-Jeste li dobro?
Obratim joj se u želji da pomognem ako mogu. Pogledala me i kao da je plać utihnuo, jedno me vrijeme promatrala a onda mi se obratila;
-Glorija... sestro mila, što nas je ovo snašlo?
Sad meni nije bilo jasno o čemu ova žena govori.
-Oprostite, sigurno ste me zamijenili s nekim, ja se ne zovem Glorija!
-Da, da... znam, ne u ovom životu, ali tvoje pravo ime je Glorija. Ni ja dugo nisam znala tko sam zapravo. A kad sam saznala, shvatila sam koliko sam nemoćna i koliko je sav moj trud uzaludan.
Vrtila sam glavom ne shvaćajući što ta žena govori, vjerojatno je zbog velike boli izgubila razum.
-Draga sestro ti si se rodila u zoru velikog solsticija, jeli tako?
Razrogaćila sam oči i začudila se od kud to ova nepoznata žena zna.
-Znaš li da se tog dana rađaju Glorije? Ili po naški Slavice, Vjekoslave...iako su ti dali neko drugo ime, ti si i dalje vila Glorija. Oprosti nisam se predstavila, ja sam Ivanka, vila Bojana.
Pomislila sam da je sve ovo možda samo san, i da ću kad se probudim imati o ćemu pričati. I dalje sam šutila i gledala u nju s nekom čudnom znatiželjom.
-Znaš, mi vile, dive, sfinge...se brinemo o prirodi, razgovaramo sa divljim životinjama, čistimo gorska jezera i rijeke. Isto tako pomažemo ljudima da nauče živjeti sa prirodom. Ali, oni to više ne žele! Sve više se okreću mračnoj stazi koja vodi u tamu (pakao). Mladi, pa čak i djeca više nemaju onaj preiod nevinosti i blažene čistoće. Od malih nogu im je važniji televizor i crtani filmovi ili video igrice nego igranje sa mačkom ili psom. Kasnije, radije slušaju rok satave ili odlaze na REV-party-e nego na izlete u prirodu, šumu, jezero, potok...više se ne druže zajedno na rijekama ili potocima, već uz računalo na raznim "društvenim" mrežama (virtualno), što opet odvodi na mračnu stazu. Ne poštuju roditelje ni starije i na taj naćin postaju posve beščutni, a to se kasnije odražava na njihov daljnji život u kojemu im je važnije steći diplomu nego neko od duhovnih znanja. U njima se potpuno gasi ona empatija koja je toliko važna za sunčanu stazu. Samo vrlo, vrlo rijetki idu sunčanom stazom koja vodi k svjetlu, k izvoru. Poneki se i pitaju "tko su oni zapravo", jer u dubini duše još su uvijek svjesni, da nisu samo ovo što su sad. Ali ih zavedu svi ovi izazovi u kojima je važnije imati stan u betonskoj kocki, automobil...nego mir u duši, dobre i odane prijatelje, zadovoljstvo u obiteljskom okruženju. Sve to njima brzo dosadi, ali i dalje ne znaju kako naći zadovoljstvo, pa mijenjaju partnere poput košulje ili čarapa. Nitko se više ne zaljubljuje na pravi i iskren naćin. Jer im je sex iz zadovoljstva važniji od ljubavnog čina...
Pogledaj Glorija, vidiš li kako sam debela??? Znaš li da je naša osnovna hrana ljudsko zanijekanje? Nama pripada ono što ljudi skrivaju od drugih, kad ih netko pita imaju li kruha - oni odgovore da nemaju. (Priča veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Božja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!). Danas gotovo svi nešto nemaju kad ih se pita...te nemaju vremena, te nemaju sreće, te novaca, te inspiracije. A zapravo svi lažu. I pogledaj me u šta sam se pretvorila, a ni ti sestro Glorija nisi u boljem stanju. Oprosti mi što ti sve ovo govorim, vidiš li ovaj kaos u ovoj šumi, vidiš li ovu pustoš, uništene breze i sve ostalo??? Znaš li što se dogodilo?
Osjećala sam da mi je srce počelo lupati duplo brže nego inaće, osijećala sam nevjerojatnu i pripadnost i nepripadnost svemu ovome što ova žena govori. Negdje u dubini duše sam točno znala sve ovo, ali mi je trebao okidać da sve to shvatim. I taj okidać je upravo sada pokrenuo lavinu u mojoj glavi. Srce je htjelo iskoćiti iz grudi, suze su se stale same od sebe slijevati niz moje obraze, sve sam to shvatila u djeliću sekunde. Shvatila sam tko sam u stvari ja, shvatila sam da sam i sama bila itekako dugo na mračnoj stazi koja vodi u beznađe i pakao. Postala sam itekako svjesna da sva ona znanja koja sam imala nemaju nikakvog smisla. Da ono što sam mislila da mi je jako bitno, u stvari mi uopće nije potrebno. Nisam ni u snu mogla zamisliti da bi obićno slušanje pogrešne glazbe moglo utjecati na moj opstanak na sunčanoj stazi.
Vrlo često sam se i sama našla na raskrižju gdje se nisam mogla odlučiti, hoću li sunčanom ili mračnom statom. Odnosno i samo promišljanje već odvodi na mračnu stazu, a pogotovo kreneš li njome, zaveden znatiželjom. I sama sam vrlo često u društvu komentirala neku nogometnu utakmicu ili glumca nekog filma, a ne bar ulogu koju dotićni utjelovljuje. Umjesto da razgovaramo o našim osjećajima ili znakovima koje uz put vidimo ili doživimo, mi to više jednostavno niti ne znamo. Više ne promatramo zvijezde ni ptice, ne radujemo se proljeću ni kiši. Kad padne snijeg, važnije je izabrati što pomodnije skijalište nego doista uživati u veličanstvenosti prirodne pojave.
I dalje sam šutila, a svaka njena riječ koju je izgovorila, bila mi je kao udarac mačem po mojem tijelu.
-Početkom ove godine, ovuda je prolazila sestra Divana, vila oblaka i kiše. Vidjevši me u ovakvom stanju gorko je zaplakala, a svaka njena suza se ledila i sve ovo pretvorila u ledeni oklop. Draga Glorija... molim te nemoj i ti plakati. Ove naše suze samo još više pogoršavaju ionako tešku situaciju. Pogledaj posljedice Divaninih suza. Mi moramo ućiniti nešto da se to popravi. Vremena su se promijenila i više se ne živi na isti naćin.
Moramo brzo smisliti kako obitelji opet ujediniti i ostvariti da uživaju jedni u drugima i da su jedni drugima na veselje i radost, a ne smetnja i teret. Mi imamo zadaću da pomognemo ljudima da što bolje shvate prirodu a ne tehnologiju. Te da svoju djecu uće stvarati i graditi lijepe odnose i poštovanje te prijateljstvo. Da im roditelji ne dozvole da unište djetinjstvo igrajući destruktivne video igrice. Te da se tako navuku na tamnu ekstazu.
Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.
Šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare... kad se pogleda iz tog kuta, sve one djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, tako reći – fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi. Amorfni oblaci, fraktalne cvjetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života
A sada sve to usporediti s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Sama priroda je domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega.
Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojimo nikada nećemo saznati pravu svrhu onoga što naš život zapravo jest.
Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti. Ta mračna ekstaza je sadomazohistički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima (ratovanjem na mnogo različitih razina: zaraćenih nacija, posvađanih ljudi, općenite ljudske zlobe, itd.).
Primijećuješ li da su obje stalno prisutne. Nema sumnje da doživljavamo prirodnu ekstazu dok u tišini sjedimo kraj potoka ili šećemo šumom (što je rijetko), dok bi mračna ekstaza bila ono uzbuđenje koju doživljavamo na rock-koncertu, a netko drugi gledajući važnu utakmicu. Ili pak kad gledamo ratne filmove.
Neprimjetno se uvukla i prirodna i mračna ekstaza i suptilno se provlače kroz naš svakodnevni život u civilizaciji. Doduše, svijet je tako iskrivljen da mi svi živimo u mračnoj ekstazi. Kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaze koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavlja praznima.
Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici koje svakog dana gledamo oko sebe, kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputovi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji nam se, u nekom trenutku ushićenja tehnosferom, mogu dopasti, ali to nije prirodna ekstaza i zato ostavlja prazninu i dosadu.
Da, možda je vrijeme da jednoj zatvorimo, a drugoj otvorimo vrata naše svijesti, a nepozvane goste izbacimo van. Bit će nam i ugodnije i ljepše.
Od malih nogu, od kad znam za sebe, volim slušati makedonske pjesme i kola. Još u ranom djetinjstvu sam na radiju slušala jednu emisiju narodne glazbe iz Makedonije. Ne znam zašto, ali... kao da me nešto posebno povezuje baš sa tom glazbom. Volim ja slušati i druge, ali, Makedonska mi je favorit.
Jedan dug period (otprilike 25-30 god. ) nisam čula ništa od toga. Kao da sam zaboravila. Onda sam jednog dan na radiju u autu začula jednu staru Makedonsku pjesmu, meni već zaboravljenu. Bilo je to takvo ushićenje, takva ekstaza, ne može se to riječima opisati. Cijelo tijelo mi je drhtalo, čak su mi i suze zarosile oči. Osjetila sam toliku povezanost baš sa tom pjesmom, kao da je dio mene, kao da imam neku izravnu povezanost upravo sa tom pjesmom. Bila je to narodna pjesma o djevojci koja sjedi pored neke rijeke i pere bijelo platno. Nisam se sjećala te pjesme od prije, iako sam ih u djetinjstvu rado slušala. To je jedna stara narodna: Jovano Jovanke.
Ubrzo nakon toga u našoj se zemlji pojavio jedan mladi simpatićan momak, pjevać iz Makedonije - Toše Proeski. Sviđale su mi se njegove pjesme.
Jednom sam svoju jutarnju kavicu pila za šankom i čitala novine. Ugledavši naslov koji govori o tragičnoj pogibiji tog mladog pjevaća, ja sam na glas komentirala;
-Oh... pa, Toše je poginuo, e... baš mi je žao!
Na to je moj suprug onako baš tipićno muški, zavidno, dodao;
-Eh, vi "babe" nek je samo zgodan i mlad, odmah režete žile.
U kafiću je svirala glazba iz juke boxsa, po principu nasumićnog odabira. Moram napomenuti da je u taj "đuboks" uplaćivano samo za cajke. Nitko nikad nije uplatio ni za Mišu Kovaća a kamo li za tek jedva poznatog Tošu Proeskog. Konobarice Marina i Ivana su također izrazile žaljenje. A onda je najednom zasvirala Tošina pjesma -igra bez granica. Ja sam uzviknula:
-Ljudi pa ovo je njegova pjesma, kao da zna da ga upravo spominjemo.
Marina i Ivana su isto komentirale kako je baš zanimljivo jer ta pjesma nije nikad svirala iz tog "đuboksa". Međutim ono što je još zanimljivije je, da je nakon odsvirane pjesme nastupila tišina. Odnosno u "đuboksu" postoji nekoliko pjesama koje su na popisu, ali...ne rade. Kad dođu te pjesme na red, ništa se ne čuje, tišina traje koliko i ta pjesma. To je vrlo rijetka pojava, možda jedanput u mjesec dana.
-Evo ljudi, slušajte, sad je na redu minuta šutnje za poginulog, kako se samo namjestilo!
Ivana i Marina su se naježile od zaprepaštenja, a moj suprug je opet komentirao da je to čista slučajnost. Slučajnost ili ne, ja duboko u sebi znam da da to ipak nije slućajno, i sigurna sam da se taj nesretni Makedonac javio upravo meni. Iz kojeg razloga, to ne znam, ali...možda je povezanost iz nekog prošlog života u kojemu smo možda bili rođaci...tko zna...
Zima je napokon gotova, odlučila sam malo preurediti svoju prošlogodišnju garderobu za novo nadošlo proljeće. Iz ormara sam izvukla sivi sako i već na prvi pogled mi je palo na pamet da ga malo dotjeram i osvježim recimo sa čipkom oko orukavlja, ali nemam takvu čipku. Sjetim se da u našoj ulici postoji trgovina sa tekstilom odnosno tkaninama i raznim koncima, čipkom te kojekakvim trakicama. Olučila sam posjetiti tu trgovinu.
Ušavši u trgovinu primjetila sam dvije prodavačice i nekoliko mušterija, police su bile pretrpane ogromnim balama platna, bilo je tu zavjesa, dekora, čipke u metraži, bilo je svega i prilično pretrpano.Obratila mi se prodavačica koja je bila bliža meni sa uobičajenim;
-"izvolite".
-Dobar dan, imate li možda sivu čipku?
Upitam ju i rukom pokažem kao da tražim trakastu.
-Ne, na žalost sivu nemamo, želite li nešto drugo?
-Pogledat ću malo "naokolo"
Odgovorim joj nezainteresirano, ali u tom trenutku je sa police pala na pod kutija sa trakastim čipkama i jedan kolut sive čipke se doklutao ravno do mojih nogu.
-Ha... eto vidite, vama se roba očito mora sama javljati.
Progovorim ja sva sretna što ipak imaju sivu čipku.
Trgovkinja se sva presenetila i rukom pokaže na drugu ruku uz drhtavi glas:
-Ajme meni... evo sva sam se naježila, pa ja pojima nisam imala da mi imamo sivu čipku.
Bila je to upravo onakva traka sive čipke kakvu sam ja zamislila na orukavlju mog prošlogodišnjeg sakoa.
Da bismo postali gospodari svoje sudbine, moramo naučiti kontrolirati prirodu svojih uobičajenih misli. Na taj način, moći ćemo privući u svoj život ono što želimo.
Svaki efekt koji možemo vidjeti izvana ili u svijetu ima specifičan uzrok koji ima svoje porijeklo u unutarnjem ili mentalnom svijetu. To je suština misli moći. Okolnosti ne čine čovjeka, one ga otkrivaju. Svaki aspekt našeg života točno i precizno otkriva naše misli i uvjerenja.
Svaki dan imamo na tisuće misli, većinu nismo ni svjesni da imamo. Kako onda kontrolirati ono o čemu razmišljamo?
Kao ljudi smo u svakom trenutku u Bogom danoj mogućnosti odlučiti se što će biti sadržaj naših misli. Snaga misli je ključ za stvaranje naše stvarnosti. Sve što vidimo u svijetu ima svoje porijeklo u nevidljivom, unutarnjem svijetu misli i uvjerenja.
Snaga naših misli je neograničena, ona dolazi iznutra. Najveći mistici i učitelji koji su hodali Zemljom su nam pričali o ovome. Naše misli su prepune energije. Naše misli su žive. Svaki put kada se stvara određena misao, ona emitira vrlo specifičnu energiju koja odgovara frekvenciji ili vibraciji.
Institut za mentalno zdravlje u SAD-u među prvima je otkrio tajnu neuropeptida, važnih za ovu priču. Endorfini su tip neuropeptida koji se proizvode kad se smijete ili vježbate, a opisuju ih kao morfijum koji proizvodi mozak.
Uputila sam se na groblje u Draganac gdje su pokopane moja majka, baka i prabaka. Dok sam ja uređivala njihove grobove, jedna starija žena dođe do susjednog groba i počne uređivati, ali stalno pogledava prema meni. Ja sam pročitala prezime sa ploće na grobu i shvatila da se radi o mojim kumovima, dakle ona može biti jedna iz njihove obitelji. Ali mene je zbunilo to što je ta žena bila prilićno stara, a ja znam da je kuma na koju mislim da bi ova žena mogla biti - već umrla. Kad je žena prišla i kad je rekla svoje ime, ja sam se toliko zaprepastila da sam sve ostalo skroz smetnula s uma.
Bila je to Anđelka, kćer moje pokojne kume, a koja je tek koju godinu starija od mene. Ona se toliko postarala da ju uopće nisam prepoznala. Čak se i obukla kao neka starica i svezala rubac na glavu. Predpostavljam da ovaj susret nije slućajan i da to što smo se upravo sad sreli, (iako se nismo vidjele preko trideset godina) ima neki puno dublji značaj. Sve na ovom svijetu se događa sa svrhom i razlogom. Zanimljivo je i to što sam prije samo nekoliko dana srela njenu tetku, koju također nisam vidjela dugi niz godina, a sada u par dana obje. Saznala sam da ima sina i unuka, da i dalje živi u istom selu, da se muči sa težačkim poslovima na selu, te da joj život nije pružio ama baš nikakvo zadovoljstvo ni radost.
Nakon dva tjedna, nazove me moja sestrićna Ruža kojoj mati živi odmah pored Anđelke u istom selu. Javlja mi vijest ... umro je Milan. On je bivši zaručnik od moje kume Anđelke koju sam srela neki dan na groblju. Sada upravo shvaćam svrhu našeg susreta baš u ovom periodu. Naime priča počinje još davno dok je Anđelka bila djevojka. Bila je lijepa, draga, ljubazna, bila je poput nekog nježnog leptirića. Milan... momak koji ima kuću naspram njene, bio je lijep poželjan, veseljak, muzičar... vjećno je svirao svoju harmoniku i time stekao veliku popularnost kod suprotnog spola a i ostalih. U Anđelku je bio zaljubljen još od malih nogu, svi su ih već smatrali "zdravo za gotovo".
Ali dok je on bio na odsluženju vojnog roka, na njega je "bacila oko" jedna opajdara sa vanbračnim djetetom i pustila trač da ga Anđelka vara te da ga više ne voli. On od sumnje sluđen bijesom, umjesto da provjeri istinitost i da bude posve siguran da li je to istina, on u naletu ljubomore prekida zaruke i ostavlja ju bez i jedne riječi, bez objašnjenja, bez barem da pita "zašto", ne... ništa! Nakon vojske se oženio upravo tom alapačom.
Anđelka se razočarana i toliko povrijeđena odlučila na još gori i očajnićki potez, udala se za prvu budaletinu koja je naišla u njen život. Tu je počelo njeno propadanje, što psihički što tjelesno. Nije uopće čudo što ju nisam prepoznala, potpuno je uvenula. Eto točno na onom mjestu gdje sam ja nju srela i gdje smo se izljubile, tu je pokopan njen bivši zaručnik Milan. Molim se Bogu da sad napokon i njoj svanu neki sunčani dani. Možda se napokon riješi okova koji joj nisu dopuštali da živi normalan život te da se raduje kao ostali ljudi.
"Nije rastanak taj koji ubija, niti je prekid najveća bol, ubija način na koji se sve ruši i praznina koja ostaje u duši."
Kineska mudrost kaže da je čovjek bez korijena kao lotosov cvijet. Prekrasna izgleda, pluta na vodi s vrlo slabašnim korijenom koji će snažniji nalet vode otkinuti. Ljudi bez snažnog korijena života pri većim životnim problemima pucaju i "odlaze dalje". Slabići, razmaženi, kukavice… različiti su nazivi za te ekstreme u ponašanju i, makar ih doista rijetko istinski možemo upotrijebiti da bismo nekoga deklarirali. Želja za romantičnom ljubavi duboko je ukorijenjena u našoj psihi. Ljubav je najvažnija riječ u svakom jeziku. I svjetovni i duhovni mislioci slažu se da ljubav igra glavnu ulogu u životu.
Volimo li i cijenimo sebe, osjećamo li da zaslužujemo ljubav, očekivat ćemo da je prirodno i lako naći ljude koje ćemo voljeti i koji će voljeti nas. Možemo biti sretni i ako smo sami, pa i iskustvo napuštanja nećemo vidjeti kao "smak svijeta". Također možemo imati više poštovanja, suosjećanja i razumijevanja za drugu osobu te joj biti spremni dati jednaku slobodu kakvu želimo za sebe. Patnja je zajednička svima nama. Kad patite zbog velikog gubitka važno je pokušati ne usmjeriti tu "energiju gubitka" u negativnu spiralu samosažaljenja i očajanja, već u pozitivnu spiralu razumjevanja, brižnosti i samilosti. "Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Probudila sam se izneneda. Sanjala sam tako neobićan san, imala sam 21.godinu baš kao i stvarnom životu. Ali kao da to nisam bila JA, u stvari bila sam, ali... Bila sam vojnik ili tako nešto, prije bih rekla specijalac. Nisam nosila uniformu, ali od nadređenih sam dobila kofer sa snajperskom puškom. Zanimljivo je to da ja u stvarnom životu uopće nikad nisam ni vidjela takvu pušku, ali u snu sam znala s lakoćom rukovati takvim oružjem.
Dobila sam naredbu da ubijem ženu u žutom kaputu koja će proći stazom kroz moj omiljeni park u 11. sati i 11 minuta. Kada sam dobila tu naredbu nisam imala nikakve emocije, kao da je u mojem tijelu bio netko drugi a ne ja. Dok sam pomno planirala atentat na meni nepoznatu ženu imala sam osjećaj kao da sam školovana ili dobro obučavana za taj zadatak. Pžljivo sam odabrala poziciju sa koje ću pucati, bila je to jedna stara sjenica, koja se nije više koristila jer je pomalo dotrajala a i prilaz joj je bio loš jer je voda iz jezera pronašla sebi put i veći dio godine je bilo nemoguće prići toj staroj sjenici. U stvarnom životu sam poznavala to mjesto i ponekad sam si ponjela knjgu i u miru čitala na osamljenom dijelu parka, ja sam naravno dobro znala za to mjesto. U mojem snu nisam imala tih sentimentalih emocija. Bio je to posao i kraj priće. Sve sam namjestila i čekala da se pojavi žena u žutom kaputu. I pojavila se, ali tada se dogodilo nešto nepredviđeno. Park je bio pun prolaznika i šetaća, žena je također bila u društvu valjda prijateljica ili rođakinja, i kad sam ju imala na nišanu, kad je bila idealna prilika, i kad je trebalo samo potegnuti prst na okidaću koji je spremno čekao, ženi u žutom kaputu je prišla djevojčica nekih 5. godina i nešto joj govorila. Žena je zatim uzela tu djevojčicu u naručje i sa njom otišla u mnoštvo, nestala iz mog vidokruga i nišana.
Dugo nakon tog sna sam se pitala što bi to moglo značiti, nedugo nakon tog sna sanjala sam još jedan koji je također bio povezan sa zadatkom da postavim bombu u neku ustanovu, bilo mi je sasvim normalno i opet sam se pomno pripremila, ali kad sam shvatila da se radi o školi punoj djece, nisam izvršila zadatak.
Nedavno sam negdje pročitala da vanzemaljci otimaju ljude i onda ih iskoriste da za njih obavljaju neke poslove kako bi mogli zavladati sa svime na zemlji. Želim da znate da kad osobu otmu vanzemaljci, stave je u neku vrstu stroja (mašine) i pokraj nje se pojavi...zzzzz....njena kopija, koja se koristi na različite načine. U tom slučaju, oteti, koji vidi ovu stvar i vidi svoju kopiju stvorenu ni iz čega, se prestraši! Jer ima krizu identiteta. "Tko sam ja? Jesam li to ja?... ili on/ona...kreće se baš poput mene!"...znate da kriza identiteta može voditi do suicida.
Ok? Dakle, ovdje imamo ozbiljan slučaj mentalne destabilizacije. Zašto im trebaju kopije? Utvrdili smo da im trebaju za izvođenje cijelog niza različitih stvari...
Druga svrha za koju se koriste kopije: izvođenje nekih misija kao super-vojnici. To znači da oni podvrgavaju kopiju vojnoj obuci uz pomoć korištenja jedne čudne tehnologije a onda je moguće i da je pošalju s jednim opasačem od eksploziva da digne negdje nešto u zrak. "Koga je briga?" Mogu napravti drugu kopiju.
Trebate znati to da smo shvatili ovo zato što svaka žrtva otmica ima sjećanje na jedan san o vojnim operacijama. Na primjer, oni su izvodili industrijsku špijunažu, ili su eksplodirali same sebe, ili su jurili unaokolo sa automatskim puškama tako da su raznosili u zrak druge stvari... Svaki od njih! A to je čudno. Vrlo čudno. Zašto? Odakle dolaze ti snovi?
Tako smo onda razumjeli nešto vrlo bitno. Prije svega, sve te kopije se koriste za obavljanje stvari te vrste i oni pohranjuju te kopije u neka spremišta...
Oni ju aktiviraju (kopiju, prim. prev.) i u momentu u kom ju aktiviraju, oni je programiraju kroz desno oko... oni ubacuju u nju određene informacije koristeći optički nerv koji komunicira s lijevom polutkom mozga... ali ako ste ljevoruk, onda će to činiti preko lijevog oka...
Oni vam daju jedan program. Onda vas probude i vi ste već na bojnom polju... vi obavljate vašu misiju... onda vas vrate natrag na isto mjesto, uzmu vas i opet vas isključe.
Memorija kopije se ne može dosegnuti. Nezamislivo. Kad hipnotizirate kopiju, a to se meni dogodilo nekoliko puta, kopija vam odgovara na jedan čudan način. Ona odgovara, "vokalni pristup nedefiniran."
Ukoliko je upitate, "Kako se zoveš?" … -"32116"
"Gdje živiš?" … -"Pored 32115, u skladištu."
Ona vam tako odgovara. Vidite li?...
Onda, ako ju pitate, "Tko ti daje naredbe?" … "Netko sličan tebi."
Što to znači? -To znači da je to neko vojno lice a ne vanzemaljac. "Netko sličan tebi."
Tako, ono što se u stvari događa kad oni uključe kopiju, kopija postaje jedno ekstra Fizičko tijelo-kontejner. X+1. Za sva vaša Fizička tijela-kontejnere. One koje imate u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. To je nešto kao da ste jedan PC (personalni kompjuter) a onda vam se pojavi jedna ikonica koja označava umreženje jednog novog PC-a na network-u.
Ono što se događa, to je da vi živite a po noći, na primjer, znate što radi vaša kopija. A mislite da samo sanjate o tome, dok u stvari vaša komponenta Duše biva djelomično prevučena u kopiju i kad se ona vrati natrag u vaše originalno tijelo, onda "daunlodira" u njega svoje znanje o onome što se dogodilo. Kao da se radilo o jednoj video-kameri koja je otišla u drugu sobu.
Ljudske kopije (neki istraživači upotrebljavaju izraz "klon", međutim, dok je za rast i razvoj klona potrijebno određeno vrijeme, ljudska kopija se napravi trenutno, slično kao kod kopiranja dokumenata u nekoj kopi-mašini) možemo uzimati kao jedan kompleks koji se sastoji od komponenti tijela i (programiranog) uma koji je bez duše (duša originala se koristi kao baterija za napajanje energijom njegove kopije, odnosno, njegovih kopija jer njih obično naprave više).
Naravno, kontrolirani mediji kao i obrazovni sustav će nam predstavljati psiho-patološke aktivnosti kao nešto sasvim normalno i svojstveno ljudskom biću. Normalna ljudska bića će to uredno racionalizirati uz manje ili više simptoma kognitivne disonance, uslijed nesposobnosti pomirenja utjecaja koji dolaze iz duše koja prepoznaje te laži i uma osobnosti, koji je uveliko kondicioniran da prihvaća stvari onako kako mu ih prezentira "kontrolni sustav".
Zanimljivo mi je to što nisam osjetila nikakvu "kaznu" za neizvršene zadatke, naime u mojim snovima JA sam uvijek odabrala radije ne izvršiti zadatak jer se nije poklapalo sa mojim moralnim uvjerenjima, iako ja u snu nisam imala ama baš nikakve emocije. Čak što više prije bih rekla da sam nagrađena jer sam nakon svakog takvog sna doživjela nešto lijepo ili dobila kakav lijep poklon od dragih mi ljudi.
Poznavati samoga sebe! To je velika prednost. Onaj tko poznaje svoje dobre odlike kao i svoje sjene, lakše prolazi kroz dane i bolje će susretati mnoge ljude čiji se putovi svakodnevno križaju s njegovim. Općenito sigurnije stojimo na vlastitim nogama ukoliko dobro poznajemo svoje talente, poštujemo svoje granice i branimo ih.
Jednog sam dana slušala vijesti na radiju, moju pažnju je skrenula vijest o incidentu u kafiću u Dubravi. Ubijen je "kralj kocke" izvjesni Zlatko Bagarić, u lokalu vlasnika Vinka Rodića. U Bagarića je pucao vlasnikov brat Lazar Rodić!!!???
Prošlo mi je kroz glavu sjećanje na jedno davno iskustvo sa braćom Rodić. Naime ja sam odrasla u Studentskom gradu, gdje sam išla i u osnovnu školu, a istu su pohađali i Rodići.
Oni su bili pravi zlostavljači svih slabijih, i vječito su reketirali sitniše, uglavnom su ih se svi bojali. Bilo je to negdje u petom razredu, ja sam tog dana opako zakasnila i dok sam se na brzinu presvlačila, na ulazu garderobe mojeg razreda pojaviše se upravo Lazo i Vinko.
-Ovakva riba sigurno ima neku kintu, ha mala?
-Nemam ja love, ostavi me na miru, vidiš da se žurim!
-Nikud ti ne ideš, ako nemaš love imaš nešto drugo, jel* tako ribo?
Obratio mi se Lazo, nekako se neugodno cereči. Meni je što zbog kašnjenja, što zbog napetosti upravo prekipilo, dohvatila sam svoje čizmice koje sam upravo izula i "udri" svom snagom po Lazaru Rodiću a dohvatila sam bome i Vinka. Vikala sam iz sveg glasa, pa je ubrzo dojurio domar i otjerao ih.
Kasnije toga dana, na hodniku mi je prišao Pero. On je najmlađi brat braće Rodić.
- Hej, čujem da si prebila Lazu...
- Samo je dobio što je i zaslužio!
- Slažem se, ponekad je prava napast.
- Ma nemoj, "prava napast", a to što maltretira sve oko sebe i što ga se svi boje i što otima djeci đeparac???
- Pa... dobro, a jel* tebi šta uzeo?
- Nije uspio! Ja ga se ne bojim!!!
- Eto vidiš, ako si ga ti mogla srediti, onda može svatko.
- A ti? Ti nisi s njima???
- Ja sam za njih "klinjo", ali još i bolje, i onako ne volim to njihovo ponašanje, a tebi svaka čast!
- Dobro, ja sad moram ići... svrati na trening poslije, dobro?
- O.K. vidimo se.
Taj Pero mi se čak i sviđao, nije bio ni malo nalik na ostalu braću. Nakon zadnjeg sata nastave, imala sam trening. Trenirala sam streličarstvo. To je bio sport kao i mačavanje, pomalo zaboravljen, a u vrijeme sedamdesetih sve popularniji je bio tenis. Ali ja sam već pri prvom susretu sa lukom i strijelama, osjetila neobjašnjivu privlačnost, nešto poput sjećanja na neki prošli život usko povezan uz taj sport.
Svaki streličar mora, (da bi bio uspješan) izbaciti sve iz glave, te misliti samo na središnju točku cilja. To je ujedno bila izvrsna terapija za zaborav, i stres. I baš kad sam se potpuno opustila i izbila iz glave sjećanje na jutrošnji incident sa braćom Rodić, u dvoranu je ušao i sjeo na klupu, onaj "mali" brat Pero. Kažem mali jer je mlađi od Laze i Vinka, ali je ipak malo stariji od mene. Trenirala sam više od sat vremena a Pero je mirno sjedio i pomno pratio moj trening.
A kad sam završila s treniranjem, već se spustio mrak. Pero se ljubazno ponudio da me otprati do kuće.
- Nemoj se brinuti, kad si samnom nitko ti ništa ne može!
- Eh, ali ja živim na drugoj strani, skroz blizu "pumpe" (benzinske).
- Pa što. Misliš da mi smeta da malo protegnem noge?
Bilo je neke simpatićne odvažnosti u tom momku, pa sam mu dopustila da me prati kući. Iako ga nisam dobro poznavala, mogla sam vrlo precizno procijeniti kome mogu vjerovati, a osim toga, ja se nisam bojala nikoga.
Putem do kuće, pričao mi je o svojoj braći, o tome kako su došli iz Janjeva, i kako im se život u Zagrebu skroz promijenio. A kad smo došli do moje kapije i kad sam se htjela zahvaliti što me je dopratio, on me je primio za ruku, lagano privukao sebi i nježno i kratko poljubio, okrenuo se i nestao u noć. Samo je za sobom doviknuo:
-Vidimo se!
Stajala sam iznenađena i moram priznati da se nisam još ni snašla, a on je već nestao. Ja sam tada bila djevojčica iz petog razreda osnovne škole, i to je bio moj prvi poljubac koji mi se dogodio kao djevojci.
Nisam s njim ostvarila ljubavnu vezu, znala sam ga držati na distanci, ali smo se dosta družili i dobro zabavljali. Nakon tog događaja i braća Lazar i Vinko su se povukli, nisu više gnjavili klince, a meni se obraćali sasvim normalno, kao da se nikad ništa nije ni dogodilo.
- Ja neću moći sudjelovati, zaboravila sam tobolac.
- Tobolac ??? Halo!!! Pa šta ti je bilo? Mogla si i glavu ostaviti doma!
- Zaspala sam, a kad sam vidjela koliko je sati, samo sam dograbila torbu za luk, autobus je već kretao sa stanice pa sam potrćala a kad sam došla tu pred ulaz, shvatila sam da mi tobilca nema.
- Onda neću ni ja, nek pobjedi ona umišljena Varaždinka.
- Ne dolazi u obzir, znaš kako nas je prošli put gledala, a i trener će nas ubiti.
- Ajmo se onda poigravati, dat ću ti tri moje strijelice, pa ćemo gađati sa pola. Tri tebi, tri meni, iako se puca sa šest. Šta kažeš???
- Pristajem, morat ćemo biti vraški dobre da je pobjedimo sa po tri strijelice.
- Misliš da imamo šanse pobijediti?
- Zar sumnjaš???
Došle smo na turnir da pobjedimo, da postignemo najbolji rezultat u Jugoslaviji te sedamdeset i neke, jer... mi smo bile najbolje. Moja prijateljica Jasna i ja! Ali, ona je zeznula, nije ponesla svoj tobolac sa strelicama, i što sad?
Obje smo rođene na isti dan i u isti sat. Obje se bavimo istim sportom i postižemo najbolje rezultate. Obje smo u milosti velike Glorije, koja je oćito opet htjela dokazati da su njena djeca nepobjediva. Jer smo rođene na njen dan.
Prijavile smo se na turnir, ali nismo spominjale da ćemo podijeliti strijelice. Vjerojatno nam ne bi dozvolili da sudjelujemo, jer se po propisu na turnirima puca sa po šest strelica u svakom krugu. Na pedeset metara, na trideset i na dvadeset i pet metara. A onda se zbrajaju rezultati. Odlućile smo se okušati pa šta bude.
Trebam li spomenuti da se turnir održavao na naš rođendan?
To je inaće prvi dan ljeta i dan velikog solsticija.
Dan Velike Glorije! Odnosno Velike Slave. (po naški)
Trebam li uopće pisati o tome kako smo nas dvije osvojile pobjedu? I to, sa pola municije?
Može li to netko uopće vjerovati... razumjeti???
Naš svaki pogodak je je bio u ćisti centar, jedino smo tako mogle postići bodove jer je centar nosio pedeset bodova, ostali krugovi po deset bodova manje.
Moja prijateljica je osvojila drugo mjesto a ja prvo. Bilo bi zapravo nerješeno da se ona mogla odmah prilagoditi mojim strijelicama. Moje su bile sa malim i kratkim perima, a njene klasićne, pa je tako izgubila dva boda u prvom krugu. Dva boda jer je prvi pogodak bio u crtu razdvajanja.
"Sudbinu ne treba čekati, ona ti put posipa kamenjem, jer krije ono što je vrijedno"!!!
"Naš najdublji strah nije da smo neadekvatni. Naš najdublji strah je da smo moćni preko mjere".
"To je naša svjetlost, a ne naša tama što većinu nas plaši. Pitamo se, tko smo mi da budemo briljantni, prekrasni, talentirani, nevjerojatni? Zapravo, tko smo mi da ne budemo? Mi smo Božje djeca. Naše pretvaranje da smo mali ne služi svijetu. Svi smo mi predodređeni da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da bi ukazali na slavu Božju koja je u nama. I to nije samo u nekima od nas, to je u svima. I kad dopustimo našoj svjetlosti da sija, mi nesvjesno dajemo drugim ljudima dozvolu da učine isto. Kao što se oslobađamo iz vlastitog straha, naša prisutnost automatski oslobađa druge. " -Nelson MANDELA
Morala sam napisati ovaj predivni citat, da ne bi netko pomislio kako sam uobražena. Ne! Nisam, gospodin Mandela je upravo opisao stanje moje duše, i koliko god ja drugima davala savjete, ljudi jednostavno nisu spremni biti veliki.
Svi oni koji jedino znaju za objektivnu stvarnost, ego i um, ograničeni su na tamniju stranu života. Čitav svijet je po principu suprotstavljenih sila, privlačenja i odbijanja, dana i noći, svjetlosti i tame, uma i svijesti, straha i ljubavi, gdje je sve podređeno jedinoj pravdi svijeta - ISTINI.
Čovjek je u suštini grabljiv i pohlepan, sve promatra preko dobitka i gubitka, u želji za posjedovanjem. Pohlepa kao negativnost i ograničenost, može se pretvoriti u dobitak, time što ćete, umjesto pohlepe za materijalnim vrijednostima, biti pohlepni prema svijesti.
U toj pohlepi vam nitko neće zamjeriti.
Posvećenost uspjehu može postati opsesija. Emocije često bivaju suspregnute što na kraju rezultira usamljenošću i izoliranošću.
Praktična sam i uporna u ostvarivanju glavnih ciljeva i hrabra sam u svojim uvjerenjima kad je potrebno preuzeti određene rizike da bi mogla nastaviti dalje.
Dok smo čekali proglašenje pobjednika, Jasna je otišla do teniskih terena, malo promatrati njihovu igru, a ja sam legla u ležaljku na toplom suncu i opustila se. Rukom sam prošla kroz moju dugu do struka kosu, osjetila sam je nekako drugačije nego prije, kao da mi smeta i kao da ću se uplesti u nju. Osjetila sam blagu vrtoglavicu, i trnutak poslije dok sam tako lješkarila i odmarala se, utonula sam u neku vrstu transa ili polusna. Oko mene nemir, vika, graja. U ustima sam osjećala gorčinu. Gledala sam prizore kako se dvije prekrasne djevojke bore lukom i strijelom protiv nekih čudovišta što izlaze iz neke odurne močvare, kao da ih progoni neka velika nevolja. Zatim im se pridružuju dvojica mladića. Nosili su u jednoj ruci golemi štit, a u drugoj sablju. one su ostale u šipražju i pucale svojim ubojitim strijelama, a oni zagazili do struka, u močvaru i spretno i hrabro se borili sa čudovištima. Tog trenutka sam shvatila da mi je taj prizor poznat, i da znam kako će završiti. Ja, u stvari sudjelujem u toj borbi, ali u nekom davnom, davnom vremenu.
- Idemo, proglašenje poćinje!
Jasna me trgnula iz sanjarenja i gotovo da mi je zbog toga bilo krivo, iako sam znala da ćemo se proslaviti. U taj se tren pojavio i naš trener "Glavir ".
- Znate kaj???
- Dobro... što bi sad trebao znati? Što ste opet smislile mudrice?
- Pucale smo sa, po tri strijelice!!!
Buljio je u nas, oćito da nije shvatio što mu želimo reći.
- Jasna je zaboravila tobolac, pa smo podijelile strijelice. Ali ništa ne brinite gospon Glavir ipak smo pobijedile.
Poslije proglašenja pobjednika i podjele pehara, trener Glavir nas je odveo na kolaće i sok u obližnju slastićarnicu.
- Moram vam priznati, zbilja se ponosim s vama i šteta što to nitko ne smije znati jer bi vas diskvalificirali. Ali tako je vaša pobjeda još velićanstvenija. Molim vas da se ne hvalite okolo s tim, bar nekoliko mjeseci.
Bila sam leđima okrenuta ulazu, pa nisam vidjela tko ulazi, ali sam čula glasove koji su me u sekundi vratili u moćvaru, u kojoj sam bila sanjareći poslije turnira. Okrenula sam se i ugledala toćno ona dva lica iz moćvare. Bila su to dvojica maćevaoca koji treniraju u obližnjoj dvorani, a ovdje su došli na kavu poslije treninga.
Glavir nas je upoznao, on ih poznaje preko nekog svog prijatrlja koji je njihov trener. Kada su momci čuli da smo nas dvije pobjednice, jedan je otišao do žardanjere sa cvijećem i ubrao jednu peruniku, i zatim je pružio meni.
- Najlepši cvijet za pobjednicu turnira.
- Hvala, ali zar želiš da nas natjeraju da peremo suđe zbog krađe cvijeća?
- Ma ništa ti ne brini, kad im kažemo da si ti pobjednica oni će i sami ubrati još.
Uzela sam peruniku u ruke i opet doživjela blic. U jednom djeliću sekunde ćula sam kako me zovu;
- Peeruunikaaaa......
Naglo sam trepnula i vratila se u stvarnost. Nikad nisam nikome ispričala kako sam došla do pobjede i kako sam imala vizije iz prošlosti, jer to uostalom nitko ne bi ni vjerovao.
Opet se vraćam u nutrinu, na isto pitanje – tko sam ja?
Zašto se osjećam drugačije? Dio mene uvijek samo promatra i na neki čudan način osjeća istovremeno pripadnost i nepripadnost svemu ovome.
Autor teksta: Eky. 15.06.2002. Ovo što ću sad ispričati jednostavno neznam objasniti, s vremena na vrijeme sanjam isti san, ne prečesto ali dovoljno da zapamtim. Kuća u kojoj sam se ja rodila je prodana prvim susjedima i već godinama nisam bila tamo.
Ali tu kuću sam obožavala, imala je lijep raspored, osim toga uz nju me vežu prve uspomene, prva sjećanja na moje prve avanture. Imala sam svoje prvo utočište na prostranom tavanu, popela bih se i satima promatrala selo kroz prozor tavana i pri tom zamišljala da sam na nekom čarobnom pa možda i izvanzemaljskom mjestu.
Još i danas mogu točno zamisliti, pucketanje vatre na ognjištu, miris kiselog mlijeka što ga je baka pripremala. I tako bi mogla nabrajati u nedogled, pa ću sad isprićati samo ono što sam svaki put sanjala: vraćam se odnekud, idem cestom prema kući, dolazim do mostića što ga imaju i sve ostale kuće u selu jer je iskopan kanal za slivne vode.
Prelazim mostić, otvaram kapiju, ulazim u dvorište, idem uz kuću stazicom
do ulaznih vrata primam za kvaku otvaram vrata, prolazim kroz predvorje, ulazim u kuhinju pa na desna vrata, ulazim u sobu u kojoj sam se rodila.
Prilazim prozoru, otvaram ga i udišem. San je svaki puta potpuno isti.
Jednog dana, dođe moja mama do mene, i onda mi isprića kako je čula da su našu bivšu kuću novi vlasnici potpuno srušili, te da će graditi novu.
Nije mi bilo jasno zašto, kad je kuća dobro napravljena sa baš dobrim rasporedom a susjedi odnosno novi vlasnici nisu baš pretjerano bogati s obzirom da imju puno djece, mogli su sa malo investicija u obnovi imati sasvim solidnu kuću.
Onda je moja mama rekla nešto od čega sam se ja naježila, navodno... ih je strah duhova, koji im dolaze po noći i otvaraju vrata i prozore!!!???
Nikad nisam mogla shvtiti jesam li ja u kakvoj vezi sa tim otvaranjem prozora i vrata kroz moj san ili je to nešto sasvim nevezano. Ako je to moguće, nije li onda svašta drugo moguće, možda se može kontrolirati???
Nikad nisam saznala. I nikad više nisam sanjala taj san.
Katkad se nađemo u hodniku s mnogo otvorenih vrata. Što sad? Ostanemo li razapeti na sto strana, poželimo li ući na sva vrata, nećemo imati ništa.
Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo.
Kada zaista vjerujemo u nešto, upotrijebit ćemo sve svoje moći kako bismo tu vjeru održali.
Možemo slobodno reći da je takav način razmišljanja "tipično ženski".
Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se.
Zapitate li se ponekad o svojim stvarnim potencijalima? Čuči li negdje duboko u nama snaga, moć, energija i jasnoća mnogo veća od one koju živimo? Ona koja nam omogućuje da živimo ispunjeno, sretno, zdravo i skladno, razumijemo svoju svrhu i možemo pomoći sebi i drugima. Što kad bismo mogli kreirati takvu stvarnost?
Da bi se postigla posebnost ili išta izvanredno, moraš slušati onaj šapat koji ne čuje nitko osim tebe samoga.
Ne mogu reći za sebe da vjerujem. JA ZNAM. Imala sam to iskustvo da budem obuzeta nečim što je mnogo jače od mene, nečim što ljudi nazivaju Bogom. Kuda možemo otići, stići a da već nismo? Vrijeme, kretanje je samo ideja koju smo prihvatili kao stvarnost. Ne možemo se kretati jer ne postoji tamo, postoji samo ovdje i sada, jer sve je Jedno. Ne možemo doći jer nikada nismo niti otišli. Odlazak i dolazak samo je ideja.
Kada napustimo jedno mjesto, dio ide s nama a dio nas ostaje. Bilo gdje, kad je tiho, slušaj. Nakon nekog vremena čuju se odjeci svih razgovora, svaka misao i svaka izgovorena riječ. Dugo nakon odlaska naši glasovi će ostati u zidovima sve dok to mjesto postaji. Dio nas koji odlazi vrlo vjerovatno će osjetiti nedostatak onog dijela koji je ostao. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće biti ono što jesi. Nemoj ići onuda kuda te put odvede, idi radije onuda gde nema puta i ostavi trag.
- Ne, to nisam ja !
- To definitivno nisam ja !!!
- To što sam upravo izrekla, to nisam bila ja !!!
- Tko je to ušao u mene, i progovara mojim jezikom ???
- Kako je moguče da iz mene iziđu takve riječi ???
- Što se dogodilo u tom trenutku, da je iz mene izišla tako opaka rečenica ?
- Točno znam da ja to nikad ne bi rekla, jer jednostavno nisam takva osoba, osim toga to uopće nije moj stil.
- Ja nemam takvo mišljenje ni takav stav, ni takav riječnik.
- Kako je onda moguče ???
- Trenutak nepromišljenosti ???
- Nemoguče !!! Ni u najcrnjim mislima tako ne razmišljam.
- Trenutak zlobe ???
- Mogla bi biti, jer ja jesam ponekad zlobna, ali nikad ne razmišljam na takav način, i o tim stvarima imam jasan stav.
- Opsjednutost ???
- Čula sam o tome, ako je to, onda mogu shvatiti jedino tako, da je to izrekao netko drugi u meni.
- Ali... zar sam ja opsjednuta ???
- Zar nisam dovoljno jaka da se oduprem ?
- Koliko će to dugo trajati ?
- Hoće li me potpuno preuzeti ?
- Kako ću se braniti i kako ću u buduće znati tko sam ja, a tko "to nešto" ili netko?
- Uostalom to što sam izrekla pred nekoliko osoba, to se više ne može nikad ispraviti.
- Drugi ljudi su čuli moju izjavu, i oni će u meni uvijek vidjeti i tu stranu moje osobnosti.
- Ali to nisam bila ja !!!
- Samo jedna glupa rečenica te može definirati za cijeli život, ako je izgovoriš nesvjesno ili nesavjesno.
- Jesam li je ja izgovorila nesvjesno ili nesavjesno ???
- Bože molim te pod hitno postavi stražu na moja usta, nemoj više nikad dozvoliti da iz njih iziđe takav otrov.
- Kako ću jednog dana kad dođem "tamo gore" objasniti što je značila ta moja izjava? Kad ni sama ne znam zašto sam to rekla.
- Ali, rekla sam, i drugi su to čuli.
- Iako sam je isti tren povukla, iako sam se ispričavala i uvjeravala one koji su je čuli, ona jednostavno nije nestala, ona će uvijek lebdjeti negdje u zraku.
- Očito nisam naučila lekciju o izgovorenim riječima. One su energija koja nikad ne nestaje, a mi koji ih izgovaramo, svaki put otvaramo pandorinu kutiju ako dobro ne promislimo što ćemo reći.
- Tu nema ispravke, nema "popravnog ispita", nema "druge prilike", nema mogućnosti zaborava.
- Ona je izgovorena i postala je živa, dobila je snagu !!!
Prvi dan ljeta, ja ležim u ležaljci, pijem limunadu i uživam u mirisu mojih raznobojnih ruža, koje ukrašavaju moj vrt, vrt oko kućice u predgrađu, koje je samo po sebi puno zelenila. Cijeli kvart u kojem ja živim, ima vrtove pune cvijeća i raznog zelenila. I dok sam tako opušteno gledala u azurno plavo nebo, moja susjeda preko puta, dotrći do mene! Pogledam je u čudu a ona sva unezvjerena, samo što ne počne plakati.
- Jel" znaš šta se dogodilo?
- Ma šta je, šta si tako usplahirena?!
- Nikolina žena je umrla!!! Moždani udar, i to točno sedam godina kako...
Glas joj zamre, i ona počne plakati.
- Ja sam kriva, ja sam ju proklela!!!
Kroz plač kaže susjeda Ana, a ja u čudu izbuljim oči. Naime sjećam se tog prokletstva, bila sam još klinka kad je Ana ostala trudna. Trudna i ostavljena nakon sedam godina hodanja i gotovo pred vjenčanje.
Nikola, (pre-zgodan momak iz susjedstva) prohodao je sa Anom, nekako odmah nakon što se doselio sa svojima iz Hercegovine, u našu ulicu. Ana nije bila ljepotica, ali imala je neku osobnost, uvijek elegantna, našminkana, dotjerana, uvijek je iza nje ostajao mirisni trag skupih parfema. Nije ona bila bogata, ali i ona i njena majka su bile dame, živjele su same.
Ana je bila niska mršava crnooka sa finim manirima. Često sam ih promatrala, mislim... nju i Nikolu i razmišljala kako si dobro pristaju. On je još bio student, a ona tek izišla iz zatvora. Bile su to sedamdesete, kad se na veliko švercala marihuana. Nije Ana bila ni dilerica ni đanki ni švercerica, nego naivka koja je s prijateljima išla u Trst po odjeću. Oni su je i pozvali jer su isplanirali da njoj uvale "maricu" ako padnu na granici.
.
Dvije godine je Ana odgulila u čuzi zbog naivnosti. Tada se Nikola sa svojima doselilo u našu ulicu, i njih su dvoje hodali sedam godina, dok Ana nije ostala trudna. Zbilja ne znam jesu li njegovi Hercegovci utjecali na njega, ili se on jednostavno uplašio, tko će znati. I kada uzmete u obzir taj aspekt, i način na koji negativna energija može zapravo raditi, da se vide stvari kakve jesu. Da budu što uistinu jesu.
On je saznavši za njenu trudnoču zdimio u Njemačku, bez objašnjenja i bez zbogom. Samo je po bratu poručio da više ne želi čuti za nju. Cijelu trudnoču se Ana skrivala u kući, od srama nije mogla nikome na oči.
Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Duboko u sebi mislimo: "Moraš me voljeti i dati mi što trebam." Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli.
Otrežnjujuća realnost, ponašati se u skladu sa zdravim razumom, odnosno vidjeti ljude onakvima kako se zaista ponašaju, a ne onakvima kakvi bismo mi htjeli da oni budu. Katkad se poželi bombardirati ljubavlju štetočine dok ovi ne uvide svoju pogrešku. Takvo okretanje obraza u praksi, rijetko uspijeva. Oni "ne žele vašu ljubav".
To nisu pravila za nekakvog izabranog pojedinca nego se odnose na sve. Možemo ih nazvati arhetipskim ili mitskim. Dovode nas u vezu sa našom ljudskošću i daju temelj za novo razmišljanje o svakidašnjim situacijama.
Ako je sila svemira Ljubav zašto onda toliki ljudi pate? Svemir je izražena ljubav. Ljubav, sama za sebe, je ono što se manifestira i razumljiva je onima koji su u potpunosti svjesni te manifestacije. Ljudska bića su negdje u sredini ovog procesa buđenja i malo su svjesni važnosti vlastitog putovanja kroz svoje stvaranje, koje je ustvari, putovanje unutar vlastite svijesti. Mi smo aspekti stvaratelja i stoga smo ko-kreatori, stvaranja stvarnosti koju tvore naše lekcije i iskustva. Mitovi koji su danas sveprisutni drže nas u pogrešnom uvjerenju da je ljubav neophodna, da se mora zaslužiti, da je jednaka zaljubljenosti, da je isključiva, da znači spremnost za vezivanje, da boli, da može nestati.
U dan- dva razlike, Ani se rodio sin, a Nikola se oženio Hercegovkom u Njemaćkoj. Kad je Ana to doznala, bila je upravo izišla iz rodilišta, i valjda zbog poslije porđajne depresije, ili osjećaja odbačenosti i tko zna čega sve, u njoj je bjesnila srđba. Stalno je ponavljala;
- Da bog da s njom bio sretan samo sedam godina, i dao bog da i njeno djete ostane "siroće" !!!
Tada još nije imao dijete jer se tek oženio, ali dijete je ubrzo došlo. A Ana je već zaboravila svoju kletvu.
Intrigantno i fascinirajuće otkriće znanstvenika govori – naime, otkrili su da emocije mogu reprogramirati strukturu DNK jer su emocije kao i misli energija određenih frekvencija u kretanju. Sve oko nas, kao i mi sami, jest energija različitih frekvencija, odnosno gustoće. Drugim riječima, s energijom radimo svi u svakom trenutku. Energija misli, osjećaja, govora neprestano je u međudjelovanju sa svime oko sebe.
Svi mi komuniciramo i onda kada ne govorimo. Naše tijelo stalno odašilje i prima informacije iz okoline, iako često toga nismo niti svjesni. Zbog toga je komunikacija proces koji neprestano teče – govorili mi ili ne pa čak i htjeli mi to ili ne.
Godine su prolazile ona je sama podizala svog sina. Pomagala joj je i već ostarijela majka, ali nije se nikad udala. Tog dana, kad je dotrčala do mene i plakala, tada je tek shvatila koliku je tešku kletvu bacila na Nikolu.
Sve se poklopilo, otprilike sedam godina nakon poroda i nakon njegovog vjenčanja, on ostaje bez žene, a njihovo dijete ostaje siroće (bez majke). Nije Ana to baš tako zamišljala znam ja nju, nije ona u duši bila loša, samo je bila teško povrijeđena.
- Znaš nisam nikad htjela da se njoj nešto dogodi! Samo da ga prevari ili tako nešto! Sad mi zbilja ostaje gorak okus osvete. Ne, nije mi bolje zbog toga. Kako ću sad živjeti s tom spoznajom??? Nije to slučajnost, ja sam to izazvala svojom srđbom!
Na mnoge načine, svijet je u "zatvoru" u koji se vraćamo i vraćamo, dok ne naučimo sve naše lekcije. Naravno ne morate u ovo vjerovati, jer prvo vjerovanje je uvijek beskorisno - život je to pokazao!
Doista u svakom danu postoji trenutak kada je sve moguče, pa s toga moramo dobro paziti kako ćemo ga iskoristiti. Molim vas da uvijek vodite računa o tome što tražite od Boga. Nemojte sebi dozvoliti da dođe dan kada ste uputili pogrešnu želju koja vam može cijeli život uništiti, tako što ćete uputiti kletvu protiv sebe ili bližnjih svojih. Jer proklinjanje se može podudariti s vremenom u kojem Bog prima vaše želje, u trenutku kada je sve moguče, kad nam sa suncem šalje takav trenutak.
Što je ljubav? Ljubav je sreća, užitak, i još masa takvih imenica mogla bi se svrstati u kategoriju ljubavi. Ali ljubav je i bol, tuga… i opet, sve što dolazi s tom vrstom. Što znači voljeti u dobru i u zlu, što znači strepjeti od gubitka voljene osobe. Proklinjati ljubav, proklinjati sreću čisto iz razloga što se nikad niste istinski oslobodili. Ako netko ljubi pa pati za tom istom ljubavlju, teško da će ga ikad potpuno proći, teško da će ikad biti u potpunosti onaj stari. Mišljenje da prava ljubav postaje samo iluzija, da prava sreća ne postoji, da je jedini normalan korak odustati od svega, najlakše je imati.
Danima se Ana tako mučila, i svi smo joj uzalud govorili da je to Božja volja, i da se prestane gristi zbog toga. Nije se Ana više dotjerivala, prestala se češljati, znala sam ju vidjeti kako sjedi u vrtu raščupana i neuredna. Nedugo nakon toga i zubi su joj se počeli kvariti, nije ih popravljala. Slika koja je sad bila prisutna nije se više mogla usporediti s onom uglađenom damskom. Potpuno se zapustila. Čak je i posao napustila, meni se ćini da su je otpustili zbog cuganja. Sve češće je bazdila na alkohol.
Njena majka je u tišini preuzela brigu oko Sanjina (unuka). A Ana bi povremeno radila kao konobarica. Nekoliko dana bi se malo uredila a onda opet zapustila. Kad pretjera dobije otkaz, pa opet ispočetka. I tako sve do početka rata u Hrvatskoj. Mi smo se za vrijeme rata povukli na selo pa ne znam sve detalje, ali prilikom jednog posjeta, ona mi se pohvalila da ima dečka. Doduše puno je mlađi od nje, ali ona je sretna jer on kaže da godine nisu važne.
Tih par dana, koliko sam ja bila u Zagrebu, ona je izgledala super ćak se i nekako pomladila. Skratila je kosu i oblačila se u traperice i tenisice, skroz opušteno, bez onih kostimića i štiklica kojima je prije obilovala. Bilo mi je drago zbog nje, jer mislim da nije zaslužila da se život tako okrutno na nju obruši.
Otprilike godinu dana poslije rata mi smo se vratili u Zagreb. Ana je opet bila u lošem stanju, dečko se prema njoj zbilja loše ponašao, stalno ju je varao na svakom koraku, nigdje nije radio, a lovu od ratne penzije je trošio uglavnom na kockanje.
Znala je ona sve to, ali kao da je namjerno trpila, kao da je sebe kažnjavala. Možda ne bi nikad ni prekinula s njim, iako je znala da ju vara i sve to, da nije on jednom prilikom, pijan jurio na motoru i podletio pod kamion.
Znala sam ju vidjeti toliko pijanu da nije mogla hodati. Nekad je čak na sebi imala različite cipele ili čarape. Više ju nitko nije htio zaposliti. Potpuno je propadala, a nakon smrti njene majke, nije više imala ni od čega živjeti. Ispočetka se zaduživala, ali kako nikome nije vračala, nitko joj više nije htio posuditi.
Odustanemo li na prvom težem usponu, znači da smo donijeli odluku sa figom u džepu. Nevjerojatno je, ali ima i onih koji umjesto povjerenja u samog sebe i očekivanja da će se planovi ostvariti onako kako se pretpostavlja, očekuju da stvari neće baš ići planiranim putem, pa se onda kao iznenade i razočaraju, a zapravo likuju jer su eto bili u pravu. Zašto? Strah ih je možda očekivati dobro, ili nemaju dovoljno samopoštovanja, pa misle da dobro nisu zaslužili, pa im se ono ne može ni dogoditi, a svi smo mi samim našim postojanjem zavrijedili očekivati da nam se dogodi najbolje, ali trebamo biti svjesni činjenice da nam svijet ne duguje ništa.
Čak sam joj i ja "posudila" nešto novca.
Unajmila si je klupu na placu pa ponekad nešto piljarila, ali zbog alkohola, i tu se prezadužila. Sin joj je nekako u to vrijeme otišao u vojsku, pa joj je ta briga otpala. Danima je bila izgladnjela, bez ikakvih primanja, prezadužena, a i kuća se poćela raspadati jer ju treba održavati. Nije mogla dočekati da Sanjin dođe iz vojske, jednom mi je rekla da će se uskoro navršiti tri puta sedam godina kad Sanjin dođe iz vojske, imat će dvadeset i jednu godinu.
Nije dočekala njegov povratak!!!
Pet dana prije njegovog povratka, uzela je štrik i objesila se u šupi!!!
Prilično sam se šokorala kad sam saznala, ali ni ja nisam mogla pomoći, jer sam i ja, njena pijana stanja izbjegavala, ni novac joj nisam mogla stalno davati jer nije nikad vračala.
Ovu sam priču napisala samo da skrenem pažnju na kletvu koja nikom nije donijela sreću ni zadovoljstvo. I kako je Bog rekao "osvetu ostavite meni".
Tako bi svi trebali postupiti, bez obzira koliko vas netko povrijedio, ili jednostavno ako vam život nije fer, ne bi se trebali ljutiti jer time samo još više štetimo sami sebi. Kad oprostite, stvarno oprostite!!! Kada oprostite nemojte se više vraćati na to ili ćete nastaviti omotavati se lošom vezom s tom osobom. Od veće je koristi da na praštanje gledate kao na oslobađanje od osobe koja vas je povrijedila i zatočenosti u prošlosti. Može vam se učiniti kao da je praštanje jedna verzija odustajanja, da praštaju slabi, a da se oni snažni ljute i osvećuju.
Međutim, realnost je potpuno drugačija. Ako ne oprostite to će vas izgrizati iznutra. Stalno ćete u sebi ponavljati argumente i sjećanja, i kreirati još više patnje za sebe. Praštanje vas oslobađa, ali je vrlo teško. Oprostiti, zaboraviti i nastaviti mirno dalje, to mogu samo oni najjači.
To što ste oprostili ne znači da ćete dati priliku osobi koja vas je povrijedila da to napravi još jednom, nego praštanjem sebe oslobađate povezanosti i negativnih emocija vezanih uz tu osobu. Oprostiti znači da ste sposobni izdići se iznad nečije greške, priznavši da svi griješimo te krenuti svojim putem. Učinite nešto za sebe, i od tromog, slijepog tijela (gusenice), napravite slobodnog šarenog leptira, koji će letjeti kao duh.
No, stvarnost je sjedinjena cjelina u kojoj je sve međusobno isprepleteno, gdje ništa ne postoji samo za sebe. Razmišljanje razbija stvarnost u fragmente, rasijeca je na konceptualne djeliće. Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvatite da predstavlja samo mali dio svijesti.
Da je ona bar mogla prevladati savjest i opustiti se na vrijeme, ne bi upala u zamku alkohola i melankolije.
Čula sam da ljudi kažu, da dio prokletsva kad kuneš, ostaje na tebi. U njenom slučaju velik dio je ostao njoj. Nikad nisam saznala što je bilo s Nikolom, jer on je ostao u Njemačkoj, i nije gotovo nikad dolazio.
A Sanjina sam srela nakon nekoliko godina, oženio se ima sina. Kuću je dobro prodao jer je bila na velikoj parceli. Kupio je sebi stan i auto, a na mjestu njihove kuće sada stoji urbana vila sa vlastitim parkingom.
Ja sam se također odselila, i samo ponekad svratim po poštu, i tada se sjetim jedne mladosti koje više nema.
- Ivanaa, obuci plavu haljinu, idemo popodne kod moje prijteljice s posla.
- Dobro obuči ću, a kod koje idemo?
- Idemo kod Franke, ona ima sina tvojih godina i malu kćerkicu pa se možete igrati dok mi pijemo kavu.
Ne znam zašto sam baš taj dan uredila frizuru s posebnom pažnjom, čak sam stavila ruž za usne, a ne šminkam se inaće. Ova stara ljetna haljina nekako kao da mi stoji bolje nego ikad prije. Zapravo od razvoda sam prilično smršavila pa sad imam liniju gotovo kao djevojka. Bacila sam pgled na moju kčerku, bit će to ljepotica kad poraste, već sad se vidi. Velike plave oči, izražajne obrve, usnice prirodno crvene i srcolike. bila sam prilično ponosna na nju, iako mi je zadavala puno briga sa svojim lošim učenjem.
Bila je nedjelja poslije podne, Franku sam srela na jutarnjoj misi, zajedno radimo i blizu stanujemo, idemo u istu crkvu i logično je da se družimo.
- Sofija buš došla k meni popodne na kavu, došla bu mi šogorica iz Zgorja pa bumo se malo zabavljali, povedi i Ivanu da se igra s mojima.
- Hvala ti, doći ću, baš mi treba društvo već sam strunula plačući u kući, od rastave se nisam nikud maknula.
- Vidimo se, bok.
- Bog.
Dok smo tako sređene Ivana i ja išle, moje misli su lutale čas u djetinjstvo čas na sretne dane mog braka sa Lukom, čas na bolnu i traumatičnu rastavu. Hodajući tako nekako si mislm, ma nisam to sve zaslužila.
Franka nas je dočekala na kapiji, postavila je stol u dvorištu ispod jedne jabuke u hladovini. Za stolom je sjedila simpatična mala sitna ženica svijetle kose i živih malih prodorno plavih očiju.
- Ovo ti je moja šogorica Barica.
Pružim joj ruku i nasmješim se.
- Sofija.
- Pretpostavljala sam, rekla mi je Franka da ćeš doći, vi radite zajedno?
- Da, upoznale smo se u firmi a pošto nas je malo koje idemo u crkvu bolje da se držimo zajedno.
- Slažem se, nevjernice su uvjek spremne na neku podvalu ili izdaju.
Razgovor bi vjerojatno tekao ležerno da nije Franka donijela kavu i kolače ali tada je iz kuće izišao i njen muž, Baričin brat.
- Ovo je Ivo, moj muž.
- Ivo.
- Drago mi je Sofija.
Pogled koji mi je uputio njen muž Ivo... kao da me udarila struja, sva sam protrnula prikovala sam oči nekoliko sekundi kao da sam paralizirana. Te plave oči, iste kao Baričine ali nekako drugčije i kao da se već znamo, kao da smo iz nekog drugog vremena.
Bože mili... nije li netko primjetio moju usplahirenost?
Srećom djeca su tog trenutka dotrčala jer su na stol stigli kolači.
- Ivana uzmi kolača, ima i soka.
Trtljala sam nešto bez veze samo da nitko ne primjeti moju smušenost. Više se nisam mogla usredotočiti na razgovor, kad bi pogledala u Ivu, njegove oči su me gledale kao da me snima rendgenski, prodorno. Čim se malo smrklo oprostila sam se uz ispriku da mi ne radi rasvjeta u ulici pa se bojim ići po mraku.
Obrazi su mi gorjeli i cjelim putem nisam progovorila ni jednu riječ. Srećom, Ivana je brbljala puna dojmova od novih prijatelja. Kad je Ivana otišla spavati ja sam uzela dekicu i sjela u dvorište. Moj dio kuće i dvorišta nije bio s ulične strane, jer me je moj bivši muž izradio na sudu, i njemu je pripao bolji dio kuće, a meni stražnji do livade sa uskim prolazom na ulicu. On je svoj dio prodao i otišao u Australiju, a ja sam dobila Ivanu i ostala u stražnjem djelu kuće.
Imala sam posao i mizernu alimentaciju, a ipak sam nekako spajala kraj s krajem. Cijeli život pokušavam stvoriti svoj svijet, u kome će vladati spokojstvo i sigurnost. Želim se zaštititi od avantura, drama i naglih pokreta. Nistam ni suviše borbena, ni suviše realna, ni suviše aktivna. Strah od nepoznatog i eventualnih razočarenja nerjetko me sputava da idem naprijed i da uspješno prelazim životne prepreke. Preispitujem svoje kriterije i činim sve što je potrebno da svoj život nastavim, na novi način.
Svijež noćni zrak malo kao da mi je razbistrio misli, Bože što mi se to događa? Pa ja sam vjernica ja to ne smijem ni pomisliti. Moja prijateljica me pozove na druženje, a ja??? Zagledam se u njenog muža, kakva sam ja to osoba?
Skinula sam kućnu haljinu i ostala samo u spavaćici, glavu sam zabacila i pustila da noćni povjetarac miluje moje uzvrelo tjelo. Sklopila sam oči a misli su jednostavno odsklizale do plavih očiju.
- Sofija... morao sam te vidjeti, moraš me razumjeti.
- Ma što ti pada na pamet??? Ti si oženjen!!! I to mojom prijateljicom!!! Zašto si došao???
- Otpratio sam Baricu na vlak, jednostavno me nešto vuklo ovamo, ja nisam ženskar i ne znam što me spopalo, ali čim sam te ugledao, znao sam... mi smo par, kao da te znam oduvjek, vjekovima.
- Ivo...
Taman sam zaustila da kažem kako je to nemoguće i da mora otići, on je jednostavno prišao, primio moje obraze i poljubio me tako strastveno da se mojim tjelom isti čas razlila takva milina kakvu još nikad nisam osjetila. Ruke su moje same od sebe krenule, ne u napad, nego izdajnice jedne, u zagrljaj.
Odjednom je sve stalo, zemlja se prestala okretati, više nije postojala Franka, nije bilo ni mog vjerskog i strogog odgoja, nije bilo čak ni Ivane, niti njegove djece, nisam se mogla sjetiti ni jednog jedinog razloga da prekinem ovu sladostrast. Poljubac koji se jednom primi od njega, za njega se i umire. Od sreće, ne od tuge. Poljubac koji nije završio na usnama. Taj poljubac je trncima krenuo niz moja leđa, spustio se niz noge, kroz želudac vratio do srca odakle sam mu ga dršćući uzvratila, ja – u srcu mala djevojčica a u životu mlada žena, majka, nikad do sada na takav način ljubljena. Ispod mojih nogu tutnjala je zemlja, mislila sam da se tlo ispod nas otvorilo i da smo odletjeli nekim posebno stvorenim tunelima, putevima koje je naša ljubav otvorila samo da bi mi tim stazama prošli.
Bio je to tek jedan trenutak, a u tom trenutku sadržan cijeli svijet, i više od tog svijeta, sadržano sve postojanje, cijeli univerzum, sve što je ikad bilo i biti će. Poljubac koji će u meni živjeti dok god i moja duša bude živjela.
Ulazio je u mene divlje, a opet pažljivo. Trnci koje sam osjećala kako se ispod kože penju mojom krvi nisam razumjela.
Bilo je već prilično kasno i prošla je ponoć, kad smo konačno legli na dekicu, a srce mi je udaralo kao najbučniji bubanj.
- Molim te Sofija... nemoj misliti da sam samo došao iskoristiti situaciju, mislim da više ne bih mogao bez tebe živjeti. Ti si nešto najljepše što mi se dogodilo, kad te pogledam u oči, strah me je, plašim se da se ne izgubim u njima, gledajući te stalno. Moje srce kao da nije ni kucalo prije tebe, sad ponovno kuca. Bojim se da te ne povrijedim nećim a zapravo ti toliko toga želim reči, sutra ću reči Franki i zatražiti rastavu.
Rastavu??? Rastavu!!! Odzvanjalo mi je u glavi, nije moguće, ja da prijateljici zabodem nož u leđa, ne!!!
- Ne zaboga!!! Ne dolazi u obzir, ovo je bio trenutak slabosti, ja to ne mogu!!!
- Sofija molim te razmisli, ne moraš odmah donijeti odluku ja ću se strpiti, uzmi si vremena koliko god želiš.
- Ne to zaista ne mogu, nije to u redu. Molim te idi, pravi se kao da se ništa nije dogodilo, pokušat ću i ja.
Ne postoji argument koji bi ljude mogao uvjeriti da je vjera suvišna, da su duša, Bog i metafizika praznovjerja. Također, ne postoji argument koji bi jednom ateistu na razumskoj osnovi dokazao postojanje Boga. Razum nije u krivu. Niti je pravu. On ima za pravo, ali njegova valjanost ograničena je na relativno uski krug fenomena. Tek na najužem krugu iskustava razum je od neprocjenjive vrijednosti.
Sutra na poslu sam cijeli dan izbjegavala Frankin pogled. A kad smo krenule kući Franka mi je počela govoriti o svom Ivi, kako se oni u ničemu ne slažu, on voli ljuta jela, ona mrzi ljute začine, on ne voli putovati, a ona bi stalno nekud išla, on voli biti doma, a ona bi išla u kino ili na ples, čak joj ide na živce kako se češlja na stranu, a sad je modi sve začešljati unazad.
Nisam znala što bih joj rekla, kao da je govorilao nakom u Australiji, a ne o Ivi čije poljupce još osjećam po cjelom tjelu i uopće nisam primjetila jeli njegova frizura glupa ili super. Znam da meni nije stalo do odlaska u kino ili ples. Imala sam jednog takvog, kojeg nisam mogla zadržati kod kuće, jer je svijet bio zanimljiviji, jer ga je uvijek nešto vuklo dalje od mene. A ja sam čeznula da bude sa mnom doma.
Kako se to život s nama poigrava i spaja krive ljude. Ona je nezadovoljna s onim što ima, a ja koja to želim, nesmijem ni pomisliti. Problem je ponekad što čovijek tražeći nećiju dušu, svoju preda nekom drugom, u najmračnijem danu, u trenutku kada si bespomočan, ako sebe žrtvuješ, u trenutku bez imalo nade, i da su sva vrata zaključana, ako te ima u nećijem srcu, nisi zarobljen u svom beznađu. Možda je izlaz pred tobom, ali ako nemaš vremena pronači ga?
- Mi u nedjelju idemo na Mariju Bistricu sa crkvom, ideš i ti?
- Idemo Ivana i ja, već sam uplatila.
- Ja ću ići sa djecom, a Ivo se uvijek izvuće s nekim obavezama.
Dakle neće biti Ive, moči ću se u miru ispovjediti i moliti za oprost, mislim si ja. Ali kad smo stigli pred crkvu, vidjela sam dva prodorna oka kako me gledaju, nisam znala kako bi se držala pred prijateljicom koju sam izdala, pred djecom kojoj sam ugrozila sigurnost bezbrižnog odrastanja, pred Bogom u Božjoj kući, pred njim.
Onaj tko se nije našao u takvoj situaciji ne zna kroz šta prolaze izdajice koje bezočno lažu dobrim ljudima koji im vjeruju. Sad sam na opasnoj kušnji, s jedne strane osjećaj grižnje savjesti a s druge trnci koji mi potresaju tjelo i ne daju mi da mislim razumno. S jedne strane stoji vrlina, odanost, snaga. A sa druge pak, strast, požuda, slabost.
Um zna koga odabrati, ali u srcu postoji jedna klijetka s magnetom za poroke.
Kako ga obuzdati??? Kako mu se oduprijeti???
Cijelo to vrijeme provedeno na izletu nitko nije ništa posumnjao. Ivo je bio tih i suzdržan, Franka je jurila po štandovima, ja sam se srela s Baricom pa, smo se malo odvojile i pričale nešto sasvim nevezano. Ivana je sa Željkom i Sanjicom (njihovom djecom) otišla razgledavati štandove s igračkama, a poslije su igrali badminton na livadi.
Kad smo došli kući Ivana je brzo zaspala, bila je umorna od napornog dana, a ja opet uzela dekicu i legla na travu u dvorištu. Ne znam i ne mogu tvrditi, jesam li htjela da Ivo dođe ili da sve mogu zaboraviti, ali kad sam ga vidjela znala sam da ću opet upasti u zamku grijeha. Strašno je što se sve sa lakoćom argumenata može progurati pod razumno ili razum, pod racionalno, pod realno, pod realistično.
Beznađe nije što problemu nema lijeka, nekome lijek, nekome čaša otrova!!!
Ništa nismo govorili samo smo se ljubili i onako u mraku na dekici u dvorištu prepustili strastima.
- Sofija... biti uz tebe je kao udisanje zraka, zaljubljen sam u tebe. Ima li nade za moje srce???
- Zar nisi primjetio da si već odavno postao vlasnik mojeg srca??? Udaljavaš me od moje samoće, kad usta šute srce progovori, ljubav je za mene bila nepoznanica. Ne mogu pobjeći od ovog osjećaja. U meni živi ljubav za oboje, a duboko skriven, ovaj grijeh u mom srcu raste.
Razboritost je osjećaj za zajedništvo, svijest o tome da otkrivamo tko smo i što smo kroz odnose, ne samo s ljudima nego i sa svime što postoji. Način na koji poimamo ljubav – taj uzvišeni osjećaj koji često poistovjećujemo sa zaljubljenošću ili s konceptima prihvaćenima na nesvjesnom nivou i s idealima koje nikako ne uspijevamo postići – u nama često budi jad, frustraciju i nezadovoljstvo.
Franka mi je sutradan na poslu ispričala kako su Ivo i djeca otišli kući poslije izleta, a ona je otišla nekoj prijateljici na rođendan. Brbljala je kako se dobro provela, kako je plesala i zabavljala se tako da je Ivo došao po nju negdje oko jedan sat pa je morala kući, a tako se dobro zabavljala i baš šteta što Ivo nije veseljak kao ona.
Nisam znala kamo bi gledala, jer joj u oči nisam mogla. Bojala sam se da bi mogla odmah primjetiti izdaju. Jednom je netko izrekao, da vjernost znaći biti vjeran sebi. Istina ima toliko lica, da više ne znam kome vjerovati!!!
Ti naši susreti su se bez ikakvog dogovora ponavljali još mjesecima.
- Sofija, molim te... dozvoli mi da sve kažem Franki, ne znam dokle ćemo ovako, mučimo se i nikome neće biti ugodno ako se sazna na ružan način. Ne mogu više izdržati, da samo znaš koliko si mi potrebna, stalno si u mom srcu, u meni. Vrijeme provedeno bez tebe je čisti gubitak. Kao da prije tebe nisam ni postojao, budi moje sutra!!! Ljubav mi je zauzela najdublji dio duše, zaboravit mogu, jedino ako išćupam srce.
- Ne!!! Ne, ne mogu ja njoj pogledati u oči i reći izdala sam te, uzela sam ti muža i oca tvoje djece, moraš misliti na njih!!!
- To je jedino što me razdire, ali ja nju jednostavno nakon ovog, više ne volim, čak ju izbjegavam kao ženu. Jednog dana ćeš shvatiti da se nas dvoje nismo slučajno susreli u ovom životu. Naša ljubav ima mnogo veći smisao nego što ti sada slutiš.
Kad je te noći otišao, gorko sam zaplakala, morala sam iz sebe izbaciti osjećaj prljvoče, gadila sam se samoj sebi, ja... koja je to doživjela od svog muža, i koja znam kako je prevarenoj ženi. Ja... koja odlazim svaku nedjelju na misu!!! Bože, što mi se to događa? Kakvi su to osjećaji koji su tako ovladali mojim tijelom i dušom?
Kako ću na ispovjed? A kako odreći se te ljubavi, kako se odreći nečeg što nikada do sada nisi imao prilike doživjeti? Kao da gladno dijete stoji ispred stola prepunog kolača, sa široko rastvorenim očima gutajući to obilje slasti ispred sebe a ne smije pružiti ruku. Znam ja, da to što radim ne valja, da je to krivo, i da mora prestati, pa čak da i prestane, nevjera ostaje, ostaje okus izdaje i poniženja. Kako se boriti s tim? A moram, znam da moram"!
Kako ću to ispraviti??? Dragi Bog nas kratko postavlja i kratak nam boravak na zemlji određuje. U konačnici svih naših promišljanja je uvijek tako. I razne nam poticaje Uzvišeni Bog daje da se ljudski odnosimo jedni spram drugih. A da li su baš takve sve naše paradigme?
Ne samo da nije prestalo, nego sam odvela Ivanu na selo k mojima, ljeto je a njoj će dobro doći boravak u prirodi. Negdje duboko u sebi, znala sam da je to samo izgovor, kako bi nesmetano mogla nastaviti svoju aferu s Ivom.
Ljubav se ne može sakriti (prikriti), počinješ promatrati srcem, a kasnije i ako želiš ne možeš prestati, pomuti čovjeku pamet, to znaju svi koji su je doživjeli!!!
Kako bi inaće čovjek preživio sve probleme???
Srce se pobrine za to!!!
Kad je on uz mene, ne mogu se oduprijeti ljubavi.
Koliko sam bila ljuta na bivšeg, što je meni pripala stražnja strana kuće, toliko mi je sad odgovaralo, jer je Ivo mogao doći preko livade da ga nitko ne vidi. Čak mi je napravio vratašca na ogradi do livade. Dolazio je i preko dana, znali smo provesti cjeli dan zajedno, smijati se, pričati događaje iz djetinjstva, a zapravo ne iskazati ni mrvicu od onoga što osjećamo jedno za drugo, kuhati ručak zajedno (imamo isti ukus). Nevjerojatno koliko se slažemo u svemu, sve ono što Franki smeta meni je baš to super, ali... ne možemo biti skupa, jer... je on njen, pred Bogom i zakonom, a tko sam ja da to mijenjam? U tim danima zanosa, ja sam upravo tada proživljavala svoju največu a tako kratku sreću. On je bio jedini muškarac kojeg znam a da nije želio vladati, niti na bilo koji način sebe nametati.
Pridavao mi je veći značaj nego što sam ja njemu pridavala. Sreću je nekako teže opisati nego nesreću, možda je meni zato teško govoriti o danima provedenim sa Ivom.
- Sofija!!! Pitat ću samo jednom, dali je to istina???
Kao da sam čula veliki prasak, kao da se svijet strovalio u bezdan, kao da je odjednom nastala praznina... Nešto što nije proizišlo iz kontinuiteta nužnosti, nego upravo kao prekid u tom kontinuitetu, tj. kao mogućnost koja se otvorila u kontinuitetu nužnosti, u obratnom smjeru se otvarale nove točke povećavajući kaotičnost zbivanja. Uz djelovanje kaosa svako zbivanje treba dakle shvatiti samo kao više-manje vjerojatno.
Franka je bila ozbiljna, a ja sam isti mah znala o čemu me to ona pita. Duboko sam udahnula, jer nakon toliko godina, nije ni čudo da se saznalo.
Nekad smo možda bili toliko opušteni da baš i nismo bili oprezni. Ivana mi je jednom prije nego se udala, postavila pitanje; mama viđaš li se ti sa susjedom Barićem?
- Molim??? Kakve su to gluposti, pa ja tog čovjeka znam samo po imenu i znam da je iz naše ulice i to je sve.
- Priča se po ulici da su ga vidjeli kako izlazi iz našg dvorišta na livadu.
Sve mi je bilo jasno, susjed Barić je po liku i frizuri jako sličan Ivi, pa je možda netko pomislio da se radi o Bariću. Sada kad je to pitanje postavila Franka, ja sam točno znala, da je saznala.
Samo se po disanju razlikuje živo od ne živog. Čovjek može živjeti tjedan dana bez vode, mjesec bez hrane, nekoliko dana bez sna, a samo nakon 2-3 minute njegov život se prekida, u koliko ne diše…
Otpustila sam uzdah, pogledala joj u oči i samo tiho izustila....
- Oprosti mi!
- Sofija pobogu, zar je to moguće??? Pa zar mi nismo prijateljice??? Kako si mogla??? Meni iza leđa??? I koliko to uopće traje???
Gledala me izbezumljeno, sve ono što je nekad govorila o njemu ružno, kao da sad nije važno, sad je on njen, i ona ima pravo na sve, da ga obožava, ili da mu broji mane, to je njeno pravo!
Oduvjek sam znala da bi ovakva situacija mogla biti neugodna, ali da će biti i toliko bolna, to zaista nisam znala! Srećom što Franka nije riskirala da me to pita u menzi pred svima, nego je izabrala garderobu gdje smo bile same, pa se nismo kompromitirale pred ostalima. Ponekad vam se čini da ono što mijenja oblik, u stvari nestaje!!! Postala sam svjedok koji promatra kraj, nestajanje... vrlo nalikuje umiranju!
- Predugo!!! Zapravo od prvog dana kad smo se upoznali.
Kad se već zna, odlučila sam biti posve iskrena, toliko joj ipak dugujem.
- I što ćemo sad???
- Molim te da ako ikako možeš sve zaboraviš. Tvoja djeca su već odrasla a moja Ivana je udana, sad zbilja nema smisla raditi skandal! Pokušaj mu oprostiti i zaboraviti, jer ti obečavam ovog časa, da više nikad neću s Ivom stupiti u bilo kakav kontakt. Možeš biti sigurna u to!!!
- U redu! Pravit ćemo se kao da se ništa nije dogodilo. Želim da se i dalje družimo bar formalno, tako da nitko ništa ne posumnja. A ti se drži dogovora!
Ponekad mi se čini da drobimo vrijeme na fragmente i onda lagano ispiremo zlatne dijelove... nekad su to samo zrnca poput pjeska, a nekad se zalomi i grumenje. vjerujem, kad se skupi dosta takvog materijala da ga je moguće pretopiti i izliti u zlatne poluge najvrednijih životnih trenutaka.
Postoji mogučnost da čovjeka uhvati zlatna groznica, pa da poćne tragati za zlatnim ulomcima sreće tamo gdje ih nema, u blatnim jarugama svog života, ili da u svojoj prevelikoj pohlepi za srećom, poćne tražiti previše i ostane neispunjen i nepotpun u uzaludnoj potrazi za Eldoradom.
Ivu sam doduše, vidjela još samo jednom, i tada sam doista prekinula. Oprostili smo se, ja sm ga uvjerila da je tako najbolje za sve. Kad je odlazio... dugo sam gledala za njim, išao je polako, nije se okretao ni zastajkivao, samo je išao vrlo polako.
Gledajući ga tako, činilo mi se da odlazi dio mene s njm kao da ću sada biti falična ili bolesna. Prije sam htjela da umjesto sunca nastane oluja, otkako je Ivo ušao u moj život, ne volim noći, jer znače razdvojenost, udaljenost, dugo sam čekala sunce, da bih bila s njim. Mojim danima sad ponovno prijeti pomrčina, sunce je opet izblijedilo, a zrak u mojim plučima je poput smoga, koji me guši.
U firmi sam podnijela zahtjev za stan i penziju. Stan sam dobila na drugom kraju grada, tako da nije postojala ni najmanja mogučnost ni da se sretnemo. A uskoro sam otišla u penziju, pa ni Franku više nikad nisam vidjela. Moja Ivana je rodila curicu pa sam se posve posvetila njoj. Plela sam vestice, pekla kolače i vodila ju u parkove.
Ive se sjetim ponekad kad ostanem sama i tada zamišljam da smo mi par, da se ne moramo nikad razići. Ne znam jeli mi Franka ikad oprostila, i ne znam jeli mi bog oprostio, ne znam kako ću jednog dana pred njegovo lice s takvim grijehom.
Ali znam da ne žalim ni jedne sekunde provedene s Ivom. Možda ćemo se naći nekad negdje u nekom drugom životu.
Može li se čovijek držati nikad proživljenog života, kao da je pravi???
Hoću li moći vjerovati, da je još uvijek sa mnom, onaj kojeg nema???
Hoću li moći zaboraviti jedinu osobu koju sam zaista voljela, a da ne uništim tu mogučnost???
|
Copyright 2011. Designed by www.koval.hr, coded by www.koval.hr Privacy Policy | Terms of Use | XHTML | CSS
Urednik: Eky Blog
NASLOVI:
- U MOM DOMU GORI SAMO JEDNO SVJETLO
- PRETILA VILA
- TOŠE
- SIVA ČIPKA
- SUSRET
- KOPIJA
- KRALJ KOCKE
- PERUNIKA
- SAN
- IZJAVA
- KLETVA
- SOFIJIN USUD
"Na svijetu postoje dvije vrste ljudi, oni kojima se ja sviđam i oni koji nemaju ukusa".
Priče i pjesme zaštićene su autorskim pravom
Tekst Copyright©
09.01.2013, By Ivanka Kovaljesko - EKY
UZALUD
Hitala sam korakom
žustrim
Da te vidim
taknem
i uzdah pustim
Ugledah te tada
pokraj stare bukve
kako ju nježno
držiš za ruke
Srce mi je stalo
kriknuti sam htjela
zastala sam samo
kao avet bijela
Ustuknula
umuknula
zatomila misli
Ispruženu ruku
pustila da visi
Zauzdala glas
što u meni ječi
Uzalud je proljeće
i slavuja pjev
Uzalud su ruže
u životu mom
Uzalud je sve
ako ti si sa njom
ZAKOPAT ĆU BOL
U ZDENAC DUBOKI
BACIT ĆU TUGU
U MORE VELIKO
NEK JE ODNESE
VAL DALEKO...
"TUŽNA SI"
NEĆE REČ NITKO...
SUZU ĆU PUSTIT
SAMO ZA
MENI DRAGE...
A ONO ŠTO ME UBIT ŽELI
POZDRAVIT ĆU UZ
OSMJEHE BLAGE...
A BUKA ŠTO JE MOJE
SRCE STVARA
ZAGLUŠUJE UŠI
DOK NEMIR JE PARA.
UZ TAJ ĆU RITAM
ZAPLESATI STRASNO
I OD SVEG SRCA
ZAPJEVATI GLASNO...
OVU DUGU CRNU NOĆ
OSTANI...
SAMO S TOBOM
TUGA MOŽE PROĆ
OSTANI...
SAD KAD OTIŠLI SU SVI
I KAD PRIJETE RUŽNI SNI
OSTANI...
NE PRETVARAJ NAS
MOLIM TE
U NEŠTO PRIJE NAS
I POSLIJE NAS
OSTANI...
I KAD MAGLE I KIŠE
ULJE DOLIJEVAJU
NA VATRE ŠTO NAŠE
USPOMENE DRAGE
BEZ MILOSTI SAGORJEVAJU
OSTANI..
NEDAJ DA TE ZAVEDE
HLADAN MIRIS POHOTE
U KOJOJ NEMA NIČEG
OSIM PUSTIH DODIRA
I ISPRAZNIH SUSRETA
OSTANI...
JER SE BOJIM OSTATI
U TAMI BUDNOG SNA
JER NE ŽELIM ZASPATI
U SVIJETU MOJEG CRNILA
OSTANI... MOLIM TE ŠUTI
NE GOVORI NIŠTA
NE RECI NI JEDNU
JEDINU RIJEČ
OVA SE TMURNA BOJIŠTA
NE MOGU SAMO
TAKO PRIJEĆ
DANAS JE DAN
KAO STVOREN ZA SJETU
KAO DA NEMA NIČEG
NA CIJELOME SVIJETU
TI SAMO ŠUTI
NE PRIČAJ PRIČE
OSLUŠKUJ VJETAR
ŠTO GRANAMA MIČE
STOPALOM BOSIM
POMILUJ VAL
A OBLACIMA TEŠKIM
POŽELI NAJLJEPŠI BAL
TI NIŠTA NE GOVORI
AKO ME VIDIŠ DA
PLAČEM SAMA
POMISLI DA JE TO KIŠA
I DA JE POSVUDA TAMA
TI SAMO ŠUTI I
NIŠTA NE ZBORI
PITALICA
SVAĐALICA
ZVALI SU JE
LEPTIRICA
ZAIGRANA
DJEVOJČICA
SLATKA MALA
SVEZNALICA
S JAMICOM
NA OBRAZU
SMIJULJI SE
PORAZU
NEMA BRIGA
NI PROBLEMA
NAJVEČA JE
NJOJ DILEMA
DAL SE NJENA
MAČKA
IGRA ILI
DRIJEMA OTVORIH TI DUŠU
DO SVIH DUBINA
NE TRAŽIH TE NIŠTA
JER NIŠTA NEMAŠ
DA SAM BAR ZNALA
NE BI TI SRCE DALA
TVOJ DODIR HLADAN
A IPAK PEČE
NE PRUŽA NADU
A TJELO HOČE
ČEZNJA U PRAZNO
MOLITVA NA USNI
A KRIVILA SAM SEBE
I BDJELA U NOČI
SLIJEPA OD ŽELJE
ZABLUDU POTISKUJEM MAJČICE MOJA
RODILA SI ME U ZORU
NAJDUŽEG DANA
SUZAMA I ZNOJEM OKUPANA
BLAGOM RUKOM
PRIVILA NA GRUDI
TIHO ŠAPTALA
DA SE NE PROBUDIM
POGLEDOM DODIRUJEŠ
OSMJEHOM MILUJEŠ
MAJČICE MOJA...
NIKAD TI NISAM,
USPJELA REĆI...
DA TE VOLIM
TE DVIJE RIJEĆI
SAD MI ŽAO
JER TE NEMA
VEĆ ODAVNO...
MAJČICE MOJA
DA MOGU VRATITI
VRIJEME U NAZAD
SAMO JEDAN DAN ZA NAS
REKLA BIH TI TADA SVE
MAJČICE MOJA,VOLIM TE
OPOROSTI MI MILA
ŠTO NISAM
DOBRA BILA
PUNO SAM BRIGA
JA TEBI DALA
A TVOJ ŽIVOT,
NIJE BIO ŠALA
KOLIKO SI PUTA
BDJELA U NOĆI
MOLILA BOGA
DA TI DA MOĆI
PREŽIVJETI BOL
U TIHOJ SAMOĆI
MAJČICE MOJA...
HVALA TI SADA
AL NE ČUJEŠ RIJEĆI
JER TVOJ JE ŽIVOT
PRESTAO TEĆI
AH DA SAM BAR
MOGLA REĆI...
KRENULA SAM
STAZOM ŠTO
ZA MENE JE STRANA
VOĐENA PORIVOM
ZA PUT
BEZ ODREDIŠTA
I PLANA
KROZ LIVADE
I POLJA
NEZNAM TOČNO
NI PRIMJETILA NISAM
MOŽDA JE BOŽJI
NAPISAN ZNAK
STAZA SE OVA
PRETVORILA U OBLAK
A ŠARENO POLJE
U ZVJEZDANI TRAK
PREDAMNOM STOJI
PREDIVNI STVOR
BOŽJE BIĆE
ZAMIŠLJALA SAM DA
TAKO ANĐELI LIČE
U POGLEDU
MU SLUTIM
NEPOZNATI SVIJET
SAMO ŠUTIM
I PREDAJEM SE
U ZAMIŠLJENI
LET
O1 O5. 11 ŽIVOT JE VJEĆNO
PRIMANJE, DAVANJE
ŽIVOT JE TAJNA
PRONIKNI JE
NIKAD NE ŽIVI
ŽIVOT DRUGIH LJUDI
I NE OČEKUJ DA SE DRUGI
ZA TVOJ ŽIVOT TRUDI
ODVAŽI SE SAM
NA SVOJU SUDBINU
PRAŠTAJ GREŠKE
I RAZUMAN BUDI
PLOVIDBA TVOJA
NE OVISI O SMJERU VJETRA
VEĆ KAKO SU POSTAVLJENA
TVOJA JEDRA
NIKAD NEMOJ
LJUBAV GLUMIT
MA KAKO DA JE TEŠKO
ONA TI NEĆE NIKAD NAUDIT
ONA JE VJEĆNA I NEMOŽEŠ
JU NIKAD IZGIBIT
TERET GODINA
SPOKOJNO NOSI
A STVARI IZ MLADOSTI
SKLADNO NAPUSTI
ISKUSTVOM SE PONOSI
O1 O5. 11 UČINIT ĆU POTEZ
JEDAN SMJELI
PRUŽIT ĆU TI CVIJETAK
JEDAN BIJELI
CVIJETAK ŠTO MOJE
IME NOSI
CVIJETAK ŠTO OSMIJEH
SVIMA DONOSI
BIJELI CVIJETAK
ŠTO RASTE U POLJU
ZA LJUBAV, RADOST
I BUDUČNOT BOLJU
CVIJETKU SE OVOM
LATICE KIDAJU
VOLI - NEVOLI
STALNO SE PITAJU
BERU GA DJECA
U VJENČIĆ PLETU
I JA SE DIVIM
TOM BIJELOM CVIJETU
ZA UHO ZATAKNI
TAJ CVIJETAK BIJELI
OKOM NAMIGNI
OSMIJEHE DIJELI
I AKO NEMA
MIRIS KO RUŽA
IVANČICA BIJELA
SVAKOG RAZORUŽA
ONA ĆE TI DANAS
DONIJETI SREĆU
ŠTO GOD DA RADIŠ
RADOST NAJVEČU
SJETI SE MENE
I LJUBAVI VJERNE
KAD POGLEDAŠ LATICE
IVANČICE SMJERNE
O1 O5. 11 DA ME VOLIŠ VJERUJEM
DA TE VOLIM ZNAM
POLJUPCIMA SE RADUJEM
POGLEDE SLUTIM
U DODIRU NESTAJEM
U RIJEČIMA SE TOPIM
U SNOVIMA CVATEM
U TIŠINI PJEVAM
S NEMIROM SE MIR
UTRKUJE
U TOM MIRU
JE MOJ NEMIR
3O.O5.2011
RASPRŠIO SE MOZAIK
ŠARENIH LAŽI
POPUCALE SU NITI
VJERE U BUNAR ŽELJA
RAZBILA SE ŠKRINJICA
POHRANJENIH EMOCIJA
NAPUKLA JE ČAŠA
OPORIH SJEĆANJA
NEDOSTIŽNA SUMNJA
NEDOVRŠENIH MISLI
SLATKASTIH UTJEHA
PROMIČE I BJEŽI
NEUHVATLJIVO... OČI SU TVOJE
SVJETLUCAVE ZVIJEZDE
POGLEDI TVOJI
PO MENI JEZDE
RUKAMA VRELIM
PO TJELU SKITAŠ
USNAMA SVOJIM
NA MOJE HITAŠ
POLJUPCIMA PLETEŠ
OKO MENE MREŽU
OKOVI ME TVOJI
SVE JAČE STEŽU
NEVIDLJIVOM SILOM
OSVAJAŠ TIHO
A JA SE SAMO
PREDAJEM STIHOM
STIHOVI MOJI
O LJUBAVI POJE
VELIČAM U PJESMI
SAMO NAS DVOJE
POKRETI MOJI
SU BEZ TEŽINE
U TVOJOJ BLIZINI
PUNI MILINE PRVO MORAŠ
ZNATI ŠTO ŽELIŠ
A ONDA
S KIME ĆEŠ
TO DA PODJELIŠ
AKO ŽELIŠ
ŽELJU OSTVARIT
MORAŠ JE U DOBRU
ZEMLJU POSADIT
JER ŽELJA JE TVOJA
KO SJEMENKA BAŠ
U NJOJ JE ZAPISAN
PORIV ZA RAST
POKRENUT JE MOŽE
ODLUKA TVOJA
SNAGA VJERE I
BOŽJA VOLJA
KOLEBLJIVE I BEZ
HTJENJA ŽELJE
ZOVEMO JOŠ
SAMO "PUSTE ŽELJE"
NAŠE NAM ŽELJE
JEDINO SLUŽE
DA OSTVARIMO VEZU
IZ SVOJE DUŠE
DA NAS DRUGI VOLE
TAKVE KAKVI JESMO
I DA NIŠTA ZA UZVRAT
DUŽNI DATI NISMO
NE MISLI NIKAD
DA NISI VRIJEDAN
DA NE ZASLUŽUJEŠ
I DA SI BJEDAN
JER KROZ TVOJE ŽELJE
BOG OSTVARUJE
SVOJE NAMJERE
ISTINSKA ČEŽNJA
SVAKOG NA SVIJETU
SVI ŽELE SAMO
STVAR JEDNU
ISKRENU LJUBAV
DO SMRTI VJERNU MOJE ČEŽNJE
TIHO PLOVE
NA PLANETE
NEZNANE I NOVE
MOJE MISLI
TEKU STALNO
TAMO GDJE VRIJEME
JE NEREALNO
U MOJE SE SNOVE
KO PAUČINA PLETE
IDEJA DA POSTOJE
"LJUBAVI SVETE"
HTJELA BUH
DA IKAKO MOGU
ZAUVJEK NAPUSTITI
PLANETU OVU
DA MI TIHO NA UHO
ŠAPUĆE LEVANT
U SPOKOJU RAJA
ANĐELE VIDJET
S NJMA ZAPLESAT
I TIHO ZAPJEVAT
MOJE SRCE NA VJEK VUĆE
NEKO NOVO NADAHNUĆE
UTOČIŠTE SJAJNO
MEKO I BESKRAJNO
U VJENČIĆ DA
ZVIJEZDE NIŽEM
I OD SREĆE DA
SVA UZDIŠEM
I DOK KRIČIM
PJESMAMA SVOJIM
I DOK SE BUDIM U
PROLAZNOSTI VREMENA
JA SE SMIJEŠIM
BUDUČNOSTIMA BOLJIM
MOJA JE PJESMA
KO ZRNO SJEMENA
KO SJEME MAKA
ŠTO SE ŠIRI POLJEM
U PROLAZNOSTI VREMENA
U PRASKOZORJE
JESI LI TI ILI SJENE
NEKE NOVE NADE
ILI NEOSTVARENE ŽELJE
JA POLETJELA BIH
NO IPAK PADAM
PADAM LI ILI PLOVIM
MOŽDA SE ZA
SLAMKU LOVIM
IPAK SAMO PLOVIM
A S PROLJEĆEM NOVIM
U PJESMAMA MOJIM
U BEŠUMNOM LETU
PRELETJET ĆU POLJE
MAKOVA U CVATU MOJI
MOJI OBRAZI
MOJE
MOJE USNE SU
NA USNAMA TVOJIM
PRIGRLI ME
LJULJAJ ME
TI NA SVOJIM
GRUDIMA
NEKA SVE SE
ZAVRTI
LJULJAJ ME
LJUBAVI
DOZVOLI MI DA
ZAŽMIRIM
I DA SVE
ZABORAVIM
LJULJAJ
LJULJAJ ME
DOZVOLI MI DA
POLETIM
S TVOJIH GRUDI
VOLJENIH
PRIGRLI ME
LJULJAJ ME
LJULJAJ ME
LJUBAVI OTOK PUST BEZ POSJETIOCA
SAMO KORALJI IZBIJAJU
NA POVRŠINU
ZAKRŽLJALE PALME
I KRIK GALEBA
SJENOVITI BAGREM
ŠUMI PROLJETNIM DAHOM.
A JESEN JE!
OSIM JEDNOG CRNOG
OBLAKA
KOJI VIRI IZ HORIZONTA
NEBO JE AZURNO
PLAVE BOJE
POLOVIČAN MJESEC BACA
SREBRNU STAZU
PREKO SENJSKOG KANALA
UZ SUZE SVETOG LOVRE
MOJA LJETNA HALJINA JE
KAO HAIKU POEZIJA;
KRATKA, SLIKOVITA
UZBUDLJIVA.
GOSPIN KIP UZ
CRVENE I ŽUTE RUŽE U VAZI
ZVONJAVA TELEFONA
MIRNOĆA GORSKOG
JEZERCA
RASPLESANE PASTRVE
SVJEŽINA LJETA
IZBAVLJENJE
Tekst Copyright©
11.09.11. -2013. By Ivanka Kovaljesko - EKY
OSTANI
Tekst Copyright©
30.11.2011. -2013, By Ivanka Kovaljesko - EKY
DAN ZA SJETU
Tekst Copyright©
15.07.2012.-2013, By Ivanka Kovaljesko - EKY
MONIKA
MAJ
MOJOJ MAJCI
ZAMIŠLJENI LET
ŽIVOT
IVANČICA
NEMIR
SUMNJA
STIHOVI
ŽELJA
RAJ
SJEMENJE
LJULJAJ ME
HAIKU by: EKY
HAIKU
